20 GODINA POSTTUĐMANIZMA

Svi se na njega pozivaju, svatko ga tumači kako želi, ali ga malo tko razumije. Što je uopće tuđmanizam?

franjo tudjman na 4 saboru hdz-a
CROPIX

Franjo Tuđman

U ranu jesen 1999. teško bolesni hrvatski predsjednik Franjo Tuđman ušao je u posljednju fazu svojega državničkog i životnog puta. Dijelilo ga je samo mjesec dana od agonije i kome, u kojoj je 10. prosinca dočekao smrt.

Kao i on, i njegova stranka HDZ i cijela država bili su tada u svojevrsnoj agoniji. Svima je bilo jasno da se Tuđmanovo desetljeće bliži kraju. U HDZ-u, iznutra razdiranom frakcijskim nadmetanjem, počela je bitka za nasljeđe velikoga osnivača.

Za tadašnju političku oporbu, međutim, zalaz Tuđmanove ere značio je nadu u početak novoga doba, koje će, kako su njezini prvaci već glasno najavljivali, biti potpuna suprotnost devedesetima i svemu što je imalo pečat Tuđmana i njegova doba.

Toj velikoj, silno priželjkivanoj prekretnici skovano je i ime - detuđmanizacija. Nakon uvjerljive pobjede ujedinjene opozicije predvođene Račanovim SDP-om i Budišinim HSLS-om na parlamentarnim izborima 3. siječnja 2000. ona je i službeno počela.

U osvit toga “novog doba” samo su se rijetki politički suradnici i suputnici sada već pokojnoga Franje Tuđmana znali oglasiti izjavama da će se politička ostavština prvoga hrvatskog predsjednika jednoga dana ponovno vrednovati, da će “detuđmanizacija” proći i da će se tek tada pokazati koliko je Tuđmanovo djelo veliko i važno. No mnogi (većina) nisu im vjerovali ili su njihove riječi doživljavali kao nešto posve protokolarno i kurtoazno, što se izgovara više po inerciji ili reda radi.

Danas, dvadeset godina poslije, proročanstvo da će jednoga dana u hrvatskoj politici Tuđman “uskrsnuti”, ali sada kao “tuđmanizam”, ni u kome ne izaziva čuđenje. Štoviše, već puno desetljeće Hrvatska živi na valu “retuđmanizacije”. Pozivanje na Tuđmanove vrijednosti ima istaknuto mjesto u retorici HDZ-a i svih drugih konzervativnih i tzv. desnih stranaka, a ljevica je odavna revidirala svoju rigidnu doktrinu “detuđmanizacije” i priznala Franji Tuđmanu - istina, bez euforije - povijesne zasluge za osnutak i obranu države.

Tuđmanizam je danas čak postao gotovo neka vrsta političke mode, ponajprije na desnom centru i desnici. Mnogi ga vrlo često spominju, ali ga i mnogi tumače kako im odgovara - a da pritom, zapravo, nitko ne zna reći što je jasan sadržaj tog pojma. I što se njime želi reći, odrediti ili kategorizirati. Jedan moj prijatelj mi se potužio:

- Ovim današnjim HDZ-ovim političarima - i Plenkoviću i Karamarku i Stieru, ali i svima ostalima - puna su usta Tuđmana i tuđmanizma, no veliko je pitanje koliko su njihova tumačenja tuđmanizma doista ukorijenjena u političkim idejama Franje Tuđmana, a koliko su posve arbitrarna ili čak strana Tuđmanovim izvornim političkim konceptima. I iz aviona se vidi da svatko od njih samo djelomice zahvaća stvarno Tuđmanovo nasljeđe, ne vodeći pritom računa o cjelini. Recimo - Karamarko: on se poziva na Tuđmanovo nasljeđe kao na nekakav zavjet ili obećanje da će HDZ s desno orijentiranim vodstvom Hrvatsku učvrstiti u nacionalizmu i etničkom ekskluzivizmu, ali što se više u tom smjeru trudi, to mi je više nalik na Tuđmanovu karikaturu. On Tuđmana gotovo ridikulizira.

