ŽELJKO GARAČA - INTERVJU

UGLEDNI EKONOMIST ZA GLOBUS IZRADIO SIMULACIJU UČINAKA KRIZE I VLADINIH PAKETA MJERA 'Bit će gore nego što se mislilo, a ključne mjere su loše'

    AUTOR:
    • Jozo Vrdoljak/Privredni.hr

  • OBJAVLJENO:
  • 09.04.2020. u 21:28

Split, 050218.
Prof.dr.sc. Zeljko Garaca sa Ekonomskog fakulteta.
Foto: Bozidar Vukicevic / CROPIX
Bozidar Vukicevic / CROPIX

Željko Garača

 

Prof. dr. Željko Garača, pročelnik Katedre za poslovnu informatiku Ekonomskog fakulteta u Splitu, nekadašnji dekan Ekonomskog fakulteta u Splitu i član Vijeća za ekonomska pitanja predsjednice Republike, izradio je simulacijski rezultat učinaka krize i nekih mjera pomoći gospodarstvu. Garača se, inače, dugi niz godina bavi modeliranjem makroekonomskih sustava.

Kako ocjenjujete novi Vladin paket mjera?

- Nažalost, osim same ideje da se direktno, intervencijom države, pomogne očuvanje radnih mjesta u poduzećima kojima je onemogućeno ili otežano poslovanje, sve ostalo je manje ili više podložno kritici. Što se tiče projekcija na kojima se temelje mjere, premijer je odgovorio da još nisu dovršene. Jedini podatak koji smo čuli jest broj zaposlenika koji će vjerojatno primati plaće transferima iz proračuna, a taj se broj, prema ministru Aladroviću, kreće i do 600 tisuća. Uz to će primati i veću neto naknadu, 4000 umjesto 3250 kuna. Taj podatak je zastrašujući i dvostruko je veći od onog kojim sam se koristio u ranijoj izradi vlastitih projekcija i svjedoči da će kriza biti puno gora nego što se donedavno mislilo. Stoga je i planirana intervencija države povećana s prethodnih 30 na 45 milijardi kuna. Ali i dalje nismo čuli ništa o očekivanom padu BDP-a, porastu deficita, udjelu javnog duga u BDP-u i drugim makroekonomskim indikatorima, ni prije ni poslije primjene mjera.

Možete li biti konkretniji?

- Sam model određivanja tko imam pravo na potporu države je loš, površan, birokratiziran i još mnogo toga, ali ima jednu manu koja ga čini posebno problematičnim. To je diskontinuitet u granicama pada prihoda koji određuju visinu potpore. To će sigurno biti destimulativno u smislu namjernog smanjivanja proizvodnje da bi se dobila veća potpora. Model bi morao biti takav da potiče poduzetnike na što veću proizvodnju. Apsurdno je da postoji vrlo jednostavan model koji sve to rješava, a već se mogao čuti u javnosti.

Najavljena je proračunska štednja smanjenjem javnih nabava, što je u kontradikciji s mjerom pomoći poduzećima. Istovremeno država ograničava nabave, a onda i potencijalnim dobavljačima isplaćuje potpore jer ne mogu prodati svoje proizvode. Ova mjera ima smisla samo ako se radi o nabavama koje sadrže veliku uvoznu komponentu.

Najavljena je i mjera smanjenja plaća u javnom sektoru o kojoj će se tek razgovarati sa sindikatima. Radije bih se koristio izrazom proračunski korisnici, a ne javni sektor. Ovo je mjera za koju sam već nekoliko puta kao znanstvenik pokazao da je prociklična i tvrdim da se ne poduzima u općem interesu jer šteti svima. Pozivanje na solidarnost nema smisla ako će svima biti gore. Sada nitko ne postavlja pitanja da se gospodarstvu da 45 milijardi kuna, a sjetimo se borbe prosvjetara da im se osigura dodatnih 150 milijuna kuna. Ova direktna pomoć najzdraviji je oblik solidarnosti jer ćemo javni dug snositi svi. Ovu tezu zastupam još od prošle krize, ali je sada posebno kontroverzna i osobno sam zbog rasprave o njoj izgubio nekoliko prijatelja poduzetnika kojima je posao ugrožen. Umjesto ponovnog argumentiranja, javno postavljam hipotetsko pitanje: što bi se dogodilo s BDP-om i proračunskim deficitom da proračunski korisnici pristanu raditi za 0 kuna? Očekujem javni odgovor zagovornika smanjenja plaća. Imam iskustvo da dovođenje stvari do apsurda može pomoći razumijevanju problema.

