Prije nešto više od mjesec dana (21. ožujka 2019.) Ministarstvo hrvatskih branitelja raspisalo je Natječaj za likovno rješenje spomen-obilježja za groblje žrtava iz Drugog svjetskog rata i poslijeratnog razdoblja. Kompletan tekst natječaja (program, uvjeti itd.) objavljen je na mrežnim stranicama Hrvatskoga društva likovnih umjetnika, koje je njegov službeni provoditelj.
Uz ostalo, u tekstu natječaja navodi se da rok za predaju natječajnih radova istječe 28. lipnja o. g., a da će Odluka o rezultatima biti objavljena 2. kolovoza. Natječaj je dijelom pozivnoga karaktera, tj. na nj je posebnim pozivima, i uz njihov pristanak, pozvano petero renomiranih hrvatskih umjetnika/kipara: Marija Ujević-Galetović, Petar Barišić, Neven Bilić, Božica Dea Matasić i Nikola Vrljić.
Već od samoga raspisivanja natječaj je naišao na kontroverzne reakcije novinara i medija. Konstatirano je da je napisan dosta šturim, birokratskim jezikom i da u njemu ima stanovitih nejasnoća i dvosmislenosti. Ali nitko dosad nije ušao u bit priče o kojoj je riječ.
Meni osobno u tekstu natječaja MHB-a dva su detalja privukla osobitu pozornost. Prvi je da je on pravno utemeljen na (SDP-ovu) Zakonu o istraživanju, uređenju i održavanju vojnih groblja, groblja žrtava Drugog svjetskog rata i poslijeratnog razdoblja, objavljenog u Narodnim novinama, br. 143 iz 2012.
A drugi je da je Ministarstvo hrvatskih branitelja već bilo - kako to točno piše - “provelo Natječaj za ovu svrhu, temeljem kojeg je odabrano rješenje koje je realizirano na tri lokacije, no od daljnje primjene odabranog rješenja se odustalo”, pa se sada ovim novim “Natječajem traži novo rješenje”. Nigdje se, međutim, čak ni konotativno, ne navodi kada je raspisan prvi natječaj, tko je na njemu pobijedio, koliko je spomen-obilježja i na kojim sve lokacijama dosad podignuto i zašto je, prije mjesec dana, uopće raspisan novi natječaj.
Do mene je došla dosta zbunjujuća informacija da je Udruženje hrvatskih arhitekata (UHA) odbilo provesti taj natječaj, tako da je on, s likovno-umjetničke strane, povjeren HDLU-u (dakle ne arhitektima, koji su, po definiciji, nadležni za ovakve stvari, nego likovnjacima općenito). I već se i na temelju toga moglo naslutiti da se u pozadini ove priče događa nešto vrlo neobično i zagonetno, pa pomalo i dramatično.
Prihvativši se ove teme, obratio sam se na najmeritorniju moguću adresu, ministru branitelja Tomi Medvedu, i zamolio ga da mi, po mogućnosti sa što više pojedinosti, objasni o čemu se ovdje zapravo radi. Sastali smo se dva puta: najprije u ponedjeljak 15. travnja, a zatim i na Veliki petak 19. travnja, u njegovu uredu na Trgu Nevenke Topalušić 1 (oba puta s nama je sjedio i njegov pomoćnik Stjepan Sučić). Evo, u najkraćem, što mi je ministar Medved u ta dva razgovora rekao.
Prvo, točno je da je ovo sada drugi natječaj za likovno rješenje spomen-obilježja za groblje žrtava iz Drugoga svjetskog rata i poraća - a da je onaj prvi bio raspisan još 21. kolovoza 2013. (dakle u vrijeme kad je ministar hrvatskih branitelja bio SDP-ovac Fred Matić). Provoditelj toga, prvoga natječaja bio je Studio A, d. o. o. za usluge u arhitekturi, iz Zagreba (Tuškanova 41), a na njemu je pobijedio rad arhitektonskog studija x.3.m, koji tvore autori Mirela Bošnjak, Mirko Buvinić i Maja Furlan Zimmermann.
Drugo, riječ je o jednom jedinstvenom (dakle tipskom) spomen-obilježju (ali, naravno, s različitim natpisima) koje je, u organizaciji Ministarstva hrvatskih branitelja, podignuto, u razdoblju od 2013. do 2017., na ukupno tri lokacije. I to, kronološki, ovim redom.
