VELIKO ISTRAŽIVANJE GLOBUSA

KAKO NAPREDUJE EKSPERIMENTALNA REFORMA OBRAZOVANJA Učenici i nastavnici: 'Škola za život' ne zaslužuje čvrstu četvorku koju joj daje ministrica Divjak

    AUTOR:
  • OBJAVLJENO:
  • 31.03.2019. u 14:48

Marko Todorov / Ranko Šuvar / Hanza Media / Profimedia, ImageSource

Blaženka Divjak i Nikola Pastuović

 

Trećeg rujna prošle godine 74 škole u Hrvatskoj ušle su u eksperimentalnu reformu. Ona čeka sve ostale škole, njih više od tisuću, od ovogodišnjeg rujna s obzirom na to da HDZ-ova Vlada ne razmišlja o odgađanju. Dio stručnjaka smatra da reforma još nije dovoljno pripremljena, zbog čega bi za to trebalo osigurati još godinu dana.

Prisjetimo se, promjene u obrazovanju kroz 2016. i 2017. bile su među ključnim temama u društvu zbog koje se na ulice dvaput izlazilo masovnim prosvjedom za cjelovitu kurikularnu reformu, na čijoj je agendi uostalom i sastavljena aktualna koalicija s HNS-om. Nezadovoljan razvojem događaja oko projekta i, kako tvrde, odustajanjem od cjelovite kurikularne reforme, tim stručnjaka pod vodstvom Borisa Jokića koji je osmislio i proizveo kurikulume odrekao se takve reforme.

“Sve je spremno za obrazovnu reformu od iduće jeseni”, tvrdi međutim Blaženka Divjak, četvrta po redu na ministarskoj funkciji za znanost i obrazovanje od početka rada na kurikularnoj reformi i Strategiji obrazovanja. Aktualna ministrica, koja je u prva tri mjeseca 2019. donijela 39 kurikuluma, prethodno je, naime, dodala još dva projekta procesu kojemu je cilj smislenije obrazovanje, riječ je o uvođenju tableta i digitalnih obrazovnih sadržaja u nastavu te informatike kao obaveznog predmeta. “To je ogroman projekt kakav nismo imali u obrazovanju”, jedna je od ministričinih poruka. Za pripremu reforme od 2017. dosad iz proračuna je izdvojeno blizu 200 milijuna kuna, uz dodatnih 21,8 milijuna iz Europskog socijalnog fonda.

Ako skinemo “ružičaste naočale”, kako u praksi izgleda provedba Škole za život? Je li priprema ovog pokušaja reforme odrađena po pravilima struke? U kojoj su mjeri učitelji i nastavnici educirani za promjene? Jesu li zadovoljni procesom? Jesu li im škole dovoljno dobro opremljene za nove metode nastave? Koji su manjkovi, a koje prednosti Škole za život naspram “starog” modela? Hoće li “školarci za život” imati bolje vještine i znanja u odnosu na školarce koji nisu “školovani za život”? I, na koncu, može li uz ovako zamišljenu promjenu obrazovanje uistinu postati suvremenije i konkurentnije?

Odgovore na dio otvorenih pitanja tim Globusa zatražio je od “baze”, propitujući zadovoljstvo pojedinim segmentima eksperimentalne provedbe kod ukupno 105 učitelja i nastavnika Škola za život. Sudeći po njihovoj prosudbi i ukupnoj prosječnoj ocjeni, Škola za život nije za “čvrstu četvorku”, kao što je to u prosincu objavila ministrica Divjak spominjući evaluaciju projekta u prvome polugodištu. Budući da je riječ o evaluaciji koju je provelo Ministarstvo koje ujedno provodi i reformu, a nezavisne, znanstvene evaluacije zasad nema, Globus je proveo svoje anketiranje. Uz zajamčenu anonimnost, ideja je prikupiti što objektivnije dojmove iz škola.

