Kazneni zakon, Članak 295, naslov “Trgovanje utjecajem”, citat: “Tko iskorištavanjem svoga službenog ili društvenog položaja ili utjecaja posreduje da se obavi službena ili druga radnja koja se ne bi smjela obaviti ili da se ne obavi službena ili druga radnja koja bi se morala obaviti, kaznit će se kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina.
Tko zahtijeva ili primi mito, ili prihvati ponudu ili obećanje mita za sebe ili drugoga da iskorištavanjem svoga službenog ili društvenog položaja ili utjecaja posreduje da se obavi službena ili druga radnja koja se ne bi smjela obaviti, ili da se ne obavi službena ili druga radnja koja bi se morala obaviti, kaznit će se kaznom zatvora od jedne do deset godina.
Tko zahtijeva ili primi mito, ili tko primi ponudu ili obećanje mita za sebe ili drugoga da iskorištavanjem svoga službenog ili društvenog položaja ili utjecaja posreduje da se obavi službena ili druga radnja koja bi se morala obaviti, ili da se obavi službena ili druga radnja koja se ne bi smjela obaviti, kaznit će se kaznom zatvora od jedne do osam godina.”
Treba li, dakle, Ante Ramljak, Vladin izvanredni povjerenik u Agrokoru, kazneno odgovarati zbog trgovanja utjecajem? Pokaže li se da treba, to bi značilo da je iskoristio svoj položaj, službeni ili društveni (što je to u današnjoj Hrvatskoj?), kako bi posredovao da se obavi posao koji mu je vlada namijenila. Treba li odgovarati netko drugi (Plenković ili Dalić) to bi značilo da je Vlada na nezakonit način od Ramljaka zatražila da obavi posao. Kako je Vlada Ramljaka u Agrokor uputila temeljem zakona koji je izglasan u Saboru, to bi u neugodnu poziciju stavilo i većinu koja je glasala za lex Agrokor. Zahtjev za ocjenu ustavnosti već čeka odluku ustavnih sudaca.
Kompanija od 'sistemskog značaja za RH'
Je li Ramljak za svoj posao primio mito? Nije. Ugovorio je mjesečnu plaću. Odličnu. Daleko višu od hrvatskog prosjeka, ali takav je i posao, izvanprosječan. Na za hrvatske prilike ogroman iznos njegove bruto plaće (ukupno 148.000 kuna), država od Agrokora, na čijoj je platnoj listi, ubire pozamašan porez svakog mjeseca (oko 45.600 kuna poreza, ako je prijavljen u Zagrebu i još oko 31.000 kuna doprinosa). Je li Ramljak iskoristio svoj službeni položaj u privatnoj kompaniji kamo ga je uputila Vlada kako bi posao dodijelio i svojim bivšim partnerima, čime im je omogućio stjecanje protupravne dobiti? Možda jest, jer oni danas jesu na Agrokorovoj platnoj listi, ali svaku, pa i tu njegovu, odluku odobrilo je vijeće vjerovnika koje, u skladu sa Zakonom o postupku izvanredne uprave, ima snagu vlasnika kompanije. Njegovi suradnici danas to odlično zarađuju, međutim, je li to protupravno? Čini se da nije. Zakon je predvidio takvu mogućnost, ako se kompanija ”od sistemskog značaja za RH” nađe u izuzetno opasnim okolnostima.
To samo po sebi ne znači da je Ante Ramljak najbolji izbor za koordinatora prednagodbenih procesa u Agrokoru. Ne znači ni da je dobar, niti da je loš, to ćemo znati najranije kada se postigne nagodba, ali prilično je izvjesno da se rasprava o problemu Agrokora, pa i Ramljaka (koji tu zapravo nije važan) vodi na pogrešnim temeljima. Osim, naravno, ako ne pitate vlasnika koncerna Ivicu Todorića, koji na svojem blogu ovih dana opet iz Londona tvrdi kako je Zakon o postupku izvanredne uprave u trgovačkim društvima od sistemskog značaja za Republiku Hrvatsku (da jednom spomenemo i puno ime) ”podloga za epsku pljačku hrvatske kompanije Agrokor”, pa onda, slijedom toga, i Hrvatske. Pitanje: ako je tako, zašto je 7. travnja prošle godine Todorić potpisao zahtjev za aktiviranje Zakona o postupku izvanredne uprave?
