Marko Vučetić, doktor filozof po obrazovanju, sa završenim teološko-katehetskim studijem,u svom jednoipolgodišnjem mandatu nametnuo se i kao filozof u Saboru – koji, unatoč tome što ne napada političke protivnike, ne koristi se lakim metaforama, ne ide na prvu loptu i, uopće, zvuči komplicirano, ipak uspijeva doprijeti do masa. Sa svojim se govorom o Istanbulskoj konvenciji u kojemu je, kaže, samo ”priznao da su žene povijesno svedene na bića koja smo mi muškarci maltretirali” prometnuo u glavnu zvijezdu Sabora – ne samo zato što je zaplivao mimo mosta koji se ukopao u rovu i zbio redove zajedno sa svim konzervativcima u zemlji. I taman kad je iz Mosta iskočio Vučetić kao novi politički glas, kao netko tko artikulira humane vrijednosti društva, u Mostu su se odlučili na bizaran potez i Vučetića su jednostrano izbacili.
U Saboru Vučetić radi volonterski, nije se odrekao svog profesorskog posla na sveučilištu u Zadru, gdje je pročelnik Odjela za filozofiju. Nema namjeru više sudjelovati na izborima. Kaže da je ovo njegov prvi i posljednji mandat. A nema namjeru ni baviti se Mostom – sad post festum kad više nije njihov član, i naglašava kako je ovo zadnji put da analizira njihovu ulogu u političkom životu Hrvatske i svoj razlaz s njima.
Sve je vodilo razlazu, dugo ste zastupali dijametralno suprotne stavove od Mosta. Zašto niste sami otišli, nego ste čekali da vas izbace?
- Nisam iz jednostavnog razloga: zato što ono što ja jesam ne temeljim iz konteksta u kojemu se nalazim. Htio sam dokazati da Most nije ono što govori da jest; da sam se sam povukao iz Mosta, onda bi mi rekli da nisam nezavisan. Nisam htio napuštati Most niti bih ih ostavio da me oni nisu isključili jer mi nije nužno da imam potvrdu socijalnog okruženja.
Dosta osebujan stav.
- Ja sam filozof, egzistencijalist i vjerujem samo u individualno dotrajavanje. A Most je jedna kolektivna struktura, politički eksperiment započeo iz prijateljstva iz kojeg su nastale nezavisne liste. Onda se dogodilo nešto što priliči političkoj patologiji: prijateljstvo je postalo političko prijateljstvo bazirano na paroli “ili si sa mnom ili si protiv mene”. Most je u postnezavisnoj fazi i tek mu slijedi kriza i raskol. Nezavisne politike ne mogu u potpunosti mijenjati stvari, ali mogu društvo natjerati na razvoj - to je bio smisao nezavisnosti. Ključni je problem Mosta što su članovi došli iz lokalnih sredina; lokalni načelnici na nacionalnoj razini zaboravili su na komunalne probleme u političkom smislu, ali ne i svjetonazorskom. Prva garnitura ministara bila je grupirana u neretvanskom području, to je moglo biti simpatično da su sačuvali osjetljivost prema komunalnim problemima.
Kovačić, Orepić, Relković, vi... Što ne valja u Mostu da se tako lako rješava ljudi?
- Nismo samo mi, radi se o nekoliko desetaka ljudi. Od podupiratelja Mostovih politika koji su Most napustili mi bismo mogli formirati Institut za političke migracije! Oni se često hvale da im nisu bitne funkcije, a meni se čini da bi bilo potrebno formirati politološki institut da se prouči koje su sve to funkcije imali. Upozoravao sam ih na elemente političke korupcije.... Da su se umjesto otpora koji su imali prema meni i mojim analizama usmjeravali dijelom prema mojim idejama, Most bi bio ono što je trebao biti: otvoren, u funkciji nezavisnih zastupnika, a nezavisni zastupnici oni koji direktno pronose glas građana napustili bi taj koncept naroda. Da, to sad zvuči ne kao utopija, nego gotovo kao iluzija koju bi trebalo medicinski tretirati.
S kim nije išlo, tko vas je najlošije čuo?
- U Mostu se odluke i zaključci donose u uskom krugu ljudi. Nikola Grmoja ne govori o sebi u prvom, nego u trećem licu, predstavlja se kao politički tajnik - to je nekakvo čudno proširenje identiteta. Odluka o mom isključenju bila mi je jako zanimljiva, gotovo urnebesna s pozicije ironije jer je nisu priopćili meni, nego novinarima. Ako se nisu u stanju suočiti s jednim filozofom, ne znam na koji se način onda uopće mogu suočiti s društvenim patologijama! Grmoja je na sastanku predložio moje isključenje, nitko mu se nije suprotstavio, ali nisu ni glasovali pa ne možemo reći da je odluka bila jednoglasna, već jednodušna - Grmoja umjesto da je brojao pokrete ruke on je osjetio pokrete duše, a one za koje je sumnjao da će drugačije reagirati nije ni obavijestio, poput potpredsjednika kluba.