Što mislite o načinu osiguravanja potrebnih sredstava?

- Najavljen je proračunski deficit te da će se sredstva osigurati zaduživanjem države. To nije stvar izbora, nego jedina mogućnost. Nabrojani su svi mogući zajmodavci i investitori pa su spomenuti i mirovinski fondovi, ali kao kupci državnih obveznica. Ponovit će se stara priča da će fondovi državi pozajmljivati novac koji im je država upravo dala. Oni drugog novca praktički nemaju. Imaju drugu imovinu. U jednom komentaru uglednog političara osjetio sam se indirektno napadnut jer navodno oni koji spominju 2. stup i diranje u privatnu imovinu pripadaju u prošla vremena i, vjerojatno, na Goli otok. Treba biti jasno da u mirovinskim fondovima zapravo nema novca. Postoji obećanje države da će ga jednom dati mirovinskim osiguravajućim društvima kad netko ide u mirovinu, a država se ponovno zaduži. Postoje i dionice koje nakon katastrofe na burzama vrijede zanemarive iznose prema potrebama države. Uz to će imovina u fondovima ove godine zbog krize znatno izgubiti na vrijednosti te će se mnogi zamisliti nad održivosti najuspješnije reforme. Ukratko, zalažem se za suspendiranje 2. mirovinskog stupa do kraja ove godine. Nikakva nacionalizacija i otimanje tuđe imovine.

Hoće li mjere osigurati potrebnu likvidnost?

- Svi se slažemo da je likvidnost važna i da će mjere osigurati potrebnu likvidnost. Međutim, bojim se da bi prevelika likvidnost mogla biti loša. Ubrizgavanje u gospodarstvo velike količine novca koja je usporediva s vrijednosti izgubljene proizvodnje može biti jako opasna. Radi se o novcu bez pokrića. Ako tome pribrojimo moratorije na otplate kredita poduzećima i građanima, moglo bi se dogoditi da imamo umjetno stvorenu kupovnu moć za koju nema domaćih roba i usluga. Ali bez jasnih projekcija krize to ne možemo znati. Mislim da likvidnost nije presudan problem ove krize jer je gospodarstvo stalo ne zbog nedostatka novca, nego drugog dobro poznatog razloga. Utoliko, prisjećanja na probleme likvidnosti iz prošle krize čine mi se neprimjerenima bar za sada. Ukupna visina likvidnih sredstava može generirati monetarne probleme, kako inflaciju, tako i deprecijaciju, pa će trebati i kontramjere za rješavanje tih, u dobroj namjeri stvorenih problema.

Imate li još koju zamjerku mjerama?

- Mislim da je visina predviđenih sredstava prevelika za početak krize i za vrijeme dok uzroci krize traju. Kako nije jasno koliko će kriza trajati, lako se može dogoditi da u nastavku krize nakon tri mjeseca neće biti moguće osigurati potrebna sredstva za potpore, a, što je najgore, vjerojatno će sredstava nedostajati kad budu najpotrebnija, kad prestane uzrok krize i počne oporavak.

Jeste li radili nove simulacije krize i Vladinih mjera?

- Jesam. Čim sam dobio nove spoznaje o razmjerima krize i kada su priopćene Vladine mjere, preradio sam scenarije i proveo simulacije. O rezultatima ne bih zasad javno govorio jer se bojim. Rezultati su mnogo gori od onih već objavljenih.

Split, 050218.
Prof.dr.sc. Zeljko Garaca sa Ekonomskog fakulteta.
Foto: Bozidar Vukicevic / CROPIX
Bozidar Vukicevic / CROPIX

Željko Garača

 

Koliko je već sada duboka kriza?

- Zdravstvena kriza još nije dosegnula maksimum. Nažalost, svi mi koji procjenjujemo dubinu i trajanje ekonomske krize radimo to na temelju nepouzdanih pretpostavki i nitko ne može tvrditi koliko će ona biti duboka i koliko će trajati. Zasad je sigurno da će biti najoštrija u povijesti, ali ne i najduža. Procjene iz najrazvijenijih država zapadnog svijeta za drugi kvartal su šokantne, dosad nezamislive. Osnovni je razlog u tome što ova kriza nije izazvana slabostima samog ekonomskog sustava, nego izvanjskim šokom, zdravstvenom krizom. Radi se o naglom zaustavljanju proizvodnje, trgovine i drugih gospodarskih tokova na globalnoj razini, što pogađa i zemlje koje još nisu direktno zahvaćene pandemijom. Radi se primarno o krizi ponude koja onda izaziva krizu potrošnje. Zbog toga se ova kriza ne može rješavati na uobičajene načine. Fokus se treba usmjeriti na očuvanje i poticanje proizvodnje, a onda tek na potrošnju.

