Mostovci su najaktivniji i najborbeniji zastupnici u Saboru, inicirali su gotovo 40 zakonskih prijedloga, trudeći se zahvatiti široko; od reforme pravosuđa, izbornog sustava, financiranja političkih stranaka, antikorupcijskih zakona, energetike, gospodarskog pojasa do poljoprivrede, što ih je donekle riješilo i imagea političkih larpurlartista koji samo kritiziraju, a nemaju rješenja. Imaju tri jaka i glasna zastupnika - Miro Bulj kao narodni tribun, politički tajnik Nikola Grmoja kao jastreb koji ne propušta niti jednu priliku za podbadanje protivnika, isticanje njihovih grijeha i minusa, a Božo Petrov kao dobro artikulirani govornik, primarno koncilijantan, al’ može i drukčije. I kad je sabornica uvredljivo prazna, mostovci su tu - ne zabušavaju, zarađuju svoju plaću.
Svejedno, birači im njihov trud na izborima za europski parlament nisu honorirali - ostavili su ih bez ijednog mandata i s teretom da je Most započeo silaznu, možda nepovratnu, putanju svoje političke karijere. Istina, nedostajalo im je malo: tek 3441 glas, 0,33 posto do osvajanja jednog mandata i izbjegavanja loše karme trećeg puta koji je u više navrata protagoniste torpedirao u bespuća anonimnosti.
Neosvojeni mandat upalio je alarm: Most treba rekonstruirati, složili su se vodeći mostovci. Petrov i Grmoja priznali su izborni poraz i najavili promjene na izbornom saboru na jesen, i programske i kadrovske, a s najviše pepela posuo se Grmoja poručivši da se više neće kandidirati za stranačke funkcije. Tek što su se mostovci pridignuli, stigao je još jedan udar bure. Tomislav Panenić po svaku cijenu želi biti predsjednički kandidat i mimo odluke Glavnog odbora koji je procijenio da nema šanse i da mu ne žele dati zeleno svjetlo. Vrgorački gradonačelnik Ante Pranić u Skupštini Splitsko-dalmatinske županije s još četiri vijećnika osnovao je klub Nezavisne liste mladih. Iz Kluba Mosta izbačeni su zajedno, iako nisu ni bili njihovi članovi, kako to u Mostu vole reći kad brak pukne. Panenić i Pranić pridružili su se otpisanima - Marku Vučetiću, Vlahi Orepiću, Ivanu Kovačiću.
Ljulja li se Most ozbiljno - do rušenja, jesu li ispucali svu svoju političku artiljeriju ili je posrijedi tek kriza koja se može nadmudriti? Pokazuje li primjer Mosta koji je 2015. na parlamentarnim izborima uspio pridobiti oko 300.000 glasova, a to je, prema procjeni analitičara, gornji birački potencijal jake treće opcije, da je u krugu protestnih birača nemoguća misija izgraditi održiv politički projekt? Uči li nas Most da za političku opstojnost vrijede konzervativna pravila; postojanje jasne politike, neskrivenog svjetonazora i programa, a da je udruživanje neke nedefinirane zajedničke platforme samo kratkoročno poželjno, a dugoročno osuđeno na propast? Most je na platformi ujedinjenih lista nezavisnih - ali, kako se pokazalo, bez stvarnog vezivnog tkiva - izbore dobio kao borac za reforme, protiv korupcije. Da nije bilo legendarnog reklamnog ugovora Bože Petrova ovjerenog kod javnog bilježnika da Most neće koalirati ni s HDZ-om ni s SDP-om, njihov politički integritet ne bi bio za podcjenjivanje - ipak su HDZ-u, kad je bilo stani-pani, rekli važno “Ne”. A birači kao da su ih već otpisali; lipanj su završili sa šest posto podrške. Nije to malo, ali parlamentarni izbori su daleko, treba izgurati do njih. Kapitala još imaju: da su 26. svibnja održani parlamentarni izbori, Most bi dobio dva mandata u Desetoj izbornoj jedinici, a u njih još nekoliko vrtio bi se oko izbornog praga. Dakle, u narednom sazivu u optimističnoj varijanti mogli bi zadržati četiri-pet zastupnika. Daleko je to od onih velikih 18 mandata iz 2015.
Nikola Grmoja kaže da stanje nije dramatično, ali je svjestan da Most mora moći pokazati da je etablirana, a ne protestna opcija koja zaziva revolucije. Utješno im je što zadnje ankete pokazuju da Most bilježi najmanji pad. “Dok god su stupovi Mosta jedinstveni, a jesmo, nema potresa. Istina, treba nam nadogradnja i novi ljudi. Mi smo jedini nakon izbora koji smo priznali odgovornost i najavili izborni Sabor”, reći će Grmoja i pojasniti da je odluka o izbacivanju Panenića logična jer je inzistirao na kandidaturi, bez rezona i pokrića, nije ni u kategoriji dva posto podrške.
Novinarima će Grmoja u intervjuima ponavljati komparativne prednosti koje je Most donio na političku scenu Hrvatske: spasio je Hrvatsku i od Milanovića i od Karamarka.