Nastavnicima je ponuđena anketa jednostavnoga tipa s mogućnošću dodjele školskih ocjena (od 1 do 5) uz svako pitanje. Paralelno, u suradnji s upravom Škole za grafiku, dizajn i medijsku produkciju iz Zagreba, uključenoj u eksperimentalnu reformu, dobivamo rezultate ankete o zadovoljstvu među 105 učenika. Ni njihovo zadovoljstvo, nažalost, nije na čvrstoj četvorci. Ipak, općenit je dojam učenika da je sada nastava opuštenija i zabavnija, a pristup nastavnika prema učenicima bolji.

Kritičnima su se pokazali kad je riječ o udžbenicima i digitalnim obrazovnim sadržajima: “Knjige imaju minimalan broj informacija, što nam otežava učenje; digitalni materijali ne rade; često ne razumijem na koji način da dođem do digitalne knjige koju profesori koriste na satu, previše je lozinka.” Valja se prisjetiti da su eksperimentalni udžbenici pripremljeni u kratkom roku, a ministrica je od nakladnika tražila da smanje sadržaje za 30 posto. Po podacima Ministarstva, eksperimentalni nastavni materijali, udžbenici i atlasi plaćeni su iz proračuna iznosom od 1,4 milijuna kuna, dok je iz ESF-a dodano još 8,3 milijuna.

Učenici su kritični i prema kvaliteti tableta. Tableti su loši, očajni, nekvalitetni, lako se kvare i lome monitori, spori su i štekaju pri radu, nemaju potrebnu kameru, dugo se pune, a brzo prazne, nabrojali su, uz zaokruženi dojam - sama ideja nije loša, ali tableti i knjige nisu dobro napravljeni.

Iz državnog proračuna za tablete je izdvojeno gotovo osam milijuna kuna.

Ukupno zadovoljstvo eksperimentalnim programom 105 učenika iskazalo je prosječnom ocjenom 3,38. Pritom tezi “domaće zadaće su zanimljive i iz njih puno naučim” daju prosječnu ocjenu 2,30 ili pak onoj “na kraju sata često dobijemo pitanja (na listićima, u kvizu ili slično) kojima možemo provjeriti koliko smo naučili” - 2,02. Četvorku (3,74) daju procjeni - “način rada kakav primjenjujemo u eksperimentalnom programu bolji je od ‘klasičnog’”.

Globusova anketa koja je obuhvatila 105 učitelja i nastavnika škola za život pokazuje da ukupna prosječna ocjena nastavničkog zadovoljstva eksperimentalnim projektom iznosi 3,21.

Prosječna ocjena 3,16 dana je zadovoljstvu edukacijom nastavnika koju je organiziralo Ministarstvo znanosti i obrazovanja u sklopu Škole za život, dok zadovoljstvo opremanjem škola za nove metode poučavanja kod nastavnika iznosi 3,42, što je ujedno pitanje s najvišom ocjenom u anketi, dok uspješnost primjene novog predmetnog kurikuluma u nastavi stoji uz bok s ukupnom prosječnom ocjenom 3,40.

Najslabije ocjene dane su dosadašnjem eksperimentalnom tijeku reforme - prosječna ocjena iznosi 3,06, kao i ono o procjeni ukupnog budućeg uspjeha kurikularne reforme kao nacionalnog projekta. Ta je ocjena - 3,03. Od ukupno 525 ocjena koje su nastavnici dodijelili, jedinica je 28, od kojih su samo dvije za opremu škola. Od prosinca 2017. do prosinca 2018. u opremanje škola uloženo je po podacima MZO više od 102 milijuna kuna.

Iako se može reći da s obzirom na sve čvrsta trojka nije loša ocjena, je li dovoljna za ulazak projekta u sve škole od jeseni?

Škole za život u idućoj školskoj godini čeka dakle nastavak eksperimenta, dok ostale škole uvode promjene u dosad isprobane razrede (1., 5., djelom 7. i prvi srednje). Škole koje su lani ušle u eksperiment, a ovih se dana ponovno moraju prijaviti za njegov nastavak nakon izjašnjavanja kolektiva, nisu u situaciji da kažu - mi izlazimo, bit ćemo ponavljači. Učitelji daju jedan od primjera zašto: u eksperimentalnoj su godini u prvom razredu učenici naučili samo tiskana slova. Pisana slova po novome se uče u drugome razredu. Odluči li škola izaći iz eksperimenta, ostadoše učenici drugaši zakinuti za jedan sitan sadržaj - pisanje slova.

