Nedjeljni izbori u HDZ-u strateška su greška, suglasni su sugovornici Čajanke koji ističu kako će izbori pridonijeti demokratskom procesu, ne samo u HDZ-u nego u društvu u cjelini. U diskusiji su pokušali odgovoriti na pitanje kako će HDZ izgledati nakon stranačkih izbora i hoće li to koristiti građanima Hrvatske.
Vlašić: Što će biti s HDZ-om nakon nedjeljnih izbora?
Macan: Ništa. Život se nastavlja. Neće biti nikakva katastrofa.
Malešević: Ima li života nakon HDZ-a...?
Macan: Naravno da ima života nakon HDZ-a. Bit će ponedjeljak nakon nedjelje i samo ćemo znati tko se uspio probiti u internim borbama. Ono što je zanimljivo, dakle, da sam doživio da me jutros zaustavio čovjek i rekao: “Vi sigurno znate. Neće valjda pobijediti ovi drugi u nedjelju?” Ne želim reći na koga mislim. Ali, zanimljivo je da je čovjek imao potrebu zaustaviti me, pitati jer mu se jedna od opcija ne sviđa. Tako da ljudima znači što će biti s HDZ-om, pitaju se. Prvenstveno birači HDZ-a, ali u principu, što god da se dogodi, to je korak u evoluciji HDZ-a. HDZ ne može više biti pokret. Tko god tvrdi da može, taj se vara. Imali su eksperiment 2015. s Karamarkom. Karamarko je otišao sasvim desno, to je ideja nekih koji u HDZ-u pokušavaju napraviti veliku domoljubnu koaliciju i onda im se dogodio Most. Dakle, čim odeš krajnje desno, nešto se dogodi u sredini. Nema šanse da velika stranka može zadržati sve. U ovom trenutku se to možda čini SDP-u jer nema konkurencije, nestao je Kolakušić, nestao je Živi zid i drugi. Ali sigurno će se pojaviti neka opcija i na ljevici do izbora. Već imamo trend u cijeloj Europi da imamo barem dvije jake opcije u svakom bloku. To je sad ono što čeka HDZ.
Đurašković: Mogu li ja reći nešto? Prvo, nije se dogodio Most, evo, ovdje je gospodin Relković koji je osmislio Most i na tome mu svaka čast. To što je Most otišao u nekom drugom smjeru i postao isprazan, to je druga stvar. Za razliku od gospodina Macana, ne mislim da je to tako. Problem je što je HDZ u procesu iz pokreta u stranku. Kada će se to dogoditi, konačno? Dok HDZ još sebe baštini kao državotvornu stranku, u smislu da je, na neki način simbolički, država njegov posjed, kao što je vaš posjed neki plac ili kuća, nama ne može biti u ovom smislu građanske demokracije velikog pomaka. S te strane postoje dva problema, politika gospodina Plenkovića je jedna realistična politika. On politički igra jako dobro politički. S druge strane, ja nisam HDZ-ovac, ali vidim jedno svijetlo lice u HDZ-u, a to je gospodin Stier. Gospodin Stier nije važan samo zato što govori da trebamo iščistiti korupciju i druge stvari, nego zato što on stalno inzistira da se u Hrvatskoj, u politici, moramo percipirati kao suparnici. Gledajte tu riječ, su-par. Dakle, ne neprijatelji. Problem je što, poglavito u HDZ-u, a to se onda sustavom reakcije prenosi na cijelu političku scenu, razmišljamo u kategorijama prijatelj – neprijatelj. Mi smo za, imamo rov, kao da je rat, a na drugoj strani je netko koga treba zatući. To nije samo stvar ekstremne desnice, to je stvar i nekih lijevih, aktivističkih krugova prema kojima sam, iako je to moj svjetonazor, vrlo kritičan. S druge strane, gospodin Stier unosi i njemački tip konzervativizma. Mi kao zemlja koja nije prošla standardni razvoj u posljednja dva stoljeća, dakle industrijsku revoluciju s razvojem građanstva, nemamo ni sposobnost dati konzervativce. Konzervativac je, recimo to tako, malo domobran. On se pasivno štiti onime s čime se ne slaže, ali ne diže na to kuke i motike. Zato kod nas, nažalost, desnica uvijek, ako pokrene neki aktivistički moment, često ima element radikalizma, jer želi pojačati tu priču prijatelj – neprijatelj.
