SUICID NAKON PRESUDE

'SVOJU SMRT NAJAVIO JE JOŠ 1998.!' Istina o samoubojstvu Slobodana Praljka: Globusova velika rekonstrukcija tragičnog čina u haškoj sudnici

A wartime commander of Bosnian Croat forces, Slobodan Praljak, is seen during a hearing at the U.N. war crimes tribunal in the Hague, Netherlands, November 29, 2017. ICTV via REUTERS TV ATTENTION EDITORS - THIS IMAGE WAS PROVIDED BY A THIRD PARTY.
REUTERS

U krugu: odvjetnica Nika Pinter. Na fotografiji: Trenutak kad je Slobodan Praljak popio otrov kojim je počinio samoubojstvo

 

U četvrtak, 29. studenoga 2018., navršava se točno godinu dana otkako je Slobodan Praljak pravomoćno osuđen na Međunarodnom sudu za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije, u Haagu. Odnosno, otkako je, popivši otrov (najvjerojatnije cijankalij), počinio suicid – i to odmah nakon izricanja konačne, drugostupanjske presude.

Prisjetimo se: nakon što je presuda bila izrečena Praljak je rekao sucima koji su ga osudili: “Slobodan Praljak nije ratni zločinac. S prijezirom odbacujem vašu presudu.” A onda je primakao ustima bočicu sa smrtonosnom tekućinom i ispio je. Vrlo brzo nakon toga bio je mrtav.

Danas, punu godinu nakon tih mučnih događaja, možemo biti sigurni u dvije stvari. Prvo, Praljak je dugo, veoma dugo, pripremao to što je učinio. Na taj odlučujući, sudbinski korak nije se odlučio ad hoc, nego ga je planirao godinama ranije.

A drugo, vjerojatno nikada neće biti otkriveno kako je, i uz pomoć koje osobe, pribavio otrov i prokrijumčario ga u sudnicu – pokraj svih onih kontrola i mjera zaštite na Sudu u Haagu.

Ovih dana sastao sam se s Praljkovom odvjetnicom Nikom Pinter. Nju i danas more neka pitanja. Povjerila mi je da nije očekivala da će se Praljak ubiti, iako je s njim neprekidno bila u kontaktu. “Mogla sam misliti da bi taj čin on mogao napraviti u Zagrebu, ali tamo u Haagu, pokraj svih tih kontrola – nemoguće!”

Danas je Praljkova odvjetnica sklona zaključivanju, odnosno pretpostavci, da je general mogao donijeti otrov u Haag još 2013., kad je, nakon izricanja prvostupanjske presude, bio privremeno pušten kući. “A teoretski je”, kaže gospođa Pinter”, “to mogao učiniti i 2004., kad je išao u Haag. To znači da je dobro promislio kad se odlučio na taj korak.”

Kad mi je to rekla, prisjetio sam se svojega susreta s Praljkom u Mostaru 1998., kad sam radio veliki intervju s njim za Globus. Tog je dana mene i nekoliko svojih ratnih drugova pozvao na ručak u restoran u zapadnom dijelu grada, na vrelu rječice Radobolje. Iznenada, usred ručka, bez ikakva jasnog povoda, počeo je govoriti o tome kako će to izgledati kad njega, bivšeg zapovjednika Glavnog stožera HVO-a, izvedu pred Haški sud. Tada, u rano proljeće 1998. – dakle prije punih 20 godina! Šest godina prije nego što će biti potvrđena haška optužnica protiv njega. Svi su ga u restoranu pomno slušali, ali nitko nije izustio ni riječ.

“Praljak je donio odluku da se ubije puno prije 2013., tj. davno prije izricanja prvostupanjske presude”, kaže mi njegov suborac Ivica Tomić, koji je s generalom bio u kontaktu gotovo do posljednjega dana. “Njegova spremnost da ide do kraja bila je u njemu unaprijed ugrađena. Kad je u sudnici ustao i izrekao one dvije rečenice, te podigao onu bočicu, istog mi je trenutka bilo jasno o čemu se radi. Jedan od mojih prijatelja upita: ‘Što je to?’ Odgovorio sam: ‘Otrov, a što će biti!’ Poznavajući Slobodana Praljka, znao sam da nema šanse da ga netko može spasiti…”

Cijeli članak možete pročitati u tiskanom izdanju novog Globusa:

 

Izdvajamo

Iz drugih medija