Dunja Marušić Brezetić, ravnateljica Prve gimnazije u Zagrebu, priznaje da njezina škola nije posve spremna.

“Većina nastavnika koja redovito prolazi edukaciju Škole za život ističe da imaju dosta nepoznanica o tome što bi zapravo trebalo činiti sljedeće godine kad svi prvi razredi budu zahvaćeni reformom. Smatram da će jedina učinkovita reforma biti ako se učenike rastereti u svim predmetima. Ako se to ne postigne, bit će jako loše, još lošije nego sada. Kako god da bude, trebat će dosta vremena za navikavanje, a bit će dosta i razočaranih”, komentira prof. Marušić Brezetić.

Nezadovoljnih promjenom ima i sada u školama za život.

Profesor gimnazije koji je u Globusovoj anketi podijelio jedinice na svih pet upita (njegovi podaci poznati redakciji) svoje nezadovoljstvo obrazlaže ovako:

“Kao profesor s više od 30 godina iskustva u nastavi procjenjujem da je projekt Škola za život površno pripremljen i prebrzo uveden u škole. Na početku je obećana oprema za izvođenje nastave, a sve se svelo na vrlo loše tablete koji danas ničemu ne koriste. Oprema za izvođenje pokusa do danas nije stigla u škole. Ako se provodi eksperiment onda bi bilo logično prikupiti mišljenja profesora koji u istome sudjeluju, popraviti nedostatke i tek onda krenuti u reformu. Taj važni dio je izostao te se za sljedeću školsku godinu uvodi reforma u sve škole bez znanstvene obrade rezultata eksperimenta”, kaže profesor i postavlja pitanje - čemu onda eksperiment služi? “Umjesto da mi moje Ministarstvo šalje anketu o dojmovima eksperimenta, to činite vi novinari. Zar to nije žalosno?” - pita te dodaje kako je edukacija profesora općenita, ne razrađuju se konkretni sadržaji i to kako obrađivati sadržaje, nego se sve najčešće svodi na slobodu profesora - može ovako, a može i onako.

Učiteljica matematike i fizike u statusu mentorice, Milana Arbutina iz zagrebačke Osnovne škole Zapruđe, zabrinuta je zbog sličnih razloga. Uvjerena je da u podarenoj autonomiji nastavnika trebaju postojati okviri na razini države. “Autonomija učitelja u tomu da je kreator nastavnog procesa za mene je dosta težak pojam. Svatko od nas na svoj posao gleda drukčije. Vjerujem u promjenu, ona je nužna, treba nam. Katkad razmišljam o tomu kako bi bilo idealno sve skupa srušiti i krenuti otpočetka, jer sada kao da smo na klimavoj podlozi na kojoj krpamo rupe. Većina učitelja je iscrpljena, beživotna, a od njih se očekuje kreativnost, akcija. Mislim da je reforma dobro započela, i sada u njoj ima i dobrih i loših stvari, no najveći je problem što je sve skupa ugurano u jako kratkom vremenu. Po meni, idealno bi bilo da smo se pripremali nekoliko godina”, kaže Arbutina, po čijem se ukusu previše forsira uvođenje tehnologija.

Saša Kolombo, ravnatelj OŠ Antuna Mihanovića Petropoljskog iz Drniša, koja još nije u reformi, pokušava razmišljati pozitivno: “Mislim da nikad nismo dovoljno spremni za početak eksperimentalnog programa. Promjene su neminovnost koja se sama nameće i to treba prihvatiti kao nešto pozitivno. Ne možemo negirati razvoj tehnologije”, kaže Kolombo. Njegova škola, objašnjava, ima sedam područnih škola i ne može se očekivati da će sve zgrade biti jednako tehnički opremljene. S druge strane, većina profesora su mladi ljudi do 40 godina i stoga ravnatelj vjeruje da neće imati problema s provedbom projekta.