Prva je lokacija Tupale-Sinac, na području Otočca u Ličko-senjskoj županiji. Taj je spomenik otkriven 30. prosinca 2013., i to, kako piše u pismenom obrazloženju MHB-a, “u znak sjećanja na 15 žrtava komunističkog terora”.
Druga je lokacija Gračani-Banjaluka na sjevernoj periferiji Zagreba. To je spomen-obilježje postavljeno 15. svibnja 2015. “u sjećanje na 134 žrtve komunističkog režima”.
A treća je lokacija Boričevac, u općini Donji Lapac u Ličko-senjskoj županiji. Taj je spomenik postavljen 27. srpnja 2017. - kako piše u obrazloženju MHB-a - “u sjećanje na 24 žrtve obitelji Ivezić ubijene 1941.”.
Treće, on, ministar Medved, bio je krajnje nezadovoljan tim idejnim rješenjem, iz toga prvoga natječaja (iz 2013.), pa je obustavio njegovu dalju uporabu i pokrenuo novi natječajni postupak - za novo idejno rješenje spomen-obilježja. To, podrazumijeva se, nije učinio sam, na svoju vlastitu ruku, nego kao predsjednik (21-članog) Povjerenstva za istraživanje, uređenje i održavanje vojnih groblja, groblja žrtava Drugog svjetskog rata i groblja poslijeratnog razdoblja - i to na 9. sjednici toga Povjerenstva, održanoj 6. ožujka 2018.
Otkrio mi je i dva osnovna razloga koja su ga ponukala na odustajanje od postojećeg rješenja, koje je pobijedilo na natječaju iz 2013.
Prvi je razlog njegova skupoća. Riječ je, kako mi je rekao, o “kocki” koja košta ni manje ni više nego 700.000 kuna (što će reći da je za tri dosad podignute takve “kocke”, od 2013. do 2017., potrošeno više od dva milijuna kuna).
A drugi je razlog njegova idejno-estetska neprimjerenost - budući da te “kocke” nemaju, po ministrovim riječima, ama baš nikakve veze s temom o kojoj je riječ (odnosno, kako piše u obrazloženju MHB-a, “njihovu simboliku i poruku nisu prepoznali ni lokalna zajednica ni članovi obitelji žrtava”).
Pritom mi je ministar Medved priopćio i jedan doista bizaran detalj: za gradnju tih “kocaka” upotrebljavao se, među ostalim, i skupocjeni čelik CorTen, proizveden u SAD-u, a u Hrvatsku uvezen iz Mađarske, i to preko tvrtke u stečaju “Gredelj”. A dodatni su problem, po Medvedu, vrlo visoki troškovi održavanja tih “kocaka”, koje, po njemu, svojim izgledom više podsjećaju na “trafostanicu” ili “svlačionicu” nego na spomenik ratnim žrtvama.
- Uostalom - reče mi ministar - otiđite u Gračane (gdje se, kao što rekoh, nalazi jedan od tri takva spomenika - op. a.) pa se sami uvjerite kako to nakaradno izgleda!
Pritom mi je ministar Medved dao i službenu pratnju: dužnosnicu Službe za prikupljanje, obradu i istraživanje saznanja o žrtvama Drugog svjetskog rata i poslijeratnog razdoblja, koja djeluje u sklopu Sektora za žrtve Drugog svjetskog rata i poslijeratnog razdoblja u MHB-u, Ivonu Paltrinieri.
Ovdje sam, da ne bude zabune, dužan dati jedno (više tehničko) objašnjenje: kada je riječ o ratnim žrtvama i spomen-obilježjima, u MHB-u postoje dva različita sektora. Jedan se bavi žrtvama i spomen-obilježjima vezanim za Domovinski rat, a drugi žrtvama i spomen-obilježjima vezanim za Drugi svjetski rat i poraće.
