Dan nakon pobjede nad Nigerijom u dijelu javnosti i medija zavladala je euforija. Igra naše reprezentacije protiv Nigerije opisuje se boljom, dapače mnogo boljom nego što je to objektivno bila. Loptu, međutim, spuštaju na zemlju strani mediji i novinari, upozoravajući - onako hladno, s distance, nezainteresirano - kako “Hrvatska nije briljirala”, kako je pobjeda Hrvatske bila “neinspirativna”, kako Hrvatska “nije bila na svojoj uobičajenoj razini” itd.
Ali slično je, vidim, i u Srbiji, odnosno u člancima (na srpskim portalima) o pobjedi Srbije nad Kostarikom. Solidna igra (ali ne i više od toga) i teška, minimalna pobjeda, ali igra i pobjeda srpske reprezentacije hvali se i uzdiže kao briljantna, maestralna, povijesna itd. - što objektivno nije bila.
Vratio bih se na one (pomalo čak dramatične) trenutke nakon prvog poluvremena i neposredno nakon utakmice s Nigerijom - u HTV-ovoj emisiji “Zabivaka”, tj. na razgovor (vrlo ugodnog i komunikativnog) voditelja emisije Marka Šapita s gostima-komentatorima Jeličićem, Samovojskom i Prosinečkim. Bili su prilično zabrinuti, stisnutih usta, osobito u poluvremenu; Samovojska je prigovarao današi igrači dovoljno ne trče. A Jeličić, otprilike - kako nema dobrog kontakta, odnosno dobre suradnje, naših veznjaka s napadačima (tj. da su te dvije linije sasvim odsječene). Ali, naravno, ti su, spontano izrečeni, prigovori i upozorenja nakon ipak glatkih i uvjerljivih 2:0 pali u drugi ili treći plan, osobito idući dan (ili idućih dana) kad je, kažem, u dijelu javnosti, ali i medija, zavladala euforija.
Bitno je ovo: sve u svemu, bilo je OK, bilo je ozbiljno i dosta sređeno i stabilno (ili “pragmatično”, kako neki kažu), znatno bolje nešto su to mnogi od nas očekivali nakon ne osobito uvjerljivih (ali ne ni loših) pripremnih utakmica s Brazilom i Senegalom, ali mjesta za poboljšanje i napredak ima, itekako.
U čemu je, po mom mišljenju, glavni problem? To (uglavnom) nije krivnja ni izbornika Dalića ni igrača: riječ je o jednome strašnom, razoružavajućem pritisku i nesnosnoj težini s kojom smo uopće pristupili ovome Svjetskom nogometnom prvenstvu. Svi mi, cjelokupna naša javnost, navijači, novinari, mediji, promatrači sa strane, društvo, nacija, država - baš svi.
“Najmanji zajednički nazivnik” te zabrinutosti i težine bila je (i još uvijek je) “mantra” kako se već 20 godina (od one toliko opjevavane bronce iz 1998.) nismo kvalificirali u drugi dio natjecanja, tj. u osminu finala - na svjetskim prvenstvima - i kako je ovo zadnja prilika ove generacije da to učini. A ako ne učini - jao si ga svima. Na izbornika i igrače svalio se teret koji oni objektivno nisu zaslužili. Kao da su (isključivo) oni krivi što je tako, a ne i generacije, njih nekoliko, prije njih. Pa i što onda ako se ne kvalificiraju - hoće li to biti smak svijeta?
Umjesto da budemo ležerni, opušteni i cool, ušli smo u ovaj Mundijal s opterećenjem - i to je ono što je najviše obilježilo (odnosno opteretilo) ovu startnu utakmicu s Nigerijom: bilo je previše stegnutosti i ukočenosti, mnogo više nego što je objektivno trebalo. Pa i nekog čudnog, pritajenog (ili čak podmuklog) straha. Ali, kažem, ne bih krivio izbornika i igrače zbog toga, problem je, čini mi se, mnogo širi i dalekosežniji, pa, rekao bih, i ozbiljniji.
