INTERVJU

LINIĆ ZA GLOBUS SDP tragično griješi: umjesto da je podržao lex Agrokor on se osramotio s onim povjerenstvom. Politika nikad nije pogodovala Todoriću

Damjan Tadić / CROPIX

 

Nije lako razgovarati sa Slavkom Linićem u Rijeci. Ljudi mu neprestano prilaze da bi se rukovali s njim. Kad bi se kandidirao na bilo kojim izborima, bilo bi gusto. Linić govori krajnje otvoreno i ne izbjegava niti jednu temu. Djeluje iskreno, ali kada ga se pita za političke ambicije, nije uvjerljiv. Kaže da je s politikom završio. Nisam mu povjerovao.

Hoćete li se vraćati u SDP?

– Ne. Aktivna politika znači graditi stranku, a ja više nisam voljan to raditi niti mi je politika životni cilj. Ja sam osoba koja jako dobro poznaje ekonomiju i makroekonomiju. Ja sam financijaš i s obzirom na svoje socijaldemokratsko opredjeljenje uvijek mogu pomoći oko stvaranja programa SDP-a. Ali ne kao član. SDP-om su zavladali klijentelisti kojima ne treba znanje, oni su sami sebi dovoljni. Tako da sumnjam da im ikako mogu pomoći...

Ali, u toj je stranci ostalo puno vaših prijatelja.

– Nažalost, ne. To je ta tragedija. Nakon 26 godina s većinom ljudi u SDP-u nisam se razišao na lijep način.

Ipak, čuo sam da vas je Davor Bernardić zvao na razgovor.

– Bernardić je drugo, on je predsjednik stranke. S njim jesam bio u kontaktu i razgovarali smo. Ali, budimo iskreni, Bernardić ima preveliku opoziciju i nisam mu potreban još i ja.

Što vi mislite kako Davor Bernardić vodi SDP?

– Svakako ne onako kako bih ja osmislio politiku SDP-a. Nakon izgubljenih izbora morao je motivirati stranku na rad. Morao je okupiti ljude unutar stranke, neovisno jesu li mu prijatelji ili oponenti, formirati četiri-pet ključnih savjeta, pozvati i ljude izvan stranke. SDP je siromašan s ljudima koji imaju znanje o tome kako rješavati probleme građana Hrvatske.

On je morao ponuditi Hrvatskoj alternativne programe razvoja zemlje i tako se pripremati za sljedeće izbore. Tom se poslu treba posvetiti i za to su i četiri godine premalo. Nažalost, on se okrenuo kritizerstvu. On se posvetio rušenju vlasti, a stranku nije pripremio za preuzimanje vlasti. Prema tome, nije to posao kako ga ja zamišljam da ga treba raditi.

Što je s oporbom unutar SDP-a? Svi napadaju Davora Bernardića, ali nisam čuo niti jednu cjelovitu i argumentiranu alternativu.

– Slažem se, njegovi oponenti, osim unutarstranačke i osobne promocije, ne nude ništa. To su populisti koji su sada prevladali u Hrvatskoj. Neki SDP-ovci su se priključili njima.

Što je za vas populizam konkretno? Most, Živi zid, Maras...?

– Upravo to. Dovoljno je u javnost izbaciti bilo kakvu uzrečicu, parolu koja će jedan dan biti na naslovnicama, a drugi dan biti potpuno zaboravljena. To je populizam.

Kako tumačite činjenicu da i SDP pokušava rušiti Plenkovića na aferi Agrokor? Vi ste nedavno govorili o tome da je Vlada napravila ono što je trebalo.

– Ni meni nije jasno ponašanje vodstva SDP-a. Slučaj Agrokor počiva na temeljima Zakona o predstečajnim nagodbama. Još 2012. godine SDP je progurao taj Zakon. Koliko god je to bila posljedica moje inicijative, ipak je to SDP-ov zakon koji je u parlamentu izglasan sa stopostotnom podrškom. Ekonomski analitičari sada analiziraju rezultate predstečajnih nagodbi i moraju se složiti da su to odlični rezultati.

