PROF. IVO BIĆANIĆ ZA GLOBUS

VLADA KOJA JE SEBI ZADALA SAMO LAKE CILJEVE Posvetila se vraćanju dugova umjesto vraćanju rasta...

Damjan Tadić / HANZA media

 

Vlada je predložila, a Sabor uz obredno odbijanje svih oporbenih amandmana prihvatio proračun za 2017. Proračun je najvažniji dokument svake države. On pokazuje na što Vlada stvarno ima namjeru potrošiti novac koji je od stanovništva silom pokupila. Jedno je razglabanje i blagoglagoljivost, a drugo je novac u proračunu. Glavna je odlika proračuna za 2017. da Vlada manje važnu stvar stavlja na pijedestal kao središnji cilj, dok je najvažnija stvar ostala zanemarena i po strani. Povrat dugova i zaduženost proglašeni su glavnom preokupacijom ovog proračuna i još nekoliko sljedećih. Dug je glavna tema Vladine samohvale.

No glavni problem Hrvatske zapravo je sudstvo. Međutim, stanje u sudstvu i sve s tim povezano ostalo je u pozadini. Izabrani su laki koševi, a zapostavljena obrana. Tako složeni prioriteti ne obećavaju dobru budućnost, pa neka putne isprave ipak ostanu pri ruci, a zadnji koji ode neka ugasi svjetlo da starci mogu mirno spavati.

Prvo dug. Cilj države je 2017. godine dug blago povećati, sljedeće 2018. ga stabilizirati, a za dvije ga godine, odnosno 2019., smanjiti. Godinama, negdje od početka stoljeća, odnosno od vremena kada su Crkvenac/Čačić iz falšnog dueta prvi započeli s mahnitim zaduživanjem, državni (javni?) dug raste, da bi sa stagnacijom njegovo učešće u BDP-u eksplodiralo.

Od tog vremena vrti se priča o dugu i prezaduženosti, o dugu kao smetnji za praktički svaki dobar potez te o dugu kao glavnoj prepreci, odnosno uzroku nestabilnosti. Shodno toj tradiciji Vlada je sada, kada je dobila malo zraka zbog skromnog rasta, odlučila uprijeti sve snage u smanjenje duga. To nije nevažno, no nikako nije ono glavno što bi Vlada sa svojim novcem trebala raditi. Naime, problematika duga ipak je nešto složenija.

Individualni kriterij

Kada dug postaje problem? Samo onda ako se posumnja u sposobnost dužnika da ga vrati. Problem duga nije u njegovoj veličini, nego je problem u očekivanjima. Ako mislite da vam dužnik može vraćati dug, dat ćete mu još, bez obzira na to koliko je već zadužen. I obrnuto, ako sumnjate da će vratiti posuđene pare, nećete ih dati čak i ako je netko nezadužen. Nema objektivnog kriterija kojim bi se utvrdilo kada jedno očekivanje preraste u drugo (maastrichtskih 80% učešća duga u BDP-u je proizvoljan broj). Kriterij je individualan i ovisi o zemlji.

 

Hoće li usredotočenost na dug sada, kada toliko toga drugog ide k vragu, promijeniti očekivanja? Vjerojatno neće. Novčari su racionalni ljudi koji ne padaju na ambalažu, maglu i dimnu zavjesu. Da bi se uspješno obrtao tuđi novac, ne smije se podleći slatkorječivosti i prepustiti se osjećajima (“Pacijent bira srce za transplantaciju i odabere bankarevo. Doktor ga pita zašto, a pacijent odgovara: Zato što je najmanje potrošeno”).

Očekivanja zajmodavca ovise o economic fundamentals, odnosno o strukturnim deformacijama (što je pojam iz “trulog socijalizma” koji bi trebalo reaktivirati, a pojam strukturnih reformi iz “trulog kapitalizma” zaboraviti jer stvar nije u njima), o sigurnosti ugovora pred sudovima i vladavini prava, funkcioniranju narodnog gospodarstva i stanju arbitraže, ekonomskoj aktivnosti radno sposobnih i emigraciji mladih, otvorenosti inovacijama i tehnološkim promjenama poduzeća, stanju poduzetništva i još o koječemu. To su stvari koje određuju očekivanja, tako da sadašnja usredotočenost na vraćanje duga ne samo da ukazuje na krive prioritete nego prave prioritete čak i ugrožava.

