SVE JE POČELO JOŠ U VRIJEME RAČANA

ZAŠTO SDP NE VOLI LJUDE KOJI MISLE Globus donosi popis 30 utjecajnih ljevičara koji više nemaju i ne žele imati ništa s SDP-om

    AUTOR:
    • Marko Špoljar

  • OBJAVLJENO:
  • 08.09.2018. u 15:08

zagreb 300304
ivica racan
foto damjan yadic
-ned-
Damjan Tadić / Cropix

Ivica Račan

 

Intelektualni potencijal SDP-a danas je na vrlo niskim granama, dugogodišnje kadroviranje – ne samo aktualnog vodstva – koje je preferiralo stranačke “vojnike” i lojalne mediokritete udaljilo je SDP od stručnjaka i lijevih intelektualaca koji su ranije u puno većem broju bili vezani uz SDP bilo članstvom, bilo bliskom suradnjom sa strankom.

Osipanje intelektualnog potencijala SDP-a događa se već dugo. Prvi istaknuti intelektualci i ideolozi ljevice počeli su napuštati stranku već početkom devedesetih. Primjerice, sveučilišni profesor i ugledni lijevi intelektualac Nikola Visković otišao je iz SDP-a već 1991. godine. Razočarani smjerom kojim stranka plovi te, barem su oni tako smatrali, sve autoritativnijim stilom Ivice Račana koji je odbijao ideju ujedinjenja svih lijevih opcija i suradnju s Mikom Tripalom, SDP su tijekom 1993. i 1994. napustili istaknuti intelektualci Vjeran Zuppa, Ivan Šiber i Stjepan Ivanišević.

Odmicanje stručnjaka, sveučilišnih profesora, intelektualaca nastavilo se i kasnije. Iz stranke su bili izbacivani, sami je napuštali ili su sa SDP-om prestali surađivati i u eri Zorana Milanovića, a to se nastavilo i za šefovanja Davora Bernardića.

Odgovor na pitanje zašto i od kada SDP više nije privlačan intelektualcima te zašto vodstvo SDP-a više nema volje ni želje pozvati ih na suradnju potražili smo od istaknutih stručnjaka i intelektualaca koji su napustili SDP, prestali s tom strankom surađivati ili su iz nje izbačeni.

Ugledna kazališna redateljica i profesorica Snježana Banović u siječnju ove godine dala je ostavku na mjesto čelnice SDP-ova Savjeta za kulturu nezadovoljna odnosom vodstva stranke prema kulturi te nedostatkom vizije i ideja u SDP-u.

“Intelektualci se više ne žele vezati za SDP jer u stranci tradicionalno, sve tamo od 2004., postoji ugroza od mišljenja koje dolazi ‘izvana’, a naročito iz intelektualnih krugova. Stoga svaki pokušaj sastavljanja stručnih, usto nestranačkih Savjeta, što prvenstveno podrazumijeva konstruktivnu kritiku, tradicionalno neslavno propada. SDP u tom smislu ide u krivom smjeru još od Račana, da bi nakon dolaska Milanovića na čelo stranke bilo napokon rastjerano iz i oko SDP-a sve preostalo što je mislilo izvan njegovih uskih političkih i stranačkih gabarita u kojim je strah od intelektualnog generirao do epohalnih razmjera, pa su i intelektualci iz njihovih redova postupno zamukli i zaspali tako da se do danas nisu probudili. Primjerice, Milanović je u svojim javnim istupima tijekom svog premijerskog mandata kulturu spomenuo – samo jedan jedini put! Bernardić je napokon na nagovor Rajka Ostojića pokušao nešto po tom pitanju, no nije znao što bi dalje s tim stručnim savjetima i ljudima koji ih čine. Osnovna pogreška bila je ideja da članovi savjetničkih tijela postaju stranački glasnogovornici, usto i poslušnici koji žive u oblaku i kimaju, pa im tako svaki pokondireni član može ‘naručivati’ mišljenja i stavove u skladu sa svojom ‘veličinom’. Tako je na samom početku njegova mandata izgubljena volja za radom na programu, ali i za tolerancijom na drugačija mišljenja”, govori za Globus Snježana Banović. Naglašava kako pravi razlog zašto SDP ne želi intelektualce leži prvenstveno u nedostatku volje vodstva i članstva stranke za razgovorom o funkciji i ciljevima samoga SDP-a.

