Nakon što je Hrvatska prekinula tradiciju snebivanja nad drskim računima raznih kafića, navikla se na taksističke prevare turista, pojavila se nova domišljatost: naplaćivanje prirodnog hlada na Krku. Istodobno, pojavila se panika zbog nepopunjenih kreveta u turizmu, što je sve navelo da sezonu proglase propalom. Statistike su pak govorile o malenom rastu, ali je istodobno porastao i broj apartmana koji se nude turistima. Kaotičnost je nametnula temu – turizam.
Vlašić: Smijemo li naplaćivati hladovinu na plaži?
Bienenfeld: Što se tiče hladovine, to su, očito, neki novi potezi ljudi koji se bave turizmom u Hrvatskoj. Ja mogu govoriti o tome što bih ja i kako bih ja. Naravno, o destinaciji ovisi što se naplaćuje i gdje se naplaćuje. Prvenstveno mogu govoriti o svojoj destinaciji, o Zagrebu…
Vlašić: Dobro, ali ste isto tako povremeno i turist, i dođete na odmor i naplaćuju vam…
Bienenfeld: Naravno. I prvi put čujem da se hladovina naplaćuje u bilo kojoj destinaciji koja nudi sunce i more. Da to sama doživim kao gost, bila bih neugodno iznenađena.
Vlašić: Što to znači za turizam kad naplaćujemo hladovinu stabla? Jasno je da se naplaćuje hladovina, naplaćuju se suncobrani, ali što nam to govori kada naplaćujemo hladovinu pod krošnjom drveta?
Topalović: Ja bih rekao da je važno tko naplaćuje i gdje se naplaćuje. Imamo primjere destinacija gdje se zaista sve može naplatiti. Pitanje je da li je to dobro, je li cijena dobro određena. Ako govorimo konkretno o plažama, jasno je da imamo ležaljke. Ako imamo uslugu i sve ostalo što ide s tim, jasno je, ako želiš to iskusiti, da to ima određenu cijenu. Ako se naplaćuje sama hladovina, to je vjerojatno nešto što bi trebalo malo detaljnije provjeriti da se vidi o čemu se točno radi.
Vlašić: Je li to nešto što zaslužuje mjesto u svjetskom newsu kao primjer bizarnoga: dođite u Hrvatsku, ovdje vam naplaćuju hladovinu stabla?
Grubišić: To mi spada u nešto kao naplaćivanje zraka, osim ako ti nisi posadio to stablo baš sa svrhom da naplaćuješ hlad, a vjerojatno nisi. Turizmom se ne može svatko baviti. Kod nas je situacija takva da je mnogo ljudi uskočilo u turizam jer je to easy money.
Vlašić: Zašto je turizam easy money? Tko se, ustvari, bavi turizmom?
Topalović: Imamo samo dio ljudi koji to shvaćaju kao easy money. U našem turističkom sektoru imamo dva polariteta: ljude koji turizam shvaćaju kao ozbiljnu djelatnost, i to su uglavnom hotelski sektori, ozbiljni poduzetnici koji se bave profesionalno turizmom, te dio turističkog sektora koji se reflektira većinom i dominantno kroz privatni smještaj. S vremenom je od jedne socijalne kategorije postao poreznom oazom, i upravo zbog te porezne niske opterećenosti to je mjesto gdje ljudi parkiraju novac.
Tako se stvorio svojevrsni nabujak koji iz godine u godinu raste i koji je do sada bio vrlo profitabilan. Bio je profitabilan dok smo imali fizički porast turističkog volumena. Međutim, došli smo u situaciju da nakon tri-četiri godine umjetnog rasta turističkog prometa imamo konkurente koji su se vratili na tržište i ljudi su sada ostali u šoku jer prvi put nakon određenog broja godina imamo vrlo sporu, a u nekim destinacijama i negativnu stopu rasta turističkog prometa. Međutim, to nije ništa neočekivano…
Bienenfeld: Nastavak ove priče je i prodaja, odnosno naplaćivanje hlada ispod nekog našeg lijepog stabla. To je taj easy money na kratak rok i to će nam se kao i čitav niz drugih takvih i sličnih pokušaja vrlo brzo obiti o glavu.