Ugrožava ispravljanje deformacija jer se novac ne usmjerava na rješavanje važnijih stvari. Odnosno, ako 100 kuna potrošite na vraćanje duga, nećete ih potrošiti na, recimo, poticanje inovacija (stvar je malo kompliciranija, ali to je osnovna ideja) ili na pomaganje onima koji su gubitnici u restrukturiranju i bez čije pomoći promjene neće zaživjeti.

Stabilnost duga

Postoje još dva problema s dugom kao glavnim ciljem. Prvi se tiče stabilnosti, a drugi međugeneracijske solidarnosti.

Stabilnost duga ovisi o odnosu kamatnjaka duga i stope rasta. Dok je kamatnjak duga veći od stope rasta, dug je nestabilan i ima tendenciju rasta. Obrnuto, ako je stopa rasta veća od kamatnjaka na dug, ravnoteža je stabilna. U našem slučaju kamatnjaci su u ovom trenutku veći od stope rasta, pa je i ravnoteža nestabilna, tako da će dug rasti, bez obzira na sve izgovorene slatkorječive fraze.

Ovakva se loša ravnoteža može preokrenuti u dobru samo ako kamatnjaci počnu padati, stopa se rasta povećavati ili ako se desi jedno i drugo. Međutim, danas je opravdano očekivati da će kamatnjaci rasti jer je razdoblju niskih kamatnjaka došao kraj i jedini način na koji je moguće postići povoljni odnos jest povećanje stope rasta, čime bi se generirala stabilna ravnoteža. Dakle, kao što već i ptice na grani znaju, stvar je u povećanju stope rasta, a ne u kamatnjaku na dug.

To bi trebao biti pravi cilj, a rast (i njegovo ubrzanje) postati pravo mjerilo, čime će se odrediti i očekivanja novčara, poduzetnika i građana. To da je stopa rasta premala, poznato je iz više aspekata i na to ne treba gubiti vrijeme. Naravno, što se Vlade tiče, lakše je baviti se dugom nego rastom. Vlada je odabrala ne samo manje važan nego i lakši cilj.

Drugi problem vezan uz dug u Hrvatskoj je posve zanemaren. Vraćanje duga pitanje je međugeneracijskog seljenja potrošnje. Smisao duga je u “peglanju potrošnje” kroz vrijeme. Danas bismo htjeli više pa posuđujemo na račun budućnosti kada ćemo imati malo manje jer dug vraćamo. Vrijedi i obrnuto. Vraćanje duga od 100 kuna danas znači da se tih 100 kuna neće potrošiti na bolnice, penzije i slično, a ako se u obzir uzme još i to da se taj novac neće potrošiti na školstvo, postaje očigledno da je vraćanje duga lose-lose situacija.

Žrtvuje se sadašnja potrošnja radi moguće i neizvjesne buduće potrošnje. Moguće i neizvjesne, jer se budućnost ne zna i ne zna se kakav će biti učinak manjeg duga, no pouzdano se zna da će se zbog takve politike sadašnja potrošnja smanjiti. Drugim riječima, uslijed vraćanja duga svi, a osobito oni stariji, postaju gubitnici, pri čemu korist naših unuka ostaje i dalje vrlo upitna.

Investicije i potrošnja

Vlada za svoju usredotočenost na smanjenje duga ima dva argumenta. Prvi je mišljenje da manji dug djeluje poticajno, a drugi se odnosi na istiskivanje. Prvi argument jako nalikuje na svojedobni oksimoron o “ekspanzivnoj restriktivnoj fiskalnoj politici” iz doba početka Velike recesije. Glupost takvog pristupa danas više nije upitna. Veza između manjeg duga i povoljnih posljedica općenito je vrlo upitna, a ovdje je posve kriva. Investicije i potrošnja ne ovise o javnom dugu.

Drugi argument, odnosno onaj u vezi s istiskivanjem, ozbiljan je argument koji se javlja u dva oblika. Ideja je da ako država daje pozajmicu od 100 kuna, tih 100 kuna ne ode poduzetnicima i stanovništvu, odnosno državni zajmovi istiskuju privatne (stvar je nešto kompliciranija, ali to je osnovna ideja). Osim toga, zbog svoje komocije hrvatski novčari puno radije 100 kuna daju državi nego poduzetnicima i stanovništvu.

Država će novac sigurno vratiti, a i jednostavnije je pregovarati s jednim ministrom nego s desetak poduzetnika od kojih je svaki drugačiji. Isto vrijedi i za fondove i druge ulagače. No veliku sjenu na oba ova argumenta baca činjenica da se država uglavnom zadužuje izvan Hrvatske pa je istiskivanje vjerojatno vrlo malo.

