ZORAN MARINOVIĆ ZA GLOBUS

Bero Brozović je jučer umro, isto onako kako umire i Venezuela. Velika, bogata, slavna, spala je na prosjački štap...

    AUTOR:
    • Zoran Marinović

  • OBJAVLJENO:
  • 13.05.2019. u 23:50

Zoran Marinović

Globusov suradnik Zoran Marinović, poznati fotoreporter koji izvještava iz najopasnijih i najtraumatičnijih dijelova svijeta, od Sirije i Iraka do Konga, proteklih tjedana boravio je u Venezueli, u kojoj sve ide po zlu: gospodarstvo je propalo, društvo se raspada, glad i bolest šire se zemljom, a dva politička plemena, Madurovo i Guaidóovo, crveni i plavi, ratuju za vlast

U konferencijsku dvoranu uđe Juan Guaidó. Predsjednik. El Presidente. Zgodan čovjek, u besprijekorno skrojenom odijelu. Onako baš po mjeri. 36 godina. Obrazovan. Inženjer. Otac. Dostupan. Nasmijan.

Rukuje se baš sa svakim novinarom, nadnaravno ljubazno i pristojno. Pa čak i na provokaciju, ili glupost, uzvratit će osmijehom i strpljivo odgovoriti. Španjolski. Engleski. Spreman je pozirati, ako želite selfi. Osjeti se kako u nedostatku potpore vojske, koja bi trebala okruživati “El Presidentea”, u ovom trenutku mu je ipak najjače oružje PR. Odnosi s javnošću. Rekao bih: elitist iz udžbenika. 

Zoran Marinović
 

Njegov oponent Nicolás Maduro, pravi “El Presidente” ili tek uzurpator, ovisi o političkom stavu i odabiru, potpuna je suprotnost. Do nekadašnjeg brkatog vozača autobusa, sindikalista, revolucionara naslijeđene revolucije, socijalista, gotovo je nemoguće doći. Ali iza njega na svakoj presici stoje ljudi u uniformi. Oficiri. Generali. Dobio ih je u dotu od još jednog voljenog vođe, Cháveza. Tu je ona razlika. Dok on drži govore o vanjskim neprijateljima, urotama, imperijalistima, oni i dalje stoje.

Venezuelski generali, podebljani ruskim savjetnicima i kineskim kapitalom, strpljivo čekaju rasplet ove ipak nejasne i neodržive situacije. Dok je petrodolar punio njihove račune, lojalnost je bila neupitna. Otkad je PDVSA, nacionalna naft­na kompanija, došla pod embargo, dolari se odlijevaju, a vrlo rijetko ili nikako slijevaju u džepove, a to generalima nikako nije po volji ni po ukusu. Inače PDVSA ujedno je najveći sponzor vojske, isplatitelj plaća vojnicima, a time i kupac nacionalnog mira. Privremenog.

Zoran Marinović
 

Na početku cijelog ovog “El Presidente” konflikta desetak generala dalo je podršku Guaidóu, ali otkad on spominje stranu vojnu intervenciju, svi su odstupili od dogovorenog i izjavili da se ne bi upletali u takvo vrzino kolo. Od tog trenutka Guaidóu je preostao samo narod. Dio naroda. U najboljem slučaju pola. Vojska Maduru. Sva. I tu je najveća razlika. Tu je ključ problema.

Da skratim. Venezuela ima klasičan problem zemlje trećeg svijeta koja postaje predmet interesa prvog svijeta. Prebogata da bi bila prepuštena samoj sebi. No jedina je sreća u cijeloj ovoj nesreći što se carevi još nisu odlučili igrati rata.

Karlem Tomislav Zagorščak, oprezno, zatvara teška vrata blindiranog terenca. Kad otvorim prozor, uz put, da zapalim cigaretu i pogledam brojne punktove, na kojima vojska zapravo samo ljenčari u hladu, on ga refleksno zatvori. Priča o Hrvatskoj, domovini svog djeda, Mariji Bistrici, Zagorju, sve lijepo što kaže odnosi se na daleku domovinu. Kad zastane, samo kratko opiše ono s druge strane zatamnjenog stakla: “Vidiš, bar je dobro u svemu ovome što više nema gužvi na cesti.

Za ovu relaciju od centra do Altamire, koju prijeđemo za 10 minuta, nekada je trebalo sat ili više. Jedini je problem kad se pokvari neki auto. Ljudi ga ostave posred ceste, jer nemaju novac ni za popravak ni za dijelove. A teško je uopće naći nekoga tko bi ga mogao popraviti. Svi koji su mogli otišli su iz zemlje. Oko četiri milijuna ljudi. I još odlaze. Netragom.”