Tomo Medved
S onim prvim sektorom, nadležnim za Domovinski rat, sve je, što se spomen-obilježja tiče, O. K. Tu je, već duži niz godina, u uporabi čuvena “Golubica” kipara (danas pokojnoga) Slavomira Drinkovića. Do danas ih je postavljeno, tj. otkriveno, čak 79: prva 29. prosinca 1998. na vukovarskoj Ovčari, a (zasad) posljednja u Strmačkoj, u Cetingradu u Karlovačkoj županiji, 29. lipnja 2018. Te Drinkovićeve “Golubice”, i po ministrovim riječima i po općem sudu javnosti, kao prvo, lijepo i primjereno izgledaju; a drugo: nisu odveć skupe. Jedna u prosjeku košta oko 100.000 kuna, što je sedam puta jeftinije od spomen-obilježja za žrtve Drugoga svjetskog rata i poraća, iz onoga prvog natječaja, raspisanog 2013. - natječaja što ga je ministar Medved, zajedno sa svojim Povjerenstvom, u međuvremenu poništio, raspisavši nedavno novi.
Gđa Paltrinieri i ja posjetili smo spomenik u Gračanima (zapravo, na izlasku iz Gračana, u šumi, pored planinarskog i hodočasničkog puta za Mariju Bistricu) u srijedu 17. travnja. Ta famozna “kocka”, da budem iskren, s malo veće udaljenosti više asocira na WC (a neki je, čujem, i koriste u tu svrhu), nego na “trafostanicu” ili “svlačionicu”, kao što mi to u našem razgovoru reče Tomo Medved. Dojam WC-a povećava uzani prorez, nalik otvorenim vratašcima, kroz koji možete ući unutra, tj. u unutrašnjost “kocke”. Ali kad se tom objektu približite, jasno vidite natpis uklesan na pročelju, koji otkriva njegovu pravu svrhu i namjenu. Piše na njemu: “U spomen na 783 žrtve komunističkog režima ubijene u svibnju 1945. godine na lokacijama Banjaluka, Zlodijev breg i Peščenka. Republika Hrvatska, 2015.”
E sad, da “zbunjola” bude maksimalna, ovaj broj, 783, napadno se to vidi, naknadno je uklesan, tj. “preklesan”, preko onoga prvobitnog, 134, demonstriranog javnosti prigodom svečanog otvaranja spomen-obilježja u svibnju 2015. Ukratko, broj 134 odnosi se na broj posmrtnih ostataka nađenih pri samoj ekshumaciji na ovome užem području, gdje je podignut spomenik, dok broj 783 spominje pokojni sanitarni inspektor Miroslav Haramija u svojim poznatim izvještajima/istraživanjima - no taj se, puno veći broj, koliko sam razumio, odnosi na ukupan broj ubijenih na širem području oko Gračana, pri/po završetku rata 1945.
Unutra, u “kocki”, bilo je dosta zapušteno: poveća hrpa lišća, palog s okolnih stabala još protekle jeseni, i pokraj nje napola izgorjela svijeća/lampion s oznakom Ministarstva hrvatskih branitelja. Gđa Paltrinieri ju je uklonila i zamijenila novom.
Tek će mi koji dan poslije, u našem razgovoru u hotelu “Antunović” na Veliki četvrtak 18. travnja, bivši ministar branitelja Fred Matić objasniti “tajnu” kocke o kojoj je riječ. Ovako mi je rekao: “Ta kocka simbolizira Hrvatsku, a kad kroz taj uzani prorez uđeš unutra, jedini ti je izlaz - nebo!”
Sa svoje pak strane, Ivana Andabaka, ravnateljica HDLU-a i tajnik ovoga drugog natječaja, što ga je u ožujku raspisalo Medvedevo Ministarstvo, obavijestila me da će novo likovno rješenje spomen-obilježja za groblje žrtava iz Drugoga svjetskog rata i poslijeratnog razdoblja - koje god pobijedilo - biti oko tri puta jeftinije od “kocke” iz natječaja iz 2013.
- Produkcija po jednome objektu koštat će oko 130.000 kuna - kaže Ivana Andabaka - i kad tome pribrojite troškove građevinskih radova, sve skupa ne bi trebalo stajati više od 200.000 kuna, po objektu.
Pritom mi je Ivana Andabaka i službeno potvrdila ono što sam, kad sam se uhvatio ove teme, doznao sasvim slučajno (i neslužbeno): da je Udruženje hrvatskih arhitekata doista odbilo provesti ovaj novi, ponovljeni natječaj Ministarstva branitelja (a njemu se Ministarstvo prvotno bilo obratilo), ali, kako mi reče, ne iz političkih razloga, nego isključivo u znak cehovskog solidariziranja s onim prvobitnim rješenjem, iz 2013., okvalificiravši ga, u svom pismenom Očitovanju od 14. svibnja 2018., “vrlo uspješnim”, a samim time raspisivanje novog natječaja - “nepotrebnim”.