Ovo što je postignuto daleko je bolje i ne može se usporediti sa stečajevima. SDP je trebao reći: Na vrijeme smo krenuli, upozoravali smo, riješili smo problem ogromne nelikvidnosti, riješili smo problem odnosa vjerovnika i dužnika... i sve ste to koristili u lex Agrokoru. Prema tome, trebalo je podržati lex Agrokor jer drugoga rješenja nije bilo. Sve ove priče neodgovornih pojedinaca, sudaca i profesora koji sada tvrde da se situacija u Agrokoru mogla razriješiti kroz stečaj neprihvatljivo je lamentiranje.

Tragedija je da se SDP priklanja jednom sucu Kolakušiću. Ja sam im rekao da sjednu s privrednicima i neka im oni kažu što treba raditi, odnosno kako pomoći. Kao što vidite, privrednici su puno odgovorniji. Veliki dobavljači su sami rekli da se odriču jednakosti u isplati svojih potraživanja u korist malih OPG-a. SDP ih nije podupirao, i tu je pogriješio. Dobavljači se sada bore za što ravnopravniji položaj prema financijskim vjerovnicima. Vlada je donijela jedino moguće rješenje. SDP je morao biti principijelan i to priznati. Tu je najveća odgovornost onih ljudi u SDP-u koji tobože znaju ekonomiju.

Kada napravite usporedbu između svoga zakona o predstečajnim nagodbama i lex Agrokor, što biste sada promijenili?

– Ništa jer su to različiti zakoni. Zakon o predstečajnim nagodbama obuhvaćao je sve. Ticao se svih industrija i u njemu zato nisu mogle biti naglašene odredbe o tijeku financiranja procesa. Lex Agrokor mogao je imati neke specifičnosti jer se tiče sistemski važnih kompanija. A tu je najvažnija snažna uloga vijeća vjerovnika. Ne bih ništa bitno mijenjao oko lex Agrokora.

Je li točna informacija da ste osobno sudjelovali u stvaranju lex Agrokora?

– Budimo iskreni, iako sam se odmaknuo od politike, još uvijek sam vrlo blizak s najutjecajnijim gospodarstvenicima. Znajući što se događa i koliko su neke tvrtke iz prehrambene industrije bile ugrožene Agrokorovim neplaćanjem dugova, morali smo svi skupa utjecati na političke faktore da poduzmu ono što je trebalo.

Istina je da smo mi koji smo djelovali sa strane, unutar pojedinih gospodarskih subjekata, utjecali da se proces upravljanja i utvrđivanja dugova izvuče izvan nadležnosti sudova i preda u nadležnost posebnog upravnog tijela, kao što je to bilo kod predstečajnih nagodba. Politički smo išli smo prema Mostu koji je u to prvo vrijeme inzistirao na posebnom zakonu o slučaju Agrokor.

A kako sada gledate na politiku Mosta koji napada Plenkovića baš oko Agrokora?

– To je ta politička netransparentnost. Ja tvrdima da je Most vrlo aktivno i dobro radio na stvaranju zakona o Agrokoru. Ali tada su bili na vlasti. Čim su ispali iz Vlade, okrenuli su se samo kritici, a ne konstruktivnom djelovanju kako bi se zakon o Agrokoru provodi što bolje.

Nije li ključni problem upravo to što je Plenković uspio oteti Mostu njima najomiljeniju političku igračku: Agrokor i Ivicu Todorića?

– To i jest najveća tragedija u kojoj je sudjelovao i SDP. Počeli su se vraćati u prošlost i tražiti krivca za stvaranje Agrokorova carstva. Pokušali su naglasiti odgovornost HDZ-a. Nitko od političara ništa ne čita. Još mogu razumjeti ove iz Mosta, jer oni su novi. Ali, SDP je 2000. došao na vlast s obećanjem da će načiniti reviziju pretvorbe.

Od 2001. do 2004. godine mi smo doista napravili reviziju pretvorbe. Tom revizijom obuhvaćene su i mnoge tvrtke iz sustava Agrokora. Da su samo pogledali taj dokument, onda bi vidjeli kako je Todorić dolazio do tvrtki i vidjeli bi da nije bilo političkog pogodovanja. U nekim slučajevima upravo su se sindikati opredjeljivali za njega. Belje i PIK Vrbovec dobio je na javnom natječaju. Država nije znala što s njima jer su bili enormni gubitaši.