Stierova pak “škola” vidi u tuđmanizmu poziv na stvaranje demokršćanske Hrvatske i HDZ-a kao njegove demokršćanske “avangarde”, što je također jednostrana i parcijalna, zapravo iskrivljena, interpretacija Tuđmana. Jer, Tuđman nikada nije bio demokršćanin, u tako doslovnom i izričitom smislu. A Plenkovićeva je “škola” u svemu tome vjerojatno najoportunističkija i najneodređenija pa kaže da tuđmanizam znači “europsku Hrvatsku”, suverenu članicu zajednice europskih naroda, što, u biti, nije ništa drugo nego svođenje tog pojma na tzv. briselski konzervativizam, tipičan za Europsku pučku stranku. I Plenković se samo ritualno, prigodničarski poziva na Tuđmana jer mu je jasno da nakon takve figure nijedan vođa HDZ-a i HDZ-ove državne vlasti ne može imati autoritet i karizmu kakvu je imao osnivač HDZ-a i prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman...

Mogli bismo ovakve primjere nizati unedogled... I, samo se po sebi podrazumijeva: dokle god je tako, dokle god pojam “tuđmanizam” ne bude precizno i potpuno razjašnjen i definiran, bit će idealan ne samo za ukrašavanje političkih govora i stranačkih slogana nego i za razne političke i ideološke zloupotrebe.

Stoga se nameće pitanje - što je uopće tuđmanizam. Je li to politička doktrina? Skup političkih i moralnih načela? Povijesna ostavština? Filozofija povijesti?... I drugo, tko je “ovlašteni tumač” tuđmanizma? HDZ? Najbliži suradnici Franje Tuđmana? Tuđmanova obitelj? Sveučilišne katedre povijesti 20. stoljeća?...

Pitanja nisu nimalo laka. O njima bi se zasigurno mogla napisati i doktorska disertacija (ili barem magistarski rad). Ali pokušajmo to, ipak, najprije riješiti u okviru jednoga novinskog članka. Za početak, pokušao sam “detektirati” gdje je i kada prvi put uopće spomenuta riječ “tuđmanizam” - i u kojemu točno kontekstu. A onda sam otišao i korak-dva dalje. Rezultati do kojih sam došao bili su, moram priznati, iznenađujući – barem na prvu loptu. Ali ne mogu reći da nisu bili logični.

Riječ “tuđmanizam” prvi se put spominje u knjižici “100 pitanja - 100 odgovora”, objavljenoj u Zagrebu 2003. Bila je to, nešto proširena i detaljnije razrađena, programsko-ideološka platforma danas već pomalo zaboravljene političke stranke “Hrvatski blok - pokret za modernu Hrvatsku”, koju je 2002. osnovao dr. Ivić Pašalić.

Iz vjerodostojnih izvora doznao sam da je tu knjižicu napisao hrvatski novinar, filozof, diplomat i publicist Benjamin Tolić, koji je u stranci Hrvatski blok - kako piše na hrvatskoj Wikipediji - obnašao dužnost političkog tajnika.

U točki 2. knjižice “100 pitanja - 100 odgovora” piše: “Stranka (Hrvatski blok – op. a.) osnovana je da bi se na ideološkoj osnovi tuđmanizma (...) okupila nova generacija sposobna ponuditi jasne ideje i programe za ključne hrvatske probleme.”

A samo malo dalje, u točki 5., određuje se i što sama ta riječ, “tuđmanizam”, točno znači. Piše ovako: “Tuđmanizam je vizija samostalne, demokratski uređene, snažne, samosvjesne, ponosne Hrvatske.” A onda se navode i tri njegova glavna obilježja, u ovoj rečenici: “Ta vizija polazi od pomirbe hrvatstva i jedinstva domovinske i iseljene Hrvatske, isključuje balkanska državna udruživanja (ovo je jasna asocijacija na tzv. Zapadni Balkan, za koji se, prije ulaska Hrvatske u Europsku uniju, govorilo da će mu Hrvatska na kraju pripasti - op. a.), a nastoji oko ravnopravna članstva Republike Hrvatske u Europskoj uniji, ne odričući se hrvatskoga nacionalnog identiteta i individualiteta.”

