HDZ po mjeri Andreja Plenkovića ojačao je, desna struja u stranci je gubitnik, krajnja desnica danas ne predstavlja nikakvu relevantnu snagu, Crkva se nije snašla, a SDP je i dalje bez snage. To je najkraći rezime natezanja oko Istanbulske konvencije, što je rezultiralo energičnim potezima premijera i stranačkog šefa Plenkovića te tihim gunđanjem nezadovoljnika u HDZ-u koji su sve više na margini, oslabljeni, uz poruku stranačkog vrha da se na njih sve manje ili nimalo ne računa.
Polaganim koracima Andrej Plenković preuzeo je stranku i dokazao da može provesti ono što misli da je dobro i za HDZ i za Hrvatsku. Ne da nije imao otpora, u slučaju Istanbulske konvencije protiv njega su bili zamjenik Milijan Brkić, potpredsjednica stranke Ivana Maletić i dvojica tajnika, politički Davor Ivo Stier i međunarodni Miro Kovač. Ali, njih četvero nisu mogli spriječiti Plenkovića da provede široku raspravu u samoj stranci, posloži kockice i pripremi teren da prijedlog o ratifikaciji glatko prođe i u Vladi i u Predsjedništvu HDZ-a.
Prvi put otkako je preuzeo HDZ Plenković stranku čvrsto drži i sada ima idealnu priliku za promjene koje su nužne. HDZ je na dobrom putu da se pozicionira na desnom centru, kamo i pripada i da krene u duboku unutarnju demokratizaciju koju bi mu trebao omogućiti i novi statut.
To, naravno, ne znači da će otpasti svi koji su protiv sadašnjeg stranačkog vrha, radilo se o Istanbulskoj konvenciji ili nekoj drugoj temi, ali bi bilo krajnje čudno da u vrhu stranke budu oni koji se izravno suprotstavljaju većini, u ovom slučaju i nakon što je usvojena posebna izjava koja je trebala umiriti i skeptike koji su se toliko bojali rodne ideologije.
Posve je jasno da su neki hadezeovci iskoristili Konvenciju da iskažu nezadovoljstvo Plenkovićevim modelom vođenja stranke i da pokažu vlastite ambicije. Istanbulska konvencija toliko je uzbudila političke duhove da se na trenutak činilo da bi zbog nje mogla pasti i Vlada, kada je zbunjeni SDP prijetio da će glasovati protiv ako uz nju ide i izjava, a desetak hadezeovaca se naslađivalo da je Plenković na mukama s većinom. To se nije dogodilo, jer su IDS i Glas vrlo jasno rekli da će podržati konvenciju i tada je bilo sigurno da će Plenković imati dovoljno ruku.
Zapravo, premijer i predsjednik HDZ-a ovu je “operaciju Istanbul” izveo vješto i uspješno. Na prazni prostor je otjerao “svoje”, većini pokazavši da su nedosljedni i neinformirani, a s druge strane je SDP uvalio u nevolje, kao stranku koja luta i traži sama sebe. Plenković je išao bez straha da će crkveni lideri nastupiti tvrđe. To se nije dogodilo, jer ipak kasu drži premijer, pa bi svako zaoštravanje s njim bilo loše i za Crkvu. S druge strane, razne desne udruge koje su se digle na noge jer će sada u ženskom WC-u “piškiti” i curice i dečki ispale su smiješne, jer naprosto nisu znale argumentima objasniti o čemu se radi te postoji li stvarna opasnost da se na mala vrata progura rodna ideologija.
A ne postoji. To od početka nije bilo sporno, bez obzira na to što se digla neviđena galama, jer Plenković i HDZ kakav se sada stvara nije po mjeri ni tim krajnje desnim i konzervativnim krugovima koji bi radije plesali uz taktove kojima dirigira neki drukčiji predsjednik HDZ-a.
