GLOBUSOVA KAVKASKA ČAJANKA

VIDEO: 'OLAKO POLITIČARE ETIKETIRAMO KAO POPULISTE. AKO NEŠTO OBEĆAŠ, NE ZNAČI ODMAH DA SI POPULIST' Je li naša politička scena podlegla estradizaciji

 

Nakon što se Miroslav Škoro pojavio kao kandidat na predsjedničkim izborima, nametnulo se pitanje u kojoj je mjeri sada pred Hrvatskom estradizacija politike. Kandidati, naime, u namjeri da budu što neposredniji i bliži biračkom tijelu sve češće nastupaju kao da su dio nekog showa. A gdje je onda politika?

Je li hrvatska politička scena podlegla estradizaciji i treba li strahovati da bismo u godini predsjedničkih izbora umjesto ozbiljnog nadmetanja političkim idejama mogli gledati populistički show-program – o tome su u Kazališnoj kavani raspravljali ugledna komunikologinja, stručnjak za politički marketing i profesor povijesti.

 

Vlašić: Događa li nam se estradizacija politike? Smije li se među kandidatima pojaviti jedan pjevač? Vi ste, gospođo Leinart, nedavno pohvalili tu kandidaturu. On možda bude odličan predsjednik, ali u kojoj je to mjeri ozbiljno?

Leinert-Novosel: Ovisi što gledate, kako pristupate tom fenomenu. Jedni kažu kako živimo u doba kada sve više amatera postaju faktori u javnom prostoru. Sve je više onih koji se nisu školovali za neke stvari, a baš to žele raditi. Postavlja se pitanje, kako to da najednom oni koji su vjerovali da nakon obrazovanja slijedi određena karijera danas iskaču u različitim pravcima i počinju se kandidirati za svakojake funkcije, pa tako i za političke. Što se ovdje događa?

Vlašić: Je li politika najisplativiji biznis?

Leinert-Novosel: Čini se da jest vrlo interesantan, ali za to morate ostvariti određene pretpostavke. Naime, morate postići to da vas ljudi prepoznaju, da vas identificiraju kao osobu koja bi bila dobra na toj i toj funkciji, i na kraju, ono što je najbitnije za političare - kako mobilizirati ljude, kako omogućiti da na kraju krajeva taj sudbonosni dan izađu pred izborne kutije i daju glas za vas. Dakle, morate pogoditi nešto što njih muči, morate predložiti nešto što oni jedva čekaju, a ništa se ne događa, morate dati nekakvu nadu. I sada dolazimo u područje koje možete na različite načine interpretirati. Neki kažu da ako osluškujete ljude, ako im nešto obećate, vi ste populist. Danas je, prema mojem mišljenju, to etiketa koja se prilično često lijepi svima i na svim mjestima. Čim netko želi nešto učiniti nekom, da mu zadovolji neku potrebu, kažemo da je to čisti populizam. Ja bih malo počela raditi nekakvu distinkciju između borbe za popularnost, što političari moraju raditi i te, takozvane, populističke komunikacije koje čine sastavni dio onoga što populista čini populistom.

Zagreb, 260619.
Kavkaz.
Kavkaska cajanka sa Borisom Vlasicem, Vjeranom Pavlakovicem, Smiljanom Novosel Leinart.
Na fotografiji: Smiljana Leinert Novosel. Foto: Damjan Tadic / CROPIX
Damjan Tadic / CROPIX

Smiljana Leinert Novosel

 

Vlašić: Gdje je tu razlika?

Leinert-Novosel: Ako gledate taj fenomen populizma, on nije uopće nov, star je koliko je stara i politika. Nalazite ga na svim zemljopisnim širinama i dužinama, imate ga i s ljevice i s desnice, i u središnjim strankama. Ako pokušate to jasnije definirati i reći što je to zapravo, jedan od mogućih načina jest i taj da je to odgovor na nezadovoljstvo ljudi, da je to signal, element koji kaže nešto ne valja s onime što se zbiva, postaje li demokracija na neki način deficitarna u nekim seg­mentima. Tu se sada mogu pojaviti ljudi koji žele ponuditi rješenja i mogu to učiniti tako da se bore da popularnošću dođu na vlast i onda da realno objasne u kojem vremenu, kako, uz koja odricanja i tako dalje, mogu doći do kraja.