- Nakon toga - objasnila mi je I. Andabaka - MHB se obratilo nama, HDLU-u, i mi smo se u to odlučili uključiti. Prvo, zbog zaštite likovne struke; i drugo, zbog osjećaja odgovornosti: taj bi se natječaj proveo s nama ili bez nas, pa kad je već raspisan, na nama je da štitimo pravila struke, a ne da zažmirimo. Uostalom, taj se natječaj temelji na Zakonu RH (iz 2012.), a zakone RH treba poštovati.
I tu sada - kada je već riječ o zakonima - dolazimo do prave odgonetke ili pravog rješenja “misterija” o kojem je riječ; odnosno, do same biti cijele ove priče. Jedno malo dublje i temeljitije istraživanje zakonske (pravne) pozadine ovoga slučaja dovelo me do dvije ključne spoznaje, koje su mediji, pišući o ovoj temi, propustili evidentirati (a onda ujedno i komentirati): prvo, natječaji Ministarstva hrvatskih branitelja za spomen-obilježja za groblja iz Drugoga svjetskog rata i poraća (kako onaj prvi, iz 2013., tako i ovaj drugi, raspisan u ožujku o. g.) nemaju nikakve veze s radom Povjerenstva za suočavanje s prošlošću što ga je osnovao aktualni hrvatski premijer Andrej Plenković; i drugo, ono s čime se mogu (ili s čime ih treba) dovesti u vezu, i kronološku i uzročno-posljedičnu - to je, pomalo već zaboravljeni, Ured za pronalaženje, obilježavanje i održavanje grobova žrtava komunističkih zločina nakon Drugog svjetskog rata, koji je osnovan na inicijativu Andrije Hebranga sredinom 2011. (a već 2012. na 2013. ukinut).
O tome mi je posvjedočila moja kolegica - novinarka, publicistkinja i autorica brojnih dokumentarnih filmova - Višnja Starešina, koja je bila istaknuta djelatnica u tom Uredu, a jedno vrijeme, pri samom kraju njegova djelovanja, i v. d. ravnateljice.
- Taj tzv. Hebrangov Ured - rekla mi je Starešina, u razgovoru što smo ga vodili u kavani “Palace” na Zrinjevcu - bio je osnovan na temelju Zakona koji je stupio na snagu 4. ožujka 2011., a koji je donesen političkim konsenzusom dviju najjačih stranaka u državi: HDZ-a i SDP-a. Čak je i budući premijer Zoran Milanović glasovao za nj! Cilj toga Ureda bilo je istraživanje masovnih grobnica žrtava komunističkog režima, nastalih neposredno nakon Drugoga svjetskog rata - sukladno zapadnim civilizacijskim stečevinama, uključujući Rezoluciju 1481 o međunarodnoj osudi zločina totalitarnih komunističkih poredaka/režima, koju je Parlamentarna skupština Vijeća Europe usvojila 25. siječnja 2006., kao i Rezoluciju Europskog parlamenta, od 2. travnja 2009., o europskoj savjesti i totalitarizmu. Ured je bio osnovan kao ustanova izvan državne uprave, sa svojim Upravnim vijećem, a u njegov je rad bilo uključeno nekoliko institucija: Crveni križ, HAZU, Hrvatski institut za povijest, Hrvatski državni arhiv... Na čelu Ureda bio je dr. Tomislav Anić, danas profesor na Hrvatskom katoličkom sveučilištu...
Međutim, već 2011. na 2012., samo nekoliko mjeseci nakon osnivanja “Hebrangova Ureda”, došlo je do (ne)očekivanog preokreta: vlast osvaja SDP, kao stožerni dio tzv. Kukuriku-koalicije, a novi premijer postaje - Zoran Milanović. I već potkraj 2012. nova, SDP-ova vlast donosi novi Zakon - Zakon o istraživanju, uređenju i održavanju vojnih groblja, groblja žrtava Drugog svjetskog rata i poslijeratnog razdoblja - koji službeno stupa na snagu 1. siječnja 2013. Tim je Zakonom prestao važiti tzv. Hebrangov Ured (kako to točno piše u njegovu čl. 38.), a u Ministarstvu hrvatskih branitelja osnovano je jedno novo tijelo, zamišljeno kao svojevrstan “sljednik” “Hebrangova Ureda” - Povjerenstvo za istraživanje, uređenje i održavanje vojnih groblja, groblja žrtava Drugog svjetskog rata i groblja poslijeratnog razdoblja.