Njegov godinama staža iskusniji kolega, Nedjeljko Marinov, ravnatelj Osnovne škole Primošten, ne libi se reći da nekim stvarima nije zadovoljan. U školama ima ljudi koje nikako i ničime ne uspijevamo motivirati. “Kao ravnatelj osjećam se malo bespomoćnim. Što god učinio, dio ljudi mi ostaje po strani. Ministarstvu sam rekao da se osjećam kao trener koji je s timom došao do dobrih rezultata, ali ne mogu ih dodatno motivirati. Možda bi me trebalo poslati u drugu školu”, kaže Marinov.

U Osnovnoj školi Milana Langa u Bregani, uključenoj u Školu za život, taksativno nabrajaju dobre i loše strane priče. Po mišljenju ravnatelja Igora Matijašića, pozitivna je autonomija učitelja u obradi nekog sadržaja, pozdravlja informatiku kao izborni predmet - pun pogodak, kaže, jer sad konačno učenici imaju izbor, a ne samo vjeronauk; izbačeni su neki sadržaji za učenje, učenici aktivnije sudjeluju u nastavi - sami istražuju, dolaze do zaključaka, a i postoje mogućnosti rada na digitalijama.

“Loše je što je nije ispunjeno najavljeno rasterećenje učitelja od administriranja, postoje problemi oko nabave opreme - kontradiktorno je dobiti tablete bez kamere i kodove u udžbenicima, a i nejednaka je kvaliteta udžbenika, vjerujem zbog nedostatka vremena za njihovu izradu”, kaže Matijašić, kojemu su nepoznati rezultati evaluacije - poput, provjera sposobnosti i znanja učenika Škola za život u odnosu na učenike koji nisu u programu. Vjerojatno i ključno - nedostatna je, kaže, edukacija učitelja jer nije dovoljno provoditi je samo on-line, nego bi više edukacija trebalo biti uživo, s jasnim i konkretnim primjerima novog modela nastave. Iako misli da prevladavaju dobre stvari u ovoj reformi, Matijašić ima dojam da se loše nekako zaobilaze...

Stanje u eksperimentalnoj Školi za grafiku, dizajn i medijsku produkciju je sjajno, kaže ravnatelj Dubravko Deželić, no to je posljedica što su uključeni u edukacije ranijih godina, a i tablete imaju već četiri. Ovim novima su pucali ekrani. Deželić, kao i većina ravnatelja škola, zna tvrditi da su nove promjene na tragu onoga što su i prije radili u nastavi.

“Naravno da svuda imate 10 posto kolektiva koji ne bi ni smio raditi u školi. Oni će uvijek rogoboriti. Da im na ulazu u školu date 100 eura, rekli bi - zašto ne sto pedeset. Nije to velika drama, oni naprave posao, ali bez žara. S druge strane imate toliko svijetlih primjera s novim metodama rada. Primjerice, učenici naše strukovne škole koji često ne vole matematiku, više su umjetnici, nisu željeli izaći iz razreda sa sata matematike profesorice Marte Perak jer ih je oduševilo slaganje zadataka po principu escape rooma. To iziskuje određeni trud nastavnika, ali kad se zavrte dvije-tri godine rada po takvim principima, onda to može biti milina”, kaže Deželić, uvjeren da je profesorima u gimnazijama lakše nego onima u strukovnim školama, koji u pravilu ipak dobivaju učenike sa slabijim radnim navikama.

“Profesori u gimnazijama su k’o Mišo Kovač, dignu ruke i učenici pjevaju. Kod naših morate raditi show program da biste ih održali budnima. Oni su inteligentni i pametni, no radne navike... Zato im trebaju metode rada koje će ih probuditi”, opisuje ravnatelj.

Među skepticima je profesorica čiji su podaci u redakciji, a svoje je nezadovoljstvo u anketi prikazala ocjenama od 1 do 2. “Sve je to prešturo i općenito, a svaka je škola u svom specifičnom okruženju, svaki predmet u drukčijem položaju, a svaki nastavnik više ili manje zainteresirana strana za novice. Mišljenja sam da je svaki profesor s vremenom već proveo svoju mini-reformu.

Nikakvi novi kurikulumi neće onoga koji samo odrađuje svoj posao, a takvih ima u svim strukama, potaknuti na nešto novo. Konkretno, ne znam što mi, eksperimentalci, uopće radimo ove školske godine kada je rezultat eksperimenta nebitan! Frontalna reforma će se dogoditi bez obzira na to jesmo li na dobrom putu.