Martina Bienenfeld i Dražen Grubišić
Vlašić: Je li naplaćivanje hladovine znak propasti turizma?
Bienenfeld: Ne, to definitivno nije propast turizma. To je samo jedan od ovih eklatantnih primjera koje vidimo ove godine, kako se ljudi domišljaju, na koje bi sve načine mogli doći do brzog novca, kratkotrajne zarade koja nama definitivno daje negativnu etiketu. Takvih je pojava bilo ne samo u turizmu, ima ih u svakoj grani gospodarstva. Medijski se, nažalost, najbolje prodaju loši primjeri i puno češće će se čitati o tome nego o primjerima dobre prakse kao što je, recimo, Muzej prekinutih veza.
Topalović: Ja bih rekao da je ovo poziv na buđenje. Ako ga zanemarimo ove godine, sljedeće godine može nam se dogoditi da budemo na litici, a da za pet godina imamo bespovratnu situaciju. Ovo je poziv na reakciju i mislim da je dobro da su se ove godine oko toga angažirali i u Ministarstvu turizma i da se govori o toj temi. Ovo je dobro vrijeme jer je ove godine najavljena izrada nove strategije turizma i mislim da sve to skupa predstavlja izvrstan timing. Za razliku od prethodnih godina, kad je sve bilo divno i bajno i kad smo živjeli u nekakvu La La Landu, sada je došlo do otrežnjenja i konsenzusa da trebamo neke stvari mijenjati.
Bienenfeld: Mi smo u turizmu živjeli u La La Landu, ali ne i naši gosti, koji nas kažnjavaju ove godine jer su neke destinacije u negativnom trendu. To je opet poziv na buđenje.
Topalović: Nažalost, imamo destinacije koje nisu desetljećima investirale u svoje javne prostore, uređivanje parkova, gradskih trgova, pločnika, parkirališta, plaža… To nam je osnovna infrastruktura proizvoda. Moramo i sami sebi pogledati u oči i priznati da smo u velikom broju destinacija propustili priliku da na vrijeme dignemo kvalitetu.
Grubišić: Ne očekujem da će država tu uspjeti nešto postići, ni strategijom ni implementacijom nekakvih zakona, mislim da će nastupiti korekcija i da će se ljudi sami snaći, te će tako stvari doći na svoje. Isto kao što su iskoristili porez, jer ljudi nisu napravili ništa drugo nego prihvatili ono što im se ponudilo. Naravno da ćeš, ako je porez dva posto, krenuti u tom smjeru, a nećeš ići tamo gdje je 40 posto. Dio će privatnog smještaja propasti, dio će srušiti cijene, dio će se urediti, nastupit će korekcije.
Vlašić: Naravno da će tržište reagirati i da će se pojaviti rezultati. No što je s onim što spada u javnu ponudu turizma, na što se utječe institucionalno, kao što je Zagreb? Čini mi se da Zagreb dobro izgleda do kraja srpnja, a onda počne pad ponude, svi su izvođači na moru i sve zamre. Super je osjećaj biti Zagrepčanin i naći meduze na Zrinjevcu, otići na More knjiga, gledati noću filmove na travi i osjećati se dobro upoznajući zanimljivu verziju Zagreba, no to nekako nestane preko noći.
Bienenfeld: Apsolutno je točno da smo s drugim institucijama, ali i s privatnim partnerima počeli provoditi ozbiljne projekte u ljetnim mjesecima. Možda će vas iznenaditi informacija da su nama najposjećeniji srpanj i kolovoz, s time što je kolovoz po broju dolazaka i noćenja gostiju još jači od srpnja. Upravo iz tih razloga Turistička zajednica grada Zagreba pokrenula je niz projekata kako bismo tu ponudu dodatno obogatili. Srpanj je uistinu bogat, ne samo s privatnim inicijativama koje podupiremo nego su se i institucije pokrenule vidjevši što se u Zagrebu događa, a i same su uočile kolike su im zarade od dolazaka Zagrepčana i turista. Cijela turistička, ali i umjetnička i kulturna scena pokrenula se baš s fokusom na Zagreb kao glavni grad i interesom za Zagreb cijele godine.