Iz razgovora što sam ga ovih dana vodio s Ivićem Pašalićem - danas poduzetnikom i predsjednikom integralnoekološke udruge “I stvori Bog zemlju” - zaključio sam da je stranka Hrvatski blok bila osnovana iz dva razloga. Prvi je razlog bio protivljenje detuđmanizaciji kao prevladavajućem trendu u hrvatskoj politici, a drugi - kontriranje Haškome sudu. Pašalić mi je rekao: “Mi smo se tada jedini protivili suradnji s Haškim sudom. Naš slogan vezan za generala Gotovinu bio je: ‘Nema predaje!’ A Sanader, tadašnji predsjednik HDZ-a i premijer, govorio je: ‘Apsolutno smo za suradnju s Haagom!’”

Istinu govoreći, kada već spominjemo Pašalićev Hrvatski blok, onda svakako treba naglasiti da je godinu dana prije njegova osnutka, 2001., bila utemeljena i udruga Hrvatski identitet i prosperitet (HIP; predvodili su je stariji sin pokojnoga predsjednika Tuđmana, Miroslav Tuđman, i novinar Nenad Ivanković), koja se, jednako kao i Hrvatski blok, također borila protiv detuđmanizacije i suradnje s Haškim sudom.

A drugo izričito spominjanje riječi “tuđmanizam” našao sam u jednome programskom dokumentu (naslovljenom “Prijedlog odluka s ciljem konsolidacije HDZ-a i konsolidacije konzervativnih elita”), što ga je, 3. studenoga 2012., napisao Ivić Pašalić, predlažući neka nova, alternativna rješenja za HDZ na čijem se čelu (od XV. sabora HDZ-a, održanom u svibnju 2012.) nalazio Tomislav Karamarko. U njemu piše da “HDZ za novu eru treba jasnu ideološku podlogu i identitet, a ti su stožeri: tuđmanizam - demokršćanstvo”. Pritom se za tuđmanizam kaže da bi to trebao biti “temelj HDZ-a”, koji “treba unijeti u program stranke, jer je to sada samo stav pojedinaca u stranci, a ne stranke kao cjeline”.

Kako se Pašalić u tome svojemu programsko-ideološkom dokumentu implicitno referirao na veliki intervju književnika i svojega političkog istomišljenika Ivana Aralice objavljen, pod naslovom “Sanader je ostavio pustoš u HDZ-u, državi, Crkvi...”, u tadašnjem Hrvatskom listu, zamolio sam akademika Aralicu da mi on, iz svojega kuta gledanja, pobliže protumači što, zapravo, znači ili što bi trebao značiti pojam “tuđmanizam”, i to u svjetlu njegova ideološko-političkog antipoda, “detuđmanizacije”, odnosno “antituđmanizma”. Aralica me primio u svom uredu u HAZU.

Uz ostalo, rekao mi je:

- U samome središtu tuđmanizma stoji misao o hrvatskoj političkoj samostalnosti. Ali noseći to u svojemu središtu, tuđmanizam zapravo za sebe veže i sve one varijante u kojima se ta samostalnost treba realizirati. A ima ih jako mnogo. Težeći prema sintezi, Tuđman je došao do misli o nacionalnoj pomirbi svih nacionalnih komponenata, kako bi se u njemu (tuđmanizmu - op. a.) ostvario maksimum, a to je državna samostalnost. Ta se misao u političkom žargonu obično naziva nacionalizmom. No, nacionalizam je višeznačna riječ. Jedni ga izjednačuju s fašizmom, a drugi mu daju humani karakter.

Tuđmanova je varijanta toga nacionalizma/narodnjaštva bila humanistička. On nije imao nikakve agresivne namjere prema nekom drugom nacionalnom tijelu, imao je samo za cilj osamostaljenje hrvatske države. A to se u literaturi od Milana Šufflaya preko Stjepana Radića zove - humani nacionalizam, kakav je bio i kod Mahatme Gandhija, kao i kod svih drugih koji su težili osamostaljenju svojega naroda. Tuđman je imao namjere na mirotvoran način ostvariti samostalnost hrvatske države, i zato se vrlo često pozivao na skandinavski model dogovornog razlaza. Međutim, to mu nije bilo dopušteno pa je morao pribjeći formiranju Hrvatske vojske. Tako je i formiranje HV-a postalo sastavni dio tuđmanizma.

Na temelju takve svoje interpretacije, Aralica mi je nabrojio tri ključne točke ili tri komponente tuđmanizma. To su: nacionalno nasljeđe (1), pomirba u jedinstvu oko samostalnosti Hrvatske (2) i, kako se izrazio, “upotreba Hrvatske vojske, kada se hrvatska državna samostalnost nije mogla ostvariti na mirotvoran način” (3).