A to je - kriza u kojoj se nalazi cijelo naše društvo i nacija; i to kriza koja se godinama uvećava i multiplicira. Kriza, prije svega, identiteta: tko smo, što smo i kamo idemo? I gdje ćemo biti za 30, 50 ili stotinjak godina, odnosno hoćemo li tada uopće postojati, kao narod i kao država? Teška i, u ovome trenutku, preteška pitanja za ovaj (ipak samo nogometni) trenutak - no kada se, kao ovih dana, projiciraju upravo na nogomet i na sudjelovanje naše nogometne reprezentacije na SP-u u Rusiji, eto nam svih preduvjeta za nastanak jedne grčevite drame ili trilera s vrlo upitnim i neizvjesnim završetkom. I s vrlo tankom opnom ili vrlo uskim prolazom, gdje se strah i nedostatak (ili čak nepostojanje) identiteta preko noći mogu pretvoriti (ili se već pretvaraju) u euforiju (ali vrijedi, naravno, i obrnuto - kao hipotetička mogućnost).
No naši su navijači lukavi.
Jedan moj prijatelj, nekadašnji (vrlo dobar) sportski novinar, rekao mi je, sada u nedjelju, da je ovo prvo Svjetsko nogometno prvenstvo (sa sudjelovanjem naše reprezentacije) tijekom kojega se na prozorima automobila koji ovih dana, od jedne utakmice do druge, pa i onoga dana kada mi igramo, prometuju Zagrebom (a vjerojatno je tako i u drugim hrvatskim gradovima) ne vide zastavice naše, hrvatske države, kako ponosno lepršaju u znak podrške našima. Navijači su, dakle, oprezni, suzdržani (rekao bih: puno suzdržaniji od sportskih medija i portala) i čekaju razvoj situacije. Pa ako “grunemo” protiv Argentine, sada u četvrtak, baš na ljetni solsticij, najdulji i najsunčaniji dan u godini (21. lipnja), grunut će, vjerojatno, i oni; a ako zakažemo, taj čas kreću ubojiti napadi i optužbe (a liste “optužnica” su već, više ili manje, pripremljene; kao, sve smo znali i sve nam je bilo jasno, i mnogo prije nego što je Mundijal počeo, a evo ovo je sada dokaz da smo bili u pravu).
Takvi smo mi, a nije baš da smo nešto: svoje smo frustracije - frustracije cijele hrvatske nacije - “prikopčali”, poput krpelja, na nogomet, na našu nogometnu repku i njezine dvoboje i iskušenja na SP-u u Rusiji - pa ono što nama fali, odnosno što fali cijelome našem društvu i državi, sada neka nadoknade Dalić i 23 (zapravo 22, bez diskvalificiranog Nikole Kalinića) njegovih izabranika.
Drugo su ovi navijači, njih oko 15 tisuća, koji su, i iz Hrvatske i iz svih ostalih dijelova svijeta (pa i iz Kanade) potegnuli put Kalinjingrada. To su oni imućniji i bogatiji slojevi i staleži hrvatskog naroda; bogatiji, ali, rekao bih, i kulturniji, možda i obrazovaniji. I svakako pitomiji. Oni lijepo i kulturno navijaju, ne vrijeđaju protivnika, ne unose baklje na stadion, ne psuju i ne uzvikuju šovinističke parole i slogane, ne tuku se s onima iz protivničkog tabora, lijepo se druže, pa i bratime s domaćinima Rusima, a piju pivo i fotografiraju se - neki od njih - čak i sa srpskim navijačima.
A puk? Puk - osiromašen, frustriran, bez kune u džepu, bijesan na cijeli svijet, pa i na sebe - šuti i čeka. Čeka prvi povod da kaže “istinu” - i o Mamiću (koji je, zanimljivo, uhićen baš na dan kad je počeo SP), i o Modriću, i o Lovrenu, pa i o Daliću (na njega će, bude li zatrebalo, ići “optužnica” da je neiskusan, da nema dovoljno jak personality i da je nedorastao našim igračima i cijeloj situaciji), baš o svima i svakome, od A do Ž. To ako ispadnemo, protiv Argentine i Islanda. A sada je u stanju stand by i, zasad, za početak, ne kači hrvatske zastavice na prozore svojih automobila (ovo, naravno, vrijedi za one koji ih imaju).
- Ali ak bumo dobro igrali i bumo išli dalje, narod bu sve zaboravil! - reče mi, uz ostalo, moj prijatelj, dobro upoznat s logikom i načinom razmišljanja našega nogometnog puka.
Kao što rekoh, ovdje je posrijedi i pitanje identiteta - naše zemlje, naše nacije, cijeloga našega društva, ali - jer ipak je ovo SP u nogometu - i naše nogometne izabrane vrste. No, oko ovoga posljednjega imao bi što reći i naš izbornik Zlatko Dalić.
