GLOBUS

OD TITOVA ODLASKA DO TUĐMANOVA DOLASKA Bilo je to desetljeće šokova: Počelo je neutješnim plačem, a završilo u suzama radosnicama

AFP

Rijetko kada se povijest poigrala s datumima, kao što je slučaj s prvim tjednom ovoga svibnja. Jer u samo dva dana razlike, slijede obljetnice dva dramatična povijesna događaja na tlu Hrvatske i nekadašnje Jugoslavije.

U ponedjeljak 4. svibnja navršilo se 40 godina od smrti Josipa Broza Tita, maršala i utemeljitelja socijalističke Jugoslavije. A zatim, već u srijedu 6. svibnja, obilježava se tri desetljeća od završetka prvih višestranačkih izbora i dolaska na vlast Hrvatske demokratske zajednice i njezinog predsjednika Franje Tuđmana. Ironijom sudbine, ispada kako je točno deset godina i dva dana nakon smrti njezina neupitnog vođe klinička smrt zadesila i državu koju je stvorio u Drugom svjetskom ratu iz kojeg je izišao ovjenčan slavom.

Ili, sasvim precizno, osamdesete su godine u kojima se raspala država koja je i na Zapadu slovila kao primjer uspješnog socijalizma.

“Dana 4. maja 1980. godine u 15.05 časova u Ljubljani prestalo je da kuca veliko srce predsednika naše Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, predsednika Predsedništva SFRJ i vrhovnog komandanta oružanih snaga Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije Josipa Broza Tita. Teški bol i duboka tuga potresaju radničku klasu, narode i narodnosti naše zemlje, svakog našeg čoveka, radnika, vojnika, i ratnog druga, seljaka, intelektualca, svakog stvaraoca, pionira i omladinca, devojku i majku”, objavio je Tanjug. U Rimu su ulice bile izlijepljene plakatima svih stranaka s viješću o Titovoj smrti, a Savez komunista Jugoslavije (SKJ) je objavio Proglas, u kojem se navodi kako “Nema nikakve sumnje da će za naše narode, za narode i narodnosti Jugoslavije, ovo stoljeće biti označeno Titovim imenom i da će rezultati njegovog djela ostati trajni. Na ovom našem tlu, historija je obilježena neprekidnom borbom narodnih masa protiv socijalnog i nacionalnog ugnjetavanja, protiv feudalne tlake i kapitalističke eksploatacije, protiv zavojevačkih planova i interesnih sfera. Opraštajući se danas i ovdje fizički od njega, mi mu u ime svih naših organizacija, u ime naših radnih ljudi želimo odati priznanje i zahvalnost za sve ono što je činio i učinio — i nad uspomenom na njega čvrsto obećati da ćemo svim našim silama nastaviti ići putem koji nam je on ukazao i za kojega nas je osposobljavao”.

Samo deset godina kasnije, u svibnju 1990., glavna Titova ostavština - Jugoslavija i Komunistička partija – bila je na izdisaju. Na prvim višestranačkim izborima, koji su održani u travnju i početkom svibnja, HDZ je postigao plebiscitarnu pobjedu. Bio je to početak kraja južnoslavenske države, utemeljene 1918., koja se jednostavno – urušila. Nova je vlast u Hrvatskoj odmah ukinula komunističku zvijezdu petokraku, vratila je povijesni grb na službenu zastavu, iz naziva republike ukinula pridjev socijalistička te je započela mijenjati nazive ulica i institucija. Tog svibnja 1990. većina Hrvata je pokazala kako više ne želi živjeti u Jugoslaviji.

Što se, dakle, dogodilo između 1980. i 1990. i prouzročilo raspad Jugoslavije? Dva su razloga: kolaps ekonomije i bujanje velikosrpskog nacionalizma.

Hrvatska je u federativnoj Jugoslaviji ostvarila znatan napredak i od slabo razvijene agrarne zemlje sa zaostalom industrijom postala je srednje razvijena industrijska zemlja. Industrija je postala dominantna u strukturi ukupne proizvodnje, visok je rast ostvaren i u trgovini i prometu, dok se poljoprivreda razvijala skromnije. Hrvatska je bila vrlo neujednačeno razvijena jer su se razvijena područja nalazila oko Zagreba, Splita i Rijeke te u turističkim sredinama. Sve ostalo bilo je zbrda-zdola, a zapošljavalo se uglavnom u poduzećima koja su bila gubitaši.

U stvarnosti, o osamdesetima se uglavnom vode rasprave koje se temelje na dojmovima, a činjenice se ostavljaju po strani. Jedan od rijetkih istraživača tog razdoblja bio je povjesničar iz Pule Igor Duda, koji je 2010. objavio knjigu “Pronađeno blagostanje: Svakodnevni život i potrošačka kultura u Hrvatskoj 1970-ih i 1980-ih”. U razgovoru za Globus Duda je objasnio na temelju čega se 80-e mogu smatrati godinama blagostanja i kakav je bio život nekog u SFRJ ili Hrvatskoj u usporedbi s državljanima, recimo, Italije i Mađarske.

