NERIJEŠENI SLUČAJ LOZANČIĆ

OBAVJEŠTAJAC KOJI JE BIO 'PREDOBRO' OBAVIJEŠTEN Globus analizira: Zašto nema odgovora na pitanje iz kojeg je razloga Kolinda smijenila čelnika SOA-e

Dragan Matic/CROPIX

Dragan Lozančić

'Predsjednica nikad, čak ni u opuštenoj atmosferi, nije izgovorila Lozančićevo ime niti se vraćala na razloge njegove smjene. Moj je dojam bio da ga je vidjela kao Milanovićeva čovjeka, da je to bio suštinski razlog', kaže bivši bliski suradnik Kolinde Grabar-Kitarović

Bivša predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović otišla je s Pantovčaka, uzela je sa sobom psa Kiku, ali i ponijela tajnu zašto je odstrijelila Dragana Lozančića s mjesta šefa Sigurnosno-obavještajne agencije. Je li ga odbacila iz afekta, kako je tada sugerirala ekspresna odluka, donesena mimo procedure, bez znanja tadašnjeg premijera Tihomira Oreškovića, koji se tom razrješenju mjesecima opirao? Ili je doista i sam Lozančić igrao mimo pravila? Ironijom političkog realiteta: ‘tko bi gore, eto ga doli’, četiri godine poslije, Lozančić dolazi na mjesto s kojeg je njegova iskamčena ostavka dirigirana, ovaj put na posao predsjednikova savjetnika za nacionalnu sigurnost i obranu. Lozančić je politički progon s Pantovčaka preživio - nešto iskustva s otkazima je već imao; Željka Antunović kad je postala ministrica obrane brzinski ga je smijenila s mjesta šefa Uprave za međunarodnu suradnju – tvrdeći da ne može na tako važnoj poziciji biti čovjek s američkim državljanstvom.

Pogrešno bi bilo reći da je Lozančića, koji je u svojoj karijeri prošao krug od Šuškova do Milanovićeva miljenika, rehabilitirao novi predsjednik Zoran Milanović. Učinili su to prije njega i premijer Andrej Plenković i potpredsjednik Vlade Davor Božinović imenujući ga prije godinu dana savjetnikom u Ministarstvu unutarnjih poslova. Učinila je to, zapravo, i sama Kolinda Grabar-Kitarović, koja se nije bunila kad je Lozančić s tim teretom na leđima da je izigrao zakon postao ravnatelj Državne uprave za zaštitu i spašavanje, nije inzistirala na istraživanju njegovih navodnih nezakonitosti. Prevladalo je mišljenje da bi šef tajnih službi bio “opasniji” ako bi bio izvan sustava.

Koliko je ozbiljan Lozančićev krimen; je li previše znao (ali što je to zabranjeno znati šefu tajne službe) ili je zloupotrijebio to što je znao, a ako krimena nema, što smo na njegovu primjeru naučili? Odbor za unutarnju politiku i nacionalnu sigurnost i dalje traži od DORH-a da istraži te otrovne strelice koje je prije nepuna dva mjeseca u izbornim debatama ispaljivala Kolinda Grabar-Kitarović: “Već se godinama borim protiv korupcije u SOA-i.”; “Lozančić nije poštivao dogovor koji smo imali, da se odradi jedan posao koji je bio iznimno bitan za Hrvatsku, već je zavlačio mjesecima.”; “Lozančić je bio smijenjen zbog uplitanja u političke i izborne procese. Spremna sam o razlozima njegove smjene dati izjavu pred vijećem koje ima sigurnosne certifikate kako bi se poštovala nacionalna sigurnost.” Na to je Milanović u kampanji uzvraćao: “Poznaje ga godinama, radio je s njezinim suprugom. Zato je taj potez tako maćehinski. Nema politike u SOA-i.”

Boris Kovačev/CROPIX
 

Dok Ranko Ostojić kao predsjednik saborskog Odbora poručuje da neće odustati dok se stvari ne istjeraju načistac, za Globus će samo kratko reći: ”Lozančić je savjetnik predsjednika. Bio je i ostao profesionalac...”

Tri su neslužbene varijante zbog kojih je Lozančić morao otići iz SOA-e mimo svoje volje, a niti jedna nije dobila službeni epilog. Prema prvoj, bivša predsjednica postala je i sama meta SOA-e, koja je, prisluškujući u sklopu istrage Zdravka Mamića, otkrila i sadržaj komunikacije s njom. Kolinda Grabar-Kitarović nije znala da je “u paketu” s Mamićem i sama praćena i prisluškivana – na više načina kompromitirana. Predsjednica kao najviša državna dužnosnica iz prve kategorije štićenih osoba trebala je tu činjenicu znati. Odmah. Lozančić ju je zatajio. Navodno. Ako je to točno: što je Lozančić i zašto čekao; bi li zbog tih snimki predsjednica imala više problema osim javne nelagode da komunicira s čovjekom koji je pod teškim optužbama. Lozančić joj je sve to prijavio s nekoliko mjeseci zakašnjenja, kad je prikupljeno dovoljno materijala koji su predani DORH-u. Kolindi Grabar-Kitarović posebno je problematično bilo, spekuliralo se u medijima, što je Milanović kao tadašnji premijer, dobio na uvid transkripte tih prisluškivanih razgovora Mamića i Grabar-Kitarović.