Razlike su se jasno vidjele kod izglasavanja Istanbulske konvencije, vi ste bili za, oni protiv. Što je bio sad neposredni povod za isključivanje?
- Imajmo na umu da je Most, ironijski, ipak mladež HDZ- a, i to u onoj početnoj fazi, da je prošao brzi tečaj politike i to po prilično prilagođenom programu. Most nije u stanju donositi brze odluke: od govora o IK prošlo je nekoliko mjeseci - trebalo im je vremena da odluče, a primijetit ćete da to odgovara upravo onom periodu koji im je bio potreban da 2015. donesu odluku s kim će u Vladu, to je inkubacija za donošenje Mostovih odluka.
Drago mi je da je mojim izbacivanjem Most pokazao da djeluje kao stranka i može donijeti odluku o isključenju nezavisnog zastupnika kojeg to baš i nije pogodilo, čak mogu reći da me oslobodilo - više nisam u relaciji prema stranci. Most neprestano pokušava reinterpretirati stvarnost, uglavnom pogrešno, koju je sam sebi stvorio, ne bi li se obranio od toga da zadovoljava sve kriterije klijentelističke, elitističke stranke u isključivoj borbi za pozicije. Nezavisnih zastupnika i politika nema. Zar je problem bio reći mi nismo htjeli rušiti prvu Vladu, nju je rušio HDZ; Most nije glasovao protiv Tihomira Oreškovića, nego HDZ i SDP, a ipak protura tezu da mu nije stalo do funkcija. Kad je Plenković razriješio Mostove ministre, ta ih je odluka zatekla zbog političkog neiskustva, oni nisu shvatili što znači kolektivno tijelo - nisu shvatili da biti protiv Marića znači biti protiv sebe samih i da neće moći ostati u Vladi. Ministri su istjerani, a Most nakon toga opet kaže - nije nam stalo do funkcija. Sonja Čikotić nije predstavljena kao nezavisna zastupnica i kao pojačanje, nego je navedeno da je bila pomoćnica ministra. Ispada da je Most fasciniran svim tim političkim tragovima u različitim ministarstvima i unatoč tome pričaju da im nisu bitne funkcije, a ja se zapitam: pa što će tek biti kad im postanu bitne.
Kako tumačite činjenicu da Katolička crkva u Njemačkoj i Italiji nisu pružale otpor prema ratifikaciji Istanbulske konvencije, a kod nas se protiv nje vodila agresivna kampanja - što je uzrok neprihvaćanja u Hrvatskoj?
- Radi se o političkom, a ne društvenom kontekstu. Stvarnost i nauk Katoličke crkve je univerzalna i nije vezana za teritorij. Mislim da se u ovom slučaju radi o starom refleksu Crkve da bude politički bitna - a taj se refleks razvio za vrijeme Jugoslavije kada je Crkva bila alternativa državi. IK je poslužila Crkvi kao instrument da pokaže i testira tu snagu utjecaja na političke procese. Nezgodno je što smo se našli na području ljudskih prava, nasilju nad ženama i rodno uvjetovanom nasilju koje se ne provlači samo kroz obitelj nego kroz cijelo društvo. Paradoksalno mi je kad kažu da hrvatsko zakonodavstvo može izaći na kraj s nasiljem, a vidimo da ne može. Ratifikacija IK nije bila narušavanje ničega, nego samo javno priznanje da je naša civilizacija bila nemoćna da zaustavi nasilje prema ženama i da mi to nećemo. To je meni IK. Oni koji ne uspijevaju kultivirati instinktivno - u stanju su maltretirati druge. Puno ljudi ne shvaća da onda kad ne poštujemo ljudska prava da smo na razini životinjskosti, instinktivnoj razini. Kad kažu da rod treba biti sveden na spol, to znači da mi sociologiju reduciramo na biologiju, i onda opet dolazimo na liniju biologizma na kojoj nas još samo milimetar dovodi do instinktivnog.
Koliko je na vašu podršku IK utjecalo što ste obiteljski čovjek i imate ženu i kćer?