Novi kurikulumi, nove metode rada, novo ovo, novo ono, kao da je sve otprije bilo loše”, komentira profesorica.

Idemo li u dobrom smjeru? Sigurno ne idemo u lošem - kaže ravnatelj V. gimnazije Tihomir Engelsfeld. “Neki profesori su zadovoljni, drugi i ne primjećuju velike razlike. Nismo baš zadovoljni što tableti nisu najbolje kvalitete. To svi govore. A hoće li djeca manje bubati, a više razmišljati, to najviše ovisi o samom profesoru. Profesore se educira i osvještava da pristupaju problemski. Treba ih i bolje educirati na fakultetima. Moj je zadatak da pokušam stvarati pozitivnu klimu među profesorima i učenicima jer je njihov odnos temelj škole. Roditeljima je najvažnije da se djeca u školi dobro osjećaju i da imaju podršku profesora”, kaže Engelsfeld, koji u svom radnom vijeku nikada nije čuo primjedbe roditelja i učenika na školski program, nego više na kvalitetan ljudski odnos.

Ravnateljica Osnovne škole Barilović Vesna Car tvrdi da su reakcije učenika i učitelja njezine škole dobre jer je nastava ipak kvalitetnija. Doduše, i prije su radili na tome tragu – uvodili nove tehnologije, sudjelovali u projektima. Umjesto klasičnog pisanja lektire, razgovara se o književnom djelu, učenici manje prepisuju s ploče, a više razmišljaju, zaključuju, izvode pokuse…

“Djeci se posebno sviđaju kvizovi koje im učitelji priređuju. I u razredima koji još rade po starom programu učitelji lagano uvode nove materijale i metode. Moramo napraviti još neke dodatne pomake posebno u vrednovanju znanja kako bi bilo manje brojčanih ocjena, a više opisnih s konkretnim informacijama za učenike i roditelje. Profesorima je po tom pitanju potrebno još dodatne edukacije kako bi znali na najbolji način ocijeniti znanje”, kaže Vesna Car, koja smatra da je uz znanje podjednako važno da djeca nauče kritički razmišljati i o određenoj temi izreći svoj stav s kojim se ne moraju nužno slagati drugi učenici i nastavnik.

“Primijetili smo da mnogi učenici imaju problem s govornim izražavanjem pa ih potičemo da se opuste, oslobode straha i slobodno kažu što misle”, objašnjava Car.

A koliko ste dobili opreme koja nije informatička - propituju se kritički nastavnici u svojim grupama. Ministarstvu zamjeraju što je obećalo eksperimentalnim školama opremu različite namjene, od spajalica, stolova i stolaca do sportske i umjetničke opreme, sve po vlastitom izboru. U reformi su gotovo sedam mjeseci, no oprema još nije stigla zbog problema s javnom nabavom.

“Evo, baš su nam danas javili da će uskoro doći”, javlja nam nekoliko ravnatelja.

Ravnatelji o reformi

Nedjeljko Marinov, OŠ Primošten:

Osjećam se pomalo bespomoćnim. Što god učinio, dio nastavnika mi ostaje po strani.

 

Dubravko Deželić, Škola za grafiku, dizajn i medijsku produkciju, Zagreb:

Naravno da imate deset posto kolektiva u svakoj školi koji će uvijek rogoboriti. Da im na ulazu date 100 eura, pitali bi vas: A zašto ne 150?

 

Tihomir Engelsfeld, V. Gimnazija, Zagreb:

Tableti nisu najbolje kvalitete, to svi govore. A hoće li djeca manje bubati, a više razmišljati, to najviše ovisi o samom profesoru.

 

Igor Matijašić, OŠ Milana Langa, Bregana:

Bilo je rečeno da će se smanjiti administracija za nastavnike, no nisam primijetio da se to dogodilo.

 

Vesna Car, OŠ Barilović:

Reakcija učenika i učitelja su dobre jer je nastava kvalitetnija. Djeci se posebno sviđaju kvizovi koje im učitelji priređuju.