Damjan Tadić / CROPIX
 

Ivica Todorić napravio je od njih izvanredne tvrtke i kvalitetne brendove. To što je on kasnije na račun njihovih profita ulagao dalje, to je drugi problem. Kupovao je trgovačke mreže u Srbiji i Sloveniji, trošio profite svojih uspješnih tvrtki i tako ugrozio cijeli sustav. Preinvestirao se i nije bio u stanju vraćati tolike dugove. Da se oporba samo malo potrudila proučiti postojeće dokumente, ne bi se sramotila s onim povjerenstvom. Nije bilo utjecaja politike, pa čak ni u slučaju Miroslava Kutle.

Privatni poduzetnici nisu dobro radili, nisu ulagali, a država im je prepustila prostor. Kad smo donijeli zakon o predstečajnim nagodbama, jedna od osnovnih odredbi bila je plaćanje u roku od 60 dana. A onda su Todorićevi dobavljači počeli davati kredite Agrokoru da bi naplatili svoja potraživanja. Gdje je tu politika?

Dakle, vi tvrdite da politika nije Todoriću ni pomagala ni odmagala?

– Dapače, politika je pokušavala uspostaviti ravnomjernost. Tada nije postojao monopol u trgovačkoj branši, ali nitko osim Todorića nije želio ulagati. Kad kažemo politika, mislimo na zakonodavca. Zakoni su mijenjani i donošeni s ciljem uspostavljanja ravnomjernijih odnosa. Privatni biznis je odlučio nešto drugo.

Ali, Agrokor svojim dobavljačima nije plaćao u roku od 60 dana.

– Je, plaćao je, ali dobavljači su se odlučili na nešto drugo. Davali su mu kredite da bi naplatili svoja potraživanja. On ih je plaćao iz tih kredita, ali time su vjerovnički odnosi pretvarani u kreditne. To jest problem, ali za njega nije kriva politika. To se nije moglo spriječiti jer je taj dio rađen po zakonu. Poslovni rizik bio je samo na njima.

Kao ministar financija u Vladi Zorana Milanovića i kao potpredsjednik Vlade Ivice Račana vjerojatno ste imali neposredne kontakte s Ivicom Todorićem? Jeste li ga upozoravali na srljanje u prezaduženost?

– Nije na političaru da o tome i tako govori. Uvijek sam polazio od pretpostavke da je Agrokor tvrtka s ogromnim kadrovskim kapacitetom i da oni sami moraju odlučivati o tome. Na nama je bilo samo da pratimo pravni okvir koji daju zakoni. Dok sam bio ministar financija, gledali smo da im pomognemo oko razvoja proiz­vodnje, a ne trgovine i Konzuma. Velika je krivica SDP-a i Mosta to što su odgovornost za aferu Agrokor tražili samo u HDZ-u. Ivica Todorić razvijao je proizvodnju, za razliku od Miroslava Kutle.

HDZ jest kriv za slučaj Miroslava Kutle, koji je uništio ogromne hrvatske potencijale i zatvorio mnoga radna mjesta. A kod Ivice Todorića imate razvoj tvrtki, investiranje i otvaranje mnogobrojnih radnih mjesta. Podbacio je sa svojim akvizicijama, otišao je predaleko i prezadužio tvrtku. Najštetnija su bila ulaganja u trgovačke mreže u Srbiji i kupovina slovenskog Mercatora. Konzumova likvidnost odlazila je na pokriće svega toga.

Kako komentirate aktualni blogerski rat Ivice Todoriće s Antom Ramljakom, Andrejom Plenkovićem i Martinom Dalić?

– To je moje razočaranje. Ako neki privrednik ne uspije, O.K., nije uspio... Ali spustiti se na razinu ovakve komunikacije za mene je razočaranje s obzirom na to da sam uvijek mislio da je Ivica Todorić ozbiljniji poslovni čovjek.

A što kažete na njegove vrlo teške optužbe za kriminal, pogodovanje američkim tzv. lešinarskim fondovima?

– Najveća glupost je pitanje tko je pisao lex Agrokor. Pa baza je bio Zakon o predstečajnim nagodbama. Optuživati vjerovnike je apsurdno. Zakon je dobro postavljen i sada je bitna provedba. Je li nekome pogodovano ili nije? Čujte, pronaći mogućnost za nagodbu ogromna je stvar, veliki posao i veliki uspjeh.

