GLOBUSOVA ANALIZA

OBLJETNICA BEZ SLAVLJA: PET GODINA NA ZAČELJU EU Neslavno smo počeli 2013. i sporo napredovali pa nas je 2018. pretekla po BDP-u i Rumunjska

Zagreb, 280917.
Redovita sjednica Vlade RH.
Na fotografiji: Andrej Plenkovic
Foto: Bruno Konjevic / CROPIX
Bruno Konjević / CROPIX

Neslavno smo počeli 2013. i sporo napredovali pa nas je 2018. pretekla po BDP-u i Rumunjska. Iza nas je još samo Bugarska. Iako je većina naših građana ravnodušna prema članstvu, Hrvatska objektivno ima razloga biti zadovoljna: nakon 2020. čeka nas novih 12 milijardi eura pomoći

Petu godišnjicu članstva u EU Hrvatska će proslaviti, ili bolje rečeno: obilježiti, pomiješanih emocija. Iako je, prema statistikama, Hrvatska sada u mnogo povoljnijoj situaciji od prijašnjih godišnjica, očito je da je mogla kudikamo bolje iskoristiti članstvo.

Sam početak članstva nije bio tako slavan. Obilježen je neugodnim sporom oko provedbe europskog uhidbenog naloga, poznatim kao “lex Perković”, potom slabim korištenjem fondova EU, otvaranjem postupka prekomjernog deficita, nejasne situacije unutar same Europske unije koja je upala u financijsku krizu. No stvari su se poslije posložile i Hrvatska je počela osjećati jasnu, opipljivu korist od članstva.

Hrvatska više ni formalno nije u postupku prekomjernog deficita, iako se i dalje suočava s prekomjernim makroekonomskim neravnotežama koje treba rješavati u suradnji s Europskom komisijom provedbom strukturnih reformi.

Od samog ulaska u EU veliki je problem za Hrvatsku bio i javni dug koji se neprestano povećavao. No sada se i on smanjuje, iako je ostao iznad crte od 60 posto, koliko dopušta pakt o fiskalnoj stabilnosti EU.

Hrvatska je značajno smanjila nezaposlenost, povećala zaposlenost, i taj se pozitivni trend nastavlja. No i tu postoji druga strana medalje. Za pad nezaposlenosti, osim gospodarskog rasta, zaslužna je i sloboda kretanja radnika, odnosno mogućnost za Hrvate da posao, ili bolje plaćeni posao, nađu u drugim zem­ljama Europske unije. Taj, kako ga neki već zovu, “veliki egzodus Hrvata” već je postao jedan od ključnih demografskih problema u Hrvatskoj, što je bio slučaj i s državama koje su u EU ušle prije Hrvatske. Nedavno je predsjednica Republike Kolinda Grabar-Kitarović u Bruxellesu spomenula iseljavanje kao jedan od primjera negativnih posljedica članstva u EU pa su neki njezine riječi shvatili kao kritiku slobode kretanja, koja je jedno od najvećih postignuća projekta ujedinjenja Europe.

Hrvatska je na početku imala problema i u apsorpciji novca iz fondova EU, ali i tu se situacija popravila, iako je nužno dodatno poboljšati apsorpcijsku sposobnost.

Od samog početka članstva, pa i prije toga, dok je imala pristup sredstvima iz pretpristupnih fondova, Hrvatska je imala problema s povlačenjem novca. To je osjećala sve donedavna, a sada apsorpcija raste. Iako u EU kažu da su i druge nove države članice imale sličnih problema na početku članstva, to u primjeru Hrvatske nije bio dobar argument jer je imala dovoljno vremena za bolju pripremu upravo zbog činjenice da je pregovarala dulje od drugih.

Ipak, bez obzira na svu korist od članstva, Hrvatska je na začelju EU po bruto domaćem proizvodu po stanovniku prema paritetu kupovne moći. Hrvatsku je već sustigla i Rumunjska, a samo je Bugarska ostala iza nje. Dakle, umjesto da smanji zaostatak za drugim članicama Hrvatska je nazadovala u tom pogledu.

U smislu političkog pozicioniranja u EU, može se reći da je Hrvatska dosad pomalo lutala. Uglavnom je podržavala sve važnije odluke EU i u vanjskoj politici i u rješavanju kriza s kojima se EU suočavala, poput izbjegličke i financijske krize u onom djelu gdje je i Hrvatska imala ulogu i u reformama koje je u proteklih pet godina EU usvojila. Kada su u pitanju interesi, onda Hrvatska podupire članice iz istočne Europe koje traže nastavak kohezijske politike, manju redukciju sredstava za te svrhe i koje se protive povećanju obveznog postotka nacionalnog sufinanciranja.