Pritom mi je Ivan Aralica kao glavnog zagovornika i promotora detuđmanizacije, tijekom devedesetih, označio Slavka Goldsteina i njegov oporbenjački krug okupljen oko časopisa Erazmus. Rekao mi je:

- U jezgri Goldsteinove misli, koja je oko sebe okupljala istomišljenike, stoji da je Tuđmanov nacionalizam isto što i fašizam. Goldstein nije usvajao da je to humani nacionalizam Gandhija nego upravo - fašizam. I da ga stoga, kod smjene Tuđmana, treba podvrgnuti detuđmanizaciji, odnosno denacifikaciji - kao što se podvrgao i fašizam u Njemačkoj. Goldstein je, dakle, detuđmanizaciju vidio kao denacifikaciju, koja treba ići u društvene dubine te zahvatiti, kroz međunarodno suđenje, i politiku i vojsku. I kao kontra takvome konceptu, pojavljuje se tuđmanizam, u interpretaciji kakvu smo mi dali - da je to humani nacionalizam...

Detuđmanizacija je, po Araličinim riječima, osobito uzela maha kad ju je, u samim HDZ-ovim redovima, počeo provoditi predsjednik HDZ-a i hrvatski premijer (u razdoblju 2003.-2009.) Ivo Sanader. Za njega mi je Aralica rekao:

- Sanader je čovjek bez izvornog političkog koncepta. Mislim da on smisao tuđmanizma nije nikada shvatio. A došao je na čelo HDZ-a u vrijeme kad je antituđmanizam dominirao i kad se činilo da će denacifikacija po Goldsteinovu konceptu biti izvršena. To je bilo vrijeme Haškoga suda. I Sanader je prihvatio taj trend kao svoj politički program te postao detuđmanizator unutar Tuđmanove stranke. Otud i mišljenje da on nije bio ništa drugo nego oruđe opozicije i detuđmanizatora, da bi se HDZ iznutra razorio...

I tu sada dolazimo do jednoga, usudio bih se reći, paradoksa. U ne tako davnoj prošlosti, praktički sve do jučer, smatralo se da su sljedbenici i zagovornici tuđmanizma desničari, tj. desno orijentirane stranke ili udruge, poput HIP-a i Hrvatskog bloka. Uostalom, te su se stranke i udruge u vrijeme svojega djelovanja tako i deklarirale - kao hrvatska desnica. Možda je i to jedan od razloga zašto tuđmanizam u znatnome dijelu hrvatske političke i intelektualne javnosti, kao i hrvatske politike, nije bio prihvaćen - jer se i na njega samoga gledalo kao na nešto što, samo po sebi, pripada desnome političkom spektru.

A onda je nastupio preokret - u vidu oslobađajuće presude generalima Anti Gotovini i Mladenu Markaču, 16. studenoga 2012. Ta je presuda u našoj novijoj povijesti svojevrsna razdjelnica ili, kako je neki nazivaju, “točka pomirenja”. Zahvaljujući njoj, ono što je u vrijeme djelovanja Haškoga suda, a to se razdoblje podudara s razdobljem dominacije trenda detuđmanizacije u hrvatskoj političkoj javnosti i hrvatskoj politici, bilo “desno” - sada, odjedanput, postaje mainstream!

Kada je detuđmanizacija bila “in”, tj. kada su procesi u Haškome sudu bili u punome jeku (a ne zaboravimo: u biti, iako ne nominalno ili formalno, sudilo se pokojnome hrvatskom predsjedniku Tuđmanu), izgledalo je kao da se u Tuđmana i tuđmanizam zaklinje isključivo desnica. Ali danas je to sasvim drugačije - u onoj istoj mjeri u kojoj je i detuđmanizacija prošlost. I danas bi stoga bilo preporučljivo na nešto drugačiji način “čitati” i vrednovati to nasljeđe (bivše) hrvatske desnice te u novome svjetlu pronaći pravu definiciju i pravi smisao pojma “tuđmanizam” - u ovo naše današnje vrijeme.