U pogledu duga u obzir još treba uzeti i jednostavnu matematiku. Ako dohodak raste, onda ista veličina duga u njemu ima sve manje učešće. Time što je vraćanje duga izabrala kao primarni cilj, Vlada želi ostaviti dojam velike posvećenosti rješavanju problema, ali zapravo će se njezin cilj ostvariti čak i ako ništa s tim u vezi ne radi. Vlada je ovakvim odabirom izabrala zabiti laki koš.

Ključni problemi

Dakle, baveći se dugom Vlada je odabrala lakši, ali i manje važni cilj. Hrvatska država ima četiri problema (društvo ih, naravno, ima mnogo više) koji su važniji od duga. Dva su problema lakša, zdravstvo i penzije. Druga dva su izrazito teška, za našu državu možda i preteška: uprava i pravosuđe.

Prva dva problema relativno je lako riješiti jer su oba prvenstveno fiskalne naravi, no uprava i pravosuđe su veoma teško rješivi jer je u pitanju nedostatak raspoloživog znanja. Sva su četiri problema ostala na razini velikih riječi i najavljenih reformi. Zajedničko im je to što njihova provedba može tražiti dodatno zaduženje, i to radi provedbe promjena i za osiguranje podrške. U oba slučaja usredotočenost na dug može biti kontraproduktivna.

Liječnici i ostalo medicinsko osoblje dobri su stručnjaci i unatoč Kujundžićeva dictuma da ne treba svakog liječiti, oni liječe sve ljude kako najbolje znaju i umiju. Nakon neizostavnog povuci-potegni dugovi im se na koncu uvijek pokriju na ovaj ili onaj način. Nije ugodno, svi se posvade, ali pacijenti ne ostanu pred vratima. Kako cijelu tu stvar riješiti bez stresa i bez nepotrebnih napetosti, fiskalno je pitanje. Fiskalni je problem kako zdravstvu za njegovu djelatnost dati dovoljno novca, i to nije rocket science.

Isto tako, zna se koliko u državi ima penzionera i koliko će ih biti. Ponovno, fiskalni je problem kako im osigurati njihovu crkavicu od penzije. Ni to nije rocket science, nego problem koji je još lakše rješiv od onoga u zdravstvu. Doduše, zdravstvo ministre više zanima jer će se svi kad-tad razboljeti pa se liječnicima ne valja zamjeriti, a za svoje penzije su se ionako dobro pobrinuli. Uostalom, penzionera kao glasača ne treba se previše bojati.

Pitanje činovnika (javne uprave) te sudaca i državnih odvjetnika (pravosuđa) posve je drugačije prirode. Stvari su tu daleko teže. Tu rješenje nije fiskalno, više novca neće riješiti problem. Stvar nije ni u fizičkoj organizaciji. Više općinskih, a manje županijskih sudova, bolji kompjuteri i oličene prostorije nisu bitni za rješenje. Nije stvar ni u broju općina i gradova ni u tome imamo li više agencija ili manje ureda.

I u pravosuđu i u javnoj upravi stvar je u nedostatku znanja, nedostatku kompetencija ljudi koji se tim poslovima bave, drugim riječima u nedostatku ljudskog kapitala, što se često prikriva bijegom u nepristojnost, bahatost i lažnu nedodirljivost. Sudstvo je loše jer su suci loši, javna uprava je loša jer ne valjaju činovnici. Naravno, u ta osinja gnijezda stečenih prava i utjecajnih lobija ni jedna vlada ne želi dirati.

Prčkati s lijekovima i mirovinama mačji je kašalj u usporedbi s napadom na tvrđavu sudova i činovnika, zaštićenu i opasanu mnogobrojnim rovovima. Uz pomoć korupcije, velike i male, problem se donekle zaobilazi, ali time se ništa ne rješava, naprotiv.

No, najozbiljnije je pitanje sudstva, barem se takav dojam stječe iz anketa, upitnika ili intervjua. U tom smislu glavni su problem Hrvatske ljudi u pravosuđu: prvenstveno suci i državni odvjetnici, a u nešto manjoj mjeri odvjetnici. Pritužbe na sudstvo u Hrvatskoj iznose se već desetljećima i nerijetko se uz uvjerljiva obrazloženja tvrdi da je upravo to glavna prepreka za sve. Sudstvo je sporo u pokretanju postupaka, a držanje spisa u ladicama je legendarno (i visi nad glavom kao dobro sredstvo ucjene).

