PIŠE IVO GOLDSTEIN ZA GLOBUS

POLITIČKI RAT PROTIV NAJVEĆE PARTIZANSKE BITKE Kako je teški poraz trasirao put u najslavniju pobjedu i zašto je to gotovo izbrisano iz naše povijesti

    AUTOR:
    • Ivo Goldstein

  • OBJAVLJENO:
  • 16.06.2018. u 12:05

Josip Broz Tito na Sutjesci

 

Ovih se dana, 13. lipnja, navršava 75 godina otkako je okončana bitka na Sutjesci, po žestini najveća i najteža bitka Narodnooslobodilačkog rata.

Vrhovna komanda njemačke vojske shvatila je potkraj 1942. krajnje ozbiljno vojne i političke uspjehe NOB-a u Hrvatskoj i BiH (prvenstveno stvaranje “Bihaćke republike”). Ocijenjeno je da je ugrožen cjelokupni njemački okupacijski sistem na području raskomadane Jugoslavije i cijelog Balkana. Stoga je Hitler osobno izdao upute o “konačnom uništenju komunističkog otpora”. Usred zime, već u siječnju 1943., Nijemci su započeli veliku ofenzivnu operaciju Weiss (koja je u poslijeratnoj historiografiji i publicistici bila poznata kao Četvrta ofenziva), s ciljem da unište glavninu partizanskih snaga na području NDH.

Prikupili su oko 120.000 njemačkih i talijanskih vojnika, ustaša, domobrana i četnika te su napali partizanske snage koje su na tom području imale gotovo 40.000 vojnika pod komandom Vrhovnog štaba. Nijemci i njihovi saveznici u pet su tjedana oduzeli partizanima teritorij i potisnuli glavninu snaga nekoliko stotina kilometara na jugoistok, prema dolini Neretve. Potkraj veljače i početkom ožujka činilo se da je za opkoljene partizanske snage stanje bezizgledno, ali su one iznenadnim udarom ipak probile obruč na Neretvi i prešle na lijevu obalu rijeke, teško potukavši četničke snage. Četnici otad na prostoru zapadno od Drine više nisu operativno relevantna snaga.

 

Pošto su prešle Neretvu i protjerale četnike, partizanske su se snage isprva okupile oko Boračkog jezera. Neke od njih dočekala je pleh-muzika Druge proleterske: radost i usiljena bezbrižnost posve oprečna smrti, ratu, gladi koja ih je okruživala. Partizanske jedinice potom su se krenule prema sjeveru, pa su se tako od kraja ožujka do polovine svibnja 1943. na širem području Foče partizani prikupljali i oporavljali. Nekoliko tisuća boraca bilo je iscrp­ljeno tifusom, bilo je tisuće ranjenika, o čemu je svjedočio Milovan Đilas: “Pegavi tifus široko je zahvatio neke jedinice, uprkos budnosti i staranju saniteta: tifusavi su bili krajevi kroz koje smo prolazili, kuće u koje smo svraćali, proplanci na kojima smo se odmarali.” Osim toga, i hrane je manjkalo: do prvih dana travnja u nekim partizanskim bolnicama ranjenici su dobivali dva obroka dnevno (kašu), otad samo jedan.

Planiralo se da neke jedinice krenu prema Crnoj Gori, da pokušaju proboj i prema Kosovu i Metohiji, čime bi se pomoglo albanskim partizanima. Svim tim operacijama bili bi stvoreni strateški preduvjeti za oslobađanje većih dijelova srpskog teritorija. Stoga je donesena odluka da se na širem prostoru Foče prijeđe Drina. Druga divizija je na desnoj obali rijeke naišla na slab otpor – talijanska se vojska gotovo nije angažirala, a Nijemci još manje. No, Prva divizija je, osim što je imala velikih problema prilikom forsiranja rijeke, na drugoj obali naišla i na četnike, koji su pružili jak otpor. Dakle, partizanske su snage zauzele izvjestan teritorij, ali zbog velikog broja ranjenika i bolesnika te općeg zamora dalje nisu mogle.

Tito i suradnici pogrešno su procijenili da ih na teško prohodnom planinskom području, gdje su se smjestili, Nijemci i njihovi saveznici više neće progoniti. ”Imao sam iluziju da će period do njihovog novog napada biti malo duži” - naknadno je priznao i sâm Tito. Međutim, nezadovoljan nepotpunim uspjehom operacije Weiss, Hitler je osobno već 30. ožujka naredio svojim jedinicama dalji progon i uništavanje glavnine Narodnooslobodilačke vojske - operaciju Schwarz. Brzo pregrupirane njemačke jedinice ponovno su uz pomoć svojih talijanskih, četničkih i ustaško-domobranskih saveznika i (prvi put) jedne bugarske jedinice, sve u svemu oko 127.000 vojnika, stvorile do sredine svibnja novi obruč oko glavnine partizana s ciljem da ih unište između rijeka Tare i Pive i na planini Durmitoru.