Vlašić: Da, ali oprostite, svaki prodavač životnog osiguranja ima savršeno pitanje nakon kojeg mu osoba kojoj se obraća nudi svoj novac. Hoćete li sigurnu mirovinu ili želite odlično školovanje za svoje dijete? Nakon toga nemate što drugo nego izvaditi novac iz svog džepa i reći - svaki mjesec davat ću vam novac.

Leinert-Novosel: Populisti su oni koji obećavaju rješenja na kratke staze i koji su, zapravo, nerealni u tim rješenjima. Mislim da je to razlika između onih koji se bore za popularnost i onih koji žele prečacima doći na vlast i onda uspostavljaju sličan model vladavine kao što su činili i oni prethodni. Premda, imate masu teoretičara koji to puno drugačije analiziraju, svrstavaju u skupine, pokušavaju doći do odgovora koji uopće ne može biti jednoznačan. Svakako da neka rješenja bolje zvuče, neka rješenja zvuče lošije i kolega će sigurno poslije reći - pa, naravno, tko će se između žrtvovanja i realnosti odlučiti za to, a ne za brzo rješenje. Tu mi se čini da je možda neka razlika između popularnosti i populizma. Probati ljude uvjeriti i probati biti tako jak u komunikaciji da svi zaista povjeruju da će rješenja doći, ali ne preko noći nego jednim normalnim putem. Za razliku od onih koji obećavaju neke stvari, rekla bih kratkoročno, samo da podilaze ljudima i da postignu brze efekte.

Vlašić: Prozvao sam jednog predsjedničkog kandidata, ne zato što imam određene simpatije prema njemu ili nekom drugom, niti zato što mi se on osobito ne sviđa, zbog estradizacije politike. Jesam li pogriješio?

Pavlaković: Ne, niste, ali ta estradizacija nije nešto što se događa sada, posljednjih pet ili deset godina. Sada će biti sto godina od ulaska Gabriela D’Annunzija u Rijeku. On je bio pjesnik koji je postao neke vrste diktator, vodio je Rijeku šesnaest mjeseci, a nakon njega politika se zaista promijenila. Nije bila više dosadna, parlamentarna, nužna, nego je dobila emocije, performans. To je bio neki veliki uvod u 20. stoljeće, nakon njega je došao Mussolini, Hitler. I mediji su se mijenjali, kada je televizija došla između JFK-a i Nixona, Reagan je bio glumac…

Zagreb, 260619.
Kavkaz.
Kavkaska cajanka sa Borisom Vlasicem, Vjeranom Pavlakovicem, Smiljanom Novosel Leinart.
Na fotografiji: Vjeran Pavlakovic
Foto: Damjan Tadic / CROPIX
Damjan Tadic / CROPIX

Vjeran Pavlaković

 

Vlašić: Da, ali Reagan nije došao s filmskog seta, on je odradio svoju političku karijeru prije nego što je postao predsjednik.

Pavlaković: Mislim da je bio samo u Kaliforniji, ali kada je postao predsjednik, svi su rekli da je glumac postao predsjednik.

Vlašić: Da, to su rekli i Schwarzeneggeru, koji uspio Kaliforniju dovesti na razinu treće ekonomije unutar SAD-a.

Leinert-Novosel: Čak su dodavali da su bili bolji kao glumci nego političari unutar svojih fahova.

Vlašić: Što je s odgovornošću za sva ta obećanja? Što da, ustvari, radi birač?

Šimunić: Odgovornost je na biračima. Odgovornost leži na političaru kada on obeća nešto, ali u onom trenutku kada on ne ispuni, ako ga birači ponovno izaberu, onda ta odgovornost prelazi na njih, a ne na političara.

Vlašić: Mislite da će birači zamjeriti predsjednici to što nismo postali jedna od prvih ekonomija Europe?

