POSAO S AVIONIMA

ZAŠTO SU AMERIKANCI HTJELI DA KUPIMO GRČKE F-16 Kako smo “pogriješili” što nismo prihvatili najgoru ponudu

Izraelski avioni F-16 prvi put u Hrvatskoj
MORH / T. Brandt

 

U aktualnom postupku nabave višenamjenskog borbenog aviona za Hrvatsko ratno zrakoplovstvo, a posebno od kada je bilo zakočeno izdavanje TPT-a, odnosno odobrenja za prijenos borbenog sustava američkog porijekla trećoj strani, Izraelu, na mahove se moglo čuti propitkivanje zašto Hrvatska nije kupila američke F-16, odnosno zašto, s obzirom na enormnu cijenu novog F-16 Block 70/72, nisu od SAD-a traženi rabljeni F-16. Na prvi pogled takvo rješenje se čini najjednostavnijim za provedbu. Kupnjom rabljenog aviona izravno od zemlje proizvođača izbjegla bi se složenost postupka kupnje od izraelske strane, iako i u tom slučaju postoji zasebna procedura.

Procedura oko Baraka toliko je složena da je pomutnju izazvala i prošlotjedna službena objava američke strane da je vrijednost posla 135 milijuna dolara, a ne 500 milijuna, što su neki odmah iskoristili za zlonamjerne insinuacije. Razliku između ukupne cijene i američke procjene ipak je jednostavno objasniti: američka se cifra odnosi samo na američku tehnologiju, odnosno zmaj aviona, motor, inicijalno oružje i streljivo, pričuvne dijelove i popratnu oprema američkog porijekla. Ostatak do 500 milijuna dolara čine izraelski elementi, gotovo sva avionika, sustavi za elektroničko ratovanje, SLEP, obuka, zatim infrastruktura, logistika, trogodišnja potpora u Hrvatskoj i sve druge usluge.

Ali američka se ponuda odnosila isključivo na nove F-16 Block 70/72. Unatoč iskazanom interesu s hrvatske strane, od rabljenih američkih Fighting Falcona, kako mu je službeni nadimak, nije bilo ništa. Preciznije, nije bilo ništa u trenutnom procesu nabave. Ali u ranijem pokušaju da se odabere zamjena MiG-ovima, koji se vodio prije desetak godina i koji je, među ostalima, dokrajčila ekonomska recesija, SAD je ponudio mogućnost nabave rabljenih F-16 izravno od njih. I to Blockova 50/52, najnaprednije varijante koju operativno koristi američko ratno zrakoplovstvo i zračna nacionalna garda.

Izraelski avioni F-16 prvi put u Hrvatskoj
MORH / T. Brandt
 

Što se u cijeloj priči promijenilo? Da bismo to lakše objasnili, prvo treba razložiti što su Blockovi kod F-16. Blockovi su usporedivi s proiz­vodnim serijama, odnosno obilježjima i karakteristikama F-16 koje su kroz vrijeme i operativno iskustvo evoluirale postupnim uvođenjem novih tehnologija i sposobnosti. Šira podjela brojnih varijanti F-16 dobiva se MSIP-om, što je engleski akronim za multinacionalni stupnjeviti program poboljšanja, i predstavlja tri osnovne natpodjele F-16 uvedene nešto kasnije.

Najranije proizvodne serije F-16, Blockovi 1-15, predstavljaju F-16A/B varijantu. Iskustva s ovim avionima, koji su još bili prvenstveno laki dnevni lovci kratkog doleta, te primjena naučenih lekcija, počeli su transformaciju F-16 u istinski višenamjenski borbeni avion.

Poslije njih dolazi Block 25, prvi koji je dobio službenu oznaku F-16C/D koja je aktualna i danas. Za modernizacijski program MLU europskih F-16, kao i tajvanskih, rezervirana je oznaka Block 20, a ovom modernizacijom avioni su dostigli sposobnosti bliske onima Blocka 50/52.

Nama su najzanimljiviji Blockovi 30/32, jer se na njima temelji Barak, a nemodernizirane tridesetke nudila nam je i Grčka. Ovi su Blockovi prvi ponudili izbor između dva motora, što označava zadnji broj njihove oznake. Zanimljivo je da su upravo budući Baraci, odnosno dvosjedna varijanta Brakeet, bili prvi F-16 koji su imali leđnu grbu za dodatnu avioniku, u slučaju Brakeeta za sustave elektroničkog ratovanja i upravljanja određenim oružjima. Ta je grba postala standard za kasnije Blockove 50/52, te ih u toj konfiguraciji koriste, primjerice, Poljska, Grčka, Turska i Singapur.