- Da ostanem filozof i da se ne odam previše, mogu reći da žena i ja imamo povlaštenu distribuciju emocija i da imam brižne emocije prema kćeri. Nezamislivo mi je da ženskost moje žene i ženskost moje kćeri budu poziv na nasilje, povijesno, sociološko, religijsko. Na to jednostavno neću pristati. Zbog toga ne da sam spreman napustiti ovaj svijet, nego sam spreman ući u konflikte sa svim tim nasilnim svijetom koji želi uništiti ženskost svake žene.
Kad Crkva šalje poruke s oltara o politici, aktivno se uključuje oko IK, dopušta potpisivanje inicijative protiv manjina ispred crkava - ugrožava li time sekularnost države?
- Mi možemo zaključiti i da je u Hrvatskoj ugrožena religioznost vjere. Ako netko ima potrebu negirati sekularizaciju, odnosno odvojenost Crkve od države, ako netko iz crkvenih struktura ima namjeru utjecati na političke odluke, onda bi taj netko trebao postati ateist zato što time negira svoj vlastiti identitet. Kad vidim nekog od predstavnika religijskih zajednica da gorljivo govori o politici, referendumima, ja vidim nekoga tko je zapravo prešao na ateizam ili barem ima ozbiljnu krizu vjere. Jer kriza vjere je kod vjernika ateizam, a kod nevjernika vjera. Crkva ima pravo izreći svoj stav o bilo čemu, ali nema pravo očekivati da taj stav bude politički i obvezujući za sve.
Kako vi sa završenim studijem teologije doživljavate jasno izražen stav Katoličke crkve protiv IK?
- Meni je to nedvojben primjer ateizma u Crkvi. Kad se ugrožava sekularizacija, ne dolazi do ekspanzije vjere, nego do ateizacije vjere. Kad svećenik sugerira da se za nekog glasa ili pokaže svoje političko uvjerenje - on je ateist. Mi imamo uprizorenje ateista za oltarom koji ne donose sadržaje vjere, nego političke sadržaje. Možemo postaviti pitanje na koji način netko može iznositi političke sadržaje prema religijskim pravilima te kakve misterije govore o tome da Bog ljubi sve ljude, a taj svećenik upravo ljubi samo jednu stranku. To je tolika redukcija vjere da ne želim braniti državu od Crkve, nego tvrdim da je ugrožena Crkva kad se naruši proces sekularizacije. Mnogi svećenici znaju da je Crkva stradala svaki put kad je zaplesala s politikom, odnosno kad je pokušala poništiti proces sekularizacije. Neće država stradati, država će doživjeti mnoge nelagode, neke se stvari možda neće dovoljno dobro razvijati, ali pritisak izaziva reakciju - država će znati odgovoriti na sve pokušaje da Hrvatska postane Poljska. Zasad je prva reakcija da mnogi koji znaju organizirati svoj odlazak iz Hrvatske odlaze. Bojim se da će nam ostati samo oni koji neće biti u stanju organizirati svoj vlastiti put. Suočit ćemo se s useljavanjem, postat ćemo drugačije društvo, i to će biti jedan od oblika odgovora. Nije moguće prevariti društvene procese, sad smo možda u vakuumu, ali društvo ipak ide naprijed, i to ne zbog konzervativaca i njihovih načela koja nisu životna.
Most je dugo skrivao svoj svjetonazor, tvrdeći da to nije bitno. Nije li to prevara birača?
- Hrabrost nije suprotstaviti se nekome s kime nemaš veze, nego ambijentu kojemu pripadaš. Most to neće nikada učiniti. Most vrlo dobro zna što je ideologija i nije u stanju donijeti odluku koja neće biti u kontinuitetu tih njihovih ideoloških stanja. Legitimno je i poželjno imati ideologiju, ali ona nam služi da unesemo različitost u svijet. Nedavno sam u Zadru na promociji knjige Franje Topića branio poziciju da religija kao institucionalizacija vjere ima pravo izgrađivati kulturu, a onda sam u Saboru branio pravo na nenasilje - meni su to dvije komplementarne datosti. Za demokraciju bi bilo dobro da svi prođu kratki, a poneki i duži tečaj osnovnih politoloških pojmova i da shvate da bez ideologije nema donošenja odluka i da je bitno imati nenasilnu ideologiju.
Jeste li ikad saznali zašto su ostavili SDP na cjedilu?
- Ta varijanta sa SDP-om nikada nije ni bila ozbiljna, više je bila u funkciji zaplašivanja HDZ-a. Most i SDP jednostavno ne mogu skupa. Da mogu, onda bi moj govor o Istanbulskoj konvenciji stavili na svoje stranice, a on je prešućen, distancirali su se od mene jer građanske teme tumače kao lijeve, a oni ne mogu u svom sadržaju imati išta lijevo. Iako smatram da moj govor nije bio govor ljevice, nego govor poštovanja ljudskih prava.