Vlašić: Mislite, kao Penava?
Đurašković: Pa da! Iako ja mislim da gospodin Penava tu nije kompleksan, nego da je njegova politička pozicija da bude više kao lutak kojega netko poteže u pozadini.
Macan: Mamac, mamac.
Đurašković: Problem oporbe, izazivača u HDZ-u, jest da se tu skupilo sve “s koca i konopca” da bi srušilo Plenkovića, zbog nekih svjetonazorskih pitanja, ali i zbog toga, koliko čujem od ljudi unutar HDZ-a i zbog samovolje, takvog načina vođenja stranke.
Vlašić: Meni se čini da oni to vole, okrutnog i svirepog vladara.
Đurašković: Znam, znam. Samo ću vam reći jednu stvar, jedan dio mladih ljudi koji se okuplja oko Stiera želi to promijeniti, i tu im dajem potporu. No, što jest, jest, Stier nije politički vođa. Oni su uzeli Miru Kovača zato što je Kovač imao puno bolji rad na terenu. S druge strane, Stier je smrtna opasnost za HDZ, ako bi krenuo ostvarivati ono što govori. On bi HDZ okrenuo naopako. HDZ počiva na korupciji, a on bi je iskorijenio.
Relković: Ja ću se složiti s četiri Krešina slova, ali bih slovo “i” u riječi “ništa” promijenio u “e”, pa bi umjesto ništa bilo nešto. Dogodit će se nešto, i HDZ-u i Hrvatskoj. HDZ to povezuje tako da misle da ako se njima dogodi nešto loše, Hrvatskoj će se dogoditi loše. Mislim da se percepcija birača promijenila, a oni to nisu primijetili. U dobrom dijelu birača vlada logika, ako se HDZ-u dogodi nešto, u smislu pada, čišćenja, Hrvatskoj će se dogoditi nešto pozitivno. Dok bi Milijan Brkić tu stavio znak jednakosti, dobar dio čak i njihovih birača taj znak križa i kaže: “Ne, više nije znak jednakosti između održavanja ovakvog HDZ-a i održanja ovakve Hrvatske.” Volim, kad gledam unaprijed, političke procese gledati unaprijed, godinu ili dvije ranije, a ne kad oni dolaze. Kada dolaze, onda na nas svi mogući koronavirusi, sekundarni učinci utječu kao što se može dogoditi da i na izbore idemo jedan po jedan u razmaku od sto metara zbog koronavirusa. Karikiram, naravno, da se može dogoditi nešto što utječe na povijest. Ali, kada gledam godinu ili dvije ranije, već sam znao izreći rečenicu da Hrvatska neće biti ista nakon izbora, ne parlamentarnih, niti europarlamentarnih, ne predsjedničkih iako su doprinijeli jer je ubačen jedan normalizam, ili normabel, nije važno... (svi se smiju)
Vlašić: Pa normalno.
Malešević: Možda normazol...
Đurašković: Može biti xanax.
Relković: Htio sam to etimološki izvući. Govorio sam da će parlamentarni izbori u Hrvatskoj učiniti Hrvatsku politički neprepoznatljivom u odnosu na ono u kakvoj danas živimo. Kao i kada se rađaju zvijezde, jako je puno prašine, svemirske prašine. Kada gledate od SDP-a do HDZ-a, kada gledate današnje ankete, imate čak više od 20 posto biračkog tijela razmrvljenog do boli. Ako SDP uzima 30 posto, ako, samo zbog zbrajanja sada, HDZ uzima 25 posto, imate 55 posto. Dodajte tome Škorine, a dodat ću Suvereniste i Most, to je 15 posto. Na koliko smo stali? Svi ćemo se složiti da desnije od Škore ne može biti više od jedan do dva posto, da lijevo od SDP-a nema jedan do dva posto. To znači da u centru postoji takav kapacitet koji je “prašina”.
Macan: Najveća bitka je u centru, samo toga nitko nije svjestan.
Relković: Naročito zbog okretanja HDZ-a u bilo kojoj pobjedi. Ne zanima me interna pobjeda, nego što će se odraziti. Ostane li Andrej Plenković na čelu HDZ-a, on mora liječiti “desnu ranu” i opet je taj centar prepušten borbama koje će se događati. Dogodi li se ovo skretanje, tada imate još veće otvaranje.
