GLOBUS O KRFSKOJ DEKLARACIJI

PROJEKT JUGOSLAVIJA Kako su Hrvati i Srbi na grčkom otoku skovali plan o zajedničkoj državi pod krunom Karađorđevića

WIKIPEDIA

Krfska deklaracija potpisana je 20. srpnja 1917. između tadašnje Srpske kraljevske vlade u izbjeglištvu, koju je predstavljao premijer Nikola Pašić, i Jugoslavenskog odbora sa sjedištem u Londonu, koji je, pod vodstvom splitskog odvjetnika dr. Ante Trumbića, okupljao političare iz južnoslavenskih krajeva Austro-Ugarske Monarhije. Deklaracija je najavila južnoslavensko ujedinjenje i novu državnu tvorevinu na Balkanu - Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca

"Za Hrvate je to bila najmanje loša opcija: da to nisu učinili, hrvatske zemlje bile bi podijeljene između Italije i Srbije"

Bio je sunčani i sparni petak 20. srpnja 1917. Zrikavci su tog dana na grčkom otoku Krfu bili u elementu. Puhao je povjetarac s Otranta. Vladalo je uzbuđenje i blaga strka među ljudima koji su govorili sličnim jezikom, ali nerazumljivim za mjesno grčko stanovništvo, koje nije dijelilo napetost stroge i nepovjerljive gospode.

Nisu ni znali da su svjedoci događaja koji još i danas, nakon cijelog stoljeća, dijeli, uzbuđuje, raspolućuje odnose na jugoistoku Europe. Točno prije sto godina, dok je Europa bila zahvaćena apokaliptičnom buktinjom Velikog rata, koji će u ropotarnicu povijesti pomesti čak četiri carevine (njemačku, rusku, austrougarsku i tursku), na Krfu je položen temelj za jedan od najkontroverznijih povijesno-političkih i državnopravnih eksperimenata, koji je odredio sudbinu hrvatskog i ostalih južnoslavenskih susjednih naroda (Srba, Slovenaca, Makedonaca, Bošnjaka, Crnogoraca) u 20. stoljeću.

 

Na ratnim ruševinama

Naime, tog dana potpisana je Krfska deklaracija između tadašnje Srpske kraljevske vlade u izbjeglištvu, koju je predstavljao premijer Nikola Pašić, i Jugoslavenskog odbora sa sjedištem u Londonu, koji je, pod vodstvom splitskog odvjetnika dr. Ante Trumbića, okupljao političare iz južnoslavenskih krajeva Austro-Ugarske Monarhije. Deklaracija je najavila južnoslavensko ujedinjenje i novu državnu tvorevinu na Balkanu (Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca). Bio je to uvod u dio povijesti ovdašnjih naroda koji će biti poznat kao “jugoslavenska era”. Na Krfu je dogovoreno nešto što će trajati gotovo 75 godina, u dva ideološko-politička okvira.

Država koja je u svojoj prvoj verziji iznikla iz pakla Prvog svjetskog rata, pa onda u drugoj varijanti iz jauka Drugog svjetskog rata, a onda nestala u međunacionalnom ratu početkom zadnjeg desetljeća 20. stoljeća. Jugoslavija će i dalje izazivati prijepore i razgovore, dileme i nadmudrivanja, u svih naroda što su je tvorili “od Vardara pa do Triglava”, kako se to nekoć govorilo. No, ovdje treba reći da Jugoslaviju treba gledati u kontekstu svih događaja koji su joj prethodili ili su je pratili, a nikako unatrag, iz perspektive njezina raspada početkom 90-ih.

Objašnjavati 1917. godinu onim što je bilo 1991. godine nije korektno ni znanstveno prihvatljivo. Jugoslavija je u određenom odsječku vremena obavila svoju povijesnu ulogu. Svi narodi što su je tvorili imali su od nje koristi i doživjeli određen napredak, ali su istovremeno bili nezadovoljni i zakinuti. Jugoslavija svakako ima svoje mjesto u povijesti, pa zato i danas izaziva takve strasti u svim svojim bivšim sastavnicama. Jer, nešto usputno i nebitno ne bi izazivalo toliko prijepora.