 

Tako se u obruču neprijatelja našlo pet divizija Narodnooslobodilačke vojske, ukupno nešto više od 20.000 boraca. Bitka koja se vodila mjesec dana - od sredine svibnja do sredine lipnja 1943. - u poslijeratnoj je historiografiji i publicistici zabilježena kao Peta (neprijateljska) ofenziva.

Vrhovni štab s Titom na čelu opet je prekasno saznao za koncentraciju neprijateljske vojske, bio je ”u potpunosti iznenađen”. Zapravo, čini se da im je dijelom popustio i oprez, jer su morali uočiti signale s raznih strana da se pokreće nova ofenziva. A upravo na dan kad su Nijemci, 15. svibnja, krenuli u ofenzivu (u ”koncentrični napad” na partizanske snage), Vrhovni štab naređivao je svojim elitnim jedinicama da oslobađaju neke lokacije (Kolašin i druge). Istraživači su poslije procjenjivali da je zbog toga ”Vrhovni štab bio prinuđen da kasni u svojim odlukama i dejstvima u toku bitke na Sutjesci”.

Komandant Prve proleterske divizije Koča Popović 17. svibnja poslao je Titu dramatičnu depešu (“neprijateljska akcija ima karakter ofenzive”), a u kasnijim je raspravama “glavnim krivcem” za kašnjenje smatrao načelnika Vrhovnog štaba Velimira Terzića, “neodvažnog i nesposobnog da vrhovnog komandanta upozna s realnom situacijom”. Drugi svjedoci, također bliski Titu (poput Vladimira Velebita i Đilasa), tvrde da je Tito, iako je znao za ofenzivne pokrete neprijatelja, neko vrijeme otezao s naredbom za pokret, jer je čekao da se na teren pod partizanskom kontrolom spusti britanska vojna misija i da se priključi Vrhovnom štabu.

Koča Popović poslije je procjenjivao da je u Tita tada bilo “i nesnalaženja, zbunjenosti u času kad se nije smelo oklijevati”, da se “osjetio gotovo izgubljenim”

 

U međuvremenu je, čini se, izgubljeno nekoliko dana kako bi se pripremilo uspješno izvlačenje iz obruča. A misija pod vodstvom kapetana Billa Stuarta (zaduženog za obavještajna pitanja) i Williama Deakina (zaduženog za vojno-politička pitanja) spustila se 22. svibnja kod Žabljaka. Odmah su se na obali Crnog jezera ispod Durmitora susreli s Titom koji je tada boravio “u šatoru, a radio pored male vatre koja je pred njim tinjala”.

Dakle, Tito je tih dana opet bio u teškoj dilemi - čekati ili ne? I čekao je, što uopće nije čudno, jer je dolazak britanske misije u Vrhovni štab bio događaj prvorazrednog značenja. Od početka rata Tito je s nezadovoljstvom pratio kako Britanci šalju sve veći broj svojih časnika među četnike, na sve višoj razini. Prvo je tamo na čelu misije bio kapetan Hudson, pa je to podignuto na višu razinu dolaskom pukovnika Baileyja, a poslije je čak došao i general Armstrong, ukupno devet misija. Misija pod Deakinovim vodstvom bila je prva koja je išla samo partizanima. Titu je bilo veoma stalo da netko dobro vidi što se stvarno događa na terenu, tko se zapravo bori (a da se četnici bore na nacističkoj strani), što je ta Deakinova misija i obavila.

 

Možda su se, da se nisu čekali Britanci, tijekom bitke na Sutjesci neki stradali partizani i partizanski ranjenici mogli spasiti, ali je politička korist od dolaska misije bila nemjerljiva (ubrzo nakon bitke na Sutjesci počela je stizati svakovrsna saveznička pomoć koja je, po svemu sudeći, spasila mnoge živote). A što bi se događalo da do Vrhovnog štaba nije stigla Deakinova misija?