 

Andro Mršić, OŠ I. B. Mažuranić, Strizivojna:

Sve što je eksperimentalno ne mora biti i prihvaćeno. Treba biti oprezan, ali mi se za sada čini da bi to moglo biti dobro.

 

Mario Šarić, OŠ Lučac, Split:

Bili smo skeptični. Bilo je problema, ali najteže je zavrtjeti kotač promjena.

 

Gordana Čosić, OŠ Dragutina Domjanića, Sv. Ivan Zelina:

Priču o tabletima treba doraditi, postoje stavke koje treba jasnije postaviti, ali sve skupa dojmovi su pozitivni.

 

Lidija Osman, OŠ Čazma:

Činjenica je da se puno radi. Netko će to prihvatiti s oduševljenjem, a netko nikada ničim neće biti zadovoljan. Čini mi se da je u školi sada bolja suradnja među nastavnicima.

 

Zlatko Stić, Prirodoslovna škola Vladimira Preloga, Zagreb:

Promjene su nužne. Svaka bi reforma imala daleko veće šanse za uspjeh kad bi se poboljšao status nastavnika.

 

Saša Kolombo, OŠ Antuna Mihanovića Petropoljskog, Drniš:

Rezultati će se moći procjenjivati tek za nekoliko godina, no ovo je jedini reformski projekt koji se zakotrljao do te mjere da je jasno da postoji i da je nezaustavljiv.

 

Željka Frković, X. Gimnazija, Zagreb:

Zabrinjava me što se škola prikazuje kao igralište na kojem će se učiti kroz igru, a dobro znamo da se mora sustavno raditi da bi se steklo znanje. Škola nije igralište.

 

Dunja Marušić Brezetić, I. Gimnazija, Zagreb:

Reforma će biti učinkovita ako se učenike rastereti u svim predmetima. Ako se to ne postigne, bit će još lošije nego sada.

 

Kako su učitelji ocijenili reformu

3,16 zadovoljstvo edukacijom koju organizira Ministarstvo obrazovanja

3,42 opremljenost škola za nove metode poučavanja

3,40 zadovoljstvo primjenom novog kurikuluma u nastavi

3,06 ocjena dosadašnjem eksperimentalnom projektu

3,03 procjena budućeg uspjeha kurikularne reforme na nacionalnoj razini

3,21 ukupna prosječna ocjena

Koliko je koštala priprema reforme

200 milijuna kuna: toliko je novca od 2017. do danas izdvojeno iz državnog proračuna za pripremu reforme

102 milijuna kuna: toliko je od prosinca 2017. do prosinca 2018. uloženo u opremanje škola

21,8 milijuna kuna: toliko je novca za hrvatsku školsku reformu dobiveno iz Europskog socijalnog fonda

8 milijuna kuna: cijena tableta što ih je država kupila za potrebe učenika koji sudjeluju u eksperimentalnom programu

1,4 milijuna kuna: toliko je iz proračuna plaćeno za eksperimentalni nastavni materijal, udžbenike i atlase

8,3 milijuna kuna: svota koji je za tu svrhu platio Europski socijalni fond

Digitalne uređaje učenici rabe za zabavu svaki dan, no za učenje samo nekoliko puta mjesečno

Centar za primijenjenu psihologiju Filozofskog fakulteta u Rijeci proveo je obimno znanstveno istraživanje s ciljem praćenja učinaka pilot-projekta e-Škole na emocije, motivaciju i znanje učenika. Promatrali su se i stavovi prema IKT-u, a u istraživanju je sudjelovalo 3937 učenika, 1632 nastavnika, 438 stručnih suradnika, 350 administrativnih djelatnika i 151 ravnatelj škola uključenih u pilot-projekt.

Znanstvenici iz Rijeke zaključke i preporuke svoga istraživanja napisali su u srpnju 2018. na više od 500 stranica, no dokument medijski nije predstavljen.

- Istraživanje je pokazalo da se učenici svakodnevno koriste digitalnim uređajima, i to uglavnom za komunikaciju i za zabavu, a rjeđe za učenje. Digitalnim obrazovnim sadržajima su se tijekom godine dana provođenja pilot-projekta u prosjeku koristili nekoliko puta mjesečno – objašnjava prof. dr. sc. Svjetlana Kolić Vehovec s Odsjeka za psihologiju Filozofskog fakulteta u Rijeci.