WIKIPEDIA

Nakon smrti cara Franje Josipa javila se ideja o reformi Austro-Ugarske, ali njezin se raspad više nije mogao zaustaviti

 

Tektonski poremećaj izazvan njezinim raspadom početkom 90-ih godina 20. stoljeća još nije dokraja smiren, što samo govori da od te teme ne samo da ne treba bježati, gurati je pod tepih ili joj prilaziti maliciozno, politikantski i tendenciozno nego da se iz tog perioda mnogo može naučiti. Pa i iz činjenice da su danas svi narodi koji su činili Jugoslaviju nezadovoljni bivšom državom, ali da su u njoj svi, bez iznimke, postigli najveći ekonomski, društveni, kulturni, sportski i socijalni razvoj i napredak, a narodi poput Makedonaca i Bošnjaka i nacionalnu emancipaciju, uza sve ostale stvari koje su potvrđivale tu zemlju kao nedemokratsku tvorevinu.

Jugoslavija je obavila svoju povijesnu i političku ulogu, s usponima i padovima, a danas je bačena, kako se govori, na smetište povijesti. No, Hrvati su u obje južnoslavenske države, a pogotovo u onoj koja se još naziva “Titova”, značajno participirali i bili njezini nositelji te ostvarili u njoj i neke značajne nacionalne dosege u tadašnjim zadanim okvirima i povijesnom kontekstu, pa i stekli uvjete za današnju neovisnost.

 

WIKIPEDIA

Kralj Petar I. Karađorđević bio je prvi vladar novostvorene države Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca od 1918. do 1921., a naslijedio ga je Aleksandar I. Karađorđević, koji je 1929. uveo diktaturu i promijenio ime države u Kraljevinu Jugoslaviju

 

Između Italije i Srbije

Danas se u Hrvatskoj nameće pozicija da se na Jugoslaviju gleda samo iz perspektive Miloševićeve velikosrpske agresije i obrambenog i oslobodilačkog Domovinskog rata. No, to je, koliko god povijesno važno, bio tek dio ukupnog jugoslavenskog rezimea te jasan dokaz da je ideja i zajednička državna tvorevina došla do svog kraja, poput mnogih drugih država u kojima je Hrvatska tijekom prošlosti “participirala”.

Krfska deklaracija, također, traži da je stavimo u kontekst tadašnjih međunarodnih događaja te hrvatskih (i srpskih) očekivanja i svega onoga što je, da nje nije bilo, moglo uslijediti. O njezinim historijskim posljedicama i razlozima razgovarali smo s uglednim hrvatskim povjesničarima.

- Razmatrajući Krfsku deklaraciju, treba objasniti vrijeme u kojoj je nastala te u kakvoj je političkoj situaciji bila tada Hrvatska i kakve je opcije uopće imala. Naime, 1917. bila je prijelomna godina za Prvi svjetski rat - kaže povjesničar dr. Tvrtko Jakovina. - Došlo je do velikog političkog preslaganja - u Rusiji je u veljači zbačen car, zemlja je u političkom kaosu, boljševici u srpnju pokušavaju preuzeti vlast, a najavljuju i povlačenje Rusije iz rata. Situacija je u toj zemlji potpuno neizvjesna. Nadalje, u travnju 1917. SAD se uključuje u rat u Europi. Dakle, događaju se značajne političke promjene koje će imati direktni utjecaj na ono što će se zbivati u Europi, ali i na ono što se sprema na ovim prostorima.

HANZA MEDIA

'Za Hrvate na kraju Velikog rata nije bilo pitanje Jugoslavija ili neovisna Hrvatska, kao 90-ih, nego kako spriječiti potpadanje pod Italiju i Srbiju i potpuno brisanje s političke karte Europe', kaže Tvrtko Jakovina

 

Jakovina kaže da se Hrvatska tada mogla prepustiti sudbini i ne djelovati, ali to bi, zapravo, značilo prepustiti da njen najveći dio etničkog i povijesnog bude dodijeljen ili podijeljen između dviju zemlja pobjednica Italije i Srbije, koje su očekivale da budu teritorijalno nagrađene za svoje sudioništvo u ratu na “pravoj strani”.

- Znamo da su Velika Britanija i Francuska hrvatsku obalu, zapravo formalnopravno austrijsku, obećale Italiji za njezin ulazak u rat na strani Antante, a da je i Srbija kao zemlja saveznica očekivala nagradu u obliku teritorijalnog proširenja i izlaska na more, što je bila želja Srbije još od Balkanskih ratova - objašnjava Jakovina. Hrvatska bi, nastavlja on, bila podijeljena te bi Italija i Srbija imale granicu negdje na “hrvatskom prostoru” Dalmacije i Hercegovine. - Hrvatskoj bi vjerojatno ostao, ako i to ne bi bilo kome dodijeljeno, tek manji dio oko Zagreba s okolicom, a Slavonija i Baranja ili bi ostale u Mađarskoj ili bi, što je vjerojatnije, pripale Srbiji. To je realna opcija položaja Hrvatske u tom trenutku - ističe Jakovina.