Upravo preko kohezije EU pomaže manje razvijenima kako bi se pomakle i smanjile razliku. Ali Hrvatska nije podržala one članice koje su se protivile odluci o obveznim kvotama za premještaj izbjeglica, kao što su Mađarska i Slovačka. Dakle, Hrvatska zasad nije država koju zapadne članice optužuju da želi EU novac, ali nije spremna prihvatiti zajedničke standarde i podjelu tereta u pitanjima kao što je razmještaj izbjeglica. I na nedjeljnom sastanku u Bruxellesu posvećenom migracijskoj politici premijer Andrej Plenković rekao je da je Hrvatska spremna snositi svoj dio tereta, ali to treba biti proporcionalno.

Kako se povećavao staž Hrvatske u EU, tako je rastao i broj postupaka protiv nje zbog povrede prava Unije, odnosno zbog neprovođenja njezinih direktiva u domaće zakonodavstvo. Kad je o tome riječ, i dalje imamo najmanji broj primjedbi i tužbi, ali to je zbog toga što smo najnovija članica. Slovenija je pokušala nagovoriti Europsku komisiju da protiv Hrvatske pokrene takav postupak i zbog odbijanja arbitražne odluke o razgraničenju, no pošto je Komisija odlučila ostati po strani, Ljubljana će taj postupak sama pokrenuti pred Sudom Europske unije.

U ovih pet godina članstva blizu 700 hrvatskih državljana uspjelo je dobiti posao, s raznim ugovorima, u institucijama i agencijama Europske unije. Dobro su se uklopili u svojim ulogama i oni predstavnici Hrvatske koji se po nacionalnom ključu upućuju u tijela Europske unije, poput Europske komisije, zastupnika u Europskom parlamentu, sudaca u sudu EU i u Europskom revizorskom sudu.

Iako je sve više postupaka protiv Hrvatske na relaciji s institucijama EU ili s drugim članicama, nema puno problema koji bi bili rezultat političkih sukobljavanja (ako pitanje razgraničenja sa Slovenijom definiramo kao bilateralno). Na Hrvatsku se pomalo sumnjičavo gleda kada ona izražava svoj stav o procesu pregovora sa Srbijom i o pristupu prema Bosni i Hercegovini. Hrvatska tu nije pokazala konzistentnost, a i Europska komisija više je stala na stranu Srbije nego Hrvatske, primjerice kada je Vlada pokrenula pitanje nadležnosti Srbije za procesuiranje ratnih zločina.

Bez obzira na to, Hrvatska je jedna od rijetkih država koje snažno zagovaraju nastavak proširenja Unije jer smatra da je to u interesu Hrvatske. Taj proces više nije popularan u EU i pitanje je kakva bi sudbina Hrvatske bila da 1. srpnja 2013. nije primljena u članstvo.

Pet godina nakon ulaska u Uniju Hrvatska je drugačija i uhvatila je korak s ostalim članicama, ali je i Unija drugačija. EU gospodarski nikad nije bila stabilnija, ali jedinstvo EU nije nikada bilo tako krhko. Zapravo, Unija je sada u situaciji da joj se sami temelji mogu poljuljati zbog nedostatka solidarnosti u upravljanju migracijskom krizom.

S druge strane, EU se suočila i s pitanjem Brexita koje je bolno, iako su se svi pomirili s tim da će Ujedinjeno Kraljevstvo izići iz članstva EU potkraj ožujka 2019. Hrvatskoj nije suđeno da dugo bude 28. članica jer će za manje od godinu dana EU imati, dakle, 27 članica, pošto će je Britanci napustiti, a teško je da će se u dogledno vrijeme EU proširiti.

Dojam je da je Hrvatska svakako mogla bolje iskoristiti početak članstva za preokret i izlazak iz recesije, privlačenje stranih investicija i stvaranje novih radnih mjesta. Ipak, koristi od članstva sad su se počele osjećati, a izgledi da se to nastavi vrlo su dobri. Prioritet Hrvatske postaje ulazak u Schengen, zonu slobodnog kretanja bez kontrola na graničnim prijelazima. Time će se riješiti i problem gužvi na granici sa Slovenijom, a granica prema Srbiji, BiH i Crnoj Gori postat će ne samo vanjske granice EU nego i vanjske granice Schengena.

A sami hrvatski građani, ako je suditi po stavovima koje izražavaju u ispitivanjima javnog mišljenja, ravnodušni su prema članstvu u EU. Većina ih nema ni pozitivan ni negativan stav o tome, ali se slažu da je Hrvatska u proteklih pet godina imala koristi od članstva. Da je korist neupitna, vidi se i iz prijedloga Komisije o budućem višegodišnjem financijskom okviru za razdoblje nakon 2020. godine kada će Hrvatskoj samo za koheziju, poljoprivredu i ruralni razvoj na raspolaganju biti više od 12 milijardi eura.

 

Izdvajamo

Iz drugih medija