PIŠE IVO BIĆANIĆ

RAZORNA ANALIZA NAŠEG VODEĆEG EKONOMISTA ZA GLOBUS Vladin plan za regionalnu podjelu zapravo je plan za veliku prevaru

Darko Tomas / CROPIX

Gabrijela Žalac, ministrica regionalnog razvoja i EU fondova

Vladin prijedlog podjele Hrvatske na četiri statističke regije, koji se mora dostaviti Eurostatu do 1. veljače, potpuno je promašen, a svodi se samo na jedno: kako da preveslamo bogati dio EU i iz njega isisamo što više novca

Na djelu je projekt podjele Hrvatske na regije NUTS2 (Nomenclature of territorial units for statistics). Prijedlog je da se dosadašnja podjela s dvije pretvori u četiri regije. Kad je struka svoj posao radila neometano, postojale su tri regije (2006., Sanader), i to je bila jedina podjela koja je imala smisla. Politika se upetljala čim je to mogla i smanjila je broj na dvije regije (2012., Milanović). Sada se politika opet petlja pa se nude varijante četiriju regija (2019., Plenković). Javna se priča zakotrljala prije dva tjedna, a prijedlog mora biti gotov do 1. veljače. Potpuno i nedvosmisleno, bez trunka sumnje i dvoumljenja, jasno je da Plenkovićeva Vlada u takvom roku ne može donijeti dobru odluku. Ne može donijeti odluku koja bi odudarala od hrvatske gotovo tridesetogodišnje tradicije loših odluka. S obzirom na vremensko ograničenje, jedino je razumno rješenje vratiti se na tri regije kako je bilo predloženo na početku kad se u ovo nisu upletali političari (i “pustiti struku neka radi”, kako bi neki rekli).

Ovo kroz što sada prolazimo s novom podjelom na regije NUTS2 jasno pokazuje zašto je Hrvatska nesretna zemlja. Ukazuje na sve nedostatke stanja u kojem se nalazimo i na to koliko su nam loše navike duboko ukorijenjene. Da bi se to ilustriralo, dovoljno je ukazati na sljedeće:

Prvo je nestabilnost. Poznato je sveopće nezadovoljstvo mnogih građana, poslovnih ljudi i poduzetnika u vezi s čestim promjenama odluka i reorganizacijama koje stvaraju rizik i neizvjesnost. Političari mijenjaju institucije kako se kojem svidi i kada im to odgovara, uz vrlo kratak horizont odlučivanja. Nema nikakve sigurnosti da će postavljene institucije opstati duže vrijeme. Primjera ima mnogo, a nedavni je da su se inspekcije prvo raspršile po ministarstvima, a onda se opet ujedinile. Obje promjene izvršene su s istim obrazloženjem. Što se podjele NUTS2 tiče, u proteklih 15 godina ovo je treća promjena, pa vi sada ulažite u tvornice s rokom trajanja od tridesetak godina!

Drugo je nepripremljenost. U pravilu se odluke o promjenama donose bez stručne podloge koja bi poslužila za kvalitetnu javnu raspravu i kasniju odluku. Nema javnosti dostupnih istraživanja, stručnih papira ili bilo čega za što bi se zainteresirana javnost mogla uhvatiti. U tom carstvu neznanja može vladati jedino sirova moć i interes političara, impresije i predrasude. Puno se govori i tvrdi, a mogućnosti provjere nema. Marićeve porez­ne reforme za ovo su dobar primjer: kad on govori o “našim izračunima” i “našim procjenama”, njih nitko nije vidio, a kamoli provjerio. Tako je i sada s planom NUTS2 jer nema nikakvih dokumenata ni javne stručne podloge koja bi omogućila razumijevanje argumenata zašto se žele izvršiti baš ovakve promjene.

Treće je brzopletost. Odluke se donose brzo (ili nikako ako su u pitanju škakljive stvari poput pobačaja), bez vremena potrebnog za solidnu pripremu. U Americi je poštapalica da je priprema 90 posto uspjeha. Prošlu je godinu Plenković nazvao “godinom reformi”, ali nikakvih priprema nije bilo, pa je dobro da nije bilo ni ikakvih ozbiljnih reformi. Predložene promjene NUTS2 u ovo se potpuno uklapaju. Posao mora biti gotov i odluka poslana Eurostatu (europskoj statističkoj službi) do 1. veljače. Rok je toliko kratak da zainteresirani jednostavno nemaju vremena za oblikovanje stava i ozbiljno sudjelovanje u raspravi, tako da će opet prevladati predrasude i brzopletost, a političari progurati svoje interese. S ovakvim rokom jednostavno se ne može napraviti dobar posao.