U kontekstu kraja Prvog svjetskog rata, u okolnostima kad je jasno da će Austro-Ugarska biti poražena te da su sile Antante odlučile da se ta država neće obnavljati u postojećim granicama, a imajući u vidu obećanja Italiji i Srbiji na račun Hrvatske, postavlja se pitanje što se moglo učiniti.

- U tim okolnostima - kaže Jakovina - Hrvatska je bila ratna gubitnica s vrlo neizvjesnom budućnošću. Recimo, Češka i Slovačka imale su “sreću” što su bile okružene zemljama koje su rat gubile – Austrijom, Mađarskom i Njemačkom te “odmetnutom” Rusijom, u kaosu vlastitih problema i unutarnjih sukoba, pa na njihov teritorij nije bilo aspiranata, odnosno poražene zemlje ga nisu mogle ostvariti. Hrvatska je pak bila između dvije zemlje pobjednice, Italije i Srbije, koje su se namjeravale proširiti, i to baš za račun našeg teritorija, poglavito jadranske obale i njezina zaleđa. Stoga su tadašnje šanse za nekom neovisnom hrvatskom državom na cijelom nacionalnom, etničkom, povijesnom teritoriju bile svedene praktički na nulu - kaže Jakovina.

WIKIPEDIA

Posljednji austrijski car Karlo kao vrhovni vojni zapovjednik nije uspio spriječiti rasulo vojske koju su tvorili pripadnici brojnih nacija

 

Hrvatska ideja

- Postojale su neke, uglavnom zakasnjele, tendencije o reformi Austro-Ugarske, gdje bi Hrvati dobili veća prava, ali to je bilo igranje na pogrešnog konja, jer su pobjednici odlučili da se Austro-Ugarska neće održati - kaže povjesničar dr. Hrvoje Klasić.

U tom trenutku jedina koliko-toliko dobitna kombinacija da Hrvati i Hrvatska ostanu na okupu bio je, ističe Klasić, što god mi danas o tome mislili i govorili, Jugoslavenski odbor i tendencija južnoslavenskog ujedinjenja ili okupljanja.

Drugo, nastavlja Klasić, što je Hrvatima ostalo nego da preko toga pokušaju spasiti vlastiti opstanak i spriječiti komadanje Hrvatske. Iz te perspektive i tog konteksta 1917.-18. ne može se odlučno govoriti da je ideja Jugoslavije antihrvatska. Osim toga, ističe Klasić, valja podsjetiti da je južnoslavenska ideja nikla u Hrvatskoj, još vrlo davno, i to među katoličkim hrvatskim svećenicima. Njezine zametke nalazimo još u Vinka Pribojevića u 15. stoljeću, razvija se preko Jurja Križanića do Franje Račkog i biskupa Josipa Jurja Strossmayera, a jugoslavenska ili južnoslavenska ideja definitivno se formirala u krilu hrvatske inteligencije u sredini 19. stoljeća, upravo kao pokušaj izvlačenja iz Austro-Ugarske, gdje, kako je tada smatrala hrvatska elita, Hrvati i Hrvatska nemaju izgleda za razvoj i opstanak.

HANZA MEDIA

'Što je 1917.-18. Hrvatima ostalo nego da preko Jugoslavenskog odbora pokušaju spasiti vlastiti opstanak. Iz te perspektive ne može se odlučno govoriti da je ideja Jugoslavije antihrvatska', kaže Hrvoje Klasić

 

- Odbacivati ili zataškavati ili, još gore, negirati to znači odbacivati vlastitu povijest. Što god mi mislili i govorili o toj državi, hrvatski nacionalni korpus okupio se u jednoj državi tek u drugoj Jugoslaviji. Pri tome mi možemo raspravljati kakva je bila Jugoslavija i položaj Hrvata u njoj, ali samo uz uvažavanje političko-povijesnog konteksta i odnosa - kaže Klasić.