Ako vidimo da je jedan fond kao što je Knighthead uspio otkupiti ogroman broj obveznica, zašto ne bismo zaključili da je lakše razgovarati s jednim partnerom nego s njih desetak tisuća? Kako su se oni pogodili, hoće li zaraditi na tome, to nije bitno. Vrlo je važno da u nagodbe budu uključeni bankari. Volio bih da Sberbank polako odustane od tužbi.

Što mislite o rezultatima rada privremene Uprave Agrokora i samog Ante Ramljaka?

– Nije to lagan posao i ja polazim od toga da je Ramljak priveo kraju proces nagodbe. Najviše bih pohvalio Vijeće vjerovnika koje se tako postavilo da ni Ramljak nije imao previše slobode da radi što hoće. Sukob između njega i dijela Vijeća vjerovnika trebalo bi primiriti i privesti kraju.

Vaš nasljednik na čelu Ministarstva financija očito postiže dobre rezultate. Kako komentirate financijsku stabilnost koja je postala glavni argument uspješnosti Plenkovićeve Vlade? Kako ste surađivali sa Zdravkom Marićem?

– Ja sam ga zatekao na mjestu pomoćnika ministra. Ključna je daleko stroža disciplina u trošenju sredstava i promjena fiskalne politike koja je išla u korist potrošača. Nažalost, sada imamo gospodarski rast temeljen samo na rastu potrošnje. Nema investicijske potrošnje koja je jedini zdravi temelj rasta. Po meni, najveći problem je stopa PDV-a. Europa nam sada daje mogućnost uvođenja dviju međustopa. Najveća greška bila bi smanjivanje opće stope PDV-a s 25 na 24 posto.

To neće utjecati na cijene. Ali ako neke grane koje su nama interesantne, vezane za ugostiteljstvo i turizam, značajnije smanjimo, iskoristimo međustope, možemo postići puno. Osnovni hrvatski problem je neprovođenje reformi. Imamo previše umirovljenika. Nismo riješili mirovinski sustav. Dubioze u zdravstvu su još veće. Najveći problem ipak je ogroman broj umirovljenika i mali broj zaposlenih.

Tu se otvara pitanje zašto u Hrvatskoj nema velikih investicija i samim time novog zapošljavanja. U čemu je problem? Jednom su protivnici zeleni, pa udruge za zaštitu okoliša, a potom i lokalna samouprava kao i sada u slučaju LNG terminala na Krku.

– I meni je to teško objasniti. Znamo da je električna energija skupa i važna. HEP ne ulaže ništa. Problem Ine presporo se rješava. Sama energetika može pokrenuti investicije, a time i Hrvatsku preko razvoja graditeljstva, prometa...

Rijeka i Primorje uvijek su bili industrijski orijentirani. Industrija nikada nije smetala razvoju turizma. Nije problem ni LNG. Problem je promjena projekta koji od kopnene varijante odjednom ide prema morskoj. U toj varijanti hrvatska industrija neće sudjelovati. A ako se LNG gradi na kopnu, rade naši građevinari i pogotovo montažeri. Kupiti brod i usidriti ga ispred Rijeke ne donosi nikome ništa i za mene je to ne neprihvatljiva investicija.

Rijeka se ne protivi LNG-u, nego se protivi brodu. Iza toga stoji cijela Rijeka, ne samo SDP nego i HDZ. Zašto smo odustali od izvornog projekta? Njemačka se sporazumjela s Rusijom oko Sjevernog kraka. Prirodni plin će biti jeftiniji. LNG više nije tako profitabilan. Ajmo napraviti manji projekt koji će biti isplativ. Nešto se čudno zbiva. Kome mi sada radimo ustupak?

Puno velikih investicija stoji zbog geostrateških odnosa, sukoba Istoka i Zapada koji se prelamaju preko nas. Što vi mislite o ruskoj ponudi za preuzimanje Ine?

– To je, po meni, jedino logično rješenje. Govoriti o tome da će Hrvatska otkupiti dionice MOL-a ne znači kvalitetno rješenje. Nakon ovakvih međunarodnih sukoba pregovarati s MOL-om je vrlo teško. Znači, nećemo dobro proći. Još veći problem su daljnja ulaganja. A treba ulagati i u Sisak, i u Rijeku, i u Sjeverni Jadran. A mogu se povratiti i naftna polja u Siriji. To su enormni novci i nama treba strateški partner. Do sada smo vidjeli samo jednu ponudu. Ruski Rosnjeft. I to je gotova priča. Mi moramo voditi brigu o svom interesu.