Međutim, Tito i suradnici, baš kao i za vrijeme bitke na Neretvi, podcijenili su mogući pritisak Nijemaca i njihovih saveznika. Čak je i 28. svibnja komandant saniteta general Gojko Nikoliš, kojeg je Tito upoznao sa smjerom izvlačenja partizanskih snaga, procjenjivao da su “izgledi za uspješan proboj bili, barem tog trenutka, dosta sigurni. A ta sigurnost u meni zasnivala se ne toliko na procjeni realne situacije koliko na sasvim opštoj vjeri u uspjeh, koja nas je pratila tokom čitavog rata i koja je bila toliko puta osnažena prethodnim uspjesima”. Uostalom, Tito je tijekom rata oko sebe širio optimizam, u teškim situacijama je svojim suradnicima govorio da “iz svake situacije ima izlaza”.

Prvih dana lipnja, dok su Tito i Vrhovni štab boravili u selu Mratinju, u dolini Pive, odlučeno je da se ide u proboj, u dva smjera. No poslije su se planovi mijenjali: Tito je, pritisnut okolnostima, naređivao jedinicama da zakopaju teško oružje, da se komore što više rasterete nepotrebnih stvari. Potom je, budući da je zavladala glad, naredio da se ubiju konji i upotrijebe za prehranu: “Sada jedemo konje bez hljeba”, javljao je podređenima, a naknadno je, u sjećanjima, tvrdio kako se jela “srijemuša i trava”. Borci su bili izluđeni glađu: neki su pekli svoje kožne opanke i jeli ih. Događalo se da, “kada bi avionska bomba pogodila nekog konja ili mulu, borci bi pojurili ka ranjenoj i onesposobljenoj životinji i rezali komade mesa”.

Poznata fotografija Žorža Skrigina, nastala 9. lipnja 1943. na Milinkladama, uzvišici nad Tjentištem

 

Za jednog od najžešćih napada njemačkih aviona u šumi Milinklade, u dolini Hrčavke (pritoku Sutjeske), Tito je ranjen u ruku. Kasnije je svjedočio Vladimiru Dedijeru kako je u jednom trenutku “dobro udarilo... pomislio sam, svršeno je”. Prisjećao se poslije kako isprva nije ni shvatio da je ranjen, nego je tek “poslije dužeg vremena osjetio da mi je ruka sasvim utrnula i rekao sam to Marku” (Aleksandru Rankoviću – op. a.). Očito je neko vrijeme bio u stanju šoka. Poginuli su vođa britanske misije kapetan Bill Stuart, jedan od Titovih osobnih pratilaca Đuro Vujović Španac te još šest boraca Pratećeg bataljona koji su svi bili u Titovoj neposrednoj zaštiti. Stradao je i Titov pas, njemački ovčar Luks, koji se inače za vrijeme bombardiranja od straha privijao uz Tita:

“Luks je ležao uz moju glavu te se tijelom tiskao o moje lice. Zaudarao je do neba i bio pun ušiju, osim toga mi je zaklanjao pogled. Gurao sam ga neprestano od sebe, ali zabadava - kad bih ga odgurnuo, tijelo bi mu se opet prevrnulo prema mom licu kao vreća žita.” Tako je Luks ležao i za vrijeme bombardiranja u šumi Milinklade. Kad je pala bomba, Tito je osjetio da je “kroz Luksa prošao drhtaj i da se ukočio”. Poslije je shvatio da je psa ubio šrapnel koji bi, smatrao je, “inače mene ubio”. Kapetan William Deakin, član britanske misije, koji je po Stuartovoj smrti preuzeo vodstvo misije, bio je ranjen u nogu.

Tito je bio jedini saveznički komandant koji je ranjen na bojnom polju. A i inače tih mu je dana i tjedana život visio o koncu.

Na sastanku Vrhovnog štaba 11. lipnja, u trenucima kad je bitka bila na vrhuncu, razgovaralo se o načinima proboja iz obruča. Bilo je onih, poput Koče Popovića, koji su mislili da dio jedinica treba krenuti u proboj, a da prethodno ostavi dio povjerenih im ranjenika. Tito je to odbio, rekavši da to ne može narediti ni kao komandant ni kao generalni sekretar Partije, a ni kao čovjek. Osim toga, dopustio je da se u slučaju potrebe dio jedinica preustroji na bataljone i čete i da se tako krene u proboj.

Tito je bio rastrzan svim tim dvojbama, ne znajući koje je od više ionako loših rješenja najmanje loše. Koča Popović poslije je procjenjivao da je u Tita tada bilo “i nesnalaženja, zbunjenosti u času kad se nije smelo oklevati”, da se “u jednom trenutku osetio gotovo izgubljenim jer je ukupna situacija bila krajnje dramatična, a njegova pozicija izuzetno teška već i zbog toga što se našao blizu začelja gde se nalazio i velik broj za borbu nesposobnih ranjenika”.