Po Jakovininu mišljenju, teško je reći je li Jugoslavenski odbor bio jedina opcija, ali drugih realnih i za Hrvatsku povoljnih opcija nije bilo. Kako god mi danas na to gledali, ta je mogućnost bila prihvatljiva najvećem dijelu političkog naroda u Hrvatskoj, prije svega u Dalmaciji, kaže Jakovina. Situacija je za Hrvatsku, rezimira Klasić, ovakva: - Postojala je i opcija neovisne Hrvatske, ali kao teritorijalno male države, koja ne bi obuhvaćala sav etnički i povijesni prostor. Dakle, pred hrvatskim su korpusom bile tri mogućnosti: prva, stvaranje male neovisne Hrvatska kojoj šanse za opstanak nisu velike, kao ni teritorij; druga, podjela hrvatskih zemalja između Italije i Srbije; i treća, da velika većina hrvatskog korpusa i teritorija ostanu zajedno, ali u nekoj južnoslavenskoj zajednici. To je realna situacija u to doba - kaže Klasić.

Srpski interesi

- Srpska Vlada imala je pak svoje interese - kaže Jakovina. - Ona je bila svjesna da će je pobjednici nagraditi, ali tada, sredinom 1917., Srbija je ipak još okupirana, a na političkoj sceni bilo je nekoliko važnih događaja koji su požurili Srbiju da počne pregovore s Jugoslavenskim odborom. Naime, događaji u Rusiji oslabili su međunarodni položaj Srbije, koja je izgubila važnog zaštitnika. Osim toga, postojala je opcija Antante da se Bugarska privoli na “promjenu ratne strane” uz obećanje da će dobiti Makedoniju, pa se onda Srbija namjeravala kompenzirati Bosnom i Hercegovinom te južnom Dalmacijom, odnosno Dubrovnikom - govori Jakovina.

- Ne treba zanemariti da je Srbija ipak bila u povoljnijoj poziciji – napominje Klasić. - Bila je država, što mi nismo bili, imala je vojsku i bila je, što je možda najvažniji element - na pobjedničkoj strani. Hrvatska pak nema vojsku, podijeljena je između Mađarske i Austrije i smatra se neprijateljskom i gubitničkom stranom. Srbija se želi proširiti, smatrajući da od veličine zavisi i njena moć. No, i Pašić je svjestan da nije on taj koji će određivati kartu poratne Europe, da će to ipak odlučivati velike sile pobjednice, a Rusije kao najpouzdanijeg partnera više nema. Drugo, Pašiću je jasno da u tom trenutku Hrvati i Jugoslavenski odbor Talijane smatraju najvećom opasnošću te da Hrvati žele spriječiti da oni zavladaju njezinom obalom. Talijani su, recimo to tako, vjekovni posezatelji na naša područja, imamo s njima “loša” povijesna iskustva, bojimo se asimilacije, jer smo svjesni da se milijun-dva Hrvata koji bi pali pod Italiju ne bi mogli oduprijeti 40 milijuna Talijana. S druge strane su tada Srbi, narod s kojim nikada nismo ratovali, niti smo imali bilo kakva neugodna ili negativna iskustva. Dapače, Srbi su nam bliski, imamo sličan jezik i kulturu. Dakle, tada je Italija proglašena većom opasnošću za nas, dok se Srbe takvima ne smatra. U Zagrebu su 1918. razbijani i rušeni mađarski nacionalni i državni simboli, u Dalmaciji pak mletački lavovi i austrijski orlovi, jer su tada bili simboli onih koje su Hrvati smatrali najopasnijima za vlastiti nacionalni i kulturni opstanak - ističe Klasić.

WIKIPEDIA

Sredinom 1917., u vrijeme kad je potpisana Krfska deklaracija, Srbija je vrlo loše stajala na bojištu i uzdala se u to da će je pobjednici, s Francuskom i Britanijom na čelu, nakon rata teritorijalno nagraditi. Na slici: vojvoda Mišić i regent Aleksandar u posjetu bojištu

 

WIKIPEDIA

Sredinom 1917., u vrijeme kad je potpisana Krfska deklaracija, Srbija je vrlo loše stajala na bojištu i uzdala se u to da će je pobjednici, s Francuskom i Britanijom na čelu, nakon rata teritorijalno nagraditi. Na slici: iscrpljeni srpski vojnici u povlačenju prema jugu

 

Jakovina upozorava na još jedan vrlo važan detalj: - Hrvati su smatrali da je ujedinjenje s bliskim Srbima kojih ima dvostruko više ipak povoljnije nego biti u zajednici s Talijanima kojih je deset puta više. Drugo, Hrvati su smatrali da će kao ekonomski razvijeniji imati veći utjecaj u novoj državi - Trumbić je govorio kako će u toj državi dominirati bogatiji krajevi i “oni koju su imali renesansu” - nego u Italiji, gdje bi bili među siromašnijim dijelovima, kako je to bilo u Austriji. Bio je prijedlog da glavni grad bude Zagreb, vladalo je uvjerenje da će Hrvati biti glavni u novoj državi.