Ključni Block u razvoju F-16 bio je Block 40/42, koji je pružio puni spektar sposobnosti djelovanja u svim vremenskim uvjetima, danju i noću, zbog čega je dobio naziv Night Falcon. Strukturalne promjene na Blocku 40/42 prenesene su i na kasnije Blockove 50/52, te se zbog toga F-16 od Blocka 40/42 nadalje nazivaju post-Block primjercima, odnosno kasnijim Blockovima, dok se standardni Blockovi 30/32 i niže smatraju pre-Block avionima, odnosno ranijim Blockovima.

 

SAD ipak Hrvatskoj nisu ponudile rabljene F-16, iako su imale u vidu iznimno ograničavajuću financijsku konstrukciju koja je sputavala MORH. No zapravo je bolje reći da američki rabljeni avioni nisu ponuđeni neposredno. Američka se strana intenzivno zalagala za odabir grčkih Blockova 30, dok je ponuda vlastitih novih Blockova 70/72 bila prvenstveno demonstracija potpore obnovi lovačke komponente HRZ-a. Grčka se ponuda gurala iako je bila nepotpuna, nedostajao joj je čak i simulator letenja, a nuđen je samo jedan dvosjed i 11 jednosjeda, pa je u konačnici i ostala neocijenjena zbog nepotpunosti. No SAD i Lockheed Martin upravo su ovdje računali na vlastitu zaradu, jer bi novac od same prodaje dobila Grčka, koja ga je ionako namjeravala uložiti u buduću modernizaciju svojih novijih F-16, dok bi SAD zaradio na nužnoj modernizaciji. A koliko je takva modernizacija skupa, slijedi iz indonezijskog primjera. Razlozi zašto SAD nisu ponudili Hrvatskoj vlastite rabljene F-16, poput brojnih Blockova 25 koji su konzervirani u AMARG-u, zrakoplovnom centru za održavanje i regeneraciju aviona, financijske su i operativne prirode. Posljednja država koja je od SAD-a kupila rabljene F-16, ranije konzervirane u AMARG-u, bila je Indonezija. Ta je država krajem 2011. sklopila ugovor vrijedan 750 milijuna dolara za nabavu 24 F-16C/D Block 25 te njihovu modernizaciju na standard Block 52ID. Sami avioni su donirani, dok je Indonezija platila modernizaciju i popratnu opremu i oružje, što po avionu iznosi oko 31 milijun dolara. No ovdje postoji kvaka, jer Indonezija je korisnik F-16 od kraja 80-ih godina prošlog stoljeća, stoga ima operativno iskustvo, sustav eksploatacije i obuke te infrastrukturu i logistički lanac.

Osnovni razlog zašto SAD nisu ponudile rabljene F-16 leži u zdravorazumskoj financijskoj logici. Aranžman poput indonezijskog, koji bi Hrvatska zasigurno morala platiti znatno više budući da nema nikakvog iskustva s eksploatacijom F-16 ni pripadajuću infrastrukturu, nakon modernizacije rezultirao bi avionima razine Block 50/52. Ovi su Blockovi najnapredniji u američkoj službi, te Hrvatska ne bi imala nikakvog opravdanog razloga da uopće razmatra skupi i novi Block 70/72. Štoviše, i druge zemlje koje obnavljaju svoje lovačke komponente, poput Rumunjske, Bugarske, Kolumbije, ali i Austrije, mogle bi tražiti jednako rješenje. Time bi SAD stvorio daleko priuštiviju alternativu Blocku 70, i u osnovi sam sebi stvarao konkurenciju.

Tako loš poslovni potez nije u naravi SAD-a. A koliko se može zaraditi na novim Blockovima 70/72, najbolje svjedoči Slovačka, koja je prije dva tjedna potpisala ugovor o nabavi 14 Blockova 70 za 1,8 milijardi dolara. No to je samo cijena aviona, jer ukupan paket opreme, oružja, logistike, obuke, infrastrukture, alata i rezervnih dijelova, prema DSCA, američkoj agenciji za obrambenu i sigurnosnu suradnju zaduženoj za prodaju vojne opreme, iznosi vrtoglavih 2,9 milijardi dolara! Budući da Slovačka nikada nije operirala sa zapadnim borbenim avionom, iz ove cifre se može dobiti vrlo bliska procjena koliko bi 12 aviona koštalo našu zemlju.

Još jedan razlog zašto Sjedinjene Države nisu ponudile vlastite rabljene avione odnosi se na potrebe američkog zrakoplovstva. Ono je u posljednjim godinama suočeno sa sve većim nedostatkom ne samo pilota i aviona, nego i cijelih jedinica. Ove godine je utvrđeno da američkim zračnim snagama nedostaje čak 27% pilota u odnosu na broj pilotskih mjesta, što se pogoršava iz godine u godinu. A unatoč ovom manjku, američko ratno zrakoplovstvo bi željelo povećati ukupan broj eskadrila za čak 25% do 2030., sa sadašnjih 312 na čak 386. Po tom planu bi trebalo ustrojiti i 7 novih lovačkih eskadrila. Posljedica je to rasta moći američkih suparnika, Rusije i Kine, koje se sada već s pravom može zvati konkurentskim supersilama. To je dovelo do spoznaje da SAD prvi put od kraja Drugog svjetskog rata više nema snage voditi dva odvojena, velika regionalna sukoba protiv suparnika usporedive tehnološke i vojne moći.