Šimunić: Mislim da neće, ali na neki način će ona to osjetiti na ovim izborima. Sjetite se samo Karamarka kada se nije mogao sjetiti pet mjera koje je mislio provesti, nije se mogao sjetiti digitalizacije. Taj ga je video dočekao nakon dvije godine u kampanji. Sve što kažeš javno netko zabilježi, i kad tad će se to pojaviti u medijima ili na društvenim mrežama, a to je i moćnije od samih medija. Tu počinje ona odgovornost da morate paziti kada kažete - bit ćemo najbogatija zemlja na svijetu, i kada ideš drugi put ponavljati taj mandat, onda imaš kredit od prije koji te može podignuti ili koštati. Karamarka je to koštalo, njega je digitalizacija pokopala na društvenim mrežama u kampanji.

Zagreb, 260619.
Kavkaz.
Kavkaska cajanka sa Borisom Vlasicem, Vjeranom Pavlakovicem, Smiljanom Novosel Leinart.
Na fotografiji: Bartol Šimunić
Foto: Damjan Tadic / CROPIX
Damjan Tadic / CROPIX

Bartol Šimunić

 

Vlašić: Koliko je digitalna kampanja pomogla SDP-u kada ste bili direktor digitalnih komunikacija?

Šimunić: Nama je to podiglo vidljivost, tamo smo dobili materijal koji je bio javno dostupan i iskoristili ga u političkoj borbi, što je sasvim legitimna stvar. Tu smo dobili neke poene, a protukandidata prikazali nesposobnim, odnosno nedosljednim, nedoraslim funkciji za koju se mislio kandidirati. U novim je medijima, društvenim mrežama, zanimljivo to da ono što je ujutro vijest - poslijepodne to više nije. Automatski, u sekundi se odgovara na suparničku retoriku. Za ono što je nekada trebalo dan-dva, presicu, Dnevnik pa opet presicu da bi se pojavilo dan kasnije u novinama, to je danas prešlo u termin od samo pola dana. Samim time to je maraton koji se trči u sprintu. Šest mjeseci kampanje nije jednako danas kao što je bilo prije trideset godina. To je neusporediva stvar na koju morate paziti i koja vas sve prati. Danas vas bilo tko na ulici može snimiti mobitelom kako ste se krivo parkirali i onda imate probleme.

Vlašić: Milanović se koristio mobitelom, je li to dobro?

Leinert-Novosel: Svatko se koristi onim što smatra da je za njega najbolje, što će biti najefektnije, što je drukčije od drugog. Ako ste poznata osoba u politici, a natječete se ponovno za neku takvu funkciju, onda morate imati neku takvu ideju koja će vas razlikovati od drugih kandidata. Prvo, morate ih podsjetiti na ono dobro što ste prethodno radili, a nastojati prikriti ono što nije bilo tako dobro. S druge strane, morate pronaći ono što vas razlikuje i po čemu vi želite da vas pamte, nastojeći prikriti ono što nije bilo tako dobro. S druge strane, pronaći ono što vas razlikuje i po čemu vi želite u ovom mandatu, u ovom naletu biti prepoznati. Mogli ste zamijetiti da je Milanović počeo prvi s prijavom za kandidaturu. On je išao sam, ogoljen rekao je - to je na kraju moja bitka, ja znam što su to predsjednički izbori, nije to stranačka priča, to je individualna priča i da, a na to se svi moramo podsjetiti, to je vrlo personalizirana vrsta izbora gdje jako puno sve ovisi o osobnosti. Stranačka mašinerija je prisutna, ona radi, ona je u pozadini, ali ono što mi vidimo i što pratimo je osobnost pojedinca. On pokušava na neki način naglasiti ono što je plus za njega, što misli da je interesantno u ovom trenutku, s obzirom na okolnosti, na politički trenutak. On očito pokušava napraviti nešto interesantno, a to je staviti na stranu i pokušati pokriti pod više slojeva neke svoje loše stvari koje ga, nažalost, još uvijek prate u sjećanju jednog dijela ljudi. Premda je sjećanje ljudi, memorija, dosta kratkoročna.

Vlašić: Je li kratkoročna?

Šimunić: Kažu da je u politici to tri do šest mjeseci, nakon toga se zaboravlja.