“Drugo, kod velikog broja aktivnih članova stranke prevladala je forma nad funkcijom, taština nad znanjem, a iznad svega inertnost u radu na sebi, što u konačnici, kako vidimo, rezultira fatalnom dezintegracijom stranke. Usto - komocija, lijenost, nesistematičnost, neobaviještenost o stanju po resorima i autizam prema stvarnosti, a iz svega navedenoga nedostatak kriterija i posljedični kaos premrežili su stranku uzduž i poprijeko. Tako razjedinjen SDP ne može imati nikakva poštovanja prema intelektualcima ni povjerenja u njihovo mišljenje”, objašnjava Snježana Banović.

Odgovore na Globusova pitanja ponudila je i Mirela Holy, koja je dugo godina bila istaknuta SDP-ova dužnosnica, saborska zastupnica i ministrica u Milanovićevoj Vladi, a nakon što je raskrstila sa SDP-om, osnovala je novu stranku – ORaH.

“S obzirom na činjenicu da sam kao članica Izvršnog odbora SDP-a u vrijeme predsjednika Ivice Račana bila zadužena za koordinaciju Savjeta SDP-a, želim naglasiti da su već u tom razdoblju mnogi progresivni intelektualci bili neskloni suradnji sa SDP-om na programsko-političkim temama. Prvi i osnovni razlog bio je taj što su bili uvjereni da ih suradnja s političkom strankom ‘kontaminira’ kao nezavisne stručnjake te im može izazvati profesionalne probleme. Drugi je razlog što su to smatrali gubitkom vremena jer su ih prethodna iskustva programske suradnje sa SDP-om uvjerila da se njihova ekspertiza ne cijeni dovoljno, da u konačnici političari, a ne stručnjaci imaju zadnju riječ prilikom odlučivanja o politikama ili konkretnim programskim rješenjima stranke. Zbog toga su se osjećali iskorišteno i izmanipulirano, odnosno imali su dojam da se stranka koristi njihovim imenima samo u propagandne svrhe”, kaže Holy.

Nakon Račanove smrti savjeti kao programsko-politička tijela potpuno su marginalizirani jer, objašnjava, Milanović nije smatrao da su programska rješenja važna za političko djelovanje.

“Vodio je ad hoc politiku tako da je političke odluke donosio ili sam ili nakon konzultacija s malim brojem pouzdanika, ne vodeći nimalo računa o tome što je napisano u programu ili politikama. Sjećam se jedne stranačke klauzure koja je održana u prvoj polovici 2012. negdje u Istri kad je na moje pitanje o važnosti aktivacije savjeta kao platformi za programsko izoštravanje i svojevrsno bajpasiranje nezadovoljstva stranačkih stručnjaka koji nisu bili angažirani u vlasti Milanović grubo odgovorio da su savjeti nepotrebni jer tko će voditi politiku ministarstava – mi koji smo ministri ili stručnjaci iz savjeta. Tada je otklonio bilo kakvu mogućnost oživljavanja savjeta. Nakon što je SDP na vlasti pokazao da ne poštuje svoj izborni program i usvojene politike, odnosno da te dokumente ne tretira kao obećanja biračima, nego kao ‘orijentire’, smatram da je ponovna motivacija istaknutih progresivnih intelektualaca postala doslovce nemoguća misija. Nažalost, ni u vrijeme Davora Bernardića nisu se promijenili motivi za aktivaciju savjeta, cilj nije bio ponuditi održiva, konkretna progresivna rješenja za probleme društva, nego na savjetima i nestranačkim intelektualcima pokupiti jeftine političke bodove. No, čak ni to SDP nije bio u stanju odraditi kako treba”, objašnjava Holy.

Smatra da je glavni razlog zašto vodstvo SDP-a nema volje ni želje okupljati intelektualce to što SDP-ovcima mijenjati društvo nabolje nije glavni motiv bavljenja politikom. A to je, kaže, nemoguće bez konkretnih i održivih politika.