Ali Tito nije dopuštao da ga preuzme malodušnost niti da prijeđe na druge: 12. lipnja javljao je Kominterni da je “naš položaj težak, ali ćemo se izvući iz situacije, mada s teškim gubicima. Neprijatelj čini maksimalne napore da nas uništi, ali neće uspjeti”. Poslije je tvrdio da je u “historiji teško naći primjer da je jedna vojska imala takav nesrazmjer između boraca angažiranih u borbi i onih koje je morala štititi i zbrinjavati”, što je, po svemu sudeći, točno.

U jednom trenutku njemački general Rudolf Lüters, vrhovni zapovjednik svih neprijateljskih jedinica tijekom Pete ofenzive, procijenio je da su “jake partizanske snage opkoljene na vrlo uskom prostoru u području Sutjeske i Pive”. Kako je Lütersov telegram odisao optimizmom, netko je u njemačkoj vojnoj hijerarhiji na trenutak shvatio da je Tito zarobljen.

General Lothar Rendulic u memoarima tvrdi da je čak tisuću njemačkih vojnika tražilo tada premještaj iz Bosne, čak i na Istočno bojište, samo da izbjegnu borbe s partizanskim “bandama”

 

Za glavni pravac partizanskog proboja izabran je prijelaz preko Sutjeske i dalje, na zapad. I tako je dio partizanskih snaga snažnim napadom na Sutjesci probio njemačke linije pa se preko Tjentišta i planine Zelengore izvukao iz obruča. No, partizanske jedinice koje su došle iza njih u proboju su razbijene pa su se sa šireg prostora Sutjeske izvlačile u manjim skupinama ili čak pojedinačno - “bili su to dani i noći puni strave i kaosa, kada se usred vojnog meteža činilo da je sve izgubljeno”. Tito je iz obruča nastojao izići organizirano, pod zaštitom Pratećeg bataljona. U ključnim trenucima proboja nosio je glavu u torbi, jer je od njemačkih položaja bio udaljen samo nekoliko stotina metara. Deakin, koji je bio uz Tita, tvrdi da se obruč zatvorio “pedesetak minuta nakon toga”.

 

Tijekom proboja Titova se pratnja osula - neki su poginuli, većina se nije uspjela organizirano probiti. Tako je Tito ostao samo s dvojicom pratilaca, odvojen od većeg dijela svojih jedinica. Čak su u jednom trenutku bili i zalutali, a kuriri koje bi poslali ili su poginuli, ili zalutali, ili ne bi pronašli one kojima su trebali odnijeti poruke. Radioveze koje je Tito imao s nekim jedinicama bile su prekinute, što je bila sreća u nesreći, jer su ih Nijemci prisluškivali i znali sve šifre pa su tako mogli saznati sve o partizanskim pokretima. Osiguranje je ipak ubrzo stiglo, poslije je stigao i Prateći bataljon.

U Petoj ofenzivi glavnina partizanskih snaga pretrpjela je gubitke kakve nikad prije ni poslije nije imala: izginuo je, prema kasnijim istraživanjima, 7541 borac, otprilike toliko bilo je i ranjenih, što znači da je oko dvije trećine sastava angažiranog u bitki bilo izbačeno iz stroja. Nijemci su imali oko tisuću mrtvih, a Talijani, četnici i jedinice NDH još oko tisuću.

Kad se obruč zatvorio, partizani koji su ostali u njemu nastojali su se probiti pojedinačno ili u manjim grupama. Milovan Đilas, koji je s Trećom divizijom ostao u obruču, sačuvao je oko sebe jednu grupu boraca te se, s podosta sreće, uspio izvući i mnogo kasnije pridružiti Vrhovnom štabu. I Centralna bolnica s ranjenicima ostala je unutar obruča, pa je većina nepokretnih ranjenika zajedno s liječnicima prepuštena na milost i nemilost neprijatelju:

Nijemci su otkrivali njihove grupe psima, pratili tragove, češljali vrtače, šume, pećine te su, prema zapovijedi generala Lütersa da ”nijedan vojno sposoban čovjek ne smije živ napustiti opkoljeni prostor”, na licu mjesta poubijali oko 1200 ranjenika, sve do jednoga kojeg su našli. Sanitetsko osoblje, liječnike i medicinske sestre, ako ih nisu odmah ubili, deportirali su u logore, odakle se praktički nitko nije vratio. Osim toga, Nijemci, ali i njihovi saveznici (četnici, Talijani) tih su dana sustavno palili sela, pljačkali stoku, strijeljali civile. U Crnoj Gori pobijeno je između dvije i tri tisuće civila, samo u selu Doli ubijeno je 450, a u šavničkom srezu 1437 osoba.

