Dana 12. rujna o. g. navršit će se točno 40 godina od velikog misnog slavlja u Solinu, pred 100.000 ljudi, kojim je bila okončana Hrvatska marijanska ili Jelenina godina - a koja je, opet, bila prva etapa u lancu višegodišnjega jubilejskoga pokreta Katoličke crkve u Hrvatskoj “Trinaest stoljeća kršćanstva u Hrvata” (1975. - 1984.).
To međutim, ipak ne znači da ove godine slavimo 40. obljetnicu toga pokreta. Hrvatska marijanska godina trajala je godinu dana, nju je svečano (također u Solinu) bio otvorio splitsko-makarski nadbiskup Frane Franić na blagdan Male Gospe 8. rujna 1975., a onda je, samo mjesec dana poslije, na jesenskom zasjedanju Biskupske konferencije Jugoslavije 7.-9. listopada 1975., odlučeno da će se započeto jednogodišnje jubilejsko slavlje na području Splitsko-makarske nadbiskupije iskoristiti kao povod za mnogo veće, ambicioznije i dugotrajnije (tj. višegodišnje) jubilejsko proslavljanje, kojemu je dano ime “Trinaest stoljeća kršćanstva u Hrvata”.
Tvorac projekta
Četrdeseta obljetnica toga jubilejskoga pokreta padala je, dakle, u prošlu, 2015. godinu - ali se, nažalost, nitko, ni u Crkvi ni izvan nje, nije sjetio da je na dostojan način obilježi (ili barem spomene). No, prava je povijest projekta “Trinaest stoljeća kršćanstva u Hrvata”, zapravo, još mnogo duža, on je bio osmišljen još u doba nadbiskupa Alojzija Stepinca (pa, u neku ruku, i njegova prethodnika Antuna Bauera), njega je osmislio svećenik isusovac, povjesničar i jedan od najistaknutijih Stepinčevih savjetnika (ujedno i njegov prijatelj) pater Stjepan Krizin Sakač, a njegova je “idejna platforma” prvi put ugledala svjetlo dana u isusovačkom časopisu Glasnik Srca Isusova (u 6., lipanjskom, broju toga časopisa u god. 1936.), i to u obliku Sakačeva programatskog članka, dugačkog tri i pol stranice, pod znakovitim naslovom “Trinaest vjekova sa sv. Petrom. Pripravljajmo se na najveći hrvatski jubilej”.
To će reći da ove godine, zapravo, možemo proslaviti punu i zaokruženu 80. obljetnicu jubilejskoga projekta “Trinaest stoljeća kršćanstva u Hrvata”, tj. 80-godišnji jubilej 1936. - 2016., jer je koncept toga jubilejskoga programa ili projekta upravo toliko star - ni manje ni više nego osam desetljeća! A to nam onda može poslužiti i kao vrlo zahvalan povod da pokušamo odgovoriti na dva stožerna pitanja, na koja u našoj publicistici i historiografiji dosad još nije odgovoreno (barem ne na adekvatan način): prvo, što je, u biti, bio jubilejski projekt ili pokret Katoličke crkve u Hrvatskoj “Trinaest stoljeća kršćanstva u Hrvata” i što se njime htjelo postići?; a drugo, tko je bio njegov idejni tvorac, inicijator i konceptualizator Stjepan Krizin Sakač?
Potisnuti Hrvati
“Trinaest stoljeća kršćanstva u Hrvata” bio je veliki državotvorni projekt Crkve u Hrvata, jedini u 20. stoljeću. Njime je Crkva u vrijeme postojanja Kraljevine Jugoslavije (a potom i Titove SFRJ) nastojala na politički nešto manje eksplicitan, ili čak posve neeksplicitan, način skrenuti pažnju na poteškoće i probleme s kojima se hrvatski narod, zajedno sa svojom Crkvom, suočavao u jugoslavenskoj državi, maksimalno ojačati hrvatski nacionalni identitet, prionuti konačnom rješavanju hrvatskoga nacionalnog pitanja, a u najpovoljnijem spletu okolnosti i pripremiti teren za mogući (kada za to dođe vrijeme) izlazak Hrvata iz Jugoslavije.
Bilo je mnogo razloga zašto se Hrvati, napose Crkva u Hrvata, u Jugoslaviji nisu osjećali kao kod kuće.
U tijelima vlasti i u državnoupravnom aparatu Kraljevine SHS (kasnije Kraljevine Jugoslavije) Srbi su bili neusporedivo zastupljeniji nego što je bio njihov stvarni udio u stanovništvu države. Primjerice, u Skupštini Jugoslavije Srbi su držali 68 posto mandata, u Senatu 54 posto, u Predsjedništvu Vlade 100 posto, u Ministarstvu unutrašnjih poslova 89 posto, u Ministarstvu prosvjete 96 posto itd.
S druge strane, od 116 generala Jugoslavenske vojske 1931. samo je jedan bio ne-Srbin i ne-pravoslavan.
Na vjerskome području Srpska je pravoslavna crkva u Kraljevini Jugoslaviji imala status državne, režimske Crkve, što ju je samo po sebi dovodilo u dominantan i privilegirani položaj. Mnogi su katolici zbog toga prebjegli iz Katoličke u Srpsku pravoslavnu crkvu, da bi mogli napredovati u službi, da bi što lakše došli na istaknutije položaje itd. Postoje procjene da je između dva svjetska rata u Jugoslaviji čak 200.000 rimokatolika, ponajprije Hrvata, prešlo na pravoslavlje, iako je, po mišljenju povjesničara Joze Tomasevicha, ta brojka možda pretjerana.
Katoličku je crkvu u Kraljevini Jugoslaviji ipak najviše frustriralo to što Jugoslavija sa Svetom Stolicom nije imala potpisan konkordat (međunarodni ugovor kojim su trebala biti regulirana prava i obveze RKC-a u jugoslavenskoj državi). Čak i kada je konkordat, zahvaljujući naporima i zalaganju predsjednika jugoslavenske Vlade Milana Stojadinovića, napokon bio svečano potpisan - 25. srpnja 1935. u Rimu - te je nakon toga trebao proći samo formalnu proceduru u državnom parlamentu da bi bio ratificiran i da bi definitivno stupio na snagu, vodstvo Srpske pravoslavne crkve odlučilo se na pobunu tako da od svega toga na kraju nije bilo ništa.
Vrhunac konkordatske krize dogodio se u drugoj polovici srpnja 1937. Tada je došlo i do većih nemira, intervencije žandarmerije, pa i do opće tučnjave, usred Beograda. Vladika SPC-a Nikolaj Velimirović svim je srpskim narodnim poslanicima u jugoslavenskoj Skupštini zaprijetio da će ih, budu li glasali za ratifikaciju konkordata, ekskomunicirati iz SPC-a. Taj je, čak i fizički, sukob dviju glavnih Crkava u Kraljevini Jugoslaviji povjesničar Branko Petranović usporedio s “vjerskim ratom”.
Don Živko Kustić mi je, međutim, u našem razgovoru iz 2007., istaknuo:
- Odbacivanje konkordata sigurno je konsolidiralo našu Crkvu. Konsolidiralo ju je u jednome, da tako kažem, nepovjerenju prema Jugoslaviji do kraja. Bilo je jasno da se katolištvo u Jugoslaviji nema čemu nadati. Razumljivo je onda da smo se 1941. obradovali slomu Jugoslavije.
Članak u cijelosti pročitajte u tiskanom izdanju novog Globusa.