“Glavni im je motiv osobna ambicija i dugovječna politička karijera. Zbog toga su oni koji imaju znanja i ideje, a pogotovo uvjerenja, nepoželjna konkurencija, pa čak i ako nisu članovi stranke. SDP, nažalost, živi u konstantnom stanju paranoje u kojem se prijateljstva gradiraju po načelu - stranački ‘prijatelj’ veći je neprijatelj i prijetnja nego bilo koji politički konkurent. I zbog tog mentaliteta SDP-ovi savjeti nemaju nikakvu šansu postati motor koji će SDP-u pomoći u izgradnji novog političkog identiteta i sadržaja politike”, tvrdi Holy.

Aleksandra Kolarić, koja se vratila u SDP nakon što je prije nekoliko godina iz stranke izbačena zbog javne kritike na račun tadašnjeg šefa partije Milanovića, kaže da SDP intelektualcima nije privlačan iz dva razloga.

“Prvi je taj što stranka već dugi niz godina – nije to počelo od Davora Bernardića - ne proizvodi relevantan politički sadržaj na bilo kojoj razini. Bilo programskoj, bilo javnopolitičkoj, bilo na razini novih političkih stavova za stare probleme. Dakle, SDP nema sadržaja koji bi privukao izvanstranačke stručnjake i intelektualce, bilo da oni sudjeluju u već nekom započetom stranačkom procesu, bilo da oni sami nešto kreiraju za stranku. Drugo, stranka se već godinama ne uspijeva otrgnuti sirenskom zovu zatvorenog stranačkog koncepta ili, pojednostavljeno rečeno, demokratskog centralizma koji znači da pojedinac može imati mišljenje o čemu god želi tako dugo dok stranka ne zauzme stav. Kada stranka zauzme stav, tada svi članovi moraju biti na istoj liniji. Tada nemaš pravo na svoj stav, što je u svojoj biti duboko totalitarno. SDP se toga nikada nije riješio, jer da jest, ne bi bilo političkih egzekucija zbog različitih mišljenja. S obzirom na to da je SDP zatvorena stranka - u praksi je tako bilo i za Milanovića, a tako je i sada - eliminira se one koji kritički javno govore o vodstvu stranke. Dakle, ne postoji odgovarajuća suvremena sloboda javnog iznošenja političkih stavova. A bez toga ne možete privući intelektualce. Osim toga, reputacija stranke je takva da SDP nije privlačan intelektualcima. Autoritativni stil vođenja stranke ne privlači intelektualce, nego poslušnike. To su razlozi zašto intelektualci ne žele doći u SDP. Nama, ovakvima kakvi smo sada, zapravo više nitko ne želi doći”, smatra Kolarić.

U razgovoru za Globus objasnila je i zašto SDP više ne poziva intelektualce na suradnju sa strankom.

“Zato što je dio vodstva stranke primarno zainteresiran za kontrolu nad strankom, a ona je lakša što je manje članova. Takvom vodstvu ne trebaju intelektualci i stručnjaci, jer su obično sposobniji od njih. Tko nije u stanju podnijeti konkurenciju ideja koje bi intelektualci sa sobom donijeli, taj ne želi intelektualce blizu sebe. Intelektualce se ne može kontrolirati, oni ne glasaju po šalabahteru”, tvrdi Kolarić.

Zanimalo nas je i njezino objašnjenje činjenice da je prije, primjerice krajem 90-ih, SDP bio u stanju privući intelektualce i u stranku i oko same stranke, te da su neki od njih kasnije bili nestranački članovi Račanove Vlade ili saborski zastupnici.

“Intelektualcima je tada bilo moguće djelovati zato što je Račan, unatoč svim svojim manama, bio otvoreniji za različita mišljenja i dobro podnosio kritičnost spram sebe samoga. Način na koji je on vodio stranku nije bio autoritativan, kao što je bio stil njegova nasljednika (Milanovića, nap. a.). Ili Davora Bernardića, koji pokušava biti autoritativan, ali mu to čak i ne polazi za rukom. Od Račana su odlazili neki, razočarani stranačkom politikom. Ali nije bilo egzekucija. Stranka je bila otvorenija. Krajem devedesetih i početkom dvijetisućitih SDP je uspio privući intelektualce i nevladinu scenu. To je bio Račanov politički cilj. Danas nije tako”, objašnjava Aleksandra Kolarić.