Sporo je u donošenju odluka i završavanju postupaka. Previše često služi za usputno postizanje drugih ciljeva (dovoljno je sjetiti se postupaka protiv korupcije kada su oni bili potrebni za članstvo u EU). O potpunom nepovjerenju stanovništva i poslovnog svijeta u hrvatsko sudstvo da i ne govorimo. I što se nudi kao rješenje? Reforma sudova, preraspodjela spisa i kompjuterizacija. Poznata priča koja ne nudi nikakvo rješenje. Jer kada u kupleraju ne ide posao, ne premješta se namještaj i ne stavljaju se nove žarulje, nego se mijenja personal.

Dijagnoza sudstva

Reforme su potrebne, no ponovimo: hrvatsko sudstvo je loše jer su loši suci. Odluke se odgađaju zbog neznanja i nesnalaženja onih koji ih moraju donijeti, odluke se na raznim instancama mijenjaju jer su ih suci krivo formulirali, procesi padaju u vodu jer nisu dobro pripremljeni. Broj spisa, derutne zgrade i informatički nedovoljno obrazovani daktilografi problem su koji bi se dao lako riješiti, no kako se izboriti s ljudima kojima je posao donositi odluke: sucima i predsjednicima sudova, državnim odvjetnicima i sudskim činovnicima?

Kao primjere dovoljno je spomenuti izbor ustavnih sudaca, ili Ingrid Antičević-Marinović koja je pobjegla s mjesta nesreće, ili Davorina Mlakara koji se u Austriji lažno predstavio kako bi dobio prave pare, ili pak Snježanu Bagić koja plagira i prepisuje. U ovom kontekstu ne treba zaboraviti na još jednu široko raširenu boljku, odnosno na zakone. Na njih se svi žale jer zakoni se često mijenjaju, nerazumljivi su, teško ih je primijeniti, a još teže pratiti. To, naravno, ne mora nužno biti tako, no oni koji zakone kod nas pišu ne znaju ih pisati. Naravno, u kukolju ima i žita, ovo ipak ne vrijedi za sve.

Kako od loših sudaca napraviti dobre? Za nas bi idealno bilo njemačko rješenje. Odmah nakon ujedinjenja 1990. godine njemačka država je trenutačno penzionirala suce DDR-a i zamijenila ih sucima SRNJ (pri čemu je neke u tu svrhu izvukla iz penzije). Ovakvo najbolje rješenje, odnosno “šok-terapija”, Hrvatskoj nije dostupno jer ona za to naprosto nema fizički dovoljno ljudi.

Alternativa je stvoriti čvrstu jezgru novih sudaca tako što će se oni postojeći preobrazovati, a novi obrazovati. I jedno i drugo dugotrajan je proces. I u tome je glavni problem. Za takav proces potrebno je vrijeme jer su upravo pravni fakulteti (i ekonomski za činovnike) nedvojbeno najslabije sastavnice svojih sveučilišta. Loši fakulteti ne mogu proizvoditi dobre suce ni činovnike.

Ministar bez znanja

I kakvo rješenje za sve ovo nudi Vlada? Ministarstvu pravosuđa proračun za 2017. daje oko 2 posto više novca. Dovoljno za određeni broj novih kompjutera koji se neće koristiti i za novi namještaj koji će održavati grandioznost pravde. I ne samo to. Kadroviranje koje provodi Vlada jasno pokazuje koliko joj je stalo do uklanjanja glavne prepreke. Ministar pravosuđa nema ni temperament ni znanje, a, bogami, ni poštovanje potrebno za uspješnog reformatora (isto vrijedi i za ministra javne uprave).

Ekonomisti u svojim razmišljanjima obično kreću od pretpostavke da se ljudi racionalno ponašaju (racionalno ne znači pametno, nego da u istim uvjetima donose istu odluku). Ako već 20 godina znamo da nam je sudstvo problem, ako nam to svi govore, a s tim u vezi se i dalje ništa bitno ne poduzima, onda je jedino objašnjenje da takvo stanje odgovara onima koji su za to odgovorni.

Da sam ja političar policijskog tipa i nedemokratskih sklonosti, meni bi jako odgovaralo imati optužnice u ladici, paralelnim kanalima upravljati sudskim postupcima koji se mogu odugovlačiti ili po potrebi ubrzati odnosno usporiti, a iznad svega bi mi odgovarala klima u kojoj u sudstvo nitko nema povjerenja pa optuženi bez obzira na stranku mogu biti osuđeni a da to naposljetku ne znači ništa. Mogu nastaviti lemati žene, kokošariti s dnevnicama ili pogodovati rođacima i - nikome ništa.

Izdvajamo

Iz drugih medija