U najkraćem, osamdesete su bile vrlo dinamične i sigurno nije bilo jednako ugodno živjeti u svakoj godini toga desetljeća. Međutim, dojmovi o blagostanju oblikuju se u duljem protoku vremena, ovise o ranije stečenim dobrima i navikama, pa i osamdesete treba staviti u kontekst onoga što im je prethodilo i onoga što je slijedilo, kaže profesor Sveučilišta u Puli.

“Devedesete su bile ratne i ugroženost vlastitog života znatnom dijelu stanovništva postaje primarna briga. S druge strane, pedesete i šezdesete bile su vrijeme oblikovanja i reformiranja jugoslavenskoga socijalizma koji je poslije ubrzane industrijalizacije naglasak u modernizacijskom procesu preusmjerio na podizanje osobnog i društvenog standarda. Dakle, važno je bilo povećati plaće i razvijati potrošačku kulturu, ali i osiguravati široku dostupnost obrazovnog i zdravstvenog sustava, socijalnog osiguranja, ulagati u stanogradnju i zajedničke društvene sadržaje. Kasnih sedamdesetih ostvarena je najviša razina kupovne moći i tadašnja realna vrijednost prosječne plaće ponovno je ostvarena tek tridesetak godina kasnije. Cijena televizora i perilice rublja konačno se izjednačila s prosječnom plaćom, svako treće kućanstvo imalo je automobil, a svako drugo ljetovalo je tjedan do dva i na godišnji odmor odlazilo bez kredita. To je početna pozicija za osamdesete koja građanima olakšava ulazak u ekonomsku krizu. U završnoj točki desetljeća gotovo svako kućanstvo ima televizor i perilicu, svako drugo automobil. Nestašice goriva i niza proizvoda u prvoj polovini osamdesetih sljedećih su godina kompenzirane snalažljivošću u inflaciji, mijenjanjem dinara u devize, čekovima na poček, gradnjom kuća uz dinarske kredite čijim se ratama brzo otapala vrijednost, navalom na duty free shopove i videoteke. Cijelo vrijeme društveni je standard bio izdašan, bujaju turizam i popularna kultura, ali padala je produktivnost rada, uz često prešutno toleriranje mnogih sivih zona”, opisao je Igor Duda.

Je li se, onda, 1984. ili 1985. mogao naslutiti kolaps države i političkog sustava koji je uslijedio? Duda će podsjetiti da je osjećaj kolapsa osamdesetih bio prisutan u krugovima visoke politike i intelektualaca, no time se najveći dio stanovništva nije zamarao. Shvaćali su da je sustav u vrlo turbulentnoj fazi, no rat sigurno nije bio na uobičajenom horizontu očekivanja.

No, stav običnih ljudi prema Jugoslaviji i socijalizmu nije bio negativan, iako danas mnogi tvrde da su bili protivnici tog režima.

“Prema onodobnom ispitivanju javnog mnijenja, u Hrvatskoj je u prvoj polovini sedamdesetih čak dvije trećine građana smatralo da je socijalizam najbolji put za ekonomski i društveni razvoj, a 1988. potpora je pala jedva na trećinu. Takva su ispitivanja vrijedna za današnja povijesna istraživanja. Stajališta običnih ljudi moguće je iščitati i u ondašnjem tisku čiji novinari doista često zapitkuju prolaznike na ulici ili radnike u poduzećima. Da, takva mišljenja mogu biti podložna raznim oblicima kontrole od samocenzure do uredničkih odluka, ali kritika im nikako nije strana. I vrlo je prisutna, kako u odgovorima o mogućnosti odlaska na ljetovanje, tako i u razlozima za povrat partijskih knjižica i napuštanje Saveza komunista. S druge strane, prikupljati stajališta o osamdesetima iz današnje perspektive vrlo je osjetljiv posao čiji su rezultati uvelike posljedica svega onoga što se društvu i pojedincima u međuvremenu dogodilo. Svjedoci vremena često su skloni tome da sebe vide kao heroje ili žrtve, a s odmakom i kasnijim iskustvima sjećanja se reduciraju, filtriraju i nanovo konstruiraju”, drži Igor Duda.

Dok je, unatoč restrikcijama, kvaliteta života još uvijek bila solidna, posebno u usporedbi s državama socijalističkog bloka, osamdesete su bile godine dramatične političke krize, koja je okončana ratom i raspadom Jugoslavije.