Odmicanje intelektualaca od SDP-a početkom devedesetih pojasnio je u razgovoru za Globus Ivan Šiber, tada jedan od lidera ljevice i najvažnijih aktera u samom SDP-u. Razlozi zbog kojih su intelektualci napuštali stranku, kaže, razlikovali su se, naravno, od slučaja do slučaja. No naglašava kako je vrlo čest razlog bio osjećaj vodstva ili šefa stranke da ih intelektualci na neki način ugrožavaju kada uzimaju inicijativu i predlažu nove ili kritiziraju tadašnje stranačke poteze ili politike.

“Često se intelektualci odmaknu od svoje stranke jer ne mogu prijeći preko mnogih kompromisa koje svakodnevna politike nosi sa sobom”, kaže Šiber.

Govori kako je sukob grupe intelektualaca s vrhom SDP-a i Ivicom Račanom počeo početkom 1992., a završio 1994. kada je nekoliko intelektualaca napustilo stranku.

“Čini mi se da je tada nas sedmero izašlo iz stranke, među kojima su bili Vjeran Zuppa, Ivo Družić, Stjepan Ivanišević... Doduše, Ivanišević se nakratko vratio stranci kada je godinu i pol dana bio ministar pravosuđa u Račanovoj Vladi. Mi smo 1994. godine odlučili izaći iz SDP-a nakon što je vodstvo stranke odbilo naše prijedloge. Predlagali smo objedinjavanje lijevih opcija i stranaka, zatim proglašavanje Mike Tripala počasnim predsjednikom te nove asocijacije – ujedinjene ljevice. Naš prijedlog nije prihvaćen iako smo pazili da ne diramo u dignitet velikog vođe malenog rastom. Treći prijedlog odnosio se na aktivniji politički rad SDP-a i stvaranje stvarne alternative na političkoj sceni. Jer, do tada je SDP trčkarao za HDZ-om i zapravo svoj imidž stvarao na HDZ-ovim greškama. Dakle, SDP tada nije igrao aktivnu igru s konkretnim alternativnim programima. To je bio moj labuđi pjev, taj pokušaj stvaranja lijeve alternative. Međutim, ta načelna, vrijednosna i humana opcija naišla je na političko odbijanje unutar samog SDP-a koji je bio pragmatična stranka koja je pokušavala preživjeti u teškim uvjetima. I, na kraju krajeva, stjecajem okolnosti, bez svoje velike zasluge, završila je na vlasti 2000. godine”, objašnjava Šiber.

Dodaje kako je taj događaj otprije 24 godine, zapravo, na neki način početak izlaska intelektualaca iz SDP-a.

“Nakon što je grupa nas sveučilišnih profesora, za koje mogu reći da su dali veliki obol u demokratizaciji društva i preoblikovanju SDP-a iz jednopartijskog u višestranački sustav, ušla u sukob sa stranačkom politikom, ja sam osvijestio da intelektualcima, zapravo, i nije mjesto u aktivnoj politici. Naime, politika koja na ovaj ili onaj način kvari čovjeka, koja je nužno – to nije kritika – kompromisna, koja pravi mnogo ustupaka, i nije pravo mjesto za intelektualce koji su ljudi kritičkog promišljanja i snažnih načela. Objektivno, kada intelektualac uđe u operativnu politiku, prestaje biti intelektualac”, smatra Šiber.

Osvrnuo se i na razdoblje nakon što je otišao iz stranke - na dalji razvoj odnosa vodstva SDP-a i intelektualaca koji su bili ili članovi stranke ili su kao nestranačke osobe usko surađivali sa strankom.

“Točno je da je dosta intelektualaca bilo vezano uz SDP i nakon što smo mi napustili stranku. Ali što se s njima dogodilo? Vrlo brzo bili su marginalizirani. I u vrijeme dok je stranku vodio Račan i, kasnije, u Milanovićevo doba. Tako da je pomalo i sudbina intelektualca da se razočaraju u svoje ideje i programe. Dođu svojim kritičkim promišljanjem otvarati važne teme i ukazivati na probleme, ali onog momenta kada budu uključeni u konkretna rješenja, pretvaraju se u tehnologe političkih interesa. Bilo je ljudi u SDP-a koji su kao intelektualci ušli u izvršnu vlast, ali na kraju bi ostali sami, marginalizirani. Teško je reći za bilo koga od njih da se afirmirao u izvršnoj vlasti”, zaključio je Ivan Šiber.