Još nigdje nisam pročitao onaj pravi, najlogičniji i najshvatljiviji odgovor na pitanje zašto smo protiv Nigerije, prvi put u povijesti hrvatskog (ali i bivšeg jugoslavenskog) nogometa, igrali s četvoricom napadača. Neke je to razveselilo jer, eto, napokon igramo čisti napadački nogomet. Međutim, evo sada, u svom komentaru u Sportskim novostima od 18. lipnja, Slaven Bilić s pravom upozorava na, kako kaže, “paradoks” - da se taktika s četvoricom napadača “najkorisnijom pokazala u obrani, dok u fazi napada nismo izgledali onakvi kakvi smo se priželjkivali s ovakvom postavom”.
Pitanje je, dakle, što je Dalić s ovakvom svojom, nedvojbeno rizičnom (što i sam priznaje) postavom doista htio postići i je li se za četvoricu napadača ipak odlučio naprosto zato što nije imao petlje da nekoga od njih izostavi, tj. da se nekome, i to za cijeli život (jer ne igra se SP svaki dan), zamjeri. Volio bih da na to pitanje on sam jednom odgovori. Jer, tu je javnost (prije svega novinari) na nj stavljala objektivno nepodnošljiv pritisak. Prvo, Mandžukića treba ostaviti na klupi; on je, kao, uteg i nije u formi, uvijek samo čeka da mu netko servira stopostotnu šansu za gol. Ali kako će “početnik” (na izborničkoj poziciji) izostaviti “senatora” Mandžukića? Drugo, Kramarić bezuvjetno mora igrati, on jest u formi i on je baš takva vrsta pokretljivog i fleksibilnog napadača kakva će nam protiv Nigerije biti neophodna. I igrao je. Treće, mora igrati i mlađahni Rebić - on je naš glavni adut, on je naš najprobojniji i najeksplozivniji napadač, pravi razbijač. I igrao je, i bio je (po nekima ili mnogima) igrač utakmice. I četvrto, mora igrati i Perišić - on je brzanac, on je metak, njemu napokon mora krenuti i sigurno će mu krenuti baš protiv Nigerije. I eto, igrao je i on. Igrali su svi.
Loše je u tome bilo to što smo u takvoj postavi, s četvoricom napadača, imali samo dva vezna igrača (Modrića i Rakitića) - mi koji imamo “najbolji vezni red na svijetu”. I onda nam je taj “najbolji” vezni red bio totalno odsječen od napada; imali smo, u biti, dva razdvojena i nedovoljno povezana i koordinirana bloka - zbog čega su Jeličić, Samovojska i ostali na HTV-oj “Zabivaki”, u poluvremenu utakmice s Nigerijom, i bili onako zabrinuti i smrknuti. Jer - kako je to netko zgodno sintetizirao - to jednostavno nije bila naša “prirodna” postava, naša “prirodna” igra.
Sve dok Dalić u 60. minuti nije u igru ubacio trećega veznoga (Brozovića), a onda uskoro i četvrtoga (Kovačića) - nakon čega smo odjedanput prodisali, i sve je, u hipu, postalo mnogo protočnije. Vrlo važno: drugi, odlučujući zgoditak zabili smo nakon što je u igru ušao taj treći vezni, tj. Brozović.
Dakle, na Daliću je da nam odgovori i objasni kako on vidi identitet naše nogometne reprezentacije (ali “koji je to doista naš identitet”, upitao me sa skepsom, u nedjelju, moj prijatelj; htio je reći da takvo što mi već godinama, da ne kažem desetljećima, nemamo), tj. je li identitet u tome da imamo svoj vlastiti čvrsto zadani i prepoznatljivi sustav i igru, pa da se drugi nama prilagođavaju, ili se mi trebamo prilagođavati drugima, pa s Nigerijom igrati po jednoj, a protiv Argentine po nekoj sasvim drugoj, trećoj ili desetoj formuli, odnosno shemi.
I tu su naši sportski novinari, vjerojatno iz dobronamjernosti i dobrohotnosti, ne znam zbog čega bi drugoga, “cenzurirali” Dalića, prepričavajući njegov prvi intervju nakon utakmice s Nigerijom, onaj od subote navečer.
