PIŠE ZLATKO ŠEŠELJ

Osnivač Privatne klasične gimnazije u Zagrebu: Zašto mislim da je 'škola za život' neuspio eksperiment

    AUTOR:
    • Zlatko Šešelj

  • OBJAVLJENO:
  • 06.08.2019. u 23:16

Zagreb, 310719.
Ministarstvo znanosti i obrazovanja.
Dodjela nagrada Boris Sakac za 20 najboljih ucenica i ucenika na drzavnoj maturi.
Na fotografiji: Blazenka Divjak.
Foto: Tomislav Kristo / CROPIX
Tomislav Kristo / CROPIX

Blaženka Divjak

Prof. Zlatko Šešelj, osnivač Privatne klasične gimnazije u Zagrebu, piše za Globus: Cijeli je sustav birokratiziran i prepun pravilnika i svaka kreativna inicijativa nailazi na nepremostiv otpor interesnih skupina i onda se to sve pretvara u kazališnu farsu zvanu “škola za život“

Činjenica da je četvrtina učenika koji su pristupili državnoj maturi bila neuspješna – a radi se o golemoj brojci od gotovo devet tisuća učenika! – simptom je izuzetno teške bolesti našeg školskog sustava. Ta bolest nije ništa novo, o njoj se govori – a i ja sam govorio – desetljećima, ali izbjegavanje da se ona detektira, točno opiše i liječi, dovela je do ovogodišnje katastrofe u kojoj su ceh za tuđu nebrigu i ignoranciju na koncu platili oni koji ni luk nisu jeli ni luk mirisali – učenici.

I još užasnije zvuče isprike institucija koje, neka me se ne shvati krivo, graniče s ozbiljnim mentalnim problemima. Tako je, naprimjer, ravnateljica Nacionalnog centra za vanjsko vrednovanje obrazovanja pred gledateljstvom Zorana Šprajca izjavila da je sve to bilo očekivano, jer su rezultati PISA projekta već pokazali da smo ispod prosjeka?! Ta se gospođa ni za trenutak nije zapitala o odgovornosti sustava koji servisira, odnosno, zašto – ako smo znali rezultate PISA projekta (bez obzira što o njima mislimo) – nismo ništa učilnili da popravimo situaciju. I zašto njezina institucija nije u proteklih 10 godina napravila nikakvu analizu koja bi se bavila sadržajima koje državna matura ispituje (ako takva i postoji javnost za nju nije čula). Zašto njezina institucija nije proučila činjenicu da učenici najbolje rješavaju dio mature iz stranih jezika. Jesu li se upitali odakle takva razlika u odnosu na druge predmete? Jesu li iz tih razlika izvukli kakve pouke? Jesu li igdje – javno – na temelju tih uvida predložili promjene u sadržajima i metodama rada u nastavi? Ako nisu, zašto nisu?

Desetgodišnje postojanje državne mature – ma koliko se s njom ne slagao – stvorilo je golem fond vrlo važnih podataka i uvida. Upravo je njihova analiza trebala olakšati promjene u sadržajima pouka, ali i njezinim metodama.

No ništa se zbilo nije, činovnici i dalje primaju svoju plaću, svi se slažu da je to neuspjeh, ali…

Hrvatski školski sustav danas je nakaradan i toksičan. Umjesto da potiče, on stvara shizofrenu situaciju. Umjesto da u centar stavi učenika i njegovu znatiželju, on stavlja brojke koje učenika guraju u bolju poziciju. Ma koliko te brojke bile netočne, iznuđene ili besmislene.

Ako od prvog razreda osnovne škole moraš biti iz svih predmeta ocijenjen odličnim da bi se upisao u “bolje“ škole, onda se postavlja pitanje zašto u našoj zajednici, koju svi podržavaju svojim porezom, postoje “bolje“ i one “lošije“ škole? Što je društvena zajednica koju zovemo Republikom Hrvatskom, ili lokalnom samoupravom, učinila da SVE škole dođu na sličnu razinu? S kojim pravom se naš novac troši tako da postoje “loše“ škole? Biste li vi kupujući u istom dućanu pristali da netko dobije “bolju“ robu, a vi “lošiju“ ili obrnuto, za iste pare? Odavno smo naučili da robu koja ne odgovara (“lošija“) vraćamo prodavaču čim primijetimo da nešto ne odgovara željenom ili deklariranom, ali kad je školstvo u pitanju nitko ne postavlja pitanje zašto, za iste pare, neki dobiju “bolju“, a neki “lošiju“ školu. Jer su imali u 6. razredu osnovne škole četvorku iz tjelesnog odgoja?