Leinert-Novosel: Točno. Ljudi tako brzo zaboravljaju i ponavljaju se iste stvari, opet vjeruju istim ljudima. Birači kao da žele vjerovati nekome, pa onda vjeruju i ljudima kojima nekoliko mjeseci prije nisu vjerovali. U svakom slučaju, on, Škoro, poduzima nešto da bi istaknuo neku svoju specifičnost i rekao - ja imam čvrste stavove, ja ću odigrati ovo sam, ja ću vam pokazati u što vjerujem, a to je moderna Hrvatska. Ja sam ga tako razumjela u onom njegovom prvom istupu, i to je vjerojatno poruka koju je čekalo prije svega njegovo biračko tijelo, a onda vjerojatno jedan dio onih koji su neopredijeljeni, negdje oko centra, razočarani, apstinenti i takvi ljudi.

Vlašić: Na te neopredijeljene je vjerojatno Škoro računao. Koristio je formulaciju koja je bila odlično upotrebljena u kampanji za Brexit. Rekao je: Uzmimo nazad državu! Dakle, cijelu svoju priču o tome kako on misli urediti državu, sustav, izmijeniti Ustav, biti neposredan i direktan predsjednik, podcrtao je bitnom rečenicom: Nazad državu! Biračima dati nazad državu. Kako ste vi to doživjeli?

Šimunić: Znamo kako je Brexit završio. Oni bi danas voljeli da se to nikad nije dogodilo.

Vlašić: Da, ali vrlo uporno idu u tom smjeru i ne odustaju...

Šimunić: Da, iako nijedan akt u parlamentu ne može proći, potpuno su se doveli u blokadu. Kraljica im nije održala govor već godinu i nešto dana jer ako ona održi taj govor, ponovno se sve može vratiti na dnevni red. Igraju se procedure. Imate i kampanju Živog zida protiv cijepljenja, a kada je izbila epidemija u Dubrovniku, onda ih nigdje nema. I to je dio populizma, to je opasan populizam. Tko je narodu uzeo državu? Ja bih volio znati tko je narodu uzeo državu i kako, ako je narod na referendumu odlučio ući u zajednicu i dati dio svog suvereniteta toj zajednici. Škoro sigurno tu, zato što dolazi s estrade, koristi taj svoj štih pa ide po onoj populističkoj: Dajmo dite materi, no pitanje je kakvu ćemo to državu imati ako sve damo na referendum. Znamo da je Mussolini sve stvari u svojoj Italiji rješavao referendumom. Bit će u ovoj kampanji jako puno estradnih dijelova.

Vlašić: No, možda biračima to nije ni važno, možda oni ne žele sadržaj nego samo žele formu, ne žele se zamarati?

Šimunić: Ako predsjednik ostane u ulozi u kakvoj je sad, onda je sadržaj lišen bilo kakvih komentara, to je samo forma. Ali, ako vraćamo predsjedniku bitne ovlasti, onda je to nešto drugo.

Vlašić: Mislite li da predsjednik nema bitne ovlasti?

Šimunić: U ovom trenutku nema.

Leinert-Novosel: Nema.

Pavlaković: Nema.

Šimunić: Jedina važna ovlast koju ima je da predstavlja Hrvatsku u svijetu, i ako želimo graditi nekakav imidž u svijetu, onda je važno kakvu osobu šaljemo.

Vlašić: Samo ću podsjetiti na to da smo imali predsjednika kojega nitko nije htio uzeti kao ozbiljnu osobu, nije imao nikakve ovlasti i koji je vladao svojim autoritetom i vicevima, a jedan potez koji je poduzeo definirao je njegovo predsjedanje. Stipe Mesić je u jednom danu potpisao umirovljenje za dvanaest generala. To je bilo sasvim dovoljno. Sjetimo se da u tom trenutku na ulici imamo komešanje desnice, generali se žele uključiti u politiku, i onda on sve presiječe jednom odlukom.

Pavlaković: U Hrvatskoj dosta vlada ta simbolička politika, još od Domovinskog rata, i u tim trenucima predsjednik, odnosno, predsjednica, ima mogućnost svojim izjavama utjecati. Možda nema mogućnost donijeti zakon, ali ljudi slušaju predsjednika, mediji ga prate, i na toj razini ima moć. Njegove se poruke čitaju, gledaju, njega se sluša.

Izdvajamo

Iz drugih medija