Što se tiče učinka IKT-a na emocije i motivaciju učenika, rezultati pokazuju da nastavne aktivnosti u kojima se koristi IKT značajnije potiču intrinzičnu orijentaciju na učenje, a u manjoj mjeri potiču emocije ponosa i uživanja i smanjuju emocije anksioznosti i ljutnje.

- Osim toga, što se u nekoj školi više nastavnika koristilo DOS-ovima tijekom nastave, to su učenici rjeđe osjećali ljutnju na nastavi i manje su bili orijentirani na izbjegavanje rada - kaže prof. dr. sc. Kolić Vehovec, dodajući kako je korištenje novih scenarija poučavanja pokazalo pozitivne učinke na interes i motivaciju učenika, ali nije dobiven učinak na njihovo znanje.

Vehovec zaključuje kako su rezultati istraživanja pokazali pozitivan učinak pilot-projekta e-Škole na emocije i motivaciju učenika, njihove digitalne kompetencije i stavove prema korištenju IKT-a u nastavi. Nije utvrđen učinak korištenja scenarija poučavanja, koji su uključivali jednostavnu primjenu IKT-a u nastavi, na znanje učenika.

Po njezinu mišljenju, usprkos pozitivnim učincima korištenja suvremene tehnologije na motivaciju učenika, treba se ograničeno koristiti tehnologijom, jer istraživanja pokazuju da dugotrajno korištenje ekrana može utjecati na razvoj mozga. Naime, istraživanje koje je proveo američki Nacionalni institut za zdravlje na 11.000 djece pokazao je da se kod 10-godišnjaka koji provode više od sedam sati na dan pred ekranom javljaju preuranjene promjene u mozgu za koje još ne mogu sa sigurnošću tvrditi da su štetne. U svakom slučaju, do druge godine života ne preporučuje se dopuštati djeci gledanje u ekrane, a nakon toga korištenje ekrana treba biti ograničeno, jer uređaji ne smiju zamijeniti tjelesnu aktivnost i druženje s roditeljima i vršnjacima.

 

Ekspert za obrazovne sustave: Reforma se priprema gotovo amaterski, stručnjaci su isključeni, a edukacija učitelja za promjene je improvizirana

Profesor emeritus Nikola Pastuović ekspert je za obrazovne sustave, uključen u pokušaje promjena u hrvatskom obrazovanju od 1990. Doktorirao je psihologiju na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, doktorat iz pedagogije stekao je na Filozofskom fakultetu u Skoplju, a usavršavao se u području obrazovanja odraslih i teorije obrazovnih sustava na sveučilištima u SAD-u i Velikoj Britaniji.

Zagreb, 230513.
Donje Svetice, Mninistarstvo znanosti, obrazovanja i sporta.
Clanovi Nacionalnog vijeca za odgoj i obrazovanje.
Na fotografiji: Prof.emiritus dr.sc. Nikola Pastuovic, Institut za drustvena istrazivanja u Zagrebu.
Foto: Ranko Suvar / CROPIX
 

Koje su pogreške u pripremi refor­me, radi li se ona po pravilima struke?

- Osnovna je pogreška, ako se za ovo može upotrijebiti ta riječ, što se ne koristi ekspertno znanje o zakonitostima funkcioniranja obrazovnih sustava što je akumulirano u društvenim institutima. No ta greška nije specifična za područje obrazovanja - nego, primjerice, i evidentna u području ekonomije i financiranja za koja u nas postoje izvrsne istraživačke institucije. Hrvatska kao maloljudna zemlja ne koristi svoje najkvalitetnije ljudske potencijale. Umjesto njihove inkluzije više je na djelu njihovo isključivanje, pa se stručna pitanja i previše često razmatraju, gotovo bi se moglo reći, pa amaterski.

Značajnu ulogu u reformi dobili su i akademici. Jesu li oni stručni u ovome području?