”Očito, mnogi ne vide pravim očima Hrvatsku, koja nije ekstremna, ni prema desnim ni prema lijevim idejama. Hrvatska nije Poljska”, kaže nam jedan član Predsjedništva HDZ-a, koji tvrdi da su se Plenkovićevi oponenti u stranci prvi put ozbiljno zabrinuli za svoju budućnost. ”Sada je Vlada usvojila i posebnu izjavu pa ćemo vidjeti kako će proći glasovanje. Ako ni to nije dovoljno, onda je jasno da većina onih koji dignu ruku protiv Konvencije dignut će je prije svega protiv Plenkovića.”
Ipak, naš sugovornik smatra da ovo nije kraj otpora prema sadašnjoj politici stranke i da predstoje još mnogi izazovi. ”Ali, Plenković sada jasno zna s kim može, a s kim ne može računati. Sigurno će biti teška odluka oko Stiera, jer su oni bili prijatelji, ali je krajnje nelogično da politički tajnik dva puta ustane protiv šefa. Prvi put kada je Plenković otkazao suradnju s Mostom i sada oko Istanbulske konvencije. Time što je iz Argentine napisao i nimalo ugodno pismo za predsjednika stranke”, objašnjava član Predsjedništva HDZ-a.
Najviši dužnosnici HDZ-a pomno prate što se događa među «pobunjenicima», pa tako prevladava stav da bi politički tajnik Davor Ivo Stier trebao sam ponuditi mandat. ”Nije logično da je na tako važnom mjestu u stranci netko tko se ne slaže s ključnim odlukama stranačkog vrha. Bilo bi posve logično da se sam povuče, jer funkcija političkog tajnika podrazumijeva da se u ključnim stvarima slaže s predsjednikom stranke”, rečeno je Globusu.
Mnogi su svjesni da je Stier zapravo dosljedan, da brani svoje stavove, ali to se u ovom trenutku naprosto kosi s politikom koju zastupa HDZ. I mnogi bi ministri, da se pitaju, možda digli ruku protiv Konvencije, kako bi dobili koji poen na terenu, ali im to ne pada na pamet. Kao jedan, svrstali su se iza svog šefa, dok su stranački prvaci i dalje odlučni da usprkos posebnoj izjavi soliraju. ”Zamislite što bi ovakav Bernardić, kojemu su zasmetale primjedbe Miranda Mrsića, učinio svojima. Pa sve je udaljio koji su bili protiv njega, dok je Plenković još uvijek vrlo pomirljiv. Ali, neće ni on moći zadugo, jer će mu u krajnosti početi raditi o glavi”, kaže naš sugovornik.
Stranačkim pobunjenicima izbijen je i argument da je Plenković nametnuo rješenje, bez konzultacija s članstvom. Dogodilo se upravo suprotno, pa je provedena široka rasprava u stranci koja je pokazala da članovi razumiju stav vodstva kada im se predoče argumenti. Oni koji glasno viču najčešće nisu ni pročitali Istanbulsku konvenciju ili uopće ne razumiju o čemu se tu radi, da se redikuli koji optužuju “ružne žene” kao inicijatore ratifikacije uopće ne spominju. Žalosno je da takvi uopće dobiju medijski prostor.
Apsolutno je pravo Katoličke crkve da ima svoj stav, ali i on mora biti argumentiran. Nitko od visokih crkvenih dostojanstvenika nije objasnio po čemu se Konvencijom “gura” rodna ideologija, a za mnoge je to tek zagrijavanje za mnogo važniju temu, a to je izmjena zakona o pobačaju. Hrvatska tu nikako ne može slijediti poljski model, koji je opasan za svako demokratsko društvo. Ministar Milan Kujundžić iznio je stajalište da Crkva treba biti uključena u rasprave o izmjeni zakona, ali to ne znači da će Zakon biti donesen po diktatu Crkve i da će HDZ kao vodeća hrvatska stranka morati prihvatiti stajališta Kaptola odnosno Vatikana.