Prvi koji je na svjetlo dana iznio tajnu o kojoj su brujali kuloari bio je SDP-ov Gordan Maras: ”Preporučio bih svima koji imaju ambiciju postati predsjednicom da se ne druže s ljudima koji imaju ozbiljnih problema sa zakonom, a pogotovo da im ti ne organiziraju rođendanske proslave. A ako se ipak odluče družiti s takvim osobama, nek se ne iznenade ako ih se uhvati u mjerama obavještajne zajednice.” U studenom 2017. Kolinda Grabar-Kitarović to je zanijekala: “Odlazak gospodina Lozančića apsolutno nema nikakve veze ni s kakvim večerama niti s kontaktima s gospodinom Mamićem, ali, da, on je mene mogao i morao prije upozoriti da je gospodin Mamić pod mjerama.”

Druga verzija vezana je uz prekid arbitraže sa Slovenijom, ali uz istu skepsu: da je Lozančić favorizirao Milanovića jer je informaciju o tajnim razgovorima bivše slovenske diplomatkinje Simone Drenik i bivšeg slovenskog arbitra na sudu Jerneja Sekoleca koji su dogovarali o strategiji utjecaja na ostale arbitre najprije dao Milanoviću. Kolinda Grabar-Kitarović kao predsjednica saznala je to s vremenskim odmakom. No, ta teorija ima veliku rupu - afera je izbila u srpnju 2015. godine, zašto je onda Kolinda Grabar-Kitarović čekala veljaču 2016. godine da urbi et orbi obznani da Lozančić više ne uživa njezino povjerenje?

Treća je najmanje razjašnjena i, prema izvorima iz državnog vrha, najmanje realna, a tiče se uloge hrvatske tajne službe u postizanju nuklearnog sporazuma s Iranom.

Mjeseci napetosti oko Lozančića, sumnje da je šef tajne službe prekoračio ovlasti, radio nešto što nije smio, nastojanja tadašnjeg premijera Oreškovića da ga po svaku cijenu zadrži u Vladi, što je aferi davalo nadrealne dimenzije, pretvorili su se u čitavu godinu. Afera je službeno okončana odlaskom Lozančića na poziciju koja je, očito, bitno ispod njegova znanja i vještina, šefa Državne uprave za zaštitu i spašavanje. Na dan 5. veljače 2016. Kolinda Grabar-Kitarović javno je rekla da želi razriješiti Lozančića jer je kršio Zakon o sigurnosno-obavještajnom sustavu. No, prave razloge uskratila je javnosti: “Gospodin Lozančić dobro zna da o nekim razlozima ne mogu govoriti jer je riječ o nacionalnoj sigurnosti, o stabilnosti države i time se on i koristio. Ali ono što mogu reći jest da je gospodin Lozančić bio privatni, odnosno osobni obavještajac gospodina Milanovića, i tu ću stati...”

Baš na tom mjestu bivša predsjednica nije trebala stati: izreći tako tešku optužbu - da je šef tajne službe instrumentalizirao i zloupotrijebio tajnu službu, i to za račun jednog političara - a onda ništa ne poduzeti pokazalo se ravno političkom samoubojstvu. Lozančić je ostao u vrhu vlasti i nakon formalne dekapitacije iz SOA-e postao je savjetnik u MUP-u u Vladi koja je nominirala Kolindu Grabar- Kitarović i za prvi i za drugi mandat, pa se optužbe na njegov račun ne mogu shvatiti drugačije nego osobne frustracije političara deficitarnog s odgovornošću. Nije li baš u ime nacionalne sigurnosti trebalo sve te sumnje u Lozančićev nezakonit rad ili potvrditi ili odbaciti. I obavijestiti javnost. I staviti točku. Kolinda Grabar-Kitarović, osim u kampanji, nije se upirala dokazati da se ne radi o osobnom obračunu s čovjekom koji je imao transkripte razgovora. To oklijevanje, uz neprestane insinuacije, sigurno nije poboljšalo nacionalnu sigurnost. To više što je, na koncu, blagoslovila Lozančićev časni otpust.

“Nikad, nikad, čak ni u opuštenoj atmosferi, nije izgovorila Lozančićevo ime niti se vraćala na razloge njegove smjene. To je za nju bila gotova stvar. Moj je dojam bio da ga je vidjela kao Milanovićeva čovjeka, da je to bio suštinski razlog”, govori danas jedan od njezinih bliskih bivših suradnika.

Da je doista u Lozančićevu slučaju bilo ozbiljnog krimena, bilo bi logično očekivati da su ga pozvali na odgovornost. “Da je nešto bilo ozbiljno, saznalo bi se, ne bi se to moglo tako kriti. Mislim da je sve bilo na osobnoj razini”, kaže danas Ines Strenja, članica Odbora za unutarnju politiku i nacionalnu sigurnost. Ali, ništa se od toga nije dogodilo. Profesor Nenad Zakošek poentirao je kako slučaj Lozančić pokazuje da Hrvatska nije u potpunosti pravna država, jer Lozančić nije smijenjen u skladu sa zakonom, te poručio kako bi te optužbe trebalo razjasniti. Za funkcioniranje pravne države i parlamentarne demokracije, ali i mentalnog stanja nacije, bilo bi dobro da znamo zašto je Lozančić morao otići. Samo, tko će to učiniti? Predsjednikov savjetnik za nacionalnu sigurnost?

Izdvajamo

Iz drugih medija