Neki od najistaknutijih državnika i političara iz Europske unije (Hrvatska u tom trenutku još nije bila članica EU) bili su izričito protiv ukidanja “Hebrangova Ureda”. Višnja Starešina pokazala mi je dva karakteristična dokumenta u kojima se o tome govori: pismo šefa Kluba zastupnika Europske pučke stranke (danas predsjednika Pučana) Josepha Daula premijeru Milanoviću od 20. veljače 2012. i članak iz Frankfurter Allgemeine Zeitunga od 8. prosinca 2012., u kojem se govori o prvom posjetu njemačkog predsjednika Joachima Gaucka Zagrebu i njegovu susretu i razgovoru s hrvatskim predsjednikom Ivom Josipovićem na Pantovčaku 7. prosinca 2012.
U članku iz FAZ-a, uz ostalo, piše: “Već mjesecima hrvatski antikomunisti kritiziraju namjeru Vlade socijaldemokratskog premijera Zorana Milanovića da ukine Ured za istraživanje komunističkih zločina kao samostalnog tijela i da ga integrira u Ministarstvo branitelja, čime bi bilo izloženo političkom utjecaju. Ured se bavi identificiranjem i istragama masovnih grobnica na hrvatskom teritoriju...”
- Vidite - kazala mi je Višnja Starešina - toga istoga dana kad je njemački predsjednik Gauck o tome razgovarao s hrvatskim predsjednikom Josipovićem, 7. prosinca 2012., SDP-ova je Vlada ukinula naš Ured, donijevši svoj Zakon koji je i danas na snazi. I sve ovo što se i danas događa, pa i unutar samoga MHB-a, jesu samo modaliteti onoga temeljnog cilja - da se komunizam ne promatra i ne problematizira kao totalitaran režim i da se pokaže da su komunistički zločini bili samo pojedinačni ekscesi, a ne dio sustava. SDP-ov Zakon iz 2012. je istraživanja komunističkih zločina, kojima se bavio naš Ured, sveo na puku komunalnu djelatnost. U MHB-u nema dovoljno stručnih kadrova koji bi se tim pitanjem bavili kako treba. I sada se ovim spomenicima želi nadomjestiti nedostatak pravih i ozbiljnih istraživanja. Spomenici, međutim, sami po sebi ne rješavaju stvari; samo se potroši novac, a ništa se ne postiže. Spomenici zatvaraju, a ne otvaraju priču. I ovo što se sada događa samo je privid da se nešto čini, ali definitivno nema spremnosti da se pusti grobnicama, arhivima, kojima je pristup ponovno otežan, i žrtvama da govore. U prvome redu, treba se maknuti od ideologije i politike; dok je to s time povezano, nema ni suočavanja s istinom ni pomirbe, nego samo produbljivanje podjela.
Nakon razgovora s Višnjom Starešinom nazvao sam bivšeg ministra hrvatskih branitelja Freda Matića. On je ministrom postao upravo u Milanovićevoj Vladi, koja je 7. prosinca 2012. donijela Zakon kojim je prestao važiti samostalni “Hebrangov Ured”. Matić je činjenično potvrdio ono što mi je rekla Višnja Starešina, ali je tome dao sasvim drukčiju interpretaciju:
- Točno je da priča počinje s mojim dolaskom na mjesto ministra, 22. prosinca 2011., ali ona ima sasvim drugačije motive i uzroke. Hebrangov je Ured doista bio samostalan, čak se i fizički nalazio izvan MHB-a, u iznajmljenom prostoru u Zagrepčanci - ali se financirao iz državnog proračuna, tj. iz samoga MHB-a. I ja svaki mjesec dobivam njihove račune da platim: za ovo, za ono, za laptop, za papir... Vrhunac je bio kad su kupili džip Citroen C-Crosser, koji je koštao nekih 400.000 kuna. I ja odlazim premijeru Milanoviću i kažem mu: “Zorane, ja ovo više ne želim potpisivati, jer nemam nad tim nikakvog nadzora. Neka oni (“Hebrangov Ured” - op. a.) uđu u MHB, ja ću im biti šef!” Taj razgovor između premijera Milanovića i mene nije trajao više od tri minute. Prema tome, htio sam imati samo financijsku kontrolu, moji motivi nisu bili politički...