“Navedenu odluku donosim u uvjerenju kako je to u najboljem interesu za svakog pojedinog zaposlenika, partnera, dobavljača, svih drugih dionika te cjelokupnog gospodarstva”, napisao je tada Todorić u priopćenju upućenom javnosti, zaposlenima i poslovnim partnerima. Nedugo kasnije, nekoliko dana prije puta u London, rekao je kako je Vladinu intervenciju zatražio “pod prisilom”, i tu negdje započinje šum na kanalima.
”Problem koji se otvorio rušenjem Todorićeva hrvatskog poslovnog imperija daleko je veći od Agrokora i njegova vlasnika Ivice Todorića. Sve dok Hrvatska ne riješi Agrokor i Inu ostat će zamrznuta u prošlosti”, rekao mi je ovih dana jedan od sudionika više tranzicijskih procesa u državi. Čini se da je u pravu, Agrokor i Inu lako je staviti u zajednički kontekst, a hrana i energetika dvije su ključne sastavnice sigurnosti svake države.
Ina je najveća energetska kompanija u državi i kao takva je oduvijek pod snažnim utjecajem politike. U bivšoj državi bila je, uz Astru velikog uvoznika i izvoznika važne i politički često osjetljive robe, i jedno od središta prikupljanja kontraobavještajnih informacija.
Agrokor udomljavao po tiho
Agrokor je privatna kompanija koja je tijekom godina eksplozivnog rasta, koristeći se neizgrađenom strukturom mlade države, sama sebi dodijelila više paradržavnih funkcija (koncern je dugo funkcionirao kao neformalno, “paralelno ministarstvo” gospodarstva, poljoprivrede i trgovine). Za razliku od Ine, koja je uvijek radila pod političkim pritiskom, Agrokor je tijekom godina stekao velik utjecaj na sve političke strukture u državi. Iz Agrokora, kao i iz Ine, stizali su vodeći državni kadrovi. Agrokor je između ostalih državi posudio Željka Rohatinskog i Damira Kuštraka, iz Ine su u vrh vlasti stigla čak tri premijera: Franjo Gregurić, Nikica Valentić i Zlatko Mateša, ali i jedan međunarodno odlično umrežen ministar gospodarstva – Davor Štern. I Ina i Agrokor godinama su udomljavali ne samo bivše, zaslužne političare, nego i njihovu rodbinu, partnere i prijatelje. U tome je Agrokor pretekao Inu, kao privatna kompanija mogao je udomljavati tiho.
Kadrovski možda najčvršća poveznica Ine i Agrokora ipak je samozatajni pozadinski igrač Jozo Petrović. Nekadašnji direktor Unikonzuma, u vrijeme prije nego je kompaniju preuzeo Agrokor, postao je nakon preuzimanja šefom Konzuma, pa hotela Intercontinental, kada mu je vlasnik bio Ivica Todorić, pa član Uprave Agrokora, a onda se odjednom pojavio kao član Uprave Ine (kao savjetnik supervizor, a neki kažu i ”stvarni šef” Ininu tadašnjem HNS-ovu predsjedniku Uprave Tomislavu Dragičeviću). Petrović je navodno i u Agrokoru i u Ini bio veliki zagovornik obilnog financiranja HDZ-a. Danas je savjetnik Uprave MOL-a, čovjek čije su nekadašnje poslovne veze s vlasnicom agencije Drimia Anom Šarić (danas Karamarko) neplanski izazvale pad Vlade Tomislava Karamarka i Tihomira Oreškovića, a onda natjerale Karamarka i da napusti mjesto šefa HDZ-a.
Agrokor i danas pod kontrolom drži značajan udio prehrambene industrije u regiji (u Hrvatskoj, Srbiji i BiH), kao i najveći lanac regionalno povezanih supermarketa. Iako “Konzumator”, kako su svojedobno, uoči preuzimanja, spoj Konzuma i Mercatora prozvale ljubljanske Finance, nije nikada zaživio, kao niti zajednički trgovački projekt Ivice Todorića i srbijanskog biznismena, vlasnika Delte, Miroslava Miškovića kojima se trebao pridružiti i tadašnji šef Mercatora, slovenski biznismen i političar Zoran Jankovič, i Konzum i Mercator, čak i ovako uzdrmani, vladari su svojih tržišta, a Agrokorov lanac Idea je velik u Srbiji.