Što realno hrvatska Vlada može učiniti? Budimo otvoreni, riječ je o američkom protivljenju ulasku ruskog kapitala i ruskog političkog utjecaja u Hrvatsku.

– Odgovor je jednostavan. Neka se javi neka američka tvrtka koja bi konkurirala Rosnjeftu. Status quo je uništavanje našeg nacionalnog bogatstva, a za to nema opravdanja. Na pritiske treba odgovoriti.

Imaju li naši današnji politički lideri viziju i snagu za racionalno vođenje državne politike, da se suprotstave pritiscima?

– Ne znam, ali mislim da je moraju imati. Nije tu pitanje samo vlasti. Gdje je opozicija da postavlja ova ključna pitanja? Nema je. Vrlo malo govore o energetici, a ona je okosnica razvoja Hrvatske. Imamo ogromne potencijale u vodi, ali i u kadrovima u naftnoj industriji. Što je s HŽ Cargom? Oni danas ne mogu odgovoriti na bilo koji zahtjev za prijevoz tereta. To je odgovornost Milanovićeve Vlade. HŽ Cargo bitan je za prometnu važnost Hrvatske i za luke. O tome opozicija mora imati svoje stavove. Ne samo kritizirati da nešto ne valja nego ponuditi rješenja.

Ali kako oporbeni lideri mogu ponuditi ikakva rješenja kada nikada nisu radili u realnom sektoru ili uopće nikada nisu ništa radili?

– Kad smo se mi u SDP-u 2011. borili za vlast, imali smo odgovore na sva najvažnija pitanja, imali smo “Plan 21”, koji su radili ljudi duboko involvirani u gospodarstvo. Milanović ga je napustio, a Bernardić se nije potrudio da kaže što je nova strategija. Budimo iskreni, Hajdaš Dončić je bio neuspješan ministar. Krenuo je u monetizaciju autocesta i nije ih riješio. Počeo je privatizaciju HŽ Carga i napustio ju je. Nakon toga prstom nije maknuo. Ne želim ispasti neskroman, ali kad sam ja otišao, sve je stalo.

O potpredsjedniku Milanovićeve Vlade Branku Grčiću, koji je bio zadužen za investicije, ne želim ni govoriti. On je profesor koji je bio zadužen za regionalni razvoj. Kojeg se njegova projekta sjećate? To je tragedija. SDP je nešto ozbiljnija stranka ili bi takva trebala biti. Živi zid i Most su antisistemske stranke i populisti koji nemaju program.

Hrvatsku danas vode ljudi ponikli u Ministarstvu vanjskih poslova koji također nikada nisu radili u realnom sektoru. Je li, po vašem mišljenju, i to problem?

– To je vrlo složeno pitanje. Nismo riješili niti jedan problem s našim susjedima. Prevelik je utjecaj političkih snaga koje se bave samo nacionalnim pitanjima i u tim uvjetima politika ima sužen prostor djelovanja. Jedini kvalitetan konsenzus u Hrvatskoj bio je dogovor da moramo biti članica Europske unije. Meni je vrlo teško prihvatiti činjenicu da smo bili jedna od prvih zemalja koja je provela sankcije protiv Rusije.

Strašno puno smo izgubili time. Njemačka potpisuje ugovore s Rusijom o Sjevernom kraku, a mi im uvodimo sankcije. Natjerali smo Inu da napusti naftna polja u Siriji. Hrvatska se povodi za određenim utjecajima i nema jasnu nacionalnu i državnu strategiju.

Što mislite o potencijalnoj kandidaturi Zorana Milanovića na sljedećim predsjedničkim izborima?

– Najradije ne bih govorio o Milanoviću. Ja njega mogu opisati s tri riječi: lijenčina, nije pošten i čovjek koji zloupotrebljava policijski sustav u eliminiranju svojih političkih protivnika. On je osoba koja se sa svima svađa. On ne okuplja ljude. To su osobine koje su dobre za autokrata, a ne za kvalitetnog, demokratskog hrvatskog lidera.

 

Izdvajamo

Iz drugih medija