Četvrti su problem činovnici. Javna uprava, a pogotovo stariji (po položaju, ne godinama) činovnici jednostavno ne ulijevaju povjerenje u svoje znanje i stručnost, ali zato uvjerljivo ostavljaju dojam dodvoravanja politički imenovanim šefovima.Takva javna uprava ponaša se klijentelistički zagovarajući neko rješenje, i to u pravilu ono koje preferiraju njihovi šefovi iz nepoznatih razloga. Pritom nemaju problem kad javno ne govore istinu. Primjera ima puno, a nedavni fijasko s F-16 posljednji je u nizu. Što se tiče plana NUTS2, u javnosti se svjesno iskrivljuje smisao postojanja predloženih regija. Dakle, činovnici nisu pouzdani izvor koji bi građanima mogao poslužiti za izgradnju stava.

Peto je hrvatski provincijalizam. U međusobnom ophođenju, ali i u vezama sa svijetom, Hrvatska stvarima pristupa provincijski, ne vidi širu sliku ni dulji rok. Budući da su prednosti otvorenosti neosporne, i to ne samo u pogledu seljivosti roba i usluga nego daleko važnije u seljenju ideja i ljudi, trošak hrvatske provincijalne perspektive izgubljene su prilike i dohodak. Taj provincijalizam je osobina Hrvatske, u tom provincijalizmu hrvatski Srbi možda čak i prednjače u odnosu na hrvatske Hrvate. Tome svjedoče dvije propuštene prilike obnove stanovništva (tijekom rata u BiH i nedavne migracijske krize), uz mnoge pritiske u vezi sa zatvaranjem tržišta, ali još i više kokošarski i žicarski način na koji se pristupilo novoj podjeli NUTS2, o čemu će još biti riječi.

Šesto je kratkoročnost. Brzopletost, prevlast sile politike i političkog ciklusa, uz činovnike bez ponosa (esprit de corps) i naglašeni provincijalizam, sve to vodi u nestabilnost odnosno kratkoročnost. Bez dobrih temelja nema valjanih i dugoročnih odluka. Odluke nisu postojane. Prvo, zato što su loše, političarima stvaraju probleme pa ih treba mijenjati. Drugo, zato što političari u njih mogu voluntaristički zadirati. Primjer za prvo je obiteljski zakon, a za drugo nova podjela NUTS2. Bude li sadašnji prijedlog prihvaćen, ni ova podjela neće biti dugog vijeka (a ako se predloži podjela na četiri regije, vrlo je vjerojatno da će to Eurostat odbiti zbog izdvajanja Zagreba).

 

Zemlja koju odlikuje ovih šest osobina jednostavno ne može uspjeti.

Najavljena podjela NUTS2 pati od svih navedenih boljki i ne obećava dobar ishod. Do 1. veljače Vlada će Eurostatu poslati novu podjelu Hrvatske na statističke regije druge razine (takozvani NUTS2). Vladina podjela neće biti dobra jer će biti izrađena u prekratkom vremenu, bez dobre analitičke podloge, a zasnivat će se na sirovoj moći političara.

Cijeli je posao prekrajanje granica regija NUTS2 krivo postavljen i dobro pokazuje kakvi smo žicari i kokošari. Cijeli se projekt zapravo svodi na to kako od bogate Europe iscuclati što više novca. A pritom treba mnoge preveslati. Prvo bogate Europljane da nam daju što više, bez obzira na to koliko nam doista treba, bez obzira na pravdu i na to što bi nam trebalo pripasti. Oni su glupi i nisu dorasli našim marifetlucima. Bogata Europa za nas je krava muzara i nas uopće ne zanimaju njezine potrebe, naše je samo “daj i daj”. Zatim treba preveslati druge iz EU koji žele novce iz iste kese. To su oni iz istočne i južne Europe. I oni varaju, no nisu nam u tome dorasli. Drugim riječima, bogati iz Bremena, Brugesa i Brescije popušit će i dati novac, a mi ćemo nastojati novac iz Burgosa, Bialystoka i Banske Bystrice skrenuti u Bakar, Beli Manastir i Bjelovar. U zemlji žicara i kokošara to je posve prihvatljivo, čak je i poželjno ponašanje. Ako su oni tako glupi da su se dali preveslati, tko im je kriv, na nama je da pokušamo po onoj staroj “ako prođe, prođe”.

Čak i ako zanemarimo moral i poštenje, u ovakvom pristupu postoji mnogo problema, no ovdje je najvažnije ukazati na dvije stvari. Prvo na smisao podjele NUTS2 i, drugo, na ovisnost o poklonima.

Smisao NUTS2 nije cuclanje novca iz bogate Europe. Prema Eurostatu, regije NUTS2 predstavljaju najvažniju službenu regionalnu podjelu EU. Za regije se prikupljaju i objavljuju statistički podaci, i to je razina na kojoj se prate vrlo važne društvene, političke i ekonomske promjene u članicama EU. Propisana je najmanja veličina od 800.000 i najveća od 3,000.000 stanovnika (kako bi i mini zemlje poput Slovenije imale regije, mada su neke još manje zemlje izuzetak jer se NUTS2 poklapa s cijelom zemljom), a glavni grad ne može predstavljati samostalnu regiju. Sve ostale parametre određuje samostalna država članica. Na taj način podijeljeno je 28 europskih zemalja u 276 regija NUTS2. Međutim, daleko važnije od statističke uloge regija jest to da su one kamen temeljac na kojem se gradi niz važnih EU politika i, što je također vrlo značajno, kao priznate jedinice u EU imaju i samostalni pristup (dakle mimo države) raznim EU poslovima, uključujući i novcu.