Po Matićevim riječima, Andrija Hebrang je ubrzo potom pun revolta izišao iz svega toga, a posao koji je, u ljeto 2011., započeo njegov Ured nastavilo je, u ponešto promijenjenim modalitetima, novoutemeljeno Povjerenstvo, kao zasebno savjetodavno tijelo Vlade RH. I tako je, 2013., krenula jedna sasvim nova priča, sa spomen-obilježjima za groblja žrtava iz Drugoga svjetskog rata i poslijeratnog razdoblja - koja je nedavnom reprizom natječaja iz 2013. dobila novi zamah i nove akcente...
- Ja - istaknuo mi je Fred Matić - nisam htio politizirati ovu priču, nego sam je htio zatvoriti. Ali ne i zatajiti. Neka to istražuju DORH, MUP i tajne službe, ali moja je zadaća obilježiti mjesto na kojem se dogodio težak i masovan zločin. Oni su, dakle, ti koji politiziraju, a ja sam praktičan čovjek. I namjerno sam, vidite, išao na to da ona prva dva spomenika (u Tupalama-Sincu kod Otočca iz 30. prosinca 2013. i u Gračanima na sjevernoj periferiji Zagreba iz 15. svibnja 2015. - op. a.) budu vezana za komunističke zločine, samo da mi ne prigovore da, kao antifašist, želim to zataškati! U 21-članom Povjerenstvu, kojem sam bio na čelu, uspio sam za godinu i pol dana postići konsenzus, pa da se na spomenik koji se podiže upiše bilo koja od mogućih rečenica - ovisno o svrsi spomenika: “Ovdje leže žrtve ustaškog režima”; “Ovdje leže žrtve komunističkog režima”; ili “Ovdje leže žrtve svih totalitarnih režima” - jer je u ratu i poraću bilo i mješovitih situacija...
S ovim, drugim natječajem (iz ožujka o. g.) raspisanim u Ministarstvu hrvatskih branitelja - rekoše mi u Uredu ministra Tome Medveda - ide se dalje. Prve su na redu, za podizanje novih spomen-obilježja - lokacije u Gornjoj Višnjici (kod Lepoglave), u Vagancu (kod Plitvičkih jezera) i u Zagvozdu. Na sva tri mjesta riječ je spomenu na ljude koji su stradali od partizanske ruke. (U Vagancu je, uzgred, u Drugom svjetskom ratu stradao djed po ocu Tome Medveda, kao pripadnik vojske NDH.)
Iz HDLU-a sam, neslužbeno, dobio podatak da bi jedno spomen-obilježje - ono čiji će tip/model pobijediti na novom natječaju - moglo ili trebalo biti podignuto već do kraja ove godine.
Do danas je, rekoše mi u MHB-u, prijavljeno čak 936 lokacija mogućih, neregistriranih mjesta masovnih i pojedinačnih grobnica žrtava Drugoga svjetskog rata, od čega su u MHB-u, preko Uprave za zatočene i nestale, tijekom 2018. istražili (ili su ta istraživanja pokrenuta) njih 269. A pritom je obavljeno i 25 probnih iskapanja - na području 6 županija i Grada Zagreba:
Ukupni rezultati procesa ekshumacije (podaci za 2018.): 105 ekshumacija na području 16 županija i u Gradu Zagrebu; 1703 ukupno ekshumirane žrtve, od čega su posmrtni ostaci 957 osoba dostojno trajno zbrinuti, odnosno sahranjeni...
U Ministarstvu hrvatskih branitelja pritom napominju: “Zakon koji je na snazi (onaj SDP-ov Zakon, iz prosinca 2012. - op. a.) ne predviđa niti dopušta različit tretman žrtava u odnosu na počinitelje zločina, ali s obzirom na to da je dosadašnji nedostatak sustavnog i nepristrasnog pristupa žrtvama Drugog svjetskog rata i poslijeratnoga razdoblja uzrokovao nejednak, diskriminirajući odnos prema žrtvama i samim tim nezadovoljavajuću razinu očuvanja spomena na sve stradale u Drugom svjetskom ratu i poslijeratnome razdoblju, MHB ulaže iznimne napore u istraživanju i obradi tog, ranije zanemarenog, poslijeratnog razdoblja.”