Vlašić: Koja rana se tada liječi? Desna je zaliječena ako Kovač bude vodio HDZ...
Relković: Tada je pitanje što radi “desni HDZ” u trenutku kada je siguran u sebe? Takav, pobjednik siguran u sebe, uvijek pada. Golijat ne pada od stotinu kamenja, nego od jednog – bahatosti. Takav HDZ vodi sebe do razine bahatosti da više ne gleda ni analitike, niti što treba raditi, niti što ne treba. Ponaša se kao pobjednik šest mjeseci prije izbora. Onda takav HDZ gubi izbore. Ovoga puta, izgubi li HDZ izbore, ima još jedan ogroman problem, golemi upitnik. Ako prenosi negativnu sinergiju, iz izbora u izbore, na koje sljedeće izbore prenosi taj efekt? Na njima, uz parlamentarne, kapilarno najvažnije izbore! Na lokalne izbore koji dolaze vrlo brzo nakon parlamentarnih. Zato govorim da je slika Hrvatske, ova kakvu danas gledamo, samo zamrznuta na 27 ili 28 posto i neće tako izgledati na kraju godine.
Malešević: Tu se slažem.
Vlašić: A što će Hrvatska dobiti od HDZ-a?
Malešević: Ja se ne bojim za taj proces koji je HDZ započeo. Oni su veliki dečki, oni će to ishendlati, iako tu ima raznih problema, od broja članova, načina kako se bira, koliko tu ima prostora za razne manipulacije, to su posljedice toga. Ne zbog toga koga će izabrati nego zbog dvije stvari, tajminga i načina na koji biraju. Ovo je za njih najgori tajming koji može biti. A to da su se upustili prvi put u izbore po principu jedan član, jedan glas, u izbornoj godini, to je potpuno nesuvislo. To se ne radi. Hajde da je to gotovo 15. ožujka, nego će se to produžiti do početka šestog mjeseca.
Macan: Po prvi puta!
Relković: I to s više kandidata, ne s aklamacijom jednom kandidatu.
Vlašić: U demokratskom smislu je to odlično, nije li?
Malešević: Ljudi moraju učiti i od drugih. Da su gledali preko puta što je taj princip biranja prouzročio SDP-u, vidjeli bi da to nije dobro. SDP je počeo propadati, počele su nesuglasice i podjele nakon uvođenja metode jedan član - jedan glas. Ta metoda uvijek ostavlja “džepove otpora” koji nisu više...
Macan: Upravljivi.
Malešević: Upravljivi. Dakle, stalni zahtjevi za smjenom Davora Bernardića dolaze od one ekipe koja je tom metodom izgubila. Ja sam uvijek govorio da matematičkom metodom imate legalnost i legitimnost izabranog čovjeka, ali niste dobili lidera. Lider se ne bira matematički. Velike europske stranke su odustale od te metode izbora. Imaju neke savjete, “vijeće mudraca”, nekim konsenzusom izaberu vodstvo. Nemojte zaboraviti da birači u HDZ-u moraju sedam puta izaći na birališta da izaberu novo vodstvo, a to iza sebe ostavlja negativne posljedice. To je zaraćena ekipa na terenu, a to nije dobra priprema za parlamentarne izbore. Ipak je najvažnije da parlamentarna stranka, pa i HDZ, bude u najboljoj formi za vrijeme izbora. Ovo nije dobar uvod u tu tekmu. HDZ ne radi dobre pripreme za izbore s ovom metodom i s ovim tajmingom. Mislim da je to potpuno jasno sada.
Macan: Treba im Relković koji razmišlja dvije godine unaprijed.
Vlašić: Dobro, ali što Hrvatska može dobiti od HDZ-a?
Macan: Normalizaciju.
Vlašić: Sada smo upravo saznali da će Bernardić postati premijer.
Macan: Nismo to još vidjeli i nije to sigurno.