Iz vojne perspektive, gledamo li je kao bitku za sebe, bitka na Sutjesci završila je partizanskim porazom. Međutim, neposredni zapovjednik okupatorskih i kvislinških snaga u operaciji Schwarz general-major Rudolf Lüters istaknuo je: “Tijek borbi pokazao je kako su komunističke snage pod Titovom komandom odlično organizirane, vješto vođene i da raspolažu borbenim moralom koji izaziva čuđenje”, a zapovjednik grupe armija E general Alexander Löhr zdvojno je zaključio kako “prvotni zadatak da se oslobode njemačke jedinice koje su bile vezane u Jugoslaviji i pošalju na Istok uopće nije postignut, nego, naprotiv, bilo je potrebno na kraju akcije dovesti nove snage i komande”. Osim toga, general Lothar Rendulic u memo­arima tvrdi kako je čak tisuću njemačkih vojnika tražilo tada premještaj iz Bosne, čak i na Istočno bojište (koje je slovilo za najteže), samo da izbjegnu borbe s partizanskim “bandama”.

General Lothar Rendulic u memoarima tvrdi da je čak tisuću njemačkih vojnika tražilo tada premještaj iz Bosne, čak i na Istočno bojište, samo da izbjegnu borbe s partizanskim “bandama”

 

Upravo zahvaljujući takvim partizanskim aktivnostima, umjesto da NDH i čitav jugoslavenski prostor budu svakim danom sve snažnija vojna i ekonomska pomoć njemačkom ratnom stroju, kako je u početku bilo planirano (“kako se predviđa, neće biti potrebno da se u Hrvatskoj nalaze njemačke trupe u znatnijem broju”, procjenjivali su Nijemci u proljeće 1941.), Nijemci su se, kako je rat odmicao, sve više morali vojno angažirati da se Pavelićeva država, kao i njihov okupacijski sustav na širem prostoru, uopće održi. U kolovozu 1941. na području okupirane Jugoslavije bilo je 30.000 njemačkih vojnika, a potkraj 1943., prema nekim izvorima, bilo ih je u jednom trenutku 254.000.

Partizanske snage iz bitke na Sutjesci izišle su teško ranjene, ali sa sačuvanim borbenim moralom. Čim su se njemačke divizije maknule s užeg prostora bitke, a pogotovo kad su otišle na druge frontove po Europi, partizani su najprije u Hrvatskoj, a zatim i u BiH, ponovno zaposjeli prije držana područja i relativno se brzo oporavili. Otad pa do kraja rata Nijemci više nisu bili dovoljno jaki da frontalno udare na glavninu partizanskih snaga, a partizani su preuzeli inicijativu koju nisu ispuštali do kraja pobjedonosnog rata.

Za hrvatsku je povijest bitka na Sutjesci izvanredno važna. Hrvati (po nacionalnosti) činili su 24,7% partizanske vojske (5220 od ukupno 21.105 registriranih boraca). Nadalje, najveći broj partizanskih boraca bio je s područja Hrvatske (8925), od čega 5195 iz Dalmacije. Po broju sudionika i poginulih u bici od svih gradova apsolutni je rekorder Šibenik – iz njega je bilo 1316 partizana, a poginulo ih je 535. Iz Splita je bio 1091 partizan, a poginulo ih je 557. Dalmatinske brigade imale su najveće gubitke: Druga dalmatinska 764, Prva dalmatinska 564, a Treća dalmatinska 531 partizana.

 

Upravo u danima kada su se na Sutjesci odigravali odlučujući okršaji hrvatski su partizani 13. i 14. lipnja na novooslobođenom području u Otočcu i sutradan na Plitvicama, u Lici, osnovali Zemaljsko antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Hrvatske (ZAVNOH), vrhovno predstavničko tijelo Narodnooslobodilačkog pokreta za Hrvatsku. Hrvatski partizani koji su ginuli na Sutjesci vezali su Nijemce, Talijane i njihove domaće prišipetlje na taj prostor kako bi se više stotina kilometara na sjeverozapad mogao osnovati ZAVNOH, izvorište današnje hrvatske državnosti.

Malo je reći da je sramota da današnje državne vlasti zaboravljaju te junake koji su pali na Sutjesci i Neretvi, a komemoriraju i drže nadahnute govore onima koji su se protiv njih borili.

Izdvajamo

Iz drugih medija