- Zanimljivo je da u HAZU nema ni jednog znanstvenika iz područja obrazovnih znanosti, jer se svi njezini članovi smatraju stručnjacima za obrazovanje. Oni autoritetom institucije, a ne svojim referencama s područja obrazovnih znanosti, promoviraju svoja stajališta o obrazovanju. HAZU je uistinu najkompetentnija čuvarica nacionalne baštine, pa je razumljivo da u obrazovanju favorizira tradiciju, a ne modernizaciju.

Vlada ne odustaje od uvođenja kurikularne reforme u sve škole od jeseni. Kakva su vaša očekivanja?

- Najprije, ministrica znanosti i obrazovanja ne provodi cjelovitu kurikularnu reformu kako je zamišljena Strategijom, no ne može se reći da ne želi poboljšati neke aspekte sustava. Uz toliku količinu ograničavajućih faktora, nestabilnog okruženja, nedostatnu potporu i stručne kapacitete, moja su očekivanja mala. To je, dakako, moja subjektivna procjena koja bi vjerojatno bila pozitivnija da nisam kontaminiran svojim teorijskim backgroundom.

Po čemu je vidljivo da ministrica ne provodi cjelovitu kurikularnu reformu, iako je to službeni naziv projekta?

- Da ministrica ne provodi cjelovitu kurikularnu reformu, kako je zamišljena usvojenom Strategijom, vidi se na mnogim područjima. Ponajprije, izostaju mjere potrebne za uvođenje devetogodišnje osnovne škole, odnosno produljenje primarnog obrazovanja s četiri na pet godina. Novi kurikuli se rade za osmogodišnju, a ne devetogodišnju osnovnu školu. Nadalje, osposobljavanje učitelja i nastavnika za promjene je improvizirano. Što reći o procesu profesionalizacije ravnatelja, što je ključni uvjet podizanja kvalitete škole? A tek obrazovanje odraslih! Ono se gotovo više i ne spominje.

U kojoj je mjeri problematičan sam termin početka priprema kurikularne reforme? O reformi se glasnije počelo govoriti tek u zadnjoj godini mandata SDP-ova premijera Zorana Milanovića, a od tada su se promijenila četiri ministra obrazovanja, dva nestranačka, dva HDZ-ova.

- Dakako da se s reformama treba započinjati u prvoj, a ne posljednjoj godini mandata. No, kad je o obrazovanju riječ, ni rani početak ne bi mnogo značio ako ne postoji društveni i politički konsenzus o sadržaju reforme. Naime, obrazovne reforme traju petnaestak godina, dakle nekoliko mandata vlada koje ne moraju biti iste stranačke provenijencije. I sve to uz uvjet da za provođenje promjene postoji potreban ljudski i financijski kapacitet. Za uspješnu reformu nužna je društvena stabilnost koja omogućuje dugoročno strateško planiranje i uspješno provođenje plana, makar to ne isključuje njegovo prilagođavanje novim potrebama.

Koliko na razvoj reformskih procesa utječu ideološko-politički sukobi?

- Obrazovanje je usko povezano s okolinom pa se društveni sukobi prenose u obrazovanje, i to ne samo u njegove sadržaje nego i strukturu. Što je društvo više podijeljeno, pogotovo ideološki, to je teže postići suglasje o smjeru razvoja obrazovanja. Pri tome bi vrijednosti, zapisane u Ustavu, trebale biti svojevrsno društveno ljepilo i zajednički nazivnik koji olakšava funkcioniranje društva, smanjuje društvene napetosti i reducira sukobe oko sadržaja nacionalno osjetljivih tema. Usprkos tomu intranacionalne napetosti se i u razvijenim zemljama povećavaju. Suprotstavljene društvene skupine tendiraju radikalizaciji. Dakako, postoje u tom pogledu velike razlike među zemljama. Za Europu bi se moglo reći da je u tom pogledu na svojevrsnom ideološkom raskrižju. Makar je ideološka i politička podjela na “lijevo” i “desno” donekle potrošena, ostaje dvojba koja od tih orijentacija ima veći potencijal ponuditi održiva rješenja za globalne probleme: rastuće ekonomske nejednakosti, kršenje ljudskih prava, klimatske promjene, migracije. Obrazovanje pri tome nije panaceja, ono više odražava ove dvojbe nego što ih rješava.

 

Izdvajamo

Iz drugih medija