30 utjecajnih ljevičara koji više nemaju i ne žele imati ništa sa SDP-om

Socijaldemokratsku partiju od osnutka stranke do danas napustili su brojni i svojevremeno utjecajni stranački dužnosnici, saborski zastupnici, ministri i stranački ideolozi. Osim njih, od SDP-a digli su ruke i brojni sveučilišni profesori, stručnjaci, intelektualci koji su dugo surađivali s tom strankom iako nisu bili formalni članovi ili članice SDP-a. Globus objavljuje popis nekih od najutjecajnijih članova i članica SDP-a te intelektualaca koji su bili vezani uz tu stranku, a koji su se u međuvremenu ili potpuno odmaknuli od SDP-a ili su se posve pasivizirali. Neke od njih su na grublji ili pak suptilniji način iz stranke protjerali i sami šefovi SDP-a: Ivica Račan, Zoran Milanović i Davor Bernardić.

1. Vjeran Zuppa – dramaturg, teoretičar književnosti, kazališni teoretičar, pjesnik, jedan od vodećih intelektualaca ljevice, član Predsjedništva SDP-a 1991. godine, kada je bio i ministar kulture u SDP-ovoj vladi u sjeni. Stranku napušta 1993. nezadovoljan autokratskim putem kojim je, kako je smatrao, stranka krenula nakon što je Mato Arlović predložio stranački statut koji tadašnjem predsjedniku stranke Ivici Račanu daje preveliku moć.

2. Ivo Družić – istaknuti ekonomist, profesor na zagrebačkom Ekonomskom fakultetu, jedan od najmoćnijih političara u Partiji krajem 80-ih, SDP napušta nezadovoljan Račanovom politikom. Kasnije je bio član nadzornih odbora Plinacra, Zagrebačkog holdinga i Podravke.

3. Ivan Šiber – do umirovljenja profesor na Fakultetu političkih znanosti (kratko i dekan) i vodeći hrvatski znanstvenik u području političke psihologije. Početkom devedesetih jedna je od najistaknutijih figura SDP-a. Stranku napušta 1994. nakon što Ivica Račan nije prihvatio prijedlog za ujedinjavanje stranaka ljevice.

4. Stjepan Ivanišević – pravnik, sveučilišni profesor i ministar u Vladi Ivice Račana. Od 1990. do 1993. bio je potpredsjednik SDP-a. Nezadovoljan politikom vrha stranke SDP napušta 1994. i prelazi u Akciju socijaldemokrata Hrvatske. Koncem 90-ih ponovno se približava SDP-a, a od 2000. do 2001. godine bio je ministar pravosuđa, uprave i lokalne samouprave u Vladi Ivice Račana.

5. Gvozden Flego – filozof, do umirovljenja sveučilišni profesor. Bio je i saborski zastupnik te ministar znanosti i tehnologije u Vladi Ivice Račana. Jedan od najistaknutijih intelektualaca na hrvatskoj ljevici.

6. Nikola Visković - pravnik, sveučilišni profesor (do umirovljenja), publicist i prevoditelj. Lijevi intelektualac i aktivist za ljudske prava. SDP je napustio 1991. godine, a Radničkoj fronti pristupio je 2016.

7. Mirjana Kasapović – politologinja, profesorica na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu. Istaknuta znanstvenica koja je osim stručnih radova i knjiga godinama objavljivala kolumne i političke analize u nekim od vodećih hrvatskim tjednika i dnevnih listova, pa tako i u Globusu. Početkom 90-ih bila je jako angažirana u radu SDP-a, suautorica je tadašnjeg programa stranke.

8. Snježana Banović – kazališna redateljica, profesorica na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Do siječnja 2018. bila je na čelu SDP-ova Savjeta za kulturu. Ostavku na to mjesto dala je nezadovoljna vodstvom stranke, odnosno nedostatkom, kako je rekla, vizije, ideja i programa u SDP-u.

