Kako u ponedjeljak vratiti djecu u učionice, pitanje je kojim se već nekoliko tjedana bave roditelji, Ministarstvo obrazovanja i učitelji. Svi imaju svoje prigovore i razloge zašto im predloženi povratak nije dobar, a Ministarstvo nastoji pronaći način koji bi zadovoljio sve, prije svega političku odluku da se djeca od prvog do četvrtog razreda vrate u učionice kako bi se roditelji mogli vratiti na posao.
To je posljedica olakšavanja mjera opreza. Devetero djece u grupi, u vrtiću ili razredu kojima je posvećen jedan učitelj ili odgojiteljica, razmak između djece, različiti termini početka nastave te niz drugih mjera nastalih na temelju uputa epidemiologa ipak ne odgovaraju na mnoga pitanja koja su se pojavila i u Čajanci.
U raspravi su sudjelovali Ana Tuškan, glavna tajnica Sindikata učitelja, Marko Košiček, glavni savjetnik ministrice znanosti i obrazovanja Blaženke Divjak, i Ivica Lovrić, pročelnik zagrebačkog Gradskog ureda za obrazovanje.
Vlašić: Kako će izgledati nastava koja počinje 11. svibnja, vi stojite iza svega?
Košiček: Ne mi, iza svega je Hrvatski zavod za javno zdravstvo, oni su dali okvir u kojem se mi krećemo. Oni su dali preporuke kako će izgledati prvi dan u školi, a i svi ostali dani. To sasvim sigurno neće biti kao odlazak frizeru ili na jutarnju kavu.
Vlašić: Je li to, realno, izvedivo, nakon toliko vremena koje su djeca provela kod kuće, krenuti u školu po sasvim novim pravilima? Riskira li se time?
Košiček: Dio djece je i dosad išao u vrtiće. Roditelji koji su mogli raditi od kuće ostavili su djecu doma, ali oni koji su morali odlaziti na posao, kao liječnici, slali su djecu u vrtić i školu. Nije to bio slučaj samo u Zagrebu nego u cijeloj Hrvatskoj. Ono što je novo u ovim mjerama popuštanja jest intencija da se svi roditelji vrate na posao i da, naravno, djeca krenu u školu i vrtić.
Djeca vrtićke dobi, prirodno je, ne mogu ostati sama doma, a što se tiče školskog uzrasta, starija djeca su samostalnija. Oni u konceptu nastave na daljinu rade projektno sa svojim nastavnicima putem svojih virtualnih učionica, dok se učenici u razrednoj nastavi, osim nastave na televiziji, moraju oslanjati na osobe s kojima su tada doma, sami ne mogu svladati to gradivo. Budući da se roditelji vraćaju na posao, djeca će ići na nastavu kako ne bi bila zakinuta za to učenje.
Vlašić: Hoće li škole moći osigurati sve potrebne uvjete, krede i spužve, ali i dezinfekcijska sredstva i razmak? Kakva je situacija u Zagrebu?
Lovrić: Vidjet ćemo. Razmak ćemo moći osigurati zato što neće sva djeca doći na nastavu. Prije definiranja ovih mjera napravili smo preliminarnu anketu, u kojoj je jedna četvrtina roditelja izrazila namjeru i spremnost poslati djecu na nastavu. Nakon ovih mjera po kojima svaki roditelj mora dati pismenu izjavu da oba roditelja moraju ići raditi, taj će broj sigurno biti i manji.
Zato neće biti problem osigurati prostor za 9 +1 osobu u učionici. Pogotovo će nam to biti lakše u vrtićima, gdje imamo dovoljno prostora. Ono što nam je tehnička poteškoća jest prijevoz učenika, ali mislim da ćemo do početka nastave to riješiti u suradnji s Hrvatskim zavodom za javno zdravstvo. U prvotnim mjerama to nije bilo precizno propisano, ali imamo dovoljno autobusa. Važno nam je samo da imamo jasne upute zdravstvenih djelatnika i toga ćemo se pridržavati.
Vlašić: Je li, realno, izvedivo održati taj razmak tijekom nastave? Mnogi su ravnatelji nakon objave prvih mjera rekli da je to nemoguće. Hoće li se pojavljivati problemi s razmakom ili je riječ o izmišljenom prigovoru?
Košiček: Pitao sam epidemiologe baš to, te mogu samo reći ono što su oni meni rekli. Naravno da nije moguće održati taj razmak u vrtićima, ali to i nije glavni uvjet. Bitno je da se te grupe od devetero djece, učenika i njihovih učitelja, ne miješaju s drugim grupama.