“Most je bio veća oporba HDZ-u dok je bio u Vladi nego što je SDP bio u 20 godina. Prvi je put HDZ zbog nas rušio vlastitu Vladu jer nisu mogli vladati kako su navikli. Drugi put ponovno nismo dozvolili da državni interes podčine stranačkom i Plenković je izvukao žetončiće kojima nas je zamijenio. Most je razotkrio kako funkcioniraju stvari u hrvatskoj politici. Sve što se prije odvijalo ispod stola sad je postalo javno. Građani na svoje oči mogu vidjeti kako se kupuje zastupnike i kakvim se sve metodama održava na vlasti”, podsjetit će Grmoja.
“Pad potpore Mostu očekivan je i dobro je da je tako, ali je problem što se na obzoru pojavljuju sve gori i gori”, komentira politički analitičar Pero Maldini i primjećuje da su građani stvorili perpetuum mobile od ideje trećeg puta: “Nesposobnost mainstreama i razočaranje u njega plodno je tlo za populiste. Oni govore ono što građani žele čuti, izbjegavaju realno stanje, a kad se brzo razotkrije da nemaju ni snage ni znanja za promjene, birači uskaču u nova kola, još žešća, još gora, još lošija.” Pritom ti prevrtljivi birači koji uzdižu i ruše treće opcije nemaju građansku svijest da budu odgovorni za vlastiti život, čekaju da drugi riješe probleme i uvijek su im krivi drugi. Građani su, opominje Maldini, pristali biti pasivni recipijenti odluka političke vlasti, što i rađa ovakav odnos političkih snaga, traženje novih nada koje su, nažalost, sve manje potentne: “Imamo pojavu cijelog niza aktera koji nisu sposobni artikulirati javne politike i programe, koketiraju s jednom temom, korupcijom, ovršenima, blokiranima. Od Laburista preko ORaH-a, koji je također imao uski dijapazon tema, pa Ivana Vilibora Sinčića s kvazistrankom Živi zid do Mosta, koji nije uspio lokalne uspjehe preslikati na nacionalnu razinu.”
Maldini ono što simpatizeri mostovaca vide kao jamstvo nekorumpiranosti, koje je rezultiralo raspadom koalicije s HDZ-om, i to dva puta, vidi kao minorni koalicijski potencijal Mosta: “Ne treba zdvajati nad njihovom sudbinom, nego se bojati drugih mesija - ostaje nam vidjeti do koje mjere taj populizam može ići. Evo, novi mesija se rijetko oglašava. To može izgledati intrigantno, iako nas iskustvo uči da šute oni koji nemaju sadržaja.” Varijante trećeg puta, po Maldiniju, razotkrile su koliko je demokracija krhka i koliko je važno držati se demokratskih standarda, jer su oni brana za rast autokrata.
Marko Vučetić
Bivši mostovac Marko Vučetić nije optimističan, smatra da su problemi Mosta dubinski i teško popravljivi. “Most se još uvijek ponaša kao da je u separacijskom šoku - zaglavljen nakon razlaza s HDZ-om, a taj šok liječe kritikom HDZ-a. To je paradoks, nisu ni svjesni da svojom kritikom otvaraju prostor koji HDZ prije nije imao; u Metkoviću su istisnuli Jamba da bi instalirali HDZ, isto kao i u Dubrovniku - omogućili su HDZ-u vlast kad je već oni sami ne mogu imati i pritom se trude biti desniji od HDZ-a”, ocjenjuje Vučetić, koji pad podrške tumači kao rezultat otuđenja od ideje okrupnjavanja lista nezavisnih koja izvorno i nije njihova, nego bivšeg stratega Ivice Relkovića: “Relković je imao izvrsne ideje, dobro je uvidio da građani traže novu političku snagu izvan HDZ-a i SDP-a. Kad se on maknuo, Most se pogubio i postao tipična, radikalna desna opcija, kojoj nikad dovoljno skretanja udesno i koja ne zna donositi političke odluke. Oni su u svojoj bliskosti s Katoličkom crkvom prometnuli i samu Crkvu u nešto što ne smije biti - političku organizaciju i sveli je na prostor vlastite političke karijere”.
Jedan politički analitičar drži kako je Most nakon prvog uspjeha 2015. godine napravio fatalne korake i zakoračio prema početku svoga kraja, od kojih se nikad neće moći oporaviti.
“Već nakon prvih parlamentarnih izbora izabrali su najgoru opciju. Sa svojih 18 mandata mogli su gurnuti SDP i HDZ u koaliciju, mogli su inzistirati na novim izborima i vjerojatno dogurati do 30 mandata, mogli su podržati manjinsku vladu, kakvu Hrvatska nikad nije imala. I sjediti sa strane, učiti i čekati svoje vrijeme. Da su izabrali SDP, to bi za njih bilo manje pogubno, baš zbog toga što su ideološki različiti, ovako ih je HDZ sažvakao. No, uplašili su se pritiska desnice, nisu znali kako bi udrugama, rigidnim desničarima i Crkvi, s kojima su očito bili isprepleteni, objasnili zašto idu sa SDP-om. Od tada svaki njihov politički angažman izgleda kao rebrendiranje poštenije varijante HDZ-a. Stoga, želi li Most preživjeti, mora tražiti saveznike. Političku relevantnost mogu zadržati samo ujedinjenjem s desnicom. U svim ostalim varijantama jako će se teško vratiti u sedlo”, procjenjuje Globusov sugovornik.