9. Nenad Puhovski – filmski i kazališni redatelj, scenarist i producent. Autor nagrađivanih dokumentarnih filmova, direktor međunarodnog festivala dokumentarnog filma ZagrebDox. Politički uvijek angažiran, jedno od istaknutijih imena lijeve političke scene.

10. Vlatko Silobrčić – redoviti član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, istaknuti znanstvenik u području imunologije. Predavao je studentima Medicinskog fakulteta, Prirodoslovno-matematičkog i Farmaceutsko-biokemijskog fakulteta.

11. Dražen Lalić – istaknuti sociolog i profesor na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu. Angažiran lijevi intelektualac koji se od SDP-a potpuno odmaknuo za ere Zorana Milanovića, kojeg je smatrao egocentrikom i nacionalistom koji je SDP ispraznio od političkih ideja i programa te kadrovski oslabio stranku okruživši se poslušnicima.

12. Rada Borić – istaknuta znanstvenica koja je predavala na fakultetima u Finskoj i SAD-u. Trenutačno je zastupnica u zagrebačkoj Gradskoj skupštini iz redova Nove ljevice, stranke koju je suosnovala razočarana politikom, vodstvom i radom SDP-a.

13. Mirela Holy – intelektualka posebno angažirana u zaštiti ljudskih prava i afirmiranju koncepta održivog razvoja. U SDP-u od 1998. godine, bivša saborska zastupnica i ministrica zaštite okoliša i prirode u Vladi Zorana Milanovića. Nakon odlaska iz Vlade napušta SDP i osniva ORaH. Unatrag nekoliko godina snažna kritičarka politike i prakse SDP-a.

14. Bojan Glavašević – lingvist, sociolog i poliglot. Desna ruka ministra branitelja Predraga Matića u Vladi Zorana Milanovića. SDP je napustio nedavno, nezadovoljan i razočaran kolegama iz stranke za koje smatra da ih više ne zanima politički program, nego isključivo kadrovska politika. Trenutačno je nezavisni saborski zastupnik. Najavio je osnivanje nove stranke.

15. Mirando Mrsić – ugledni liječnik hematolog. Bivši SDP-ov saborski zastupnik i ministar u Vladi Zorana Milanovića. Nakon što je zbog kritike vodstva SDP-a na čelu s Davorom Bernardićem izbačen iz stranke, u Saboru djeluje kao nezavisni zastupnik.

16. Ivo Josipović – profesor na Pravnom fakultetu u Zagrebu, skladatelj i političar. Politički angažiran u tranziciji iz jednopartijskog u višestranački sustav, autor prvog statuta SDP-a. U politiku se vraća na Račanov poziv 2003., bio je saborski zastupnik i zastupnik u zagrebačkoj Gradskoj skupštini. Član SDP-a prestaje biti 2010., kad postaje predsjednik Republike. Nakon političkog razlaza sa SDP-om i tadašnjim šefom stranke Zoranom Milanovićem 2015. osniva stranku Naprijed Hrvatska!

17. Branko Maleš – prevoditelj i publicist, istaknuti pjesnik i urednik književnih časopisa. Pisao je britke kolumne u tiskovinama u kojima je analizirao, često ironizirao hrvatsku političku praksu i glavne aktere na sceni. Nekada je surađivao sa SDP-om.

18. Ivan Ninić – pravnik i istaknuta politička figura na hrvatskoj ljevici. Bio je SDP-ov saborski zastupnik nakon pobjede na izborima 2000. godine. Nezadovoljan politikom i smjerom kojim ide stranka, SDP napušta 2007. i osniva stranku Ljevica Hrvatske.

19. Josip Kregar – sociolog, profesor na Pravnom fakultetu u Zagrebu. Svojevremeno je blisko surađivao sa SDP-om, na čijoj je listi kao nezavisni zastupnik ušao u Sabor 2011. godine. Kao nezavisni kandidat na izborima za gradonačelnika Zagreba 2009. godine ušao je u drugi krug u kojem je izbore izgubio od Milana Bandića.