I dok su potrebe sve veće kako bi se držalo korak sa suparnicima, istovremeno programi modernizacije američkog zrakoplovstva u posljednjem desetljeću duboko kasne, što stvara osjetnu nestašicu borbenih aviona.

MORH

Pukovnik HV-a Željko Ninić prvi je letio u u dvosjedu višenamjenskog borbenog aviona F-16 Barak u izraelskoj zračnoj bazi Ramat David

 

Posebna su pak priča F-16, kojih ima čak 977 i najbrojniji su borbeni avioni u američkoj službi. Njih, kao i još neke tipove, trebalo bi zamijeniti više od 1,700 F-35A Lightninga II, no ovi lovci 5. generacije sada već kasno gotovo cijelo desetljeće s obzirom na izvorni plan uvođenja u službu, a istovremeno operativni zahtjevi i potrebe rastu. Tako da je američko zrakoplovstvo suočeno sa starenjem postojeće flote, nedovoljno brzom zamjenom iste novim avionima, a k tome i rastom potreba zbog kojih treba još i više borbenih aviona. Koliko je situacija ozbiljna po borbenu moć američkog zrakoplovstva svjedoči da je prije 30 godina broj lovačkih eskadrila bio 134, dok je danas spao na svega 55, odnosno pad od gotovo 60 posto!

Prema tome jasno je da je ključan razlog zašto SAD više ne nudi svoje rabljene lovce taj da bi mogli njima zatrebati. Kako je indonezijski slučaj pokazao, raniji Blockovi 25, kojih ima konzerviranih, mogu se modernizirati na razinu Block 50/52, što će američkom zrakoplovstvu kroz naredna desetljeća postajati sve primamljivije. A desetljeća nisu pogreška. Naime, testiranje Lockheed Martina pokazalo je da bi se životni vijek Blockova 40-50/52 mogao povećati sa sada planiranih 12.000 sati na više od 27.000 sati! Premda postoje strukturalne razlike, 10.800 sati za Hrvatske Barake čini se prema ovome upravo smiješno.

No američkom će zrakoplovstvu izgleda svaki od tih 27.000 sati trebati, jer F-16 će, prema najnovijim planovima, letjeti najmanje do 2050., kad će im dob biti između 50 i 60 godina. Možda bi naši brojni vrli stručnjaci, koji uspoređuju životni vijek borbenog aviona s autima i odijelima i tvrde da su Baraci prestari sa svojih 30 godina, trebali skoknuti do SAD-a i objasniti američkom zrakoplovstvu da nemaju pojma što rade kad slične F-16 planiraju držati u službi duboko u šesto desetljeće njihova postojanja.

Ukratko, SAD Hrvatskoj nije nudio vlastite rabljene F-16 da ne stvara konkurenciju novom Blocku 70/72, ali i da ne bi slučajno njima zatrebali. Osim kao jamac stabilnosti, gdje je glavni faktor pobjednička Hrvatska vojska, naša zemlja je Sjedinjenim Državama važna zbog nadmetanja s Rusijom i ruskim utjecajem u regiji, ali i šire.

Premda je hrvatski odabir Baraka pokvario financijsku računicu prvenstveno Lockheed Martinu, SAD je svjestan važnosti ove nabave za naše ratno zrakoplovstvo, ali i za mir i stabilnost u našem susjedstvu. Prilika da se taj financijski gubitak, za američke pojmove zanemariv, nadoknadi ionako će biti: kad dođe vrijeme, Hrvatska će od SAD-a za F-16 Barak kupiti cijeli spektar precizno navođenog oružja zrak – zemlja, trebaju nam novi transportni helikopteri, a HRZ-u će u budućnosti trebati i pravi borbeni helikopteri, pa je nedavni posjet borbenih helikoptera AH-64 Apache znakovit jer su ih obišli ministar obrane Damir Krstičević i američki veleposlanik Robert Kohorst. Ukratko, prostora za financijsku suradnju ima, i on se sve više otvara kako rastu ambicije i snaga naše vojske. Čak i ako se s američke strane propusti nešto zarade na Baracima, kontinuirana obrambena suradnja i savezništvo Hrvatske i SAD-a višestruko će to nadoknaditi u svakom smislu.

 

Izdvajamo

Iz drugih medija