Teza da se HDZ “odvojio” od Crkve potpuno je promašena i ona je samo slaba municija Plenkovićevih oponenata. Crkva je oprezna kada se razgovara o temama koje su joj bliske, ali crkveni vrh sigurno neće iz toga izvlačiti dugoročne zaključke i u Plenkovićevu HDZ-u gledati opasnost.
Za većinu hadezeovaca važno je ipak samo jedno: da je stranka na vlasti i da se uživaju sve one povlastice koje vlast donosi. Dok je Andrej Plenković jak i dok vodi HDZ tako da stranka čvrsto drži vlast, nema nikakva straha od neke tihe pobune. Ni zbog Istanbulske konvencije, ni zbog zakona o pobačaju, ni zbog bilo čega drugog. Stranački oponenti ionako su nedovoljno jaki – osim možda Milijana Brkića – da bi se uopće mogli organizirati na nekoj platformi, pa se njih Plenkovićeva struja ne mora bojati.
Hoće li uskoro doći i do promjena u stranačkom vrhu, prije svega kada je riječ o tajnicima, nije teško zaključiti. Hoće, a očito će prva promjena biti na dužnosti glavnog tajnika. Gordan Jandroković ostaje uz Plenkovića motor “novog” HDZ-a, ali će stranački vrh odlučiti hoće li dobiti pomoćnike i tko će to biti. Prije nekog vremena smatralo se da bi Mario Kapulica trebao posve preuzeti mjesto glavnog tajnika, kako bi Jandroković imao vremena za rad u parlamentu, ali je, očito, prevladao stav da ipak on bude i dalje operativni šef broj jedan u stranci. Uspio je srediti financije, HDZ više nema dubioze, a uskoro će biti i na nuli.
Ako se Plenković odluči za Kapulicu, spominje se i iskusni Božidar Kalmeta. Problem je s Kalmetom samo to – ili “samo” to – što se protiv njega vodi sudski spor, a novi statut stranke striktno će odrediti da u stranačkom vrhu ne mogu biti oni koji su optuženi za razna kaznena djela. Ako se hadezeovci ipak dosjete nekog kompromisnog rješenja, izbor Kalmete bio bi za stranku idealan, jer je on do sada glatko pobjeđivao na svim izborima i HDZ-u donosio dragocjena zastupnička mjesta.
Milijan Brkić, naravno, ostaje, jer je kao vješt stranački operativac dragocjen HDZ-u. Sve vrijeme je i lojalan Plenkoviću, oni imaju svojevrsni džentlmenski dogovor o nenapadanju, iako su dva politička svijeta. Ali, Plenković je svjestan da na terenu malo tko može tako dobro izvršiti zadatke kao Brkić. Koliko je Plenkovićev zamjenik zadovoljan sadašnjim statusom, drugo je pitanje, ali veliki manevarski prostor u ovom trenutku nemaju ni jedan ni drugi.
Sudbina Davora Ive Stiera i Mire Kovača nešto je sasvim drugo, i sigurno je da će Plenković s njima morati naći neko rješenje. Stranački tajnici ipak su “glasnogovornici” politike stranke, a očito je da to u posljednje vrijeme nije najbolje artikulirano u HDZ-u.
Nakon svega Andrej Plenković izlazi ojačan, dokazavši da je novi stil, koji uključuje strpljivo iznošenje argumenata i slušanje sugovornika, ali i odlučnost da se nešto dogovoreno sprovede, uspješan. Njegov autoritet je porastao, a time i prostor da na značajna mjesta u HDZ-u postavi ljude koji su spremni provoditi politiku stranke kakvu je zamislio. Dugo se Plenkoviću zamjeralo da je neodlučan, spor i da s premalo autoriteta vodi stranku. Čini se da je to vrijeme prošlo i da Plenković postaje pravi lider HDZ-a, drukčije stranke od one koju smo gledali za vrijeme Ive Sanadera, Jadranke Kosor i Tomislava Karamarka.