Izračunali ste da bi određene rezultate mogli naći kroz drugi stup mirovinskog sustava.

- Da, i mislim da bi najučinkovitija mjera bila suspendiranje drugog mirovinskog stupa u razdoblju od 1. travnja do kraja godine. Kod takve mjere svi makroekonomski indikatori su poboljšani, tako da bih ovu mjeru preporučio kao mjeru saniranja posljedica gospodarske krize uzrokovane pandemijom. Planirana sredstva se sastoje od predviđenih novih uplata mirovinskih doprinosa i povlačenja kapitalizirane štednje pri povratku novih umirovljenika u prvi stup. Pri tome je važno da se ne dira postojeća imovina obveznih mirovinskih fondova. Sredstva se koriste za smanjenje parafiskalnih nameta, nagrađivanje tvrtki u djelatnostima koje posluju u otežanim okolnostima te isplatu mirovina novih umirovljenika. Osnovni rezultati simulacije kod ove mjere su pad BDP-a na godišnjoj razini od 13,08 posto, pad BDP-a za drugi kvartal 21,47 posto. Godišnji deficit opće države iznosio bi 8,2 milijarde kuna ili 2,47 posto BDP-a. Naravno da samo ova mjera nije dovoljna.

Traži se smanjenje plaća u javnom sektoru. Zašto vi mislite da to nije dobro?

- Radi se o kontroverznoj temi o kojoj većina javnosti i struke, a posebice poduzetnici, sudi na temelju analogije države kao poduzeća ili kućanstva. Tome je prije desetak godina bitno pridonijela i gospođa Merkel izjavom da svaka švapska domaćica zna što treba raditi u krizi. To je prociklična mjera koja ne rješava problem krize, posebice u svjetlu deficita državnog proračuna i javnog duga, nego, naprotiv, pogoršava ukupnu situaciju, što onda poništava eventualne uštede smanjenjem mase plaća u javnom sektoru. Govorim o tezi jer sam je postavio kao znanstvenu hipotezu koju dokazujem znanstvenom metodom. Koristim se računalnom simulacijom sistemdinamičkom metodom. Ocjene koje javno iznosim utemeljene su na izračunima kojima vjerujem. I ovom prigodom sam razradio makroekonomski simulacijski model krize i učinaka nekih protukriznih mjera. Jedna od njih je i smanjenje plaća u javnom sektoru, izuzev liječnika, za 10 posto.

Usporedio sam rezultate simulacije učinaka krize bez primjene ikakvih mjera te rezultate učinaka smanjenja plaća na ključne makroekonomske indikatore: BDP, deficit državnog proračuna i nezaposlenost. Po svim obrađenim makroekonomskim indikatorima, situacija je lošija. Da bi model bio vjerodostojniji, pa onda i rezultati, iste su mjere testirane na različitim scenarijima krize, pa su, naravno, i rezultati drugačiji, ali je važno da se redoslijed mjera prema učincima nije mijenjao ovisno o scenariju. Brojke su približne, ali su odnosi konstantni bez obzira na odabrani scenarij krize. Spomenuto smanjenje mase plaća u bruto iznosu iznosi oko 350 milijuna kuna mjesečno. Ako za ovu prigodu malo zaokružimo brojeve pa pretpostavimo da su doprinosi i porez na prosječnu plaću 50 posto, a neto plaće drugih 50 posto. Ako ne želimo smanjivati mirovine i zdravstvene usluge, stvarna ušteda u proračunu je samo na neto plaćama oko 175 milijuna kuna. Taj iznos sam preusmjerio na smanjivanje parafiskalnih nameta kao direktnu pomoć gospodarstvu. Ako pretpostavimo da će sav taj iznos otići na povećanje plaća u privatnom sektoru, neto plaće će se povećati za 87,5 milijuna kuna. No sad počinje problem.

Kakav problem?