Malešević: Ne, neće. Kotač povijesti, ono što ta fraza kaže, nikada se ne vrti unazad. Dakle, jednom započeti procesi se nastavljaju naprijed. Te retrogradne ideje imaju neku snagu, ali nemaju tu snagu da zaustave kotač. Ta ekipa koja se odvojila i koji su već otišli u suvereniste, poput Hasanbegovića i drugih, su, povijesno gledano, dvije suprotstavljene stvari. Meni se čini da se oni hoće vratiti na stanje prije Francuske revolucije, zagovaraju neke ideje koje su prošlost. Francuska revolucija je donijela liberté, égalité i fraternité, no poslije toga stvari više nisu bile iste. Da, to su riječi koje su dio identiteta, ali vichyjevska Francuska je imala zamjenu za te tri riječi, a to su: obitelj, rad i domovina. Meni se čini da je to u Hrvatskoj vrlo jasno. Oni neće jednakost, slobodu i bratstvo, oni hoće rad, domovinu i... to je to.
Đurašković: Nemojte, Francuska je jedna velika politička kloaka. Naime, nacizam je vladao u Njemačkoj, ali fašizam je izmišljotina francuskih desnih intelektualaca. Reakcija od samog početka revolucije na to je jaka i sada imate Front national, koji je točno na tom putu. Marine Le Pen je jedna vrlo pragmatična političarka, govori o vrlo aktualnim temama, no ako pogledate program, on ima točno ovo, s 1789. godinom sve je krenulo krivo. Ne u smislu revolucije, nego čak i kad je Francuz nacionalist, on je stvoren apstraktno. Što to znači, sad ću ja biti Francuz zato što Europi donosim slobodu? A gdje je tu sir i vrhnje? Oni žele Francusku sira i vrhnja nazad. Kad bi Marine Le Pen osvojila vlast, bilo bi jako zanimljivo kako se paket otvara. Ne u smislu da bi rehabilitirali Vichy, ali ovaj rad, obitelj, domovina, to bi se sigurno vratilo. Sama pretpostavka Revolucije da smo svi jednaki jer nam Bog jednakost nije dao i da je stvaranje apstraktnog građanina nešto dobro, bilo bi to modificirano i napadnuto. No, da se ne bavimo time. Želim reći da ste, što se tiče stranaka, g. Relkoviću, u pravu. No, s druge strane, sada kada govorite praktično iz kuta HDZ-a i kažete da to nije dobro, dobro je za naš politički sustav. Uvodi se unutarstranačka demokracija, legaliziraju se frakcije. Frakcije znaju kako se ponašaju. U frakcijama smijete izraziti neslaganje s politikom vodstva, ali ga ne smijete minirati. Kada bismo uspjeli legalizirati frakcije, to bi bilo puno bolje. To bi značilo da kada je netko član frakcije, a uzmimo za primjer Istanbulsku deklaraciju, onda u Saboru takav član ne bi smio glasati protiv, ali smije biti suzdržan. CDU je poznat po tim frakcijama, ima ih uistinu raznih. Njihov ministar zdravstva, trenutno najpopularniji političar Jens Spahn, trebao bi biti kršćanski demokrat, a istodobno je javno deklarirani homoseksualac. Gdje smo mi od toga? Ja se bavim više povijesti, ideologije i izgradnje nacionalnog identiteta, pa s te strane gledam što bi bilo unutar pojedine stranke korisno za društvo. Ovo što Plenković radi ne mislim da je korisno. S jedne strane imate europejstvo, a s druge strane imate radikalnu desnicu koja puzajući radi što hoće dok ne dođe do visokog identiteta. S jedne strane imamo europejstvo, a s druge strane Ministarstvo branitelja financira neke potpuno nebulozne udruge s krajnje revizionističkim projektima.
Vlašić: Da, ali to je jedan od ključnih ljudi u Plenkovićevoj kampanji, Tomo Medved.
Đurašković: To i jest problem.
Malešević: Zašto se ne može puno promijeniti? Postoji jedan vrlo prozaičan i jednostavan, temeljni razlog. Kada pogledate članstva stranaka, i HDZ-a i SDP-a, 90 posto tih ljudi je zaposleno u javnoj Hrvatskoj. To je geneza cijelog problema. Imate stranku u kojoj su članovi zaposlenici države. Kada bi na jednom sastanku SDP-a, HDZ-a ili HNS-a pitali ljude da dignu ruke oni koji nisu zaposleni za državu...
Macan: Tko ne ovisi o proračunu!?
Relković: Čak obiteljske loze žive na proračunu!
Đurašković: Ja čak mislim da je u HNS-u taj postotak najveći.
Malešević: To je ishodište problema. Zašto ljudi kažu da su svi isti? Zato što su svi zaposleni na proračunu.