20. Ivan Padjen – pravnik i politolog, sveučilišni profesor. Odmaknuo se od SDP-a zbog neslaganja s političkom praksom te stranke, zamjerajući vodstvu stranke da više računa vodi o svojoj taštini nego o nacionalnim i općim interesima građana.

21. Neven Budak – istaknuti povjesničar i sveučilišni profesor te nekadašnji dekan Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Godinama je bio vrlo blizak SDP-u te član Središnjeg savjeta SDP-a. Od 2012. do 2016. bio je posebni savjetnik za znanost premijera Milanovića. Od 2014. do 2017. bio je predsjednik Posebnog stručnog povjerenstva za provedbu Strategije obrazovanja, znanosti i tehnologije.

22. Marija Lugarić – pedagoginja i nekada jedna od ključnih SDP-ovih političarki u području obrazovanja i znanosti. Bila je SDP-ova saborska zastupnica u četiri mandata – do kraja 2015. Kratko je tijekom 2012. bila zamjenica ministra znanosti, obrazovanja i sporta. U SDP-u je obnašala brojne visoke dužnosti te je vodila stranački Savjet za obrazovanje, znanost, sport, kulturu i medije.

23. Duško Ljuština – dugogodišnji ravnatelj satiričkog kazališta Kerempuh, vjerojatno najutjecajniji čovjek kada je riječ o kulturnoj politici Grada Zagreba. Od 2005. do 2009. bio je gradski “ministar” za kulturu u Bandićevoj administraciji. Nakon što je Milan Bandić izbačen iz SDP-a, napušta stranku za koju je bio oduvijek vezan.

24. Daniel Mondekar – bivši SDP-ov saborski zastupnik i vrlo aktivni član stranke, koji se najviše bavio pitanjima vezanima uz funkcioniranje Europske unije i hrvatske vanjske politike. Bio je blizak suradnik tadašnjeg predsjednika stranke Zorana Milanovića. Kasnije se potpuno pasivizirao.

25. Zlatko Gareljić – zamjenik ministra obrane u Vladi Ivice Račana, bivši gradonačelnik Makarske (1998. do 2000.) te član Glavnog odbora SDP-a od 2004. do 2008. Bio je i savjetnik za obranu predsjednika Ive Josipovića.

26. Ivan Grdešić – sveučilišni profesor i istaknuti hrvatski diplomat – veleposlanik RH u SAD-u (za vrijeme Vlade Ivice Račana), a kasnije i u Ujedinjenom Kraljevstvu. Dugo blizak SDP-u, u kojem je vodio stranački Savjet za politički sustav.

27. Damir Grubiša – doktor političkih znanosti i sveučilišni profesor. Dugogodišnji diplomat i dužnosnik Ministarstva vanjskih poslova. Surađivao je sa Savjetom za vanjsku i europsku politiku Socijaldemokratske partije.

28. Jaroslav Pecnik – profesor filozofije i istaknuti lijevi intelektualac. U eri Ivice Račana surađivao je sa SDP-ovim stranačkim savjetima koji su radili na SDP-ovim programima javnih politika. Kasnije, očito razočaran politikom SDP-a, pridružio se Hrvatskim laburistima. Bio je i saborski zastupnik Laburista.

29. Ljubo Jurčić – poznati ekonomist i sveučilišni profesor. Iako formalno nije bio član SDP-a, dugo je s tom strankom blisko surađivao. Vodio je SDP-ov Savjet za gospodarstvo te izradio ekonomsku strategiju s kojom je SDP izašao na parlamentarne izbore 2007. godine. Jedno vrijeme slovio je za SDP-ova kandidata za predsjednika Vlade. Razočaran politikom SDP-a 2014. godine osnovao je stranku Novi val.

30. Slavko Linić – bivši direktor u Ini, gradonačelnik Rijeke, potpredsjednik Vlade Ivice Račana, ministar financija u Milanovićevoj Vladi, jedan od najmoćnijih hrvatskih političara unatrag 30 godina. Sve do žestoke svađe s Milanovićem nakon koje je u lipnju 2014. godine izbačen iz stranke – poslije dramatičnog preglasavanja na sjednici Glavnog odbora – bio je među dva-tri najutjecajnija političara u SDP-u.

 

Izdvajamo

Iz drugih medija