No, kasniji događaji nisu nam išli u prilog, kaže Jakovina. Italija je tražila “svoj dio” te su vojno intervenirali u Istri, a Dalmacija je bila u opasnosti. Dalmatinski je sabor 1918. upravo zbog posezanja Italije i požurivao Zagreb u pregovorima oko ujedinjenja sa Srbijom. Josip Smodlaka poslao je telegram u Zagreb da će se Dalmacija samostalno ujediniti sa Srbijom kako bi spriječila talijanizaciju obale te je postojala realna opasnost da se Hrvatska raskoli i da Dalmacija postane fizički dijelom Srbije.

- Kako bi se u tom slučaju kasnije odvijalo sa stanovišta hrvatskih nacionalnih interesa, bojim se i pomisliti. Ovdje nije bilo pitanje Jugoslavija ili neovisna Hrvatska, kao 90-ih, nego kako što bolje proći ili nestati s političke karte Europe i biti anektiran, pa i asimiliran od Srbije i Italije – napominje Jakovina.

- Ne ulazeći u sve ono što je donijelo ujedinjenje - a znamo da je ta država od samog početka “štekala”, zbog velikosrpskog patronata, neriješenog nacionalnog pitanja, nedostatka demokracije; zbog represije, velike korupcije, nepotizma i svih ostalih anomalija - ipak su Hrvati očuvali etnički i povijesni prostor te, iako dotad najsiromašniji u Austriji, postali najbogatiji u novoj državi - kaže Klasić.

Najmanje loša opcija

Povjesničarka dr. Magdalena Najbar-Agičić smatra da južnoslavensko ujedinjenje iz 1918. nije moguće a priori ocijeniti kao nešto što je bilo pozitivno ili negativno jer bilo koja ocjena koju danas iznosimo o ujedinjenju rezultat je spoznaja o tome što je slijedilo nakon ujedinjenja i u kojim se okolnostima jugoslavenska zajednica sedamdesetak godina kasnije raspala.

HANZA MEDIA

'Južnoslavenski projekt mnogima se tada činio obećavajućim i možda i nije bio u startu osuđen na propast, a međunarodne okolnosti cijeli su proces učinile gotovo neizbježnim', kaže Magdalena Najbar-Agičić

 

- Moramo imati na umu da akteri zbivanja 1917. i 1918. nisu imali tu spoznaju. U tadašnjim okolnostima taj se “južnoslavenski projekt” mnogima činio obećavajućim. Usudila bih se reći da možda i nije bio u startu osuđen na propast. Tadašnje međunarodne okolnosti (talijansko posezanje za istočnom obalom Jadrana) cijeli su proces učinile gotovo neizbježnim. Međutim, brzo se pokazalo da se uz centralističko uređenje zemlje, koje može biti pogodno za jednonacionalne države, ali koje ne odgovara višenacionalnima, međuratna Jugoslavija vrlo brzo počela gušiti neriješenim nacionalnim pitanjima, a prvenstveno hrvatskim - kaže Magdalena Najbar-Agičić.

- Hrvati su prvi put u modernoj povijesti postali politički čimbenik i odjednom drugi po veličini i važnosti narod, za razliku od Austrije, gdje smo bili na repu repova. Hrvati čak i u toj Kraljevini pod srbijanskom dominacijom ipak imaju svoje političke kadrove koji imaju težinu, a o drugoj Jugoslaviji da i ne govorim - kaže Klasić. - Mislim da smo u danim okolnostima ispregovarali najviše što smo mogli. Ne najbolje i ne idealno, ali smo izbjegli da se hrvatska rastoči, podijeli, da bude progutana od Srbije i Italije. Ne govorim o onome što je slijedilo jer se to tada nije moglo predvidjeti. Možda je ovo bila najmanje loša opcija, ali, hladno i racionalno govoreći, opcija koja je ipak sačuvala hrvatski etnički prostor te postavila Hrvate, konačno, u središte političkog života te ih sačuvala od komadanja teritorija – smatra dr. Hrvoje Klasić.