Vlašić: Koja je ideja turističke ponude u Zagrebu? Ovamo dolaze ljudi u tranzitu da bi proveli dva-tri dana i odu dalje...
Bienenfeld: Ovisi o kojem se gostu radi, svaki gost ima svoj razlog što posjećuje Zagreb. Ovisi je li riječ o gostu koji je na turi pa na toj turi posjećuje i Zagreb, gdje opet postoji distinkcija između ljetnih i drugih mjeseci, gdje se posjećuju različiti gradovi. U mjesecima izvan ljetne sezone posjećuju se gradovi Srednje Europe i oni koji su bliski Zagrebu. Ljeti, u doba godišnjeg odmora u Hrvatskoj, Zagreb se odabire kao početna ili kao završna točka. Većina gostiju u Zagreb dolazi avionom, što je potpuno drugačija struktura nego u drugim dijelovima Hrvatska. Naši gosti ne traže primarno sunce i more, iako Zagreb ima jako puno sunca.
Nisu to ni gosti koji dolaze u tranzitu, nego oni koji odluče svoj dio godišnjeg odmora provesti u gradu. Osim toga, naši su gosti sa svih kontinenata, što je opet različito od drugih dijelova Hrvatske, gdje su u najvećem postotku europski turisti. Podsjećam da su naši najbrojniji gosti iz SAD, drugi su Korejci, a tek treći su Nijemci, a onda u prvih pet ulaze i Kinezi, što je sasvim drugačije od svih drugih, pogotovu primorskih, destinacija u Hrvatskoj.
Vlašić: Što turisti žele od Hrvatske?
Bienenfeld: Zagreb se prvenstveno nametnuo kao city break destinacija i u tom smislu se otkriva. Jasno je da to nije city break destinacija kao London, Pariz ili Beč. Mi se uopće ne možemo zamisliti u takvoj grupaciji, ali možemo u onoj second best, gdje jesmo važni. Na taj način mi u Turističkoj zajednici grada Zagreba, i u suradnji sa glavnim uredom, organiziramo promocije po svijetu, na raznim sajmovima, burzama i turističkim radionicama.
Vlašić: I nadalje, što turisti žele?
Grubišić: Žele iskusiti kako izgleda taj grad u dva-tri dana koliko su ovdje. Žele sve, od jutarnje kave, ručka, posjeta muzeju, žele poslušati koncert...
Bienenfeld: Žele emociju, iskustvo. Idemo doživjeti nešto u toj novoj destinaciji! To ih zanima. I zato hvala Olinki Vištici i Draženu Grubišiću na izvrsnom konceptu Muzeja prekinutih veza, nakon kojega slijedi muzej Osamdesetih, koji također postaje izvanredno zanimljiv jer nudi novo iskustvo onim generacijama koje ne poznaju osamdesete godine; ili Muzej iluzija, koji je napravio tolike franšize po svijetu, a krenuo je iz Zagreba. Mi u Zagrebu možemo se ponositi tim kreativnim turizmom.
Rekla bih da je sve ovo kreativno, drugačije i da upravo to Zagreb dobro prodaje. Mi smo grad koji je tek nedavno, prije desetak godina, dospio u fokus, a prije toga smo bili tek maleni, simpatični grad koji je kombinacija srednjoeuropskog urbanizma i mediteranskog načina života. Što nas razlikuje od drugih? Emocija, ova kreativa koju potičemo i koju pokušavamo promovirati i prodati.
Topalović: Istina je, drastično se promijenila situacija u Zagrebu u posljednjih deset godina. Zagreb je od grada koji je više bio orijentiran prema poslovnim gostima i tek pokojem namjerniku kroz kontinuitet razvoja i turističke ponude postao željena destinacija. To se vidi i po živosti na gradskim trgovima i sve većoj diverzifikaciji gostiju koji dolaze. Europa je i dalje broj jedan destinacija svih turista koji traže uvijek nešto novo i drugačije. Zagreb je tu, s drugim manjim glavnim gradovima u regiji, postao vrlo atraktivna tržišna ponuda gdje gosti mogu u relativno malo vremena obići vrlo zanimljive destinacije.