Mario Mandžukić
Pažljivo sam, na TV-u, slušao Dalića što govori i odmah u svoj smartphone pribilježio njegove ključne riječi. Rekao je, negdje pri kraju intervjua, da “ćemo protiv Argentine sigurno mijenjati sistem i taktiku”. (Upotrijebio je baš tu riječ, “sistem”, a ne “sustav” - ako je to uopće važno; čovjek je govorio spontano, iz daha.)
U našim vodećim novinama te rečenice, međutim, nije bilo. U jednim je novinama pisalo: “Sigurno će biti nekih promjena” (u odnosu na predstojeću utakmicu s Argentinom, naravno). A u drugima je i ta, smekšana rečenica dodatno omekšana: “Sigurno ću napraviti neke male promjene.” Dalić je, međutim, rekao nešto mnogo više (i jače): da će mijenjati “sistem i taktiku” - a to je nešto kudikamo više od “promjena” ili, čak, “malih promjena”.
Ovo je važno i ovo ističem zbog toga što to zadire u pitanje identiteta - tj. u izravnoj je vezi s pitanjem, ili s dilemom, ima li naša nogometna reprezentacija identitet (ako ga već nema naše skroz potonulo društvo, odnosno naša ojađena i iskompleksirana nacija), i ako ima - koji je, odnosno kakav je taj identitet. Svakako ne može biti isto igramo li s četiri napadača i samo s dva veznjaka (postava s Nigerijom) ili s trojicom (a možda čak i četvoricom) veznjaka i samo dva ili tri istaknuta napadača. To nisu nijanse, to su dvije sasvim različite koncepcije i filozofije igre, i to jednostavno ne ide jedno s drugim.
A sada će, kako izgleda, jedna koncepcija ili filozofija biti sučeljena drugoj u razmaku od samo tri-četiri dana; štoviše bila je već sučeljena u jednoj jedinoj utakmici, ovoj s Nigerijom: do 60. minute igrali smo po jednom, a od 60. minute po sasvim drukčijem obrascu.
Dalićeva je veličina (i fleksibilnost), međutim, bila u tome što je reagirao kako treba i na vrijeme, tj. u 60. minuti - kod njegova prethodnika Čačića bismo, ako bi njemu uopće bilo palo na pamet da se odluči za “ekstremistički” sustav s četvoricom napadača, vjerojatno trebali čekati do 89. minute, ili čak do prve ili druge minute sudačke nadoknade, da prizna pogrešku i ubaci igrača koji će biti u stanju unijeti pozitivan preokret.
Protiv Argentine, dakle, idemo s “opcijom B” (onom od 60. minute u utakmici s Nigerijom) i time ujedno napadamo najbolniju točku argentinske momčadi, koja je bjelodano izbila na vidjelo u njihovu (prilično neuvjerljivom i nedorečenom) srazu protiv Islanda: da imaju očajan vezni red (Mascherano, Biglia) i da, kao što je točno primijećeno već u prvim analizama nakon utakmice, njihov izbornik Sampaoli “nema jasnu sliku igre i momčadi” (poljski novinar Jaromir Kruk u Sportskim novostima od 18. lipnja).
Jedna dobra, ohrabrujuća stvar: nazire se ipak jedan važan moment ili jedno važno usmjerenje koje bi, bude li dovoljno upornosti i pameti (i sreće, naravno), moglo biti osnova možebitnoga čvršćeg i jasnijeg identiteta igre i pristupa naše nogometne reprezentacije, a to je - igra s krilima. Dalić je u nedjelju, dan nakon pobjede nad Nigerijom, samouvjereno izjavio da “mi sada forsiramo igru preko krila, zadnjih godina nismo to imali”, a, ako sam dobro shvatio, Slaven Bilić ga je u svom komentaru u SN-u od 18. lipnja podržao. “Najbolji vezni red na svijetu” i brza, jaka, prodorna krila - to ne zvuči loše i to bi mogao biti pravi, pobjedonosni recept za Argentinu.
Upozorenje: na Europskom nogometnom prvenstvu u Poljskoj i Ukrajini 2012. (izbornik je tada bio baš Bilić, i to je bio njegov, ne previše trijumfalan, oproštaj od reprezentacije) također smo pobijedili u prvoj utakmici, i također s dva gola razlike (nadigrali smo Irsku 3:1), no ipak nismo prošli skupinu: u drugom kolu remizirali smo s Italijom 1:1, a u trećem nas je eliminirala Španjolska (koja je tada osvojila EP) pobijedivši nas s minimalnih 1:0 (i to nakon što je Rakitić zapucao zicer koji vjerojatno ni do danas nije prebolio).