- Ekonomija je u krizi i bori se sa smanjenjem agregatne potražnje jer mnogi gube posao i redovita primanja. Problem je što se smanjenjem plaća u javnom sektoru agregatna potražnja smanjila za 350 milijuna kuna, a zbog povećanja u privatnom sektoru povećala samo 87,5 milijuna kuna, pa je ukupno smanjenje agregatne potražnje 87,5 milijuna kuna. Privatni sektor zbog toga mora ili smanjivati cijene svojih proizvoda ili smanjiti proizvodnju, smanjivati plaće i otpuštati radnike dok se nova ravnoteža ne uspostavi na nižoj razini u kojoj svi imaju manje. Otpuštanje radnika dodatni je teret za državni proračun i poništit će uštede zbog smanjenja plaća. U ovom konkretnom slučaju, prema mojim izračunima, imali bismo dodatni pad BDP-a od 1,05 posto, povećanje deficita za 2,2 milijarde kuna. Ako pretpostavimo da jedan radnik u prosjeku doprinosi BDP-u sa 150 tisuća kuna, to znači gubitak blizu 20 tisuća radnih mjesta u privatnom sektoru. Ponavljam, radi se o vremenu krize, a iznesene brojke nisu precizne.

Možete li dati model krize i mjera?

- Kao što sam već rekao, odavno se bavim modeliranjem makroekonomskih sustava, posebice hrvatske nacionalne ekonomije i imam vlastiti simulacijski model. Treba naglasiti da su scenariji dobrim dijelom subjektivna predviđanja, ali svaki novi stvarni događaj i podatak pomaže da scenarij postaje sve realniji. Model služi da što objektivnije pokaže kako će sustav odgovoriti na određeni scenarij. Nakon toga slijede scenariji pojedinih mjera ili njihova kombinacija te se analogijom zaključuje kako će se realni sustav ponašati ako se ostvare testirani scenariji.

Što rješava trenutačne probleme?

- Bilo bi jako pretenciozno konkretno odgovoriti na vaše pitanje. Situacija je teška, potpuno nova, svi smo na nepoznatom terenu i možemo samo stalnim istraživanjem pronalaziti dijelove ukupne slagalice. Poseban problem je što se primjena nekih starih recepata u nekim zemljama pokazala promašena. No, ohrabruje to da se neće ponoviti pogreške rješavanja prethodne krize. Dodatno ohrabruje da su i Vlada i poslovne banke i HNB pokazali interes i konkretan angažman da usklađenim djelovanjem svako u svom području doprinesu olakšavanju krize. Nadam se da će se slušati i glas znanstvenika koji, nažalost, nisu jedinstveni, ali bi bilo dobro organizirati njihov zajednički angažman u traženju pravih odgovora na krizu.

Koliko će nam nedostajati prihodi iz turizma?

- Većina ekonomista već neko vrijeme ponavlja da smo previše izloženi turizmu kroz njegov veliki udio u BDP-u, ali i nesigurnosti prihoda od te djelatnosti zbog poremećaja na koje ne možemo utjecati. Upravo se to događa. Taj dio će uvelike nedostajati, ali se ne radi samo o prihodima nego o njegovu indirektnom učinku na ostatak ekonomskog sustava počevši od državnog proračuna pa do niza drugih djelatnosti koje nemaju neposredne veze s turizmom zbog općeg pada kupovne moći kućanstava. No, bilo bi pogrešno turizam smatrati najvećom žrtvom krize barem kad je u pitanju drugi kvartal. Štete u ostatku gospodarstva bit će znatno veće nego u turizmu, prema mojim izračunima.

Zašto je deficit i zaduživanje pravi put?

- Nije pravo pitanje je li deficit pravi put. Deficit je nužan put iz krize. To ne znači da nije bitno koliki je. Treba tražiti načine da bude što manji. Uvijek postoje stavke proračuna koje se mogu ostaviti za bolja vremena, posebice velike nabavke iz uvoza i druge neproduktivne stavke. Kao što sam već rekao, smanjenje plaća u javnom sektoru neće smanjiti deficit. Još je važnije gdje se država zadužuje, po kojoj se cijeni zadužuje i na što troši pozajmljeni novac. Ova kriza je specifična i po tome što fiskalna ekspanzija ne smije biti velika. Čak bih rekao da mora biti manja od potencijalnih šteta barem u prvom razdoblju krize. Fiskalnu ekspanziju treba čuvati za vrijeme kad nestanu uzroci krize. Treba pokušati pronaći druge izvore novca za pokrivanja deficita, a kao krajnju mjeru primijeniti zaduživanje države na tržištu kapitala bez obzira na to što su trenutne kamate niske. Ne zaboravimo da se javni dug u pravilu ne vraća, nego reprogramira, a možda slijedi i vrijeme visokih kamata. Sreća je u nesreći da imamo drugi mirovinski stup, koji sada možemo ukinuti ili barem suspendirati na neko vrijeme i znatno sebi olakšati prevladavanje krize. Nadajmo se i pomoći Europske unije.

Pretplatite se, donosimo Globus sigurno do vašeg doma!

01/22 55 374

[email protected]

 

Izdvajamo

Iz drugih medija