Vi sebe smatrate ljevičarom. A ne vidite sebe u SDP-u?
- SDP nije ljevica. SDP je imao tranziciju iz stranke koja je bila komunistička partija prema socijaldemokraciji i nju je uspješno izveo pokojni Ivica Račan. Onda je došao Zoran Milanović koji je socijaldemokraciju pretvorio u tranziciju prema neoliberalnoj politici, a sada nisu u stanju izaći na kraj sa svojim unutarnjim krizama. SDP ima krizu postsocijaldemokracije, toliko su promijenili strukturu svoga članstva da svatko tko bi im nametnuo socijaldemokratski program postao bi im strano tijelo, reagirali bi jednako kao Most. Element socijalne države je potpuno urušen. Društvo funkcionira na tipu dualnosti: da se HDZ razvijao u smjeru demokršćanstva, a SDP u socijaldemokraciji, nama bi se čitavo društvo razvijalo. Umjesto da razvijamo slobodno tržište i socijalnu državu, napravili smo nered u kojemu sam sudjelovao i ja. Primjerice, s lex Agrokor negirali smo temeljno obilježje slobode tržišta kapitalističkog društva, svatko iz svojih razloga, ja zato što nisam želio da radnici ostanu bez posla. Meni bi porez na nekretnine bio pravedan ako bi se rasteretio rad jer je puno bitnije da se povećaju plaće i ljudima omogući da žive u svojim nekretninama, a mi smo napravili takav miks da se u tome više nitko ne snalazi. Danas radnike nitko ne zastupa, kao ni žene, a nacionalne manjine promatramo kao manje ljude, guraju se inicijative da oni trebaju biti manje vrijedni, zastupnici drugog reda. Konzervativac koji nije opterećen moralom - nije problem, al postaje kad proziva druge, priča o tobožnjim vrijednostima, a politika mu je podigla životni standard i stavila ga u edenski vrt...
Vi sebe smatrate transhrvatom, što to znači?
- Nadam se da će svi biti transhrvati, a oni koji se smatraju katolicima da će biti transkatolici. To znači da imamo stabilan identitet, nacionalnu, religijsku, svjetonazorsku pripadnost, ali i sposobnost da tu pripadnost nadiđemo. Ja sam svojom osobnošću nadišao svoj definirani identitet, a to je hrvatstvo. Ne pada mi na pamet mahati i aktivistički ikome dokazivati da sam Hrvat. Jedan svećenik mi je napisao da ću možda postati i transkatolik, a ja sam mu odgovorio da se nadam da će i on takav biti. U katoličkoj ideologiji postoji ljubav, vjera i nada. Nada je vremenita kategorija, čovjek se nada da će ući u vječnost i ostaje samo ljubav, pa sam ga pozvao da ta ljubav prodre i u vremenitost, kad već ona jedina ostaje u vječnosti. Kad imamo svoj čvrsti i jasan identitet, mi postajemo trans, nadilazimo svoje nacionalne atribucije i nemamo nikakav problem s drugima, nemamo problem s romstvom Roma, srpstvom Srba... ni s jednim identitetom koji nije nasilan. Svi smo mi trans!
I vi sami ste naglašavali da niste zainteresirani za vlast, a ipak ste se upustili u političko nadmetanje kojemu je cilj osvajanje vlasti. Niste li kontradiktorni?
- Nisam uopće očekivao da ću ući u Sabor, bio sam nevidljiv, nisam dao ni da uz moje ime stave titulu, kampanju je odradio Miro Bulj. Žao mi je što u Mostu nisu shvatili da ne mogu na temelju tajnih odnosa raspravljati o javnim stvarima jer ako se nešto događa na razini tajnosti i osobnih odnosa, onda su i odluke takve - da favoriziraju neke osobe. Ljudi ne shvaćaju da sadašnje zakonodavstvo pogoduje starim licima i političarima, ja da se sada kandidiram, vjerojatno bih dobio izbore. Mislim da treba mijenjati zakonodavstvo i ograničiti mandat na dva mandata kako bismo smanjili dugotrajnost političara. Preferencijalno glasovanje pogoduje sadašnjim političarima koje javnost zna. Trebamo razbijati takve kodove i omogućiti da dolaze drugi. Politika je mjesto i prostor u kojemu ljudi najlakše stradaju u svojoj ljudskosti, promijene se i dođu do neprepoznatljivosti, spoznajno se umanje toliko da im istina postane samo korisna forma laži.