Kao što Eurostat kaže, regije NUTS2 moraju biti smislene ekonomske i društvene regije, a ne instrument za izvlačenje novca. Zemlje kao Danska ili Austrija imaju svoje regije NUTS2 i pritom ne očekuju da će ikoga musti. Cilj regija NUTS2 jest da se osigura okvir za rast i praćenje rasta zemlje. Dakle, prvenstveni motiv je unutarnji. Regije moraju biti jedinice koje imaju ekonomskog i društvenog smisla i nekakvu unutarnju koheziju. Svrha nije postaviti granice tako da se što više prevare bogati i od drugih preusmjeri lova. A kao kokošar i žicar Hrvatska upravo to sada radi.

Međutim, u hrvatskom slučaju pristup regionalnoj podjeli s takvim žicarskim naočalama ukazuje na još jednu lošu stvar, a to je građenje i podržavanje ovisnost Hrvatske o fondovima EU. Traje natjecanje tko će izmusti više love i stvara se dojam da je to dovoljno za generiranje rasta.

No nije tako. I to iz nekoliko razloga. Novac (politički korektan je sterilizirani naziv “EU fondovi”) iz EU ima karakter poklona odnosno pomoći. Stariji će se sjetiti pedesetih i šezdesetih godina kad se mislilo da glavna poluga rasta nerazvijenih u Africi i Aziji mogu biti pomoć i donacije. Ta politika nije uspjela. Nije generirala rast i stvorila je poklonsku ovisnost (aid dependency). Zemlje nisu ni pokušale stvoriti uvjete za rast jer su samo lovile pomoć i donacije. Upravo tu dokazano lošu praksu razvija Hrvatska, a diskurs u okviru kojega se vodi rasprava o novim granicama regija NUTS2 to bjelodano pokazuje. Nadalje, domaći poduzetnici o tim sredstvima postaju ovisni, ne traže više poduzetničke prilike i nestaje poduzetnička budnost, samo se gleda kako doći do poklona iz EU. Jedna mala vježba može pokazati pogubnost poklonske ovisnosti. Hrvatska raste 3 posto godišnje. No u taj rast uključen je i neposredni i posredni učinak darova iz bogatog dijela EU. Koliko bi rasta ostalo kad bi se iz tri posto isključio rast generiran poklonima? Koliko rasta je posljedica aktivnog ponašanja poduzetnika i poslovnih ljudi koji nalaze poslovne prilike i razvijaju ih? Nagađam: možda 1,5 posto. Hrvatski poduzetnici i poslovni ljudi prepoznali su prilike za rast od 1,5 posto, za preostalih 1,5 posto posao su obavili drugi. To je porazno i jako daleko od 4-5 posto koji su potrebni za moderni ekonomski rast.

Kako bi se trebalo postaviti u odnosu na NUTS2? Treba napraviti četiri stvari. Prvo, izvršiti reorganizaciju jer sadašnje dvije regije nisu nikako dobro rješenje. Podjele koje su sada u zraku ishitrene su i bez ozbiljnih temelja, a nema ni vremena da se napravi nešto ozbiljno. Tri od predložene četiri obilježava i da su premale da u europskim okvirima nešto znače ili ponude velike poslove (opet provincijalizam na djelu). S druge strane, prva podjela iz 2006. na tri regije bila je rezultat ozbiljnog rada. Dakle, treba se vratiti na taj već gotovi prijedlog. Drugo, na regijama treba graditi regionalnu politiku i rast i njima dati sposobnosti da stvarno budu centri rasta. Treba za to izgraditi institucije i fiskalnu podršku na razini regija NUTS2 (a ne općina, gradova ili županija). Treće, kako bi se izbjegli lokalni rivaliteti, kao administrativni temelj treba stvoriti nove centre regija NUTS2 (nove Brazilije, Washingtone ili Canberre, za sve njih je primijenjeno upravo ovo načelo). Recimo, centar Jadranske regije postaviti u Biograd, Istočne/Panonske regije u Našice, a Sjeverozapadne regije u Vrbovec ili Novi Marof. I četvrto, takvi bi centri trebali imati neposrednu vezu i prava poslovanja s EU upravom, mimo Zagreba. To bi bio hrabar iskorak u bolju budućnost, a doveo bi do stvarne decentralizacije i smanjenja temelja korupcije i kroni kapitalizma. Jer, protivno percepciji mnogih, glavni problem korupcije je lokalan, na razini županija i gradova. U Zagrebu i županijama jednostavno nema nikoga tko bi prvi mogao baciti kamen.

Izdvajamo

Iz drugih medija