Aralica mi je (i) u tom pogledu puno pomogao, kada mi je na moje pitanje “što je tuđmanizam danas” izložio svoje mišljenje ili tezu/teoriju o “dva kruga”. Ovako mi je rekao:

- Tuđmanizam danas doista ima dva kruga. Jedan je krug pristajanje na djelo tuđmanizma, a to je samostalna hrvatska država. A drugi je krug - pripadanje stranci koju je Tuđman iza sebe ostavio. I koja u sebi, dakako, sadrži njegov svjetonazor i ideologiju, koju je za života imao. Mislim da bez te dvojnosti ne može biti stabilnosti u hrvatskoj državi, ali i Tuđmanovoj stranci, tj. HDZ-u. Ako netko odbija priznati Tuđmanovo djelo, samostalnu hrvatsku državu, pa kaže da je to neuspio eksperiment, a takvih ljudi ima na visokim dužnostima i mjestima - taj tada u temelju negira hrvatsku državu. No sasvim je drugo ako on priznaje hrvatsku državu, Tuđmanovo djelo, a pripada nekoj političkoj opciji kojoj Tuđman nije pripadao. Primjerice, nekoj lijevoj stranci... Dakle, kada se ta dva kruga, o kojima govorim, međusobno usklade, tada tuđmanizam funkcionira i u jednome i u drugome. Ta je dvojnost prijeko potrebna Hrvatskoj...

Aralica ovime želi reći da je tuđmanizam danas, u vremenu u kojem živimo, u određenom smislu “nadideološka” kategorija koja može postojati - a realno i postoji - kako na hrvatskoj desnici, tako i na hrvatskoj ljevici, kao, uostalom, i na (desnom ili lijevom) političkom centru. Dakle, u cjelokupnome spektru hrvatske praktične politike. Araličin politički suradnik i istomišljenik Ivić Pašalić to mi je elaborirao ovim riječima:

- Težnja mnogih od nas koji se zauzimamo za tuđmanizam jest da tuđmanizam, kao strategija stvaranja samostalne hrvatske države, bude općeprihvaćen od svih dominantnih političkih silnica u Hrvatskoj, kao i u svim intelektualnim i kulturnim krugovima. Oko Tuđmana kao osobe može biti dvojbe, ali oko tuđmanizma kao strategije ne smije biti razlika. I tada to Hrvatsku čini stabilnom.

Tuđmanizam je nacionalna ideologija u kojoj nema lijevih i desnih, i na tom pitanju ne smije biti rascjepa. Zato su, u nas, tragične polemike oko ustaša i partizana, jer tuđmanizam nas je spojio i nakon tuđmanizma svako vraćanje u prošlost nema nikakva smisla. Kad se zajedništvo platilo visokom cijenom u Domovinskom ratu, koji je motiv otvarati podjele koje su bile u Drugom svjetskom ratu i završile katastrofom? Iz toga, naravno, proizlazi da tuđmanizam ne smije biti usko HDZ-ovsko “vlasništvo”. HDZ tuđmanizam ne smije uskostranački uzimati kao svoje, jer na njega jednako pravo ima i ljevica...

Konzekvencije takvog shvaćanja tuđmanizma, kao nadstranačke ili čak “nadideološke” (u užem smislu riječi) državotvorne misli/strategije, dvojake su. S jedne strane, tuđmanistom se može smatrati i deklarirati (a, barem implicitno, to i čini) i, u ovome trenutku, najeksponiraniji protagonist hrvatske ljevice - kandidat SDP-a na predstojećim predsjedničkim izborima - Zoran Milanović. Prisjetimo se: kada je bio premijer, Milanović je u svom govoru održanom na Dan državnosti rekao da “Franjo Tuđman još uvijek u Zagrebu nema dostojan trg”. A nekoliko mjeseci poslije, u rujnu 2015., založio se da se novom zagrebačkom aerodromu dade ime prvoga hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana.

Ivan Aralica mi je o Zoranu Milanoviću rekao:

- Ne mogu za njega reći da nije Hrvat, bio bih lud kada bih to rekao. Jer, on poštuje hrvatsku državu isto kao i Plenković, koji je šef Tuđmanove stranke.