Vlašić: “Prodajem vjenčanicu, nekorištenu” - to je vjerojatno najkraći oglas o nesretnoj ljubavi koji je uspješno prodan cijelom svijetu u Muzeju prekinutih veza. Što vi nudite gostima?
Grubišić: To je to, ono najjače što postoji, emocija. Dođeš, prođeš kroz Muzej i emotivno te nešto pogodi. Nikakvo sunce, more, ništa slično. Meni je vrhunac u umjetnosti kada netko izađe iz dvorane i još uvijek razmišlja o tome, a sutradan ujutro, kad se probudi, razmišlja o tome što bi on učinio, osvrne se na svoj život. Inače, taj projekt uopće nije bio zamišljen za posjetitelje, nego prvenstveno da ljudima pomogne da se riješe tereta koji ih tišti. Na kraju je ispalo da imamo 120 tisuća posjetitelja koji su jednako tako oduševljeni i jednako tako prolaze kroz neku katarzu. Taj emotivni pristup u svim stvarima u turizmu najjače je što se može ponuditi.
Trebali bismo se držati pozitivnih stvari, a ove dječje bolesti kao što je naplaćivanje hladovine raščistiti. Kao putnik sam u avionima naišao na nekoliko časopisa u kojima se Zagreb brendira kao muzejski grad, jer ima mnogo muzeja. Zagreb ima i coffee culture, svi to spominju. Super, hajdemo to brendirati! Prije dvadeset godina, kad bih u Americi spomenuo Hrvatsku, svi bi mislili da govorim o Rusiji. Sad kada spomeneš Hrvatsku u dućanu ili restoranu, reakcija je: “Bio sam tamo, bio mi je prijatelj na jedrenju, u svakom slučaju to je on my bucket list.” Sada to samo treba pametno odgurati dalje i budućnost nam je sjajna.
Vlašić: Kakva će nam biti sezona, treba li dizati uzbunu ili možemo biti zadovoljni?
Bienenfeld: Mislim da nema nikakva razloga za paniku. Panika će biti ako smo ove godine očekivali porast od deset posto, a to nitko ne misli. Pričekajmo da godina završi i vidjet ćemo rezultate. Ne mogu govoriti za Hrvatsku, ali za Zagreb znam i prema najavama za kolovoz, koji će biti jači nego prošle godine, a prošle je godine to bio najjači kolovoz u povijesti zagrebačkog turizma. U svakom slučaju, treba početi razmišljati već sada i pripremati turizam za goste kakve želimo.
Grubišić: Moji će gosti dolaziti osjetljiva srca i odlaziti još osjetljivija. Nikakav ministar to ne može popraviti jer će uvijek postojati netko tko će prodavati pljeskavice po 120 kuna i takve nitko ne može spriječiti. No, uvijek će postojati oni vrijedni ljudi koji stvarno rade, koji stvarno ulažu, razvijaju gastronomsku ponudu. I dalje smo na privatnom sektoru i država tu ne može ništa. Država može samo odlučiti smanjiti porez. Ako to učini, bit će izvrsno jer će taj ugostitelj moći zadržati dobrog kuhara, dati mu plaću i razvijati posao. Nisu svi pohlepni, iako će i dalje postojati oni koji će otvoriti na dva mjeseca, dignuti novac i sve zatvoriti. No, postoji puno ljudi u Hrvatskoj koji rade dobar posao. Nije im lako.
Topalović: U idućih deset godina uspješnost turizma ne trebamo mjeriti obaranjem rekorda posjećenosti, trebamo raditi na restrukturiranju turističke ponude, na povećanju kvalitete, unapređenju destinacija, i samim time ćemo mijenjati strukturu gostiju i dizati prosječnu potrošnju. Jedna smo od najopterećenijih zemalja u EU i po turističkom prometu i po jedinici prostora po stanovniku. Ne možemo više trpjeti daljnju inflaciju turista. Moramo sami sebi priznati da smo ili došli do stropa ili smo ga probili. Država tu može utjecati i kroz strategiju i zakonodavstvo, spriječiti ilegalnu gradnju i ostalo.
Bienenfeld: Dvije su ključne riječi: kvaliteta i održivost.
Vlašić: I još jedna: hladovina.