Oni su jedna cjelina koja ne komunicira s drugim grupama. To je način zaštite kakav imamo i u našim kućanstvima. Sa svojim ukućanima isto tako nismo na udaljenosti od dva metra, možda se trudimo manje grliti i ljubiti, ali i dalje smo jedna cjelina. Sa susjedima s kojima smo dobri i nekada smo odlazili na kavu, sada si mašemo preko balkona.
Tako i dvije susjedne učinioce, A i B razredi koji su na istom hodniku i djeca bi se inače družila pod odmorom, sada se neće družiti, a kad se budu susretali, razmak će biti dva metra. Unutar grupa taj je razmak, naravno, teže održati.
Vlašić: Je li to naglo bacanje djece u rizičnu situaciju? Dosad su bila samo unutar svoje obitelji, a sada se to proširuje na još osmero druge djece?
Košiček: To je istina i zato se za odgojitelje i dalje predlaže da se drže dalje od djece. Što se tiče kontakata djece, studije su pokazale da je zaraznost djeteta s drugog djeteta vrlo malena. Djeca koja su se zarazila, zarazila su se od svojih roditelja koji su im donijeli virus, a mislim da uopće nije zabilježen slučaj da je dijete zarazilo roditelja.
Pritom se ograđujem jer nisam epidemiolog, ovo sam od njih saznao. No, ta smo pitanja postavili epidemiolozima. Rizik odlaska u vrtić, sasvim sigurno, postoji i zato i jest preporuka da oni koji ne moraju odlaziti u vrtić ostanu doma.
S druge strane, više ne živimo u situaciji da samo netko iz obitelji izađe u nabavku, nego roditelji odlaze na posao, budu u kontaktu s drugim ljudima pa onda taj odlazak u vrtić i nije više taj novi rizik. Dakle, kako se mi polako vraćamo u normalu, tako će se i ti rizici polako izjednačavati.
Lovrić: Meni se čini da su ove mjere, a i sama odluka da se krene u vrtiće i škole, donesene više zbog životnih potreba društva i roditelja, a ne odgojno-obrazovnih razloga. Na prvoj stranici, a i na ostalim stranicama Uputa zavoda za javno zdravstvo stoji preporuka “ostanite kod kuće ako je to ikako moguće”.
U biti, u vrtić i u školu trebala bi dolaziti samo ona djeca čija su oba roditelja zaposlena i djecu je potrebno negdje smjestiti. Time, naravno, ulazimo u onu zamku je li prioritet obrazovanje ili čuvanje djece. Međutim, živimo u vremenu koje je stubokom drukčije nego što je ikad bilo. U posljednjih mjesec i pol dana i vrtići i škole imali su ulogu čuvanja one djece koju nitko nije mogao pričuvati.
Nama je redovito u vrtiće dolazilo između 20 pa i 250 djece onih roditelja koji nisu mogli ostati kod kuće, a dolazila su i tri osnovca. Riječ je o djeci liječnika koji su cijelo vrijeme dežurali i nisu ih imali gdje ostaviti. Mislim da je i to uloga vrtića i škola u ovakvim situacijama. Ako se nešto ne promijeni u ovih mjesec, mjesec i pol, koliko je ostalo do kraja školske godine, tako će i ostati.
Gledamo li čisto po obrazovnim razlozima, po meni, ova nastava, povratak u učionice nije ni trebao biti pokrenut. Sustav nastave na daljinu funkcionira kako funkcionira, no gledamo li šire društvene razloge, ova je mjera bila potrebna.
Ono što se meni nameće kao problem, budući da su učiteljice razredne nastave izvodile nastavu na daljinu, mislim da Ministarstvo mora pronaći način kako sve organizirati, pa to i platiti jer će učitelji raditi dva posla.
S djecom koja dođu u razrede i s onom kojoj će predavati na daljinu. Većina naših učitelja sjajno je to radila, vidi se i po reakcijama roditelja, a i naši vrtići u Gradu Zagrebu imali su dobru komunikaciju s roditeljima.
Vlašić: Kakva je opasnost za učitelje? Postoje među njima i oni koji su u dobi iznad četrdeset ili pedeset godina, time i osjetljiviji na COVID-19.
Tuškan: Da, to je jedan od problema i samo jedno od pitanja koja dobivamo, a na koje nema odgovora. Sada se pokazalo da je Ministarstvo u početku uvjeravalo roditelje da će moći izabrati da li poslati dijete u školu ili ne. Kad je Ministarstvo shvatilo da ne može osigurati te uvjete, tada se naglo promijenila ploča i tvrdi se da djecu u školu mogu poslati samo oni roditelji koji oboje rade.