Ovdje se, htjeli - ne htjeli, dotičemo i jedne od triju sastavnih komponenti izvorne Tuđmanove sintetičke misli - one o državotvorstvu dijela hrvatske ljevice - o čemu mi je lijevo-liberalno opredijeljeni hrvatski intelektualac, jedan od utemeljitelja Hrvatskog socijalno-liberalnog saveza, Božo Kovačević rekao:

- Kad je stvarao svoju misao o ideološkoj pomirbi Hrvata, imajući pritom u vidu i hrvatsku ljevicu, Tuđman je imao svijest o solidarnosti socijalnih revolucionara i nacionalnih revolucionara u zatvorima Kraljevine Jugoslavije. Konkretno: komunisti i ustaše, organizatori Velebitskog ustanka iz 1932., zajedno su, u zatvoru u Sremskoj Mitrovici, bili pod represijom režima, a nakon atentata na kralja Aleksandra 1934. vlasti Kraljevine Jugoslavije su od komunista tražili da cinkaju nacionalne revolucionare. No, zatvorski komitet, u kojem su bili i Aleksandar Ranković i Moša Pijade, odbio je to solidariziravši se s nacionalnim revolucionarima.

Slijedili su Staljina i Kominternu. A kad je u zatvoru u Sremskoj Mitrovici umro Stipe Javor, jedan od organizatora Velebitskog ustanka, govor nad odrom pri ispraćaju održao je Otokar Keršovani, koji je u zatvoru napisao knjigu “Povijest Hrvata”. A August Cesarec, komunist, na zidu ćelije u zatvoru u Zagrebu, na današnjem Trgu žrtava fašizma, napisao je: “Živjela sovjetska Hrvatska!” Sve je to Tuđman imao u vidu, kod stvaranja svoje ideje o pomirbi...

To je, dakle, jedna strana priče. Ili jedan “krug” - Araličinim rječnikom rečeno. A s druge, opet, strane, moguće je - i ne samo da je moguće nego je to već duže vremena i opipljiva politička realnost - da stranka koju je Franjo Tuđman osnovao, HDZ, i tuđmanizam nisu međusobno na “ti”. Odnosno, da u samome HDZ-u, kao stranci desnog centra, postoje velike nesuglasice i prijepori oko toga što bi taj pojam zapravo trebao značiti. Zvuči čudno i paradoksalno, ali HDZ se danas čak ni formalno, tj. u svom programu i statutu, ne poziva - barem ne izričito - na tuđmanizam kao na temeljnu hrvatsku državotvornu misao, ideologiju ili strategiju. A njegovi najistaknutiji predstavnici - Karamarko, Plenković, Stier itd. - tuđmanizam interpretiraju kako se kome svidi. Pašalić u vezi s tim kaže:

- Iz toga što HDZ nije u svoj program i statut unio tuđmanizam kao kamen temeljac svog rada i postojanja danas proizlaze dramatične promjene političke filozofije HDZ-a, ovisno o tome tko je na čelu stranke. Pa smo imali Sanaderov, Karamarkov i Plenkovićev HDZ - a to je sve promašeno jer u HDZ-ovu programu nema tuđmanizma kao programske baze. I to zbunjuje biračko tijelo - jer kad dođe nova osoba na čelo HDZ-a, uzima si za pravo da temeljem svojih osobnih uvjerenja definira što je HDZ, i pritom ga zove svojim imenom.

Na moje pitanje što bi Franjo Tuđman danas učinio, tj. kojoj bi se političkoj opciji priklonio, Ivan Aralica mi je odgovorio:

- Tuđman bi danas pripadao opciji koju danas imate na vlasti u Poljskoj, Češkoj, Orbánovoj Mađarskoj... Ne zaboravite: Orbán je 1999. bio jedini europski političar (ili jedan od vrlo rijetkih) koji je bio na Tuđmanovoj sahrani. Štoviše, on je jednom izjavio da ga je u njegovoj politici nadahnuo upravo Tuđman!

A kad sam Aralicu priupitao bi li se Tuđman možda priklonio i nekoj od postojećih stranaka u Hrvatskoj - takvih kakve jesu - Aralica mi je dao ovakav odgovor:

- Od današnjih stranaka u Hrvatskoj - ne bi se priklonio nijednoj, nego bi stvorio svoju koja bi bila srodna suverenističkim opcijama. On ne bi odbio prihvatiti vezu s Europom, osobito ne s Europom koja je imala kršćanski predznak, ali bi svakako držao do suverenosti. Po onoj staroj narodnoj poslovici: “Ne budi daleko od vatre, da ne bi ozebao, ali ne budi ni tako blizu vatri, da ne bi izgorio!”

Izdvajamo

Iz drugih medija