Postavlja se pitanje koliko je na situaciju utjecala Titova smrt, a koliko okolnosti u svijetu i raspad socijalističkog lagera? Prema mišljenju Branka Caratana, profesora politologije i u vrijeme prijelomnih događaja 1989.-1990. člana političkog vodstva SKH (koje je donijelo odluke o slobodnim izborima i pretvaranju komunističke organizacije u Hrvatskoj u samostalnu od SKJ odvojenu socijaldemokratsku stranku), treba znati da su od 1948. godine postojale velike razlike između političkih režima u Istočnoj Europi i u Jugoslaviji. U SSSR-u i Istočnoj Europi vlast je bila totalitarna, a ekonomija netržišna pod kontrolom države, što se bitno počelo mijenjati tek s dolaskom Mihaila Gorbačova na vlast u Moskvi, koji je odustao na kraju i od sovjetske kontrole nad Istočnom Europom. To je omogućilo krajem 1989. pad komunističkih režima u dotadašnjim sovjetskim europskim satelitima. U Jugoslaviji je komunistička vlast bila politički liberalnija i uvela je djelomičnu tržišnu ekonomiju. Osim toga, federacija je od 1974. bila dopunjena elementima konfederalizma, koji su tražili da se sve bitne odluke donose dogovorom republika i pokrajina – time je uloga federalnog državnog i partijskog centra bila bitno oslabljena. Dok je Tito bio živ, igrao je ulogu korektora u mukotrpnom donošenju odluka na razini federacije. Nakon njegova odlaska ojačale su pozicije republika, čiji stavovi su sve više bili nepomirljivi.

“Kada je u Srbiji na vlast došao Slobodan Milošević, pokušao je da političku pat poziciju iskoristiti za preuzimanje kontrole nad cijelom federacijom. U tu svrhu koristio se politikom velikosrpskog nacionalizma – i to će rezultirati ratovima. Takva politika je izazvala veliki otpor prvo u Sloveniji, a onda u prosincu 1989. i u Hrvatskoj, kada je na čelo CK SKH došao Ivica Račan. U Hrvatskoj je tada prestala tzv. hrvatska šutnja, politika starog partijskog vodstva. U otporu Miloševićevoj agresivnoj politici na istoj strani u Hrvatskoj našli su se vladajući SDP i većina hrvatskih građana, naravno i novonastale političke stranke”, podsjetio je Caratan.

Ukratko, dodao je Branko Caratan, Jugoslaviju nisu rušili Slovenci, Hrvati i Albanci, nego agresivni velikosrpski nacionalizam, pokretan iz Beograda. Ovdje treba dodati da su se s krajem komunizma u Europi raspale sve komunističke federacije: sovjetska, češkoslovačka i jugoslavenska. I, drugo, da je proces uvođenja političkog pluralizma u Hrvatskoj i Sloveniji bio relativno neovisan od događaja u Istočnoj Europi, čiji su komunistički režimi bili konzervativniji i rigidniji. Tamo je slom komunističkih režima bio neposredno povezan s odustajanjem Gorbačova od kontrole nad istokom Europe. I, treće, u Hrvatskoj je vlast već sredinom 1989. raspravljala o osnivanju novih političkih stranaka. Osim toga, treba spomenuti da je članstvo SKH 1989. na unutarstranačkim izborima izbacilo sa scene čitav dotadašnji, stari vrh republičke partije. To će omogućiti, da novo vodstvo bez glasa otpora na stranačkom kongresu u prosincu 1989. donese odluku o višestranačkim izborima i da na Izvanrednom kongresu SKJ u siječnju 1990., koji je sazvao Milošević u namjeri da preuzme vlast u zemlji, odigra presudnu ulogu. Na kongresu je Miloševićeva politika doživjela otpor slovenske delegacije predvođene Milanom Kučanom i Cirilom Ribičičem, koja je otišla s kongresa i hrvatske delegacije, koju je vodio Račan, koja je isto tako napustila kongres. Tada se nije raspala samo savezna partija, SKJ - to je bio istovremeno i početak raspada federalne države. Od tog momenta Jugoslavija je postojala više formalno nego stvarno”, rezolutan je Branko Caratan.

Ipak, kako on kao dugogodišnji politolog objašnjava takve promjene u toku jednog desetljeća, od sveopće tuge za Titom pa do, također, skoro sveopćeg konsenzusa, za izlaskom Hrvatske iz Jugoslavije?

“I na Zapadu i u zemlji smatralo se da je Tito onemogućavao Moskvu da preuzme kontrolu nad Jugoslavijom. Neku ulogu igrala je i činjenica da je Jugoslavija imala liberalniji režim i s višim životnim standardom od ostalih komunističkih država. Ali, kada se Jugoslavija počela raspadati, čitava Hrvatska je praktično bila stavljena pred izbor: ostanak u Jugoslaviji pod kontrolom Miloševića ili nezavisnost. Zato nije slučajno da je ideja hrvatske nezavisnosti dobila ogromnu podršku. Sve je to sažeo Franjo Tuđman u poznatoj rečenici, kojom je osvojio birače: ‘Mi samo želimo biti svoji na svome.’ Iako je prvi predsjednik u tadašnjoj situaciji znao biti i taktički oprezan, ljudi su prepoznali da je cilj bila hrvatska neovisna država. U situaciji kada je Milošević otvoreno prijetio Tuđmanova poruka, jasna i izrečena u pravo vrijeme, imala je veliku težinu i morala je dobiti masovnu podršku, iako su nezavisnost podržavali i SDP i sve hrvatske političke stranke”, zaključit će Caratan.

Pretplatite se, donosimo Globus sigurno do vašeg doma!

01/22 55 374

[email protected]

Izdvajamo

Iz drugih medija