Što ako se javi više roditelja, ako bude više od devet učenika u jednoj grupi, jer će se morati, osim nastave na daljinu koju rade razredni učitelji, organizirati i nastava za drugu djecu, ove iznad grupe od devet? Ministarstvo je trebalo, prije nego što je napravilo ove mjere, učiniti i nužne analize i nužne procjene.
Mi još nemamo procjenu o broju visokorizičnih zaposlenika među učiteljima i onih s kroničnim bolestima. Također, postoje i učitelji koji imaju ne samo 60 nego i 65 godina, koji mogu raditi do kraja nastavne godine.
Oni sada rade na daljinu, a ne zna se koji će biti njihov status kada počne nastava u razredu. U uputama je navedeno i da učitelji moraju imati zaštitnu opremu, a ne znamo još koja je to zaštitna oprema. Ne zna se kako učitelji moraju procjenjivati stanje učenika, kako prepoznati simptome, kako voditi evidenciju temperature, tko sve to mora raditi, kako održavati razmak, dostavljati hranu u učionice.
U preporukama stoji i da se učitelji ne bi trebali približavati trgovinama, a to je sustav u kojem je 86 posto žena! One, da bi mogle preuzeti djecu u grupama, ne bi trebale ići u trgovine. Ministarstvo šalje apsolutno krivu poruku, tvrdi da nije riječ o čuvanju djece, cijelo se vrijeme izbjegava taj pojam, a o njemu je riječ.
Zatim, postavlja se pitanje što je sa samohranim roditeljima, što je s roditeljima koji ne žive skupa. Hoće li sada ti roditelji svoje osobne situacija objašnjavati ravnateljima. Tko od njih smije dovoditi dijete u školu?
Djeca se, dodatno, razdvajaju i po ekonomskom statusu. Ako su oba roditelja nezaposlena, oni nemaju pravo dovesti svoje dijete u školu. Otvara se cijeli niz pitanja.
Dodatno, nije provedena ni analiza sa psiholozima, kako sve to utječe na djecu jer će djeca biti odvojena po grupama i morat će im se objasniti zašto njihovi prijatelji ne dolaze u školu.
Imamo jako malo vremena sve to objasniti djeci. Udruge psihologa su objasnile koje su moguće posljedice, a problem s Ministarstvom je da se ono nije savjetovalo ni sa strukom, ni s obrazovnim partnerima, ni sa sociolozima i psiholozima. Sve se ubacilo u mjere bez konzultacija i analiza.
Govorimo da smo napravili sve u interesu djece i da smo se rukovodili onime što su napravile Njemačka, Francuska i Danska. Onda treba vidjeti i kako su to te zemlje stvarno provele. Recimo, Danska je zaposlila još ljudi jer svako dijete ima ustavno pravo na obrazovanje i odlazak u školu.
Dakle, ako je škola sigurna, sigurna je za sve. U Njemačkoj prednost imaju završni razredi zato što je to interes djeteta, jer upisuju viši stupanj obrazovanja.
Većinu vremena sada koriste za ponavljanje gradiva. Time što tvrdimo da imamo najrestriktivnije mjere i da je sve u interesu djeteta, šaljemo, ustvari, krivu poruku. Nije stvar u restriktivnim mjerama, nego se ne mogu osigurati potrebni uvjeti, potrebni razmak.
Da ne spominjem problem s pomoćnim tehničkim osobljem, kojeg ni prije ove situacije nije bilo dovoljno, imamo probleme sa sanitarnim čvorovima kojih nema dovoljno i koji nisu kvalitetni. Djeca govore da po cijeli dan ne piju vodu jer je žuta od cijevi! Dodatno, dobili smo primjere izjava iz raznih županija i sve imaju odredbu da roditelji šalju djecu u školu “na vlastitu odgovornost”!
Probat ću to slikovito objasniti, roditelji ne odvode djecu na bungee jumping, nego u školu, odgojno-obrazovnu ustanovu. Kad ostavljate jaknu u garderobi, u bilo kojoj ustanovi, ako netko iz te ustanove napiše da se jakne ostavljaju na vlastitu odgovornost, to si može objesiti mačku o rep. A ovdje govorimo o djeci!
Ne, nije odgovornost na roditeljima. I nisu upute rađene prema savjetima Zavoda za javno zdravstvo, nego zajednički. Podcjenjuje se ljudska inteligencija. Ministarstvo nije jasno komuniciralo s Gradom Zagrebom. Imali smo i potres, roditelji žele jasnu informaciju jesu li škole sa zelenom naljepnicom sigurne u slučaju novog potresa. Jedan odgojitelj, učitelj, mora znati što raditi s malom djecom u slučaju potresa!
Pretplatite se, donosimo Globus sigurno do vašeg doma!
01/22 55 374
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.