Ako su svi u NCVVO (ili bar upućeniji) očekivali loš rezultat, zašto nisu krenuli u javnu borbu za bolje rezultate? Zašto su šutjeli? Zašto su obmanuli četvrtinu učenika? I njihove roditelje, koji to sve plaćaju? Pa nije državna kasa privatni feud ministra financija, već je to zajednička kasa svih poreznih obveznika. I oni imaju pravo na istinu, njihova djeca na školu zbog koje neće piti antidepresive. Jer, ako nemaš sve petice, evo tebe u nekoj “lošoj“ školi.

Zar su učenici s nekoliko četvorki ljudi drugoga reda u ovoj zemlji? Zar su učenici kojima u svjedodžbi stoji “vrlo dobar“ posve nevažni ovom društvu? I mi se – da prostite, ko pura dreku – čudom čudimo što mladi bježe. Pa dakako, bježe tamo gdje nisu nevažni.

Pišući ovaj tekst u dva sam slučaja upotrijebio verziju pravopisa koju smatram boljom od sadašnje (i na to me upozorio kompjuterski program), a to sam napravio namjerno. Jer o kojem se pravopisu radi? Cijelog sam života pisao neću, da bi se neki mudrac – da li zbog svog ega ili zbog financijske koristi, jer se zbog svake, pa i najmanje promjene mora tiskati nova naklada – odlučio da treba pisat ne ću. E, pa neću! Neću pisati podatci i zadatci samo zato jer to nekome priskrbljuje honorar! No lako za moj pravopis, vrlo važno. Ali treba upozoriti na činjenicu da i najmanja promjena pravopisa cijelu naciju čini nepismenom!

Dok ne pristane pisati ne ću. A ja neću, pa makar me direktor Instituta za jezik smatrao nepismenim.

A ako počnemo dalje razmišljati, može li mi tko kratko i jasno ispisati cilj nastavnog predmeta koji se zove hrvatski jezik? Osim pedagoških floskula koje se prepisuju stoljeće i po, još tamo od Mažuranića i Strossmayera, nikad nisam dobio upotrebljivu misao. Zato i tako nastaju rasprave o lektiri, o čitalačkom nasilju, umjesto o razvitku čitalačkih navika, o njegovanju knjige. Uostalom, što hoćemo od lektire? Dakako, postoje važne knjige koje treba pročitati, ali, iskreno, mnoge od tih važnih knjiga ne mogu se čitati s 15 godina. Katkad nam treba i mnogo životnog iskustva da ih razumijemo. I onda, nenamjerno, upućujemo učenike na internetske dajđeste, na copy-paste domišljanja, na laganje i izbjegavanje.

Bezbroj je problema u nastavi, osobito u nepreglednim i suviše specijalističkim sadržajima, u nedostatku vremena, u onemogućavanju učenika da pitaju (jer nemamo vremena da ispunimo ambiciozne programe), u pobrkanim lončićima obrazovanja koje je zatrlo odgoj (u zakonu inače prioritetni zadatak škole!), jer kome je do odgoja ako treba utrenirati učenike za državnu maturu, koja onda – da se Vlasi ne dosjete – promijeni fokus i eto ti!

Cijeli je sustav birokratiziran i prepun pravilnika (koje dakako propisuje ministar prosvjete) i svaka kreativna inicijativa nailazi na nepremostiv otpor interesnih skupina i onda se to sve pretvara u kazališnu farsu zvanu “škola za život“.

Ne znam kako će ta škola izgledati, jer je moj put došao kraju, ali moram priznati da je ovaj teatar u aranžmanu ministrice školstva doista vrh sramotnoga. Gospođa je inače, koliko znam, sveučilišna profesorica matematike, dakle bliska je znanstvenim disciplinama u kojima se primjenjuje eksperiment. I točno se zna što je eksperiment. No minimum je da uz eksperimentalni program postoji i kontrolna skupina koja će pokazati je li eksperiment uspio ili nije. Naša je pak ministrica nakon dva mjeseca provođenja eksperimenta (a pretpostavimo da sve škole koje nisu u eksperimentu čine kontrolnu skupinu) objavila da je eksperiment uspio! Kako, kad nisu napravljene nikakve usporedbe rezultata eksperimentalne skupine s kontrolnom skupinom? Svakom razumnom jasno je da su sve maske spale.

Ono što bi trebalo biti u temelju sustava, autonomna škola i autonomija pedagoškog čina (bez čega će i kurikul propasti, jer je to njegova bit, ali mu za to neće biti postavljen adekvatan pravni okvir) nedosanjan je san prosvjetnih radnika. Tužno je da tome ne teži ni jedna politička skupina, jer ipak je slatko vladati (i uhljebljivati svoje vjerne sljedbenike što vidimo svakodnevno). Ipak, na kraju, ne napušta me nada da će neki novi klinci uspjeti u čemu mi nismo.

 

Izdvajamo

Iz drugih medija