Ina osim svojih, danas sve škrtijih, nalazišta nafte i plina u Hrvatskoj i na Srednjem istoku i svoje dvije uvjetno potencijalno isplative rafinerije, upravlja regionalnom mrežom od blizu 500 benzinskih crpki u Hrvatskoj i susjednim zemljama. Kompanija koja je svojedobno u bivšoj državi imala ekstremno važnu ulogu, bila je važna i za financiranje Domovinskog rata u Hrvatskoj. Nakon što je vlasnički paket već podijeljen između države i MOL-a, nikad posve razjašnjenu ulogu odigrala je u aferi Spice, navodnom, iako nikad dokazanom, menadžerskom pokušaju preuzimanja Podravke. Pravi problem s Inom za Hrvatsku je ipak krenuo tek nakon prvog kruga privatizacije, kada je Vlada Ivice Račana MOL-u u srpnju 2003. prodala 25 posto plus jednu dionicu, uz nerazmjerno velik utjecaj na upravljanje kompanijom.
Jedno od prvih obećanja Vlade Andreja Plenkovića stiglo je uoči Božića 2016. godine: otkupit ćemo MOL-ov udio Ine, tražimo najbolji financijski model. Vijest je objavljena na dan kada je stigla i za Hrvatsku nepovoljna presuda arbitara iz Geneve. Arbitražni sud tada je zaključio kako se iz ugovora MOL-a i hrvatske države, potpisanih u vrijeme premijera Ive Sanadera, “ne može zaključiti da su rezultat koruptivnih aktivnosti”. Vlada je najavom otkupa pokušala amortizirati neugodan odjek arbitraže u javnosti. Plenkovića i tim već je međutim čekao teži problem.
Nepuna dva mjeseca kasnije, ruski veleposlanik Anvar Azimov svojom je izjavom o Agrokoru (“Neće više biti novih ruskih kredita Agrokoru, a polazimo od toga da će oni sadašnje kredite vratiti. Rusija nije zainteresirana za ulazak u vlasničku strukturu Agrokora.”) pokrenuo nezaustavljivu lavinu. Moody’s je mjesec dana ranije već smanjio kreditni rejting koncerna, ali tada još s napomenom da “Agrokor pred sobom ima sigurnu financijsku godinu”. Agrokor je najvećoj ruskoj banci tada već dugovao više od milijarde eura. U trenutku kada se oglasio Azimov svima je postalo jasno da u koncernu ne znaju kako taj novac vratiti.
Problem s Inom već je ranije bio uzrok dugoročne nelagode u hrvatskim odnosima s Mađarskom, na što se gledalo kao na neugodnu posljedicu loše provedene privatizacije, ali ruska najava financijskog pritiska na Agrokor u javnosti je odmah protumačena kao tvrd pokušaj trampe posrnulog koncerna za Inu, koja je u očima građana, unatoč problemima s MOL-om, i dalje “jedina preostala perjanica državne ekonomije”.
Kada se prošle jeseni bivša američka veleposlanica Julieta Valls Noyes osvrnula na šapat o mogućem Rosnjeftovu preuzimanju mađarskog udjela u Ini, rekla je kako “postoji i jedna zapadna kompanija koja je zainteresirana za ulazak u Inu”. U istom nastupu, međutim, spomenula je i kako je izrazito ponosna zbog toga što je jedan američki fond pomogao da se spasi Agrokor (kao što je prešutjela potencijalnog ulagača u Inu, tako nije imenovala ni Knighthead Capital Management). Njezin nasljednik William Kohorst bio je nedavno daleko izravniji: “Rusi nisu partner kojeg bismo voljeli vidjeti u Ini. Mislim da su oni proteklih godina bili disruptivna sila u regiji, te bi Ini i Hrvatskoj trebao kvalitetniji partner.” Kao ni Valls Noyes, ni Kohorst nije imenovao tog “kvalitetnijeg partnera”.
Paralelna kriza Ine i Agrokora, dvije najjače kompanije iz sektora energetike i prehrane, državu stavlja u ranjivu poziciju kakvoj većina dosadašnjih političkih garnitura nije bila dorasla. Jednom kada riješimo Inu i Agrokor, kao epicentre klijentelizma, mutnih političkih utjecaja i velike, državne korupcije, bit ćemo manje podložni pritiscima i lakše ćemo odbijati ustupke agresivnijim igračima. To će ujedno značiti i da smo napravili važan pomak naprijed u našoj tranziciji prema zrelom demokratskom društvu i slobodnom tržištu. Pritisci na državu zbog Ine i Agrokora nisu plod političke urote, ali jesu rezultat naše političke, društvene, pa onda i ekonomske nezrelosti. Dobro je da ti pritisci danas postoje, vrijeme je za odrastanje.