- U poratni scenarij velikih sila Hrvati i Srbi uklopili su se svaki sa svojim idejama, zahtjevima i potrebama – kaže Jakovina. - Nitko nije dobio sve što je tražio, ali je ono najosnovnije, što je dugoročno sačuvalo hrvatski nacionalni korpus i teritorij, ostvareno. Nakon Drugog svjetskog rata to je konačno zaokruženo, što nam je omogućilo da ostvarimo neovisnost u svojim granicama. Za Srbe je pak bilo dobro jer su se proširili na zapad, ujedinili sve Srbe te su postali vodeća politička snaga nove države, ali nisu uspjeli sebi pripojiti ni obalu ni druge dijelove Hrvatske - zaključuje dr. Tvrtko Jakovina.

Dr. Magdalena Najbar-Agičić, inače podrijetlom Poljakinja, objašnjava razloge zbog kojih je katolička Poljska podržavala Jugoslaviju, i to sve do njezina konačnog raspada. Više je razloga, no ključna je činjenica da je međuratna Jugoslavija, odnosno, prije 1929. Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca, nastala kao element Versajskog poretka, kao i tada obnovljena poljska država. Versajski poredak, dakle sustav međunarodnih odnosa uspostavljen kao rezultat Pariške mirovne konferencije, Versajskog mira i popratnih mirovnih ugovora s poraženim državama, određivao je uvelike suradnju i prijateljstvo, odnosno napetosti i neprijateljstva između država u Europi.

- I međuratna II. Poljska Republika i Kraljevina SHS/Jugoslavija pripadale su skupini država koje su imale koristi od novoga međunarodnog poretka, a to ih je stavljalo u poziciju prirodnih saveznica nasuprot onim državama koje su težile reviziji tog poretka. Za vrijeme Drugoga svjetskog rata to se savezništvo i formalno realiziralo - i poljska i jugoslavenska izbjeglička vlada djelovale su u Londonu. Poslije rata, nakon sukoba Tito-Staljin tadašnja Poljska pod komunističkom vladavinom prekida odnose i priključuje se kritici jugoslavenskih komunista, no mnogi Poljaci i tada, na prijelazu iz četrdesetih u pedesete, i kasnije, sve do kraja socijalističkog razdoblja, sa zavišću i divljenjem gledaju na zemlju koja se “nije pokorila Rusima” te uvelike idealiziraju situaciju unutar Jugoslavije. Većina naprosto ne poznaje unutrašnje napetosti i probleme između jugoslavenskih naroda. Na međunarodnim forumima pak, ne samo u Poljskoj, Jugoslavija se doživljava kao element političkog mozaika Europe koji jamči poslijeratnu stabilnost kontinenta - kaže dr. Magdalena Najbar-Agičić.

 

Povjesničar dr. Vjeran Pavlaković, autor projekta 'Strategija simbolične izgradnje nacije u državama Jugoistočne Europe: '18 posto Hrvata žali zbog propasti SFR Jugoslavije'

- Što se tiče kulture sjećanja, mislim da moje istraživanje pokazuje da je narativ o stvaranju nezavisne Hrvatske opće prihvaćen, odnosno da se nestanak Jugoslavije smatra pozitivnim činom. Iako 18,3% ispitanika (od 1500) žali zbog raspada socijalističke Jugoslavije, samo 9,4% smatra da je bilo kakva jugoslavenska država pozitivna za Hrvate. I komunisti su bili vrlo kritični prema prvoj Jugoslaviji, pa nije toliko čudno da u Hrvatskoj postoji konsenzus da je Jugoslavija bila loša za hrvatski narod. U Srbiji pak više od 70% ljudi žali zbog raspada SFRJ, većinom iz ekonomskih razloga. U BiH, kad se pita za “zlatno doba”, najviše ispitanika (40%) odgovorilo je da je to bilo za vrijeme SFRJ. I u BiH gotovo 70% ljudi žali zbog raspada SFRJ, 40% njih iz ekonomskih razloga, a 23% zbog nestanka bratstva i jedinstva“, kaže Pavlaković. Po njegovu mišljenju, položaj Hrvatske i Hrvata bio je bolji u socijalističkoj nego u monarhističkoj Jugoslaviji.

- Hrvatski partizanski pokret i stvaranje SR Hrvatske sigurno je bio veliki korak naprijed, naravno, u okviru SFRJ koja nije bila demokratska ni slobodna. Svakako su Hrvati imali bolji položaj za vrijeme socijalizma, pogotovo što se tiče granice i prava, nego u doba monarhističke Jugoslavije – kaže dr. Vjeran Pavlaković.

Izdvajamo

Iz drugih medija