Okružuje nas beskraj kućica, naslaganih uz brežuljke kao lego kocke, zovu ih ranchosi, kao brazilci favele. Slamovi. More divlje gradnje, koja prkosi redu i gravitaciji. Sklepani domovi od reciklirane cigle, kartona, drva. Upravo u ranchosima predsjednik Maduro stvara colectivose. Naoružanu paravojsku odanu voljenom vođi i Revoluciji. Bar za sada. “Zato nam je blindiran auto. Staneš na semaforu, oni razbiju staklo, uskoče u auto i odvedu te nekamo. Onda traže otkupninu.

Zoran Marinović
 

Krenu od milijun dolara, a ako se proces otegne, a u međuvremenu shvate da ipak nisi milijunaš, i dosadi im hraniti te i čuvati, na kraju priče spremni su na otkupninu od par stotina dolara. Ili neki bolji televizor. Play Station. Frižider. Bilo što. Jedini je problem što to traje, dugo, ako su tanjih živaca, pošalju obitelji prst ili komad uha, da se ne zaboravi, malo ubrza proces prikupljanja ili da ih ozbiljnije shvate. Kako god, to im je bolji posao od prodaje droge ili oružja.”

Za drogu treba imati novca. ”Ovdje je gram kokaina oko 10 dolara, a mjesečna plaća šest dolara. Tako da su otmice, uz vrlo malo ulaganja u opremu i znanje, a u dosluhu s policijom, koja je zapravo i organizator svega, jedan od boljih poslova. Samo treba imati malo sreće i uhvatiti kapitalca. A takvih u Venezueli još ima.” 

Ulazimo u Petaru, najveći rancho u Južnoj Americi. Oko milijun i pol nikad prebrojenih duša tu diše, spava, umire, u sklepanim kockicama. Enrice Ciz­neros jedan je od vođa. Samo njegova reputacija i povijest na ovom mjestu drži nas podalje od problema. Bez njega, sada, tu... o tome bolje ne razmišljati. Na krovovima su promatrači. Nerijetko djeca, tinejdžeri, kojima nijedan ulazak u favelu ne smije proći neopaženo. Čak i motoristi moraju skinuti kacigu da bi otkrili lice. Ako procijene da ulazak nije poželjan, odmah javljaju nadređenima pa onda, ovisno o težini problema, uzbunjuju nadalje sve u hijerarhiji. Do vrha. U tom, samo naizgled potpunom kaosu sve je pod kontrolom.

Zoran Marinović
 

“Vidiš ovaj ugao”, pokazuje prstom na beznačajni beton izbušen rupama. “Sinoć su nam oni kurvini sinovi tu ubili četvoricu. Platit će, kunem se Majkom Svetom. Platit će. A znamo i tko su.” Fuerza de Accion Especial de la Policia Nacional Bolivariana ili FAES. Specijalna jedinica, osnovana 2017. godine za borbu protiv terorizma. Pa kako terorista u Venezueli nema, da tih 500 elitnih i vrlo dobro naoružanih vojnika ne bi dangubilo, okrenuli su se drugim oblicima borbe.

Borbe za održivost sistema, borbu za dijelove kokainskog kolača te, na kraju, borbe za naručena otmice i ubojstva.
 I najbitnije od svega, za konačno rješavanje pitanja političkih neistomišljenika. A dolasci u slamove, kao oni prošle noći, pokrivaju baš sve oblike i namjere postojanja. Pripadnici FAES-a i sami potječu iz favela. To su regrutirani, obučeni, naoružani donedavni pripadnici bandi. Ovaj put u službi sistema, izvan zakona, odrađuju prljavi posao za državu, usput stječu i korist.

Gospođa Đurđa Hrgetić divna je žena. Dok sjedimo na taraci njezine kuće na periferiji Caracasa, u dijelu Bojera, povjetarac miriše na more, mango pravi hlad, a kava servirana na pladnju daje svemu miris doma. Hrtovi, egzotično cvijeće, trijem... Gospođa Đurđa, iako ima 81 godinu, i dalje radi, odmjereno zaključuje, a posebno uživa u debati.

Zoran Marinović

Durđa Hrgetić iz Lovinca bavila se prodajom inoksa: no s nekadašnjih 3500 tona prodaja je pala na 60-ak

 

Zapali cigaretu, priča o rodnom Lovincu u Lici dok gleda na Cerro Avilu, planinu iznad Caracasa, kao da je Velebit. “Prodavali smo nekada 3500 tona inoksa. Danas negdje oko 60. Od prve plaće mogla sam kupiti 17 pari cipela. Skupih. Danas mogu tri kilograma šećera. Četrdeset kamiona već dvije godine leži na parkingu. Niti ih koristim niti ih mogu prodati. Devet od 10 skladišta je prazno. Zaista treba biti talentiran da se uništi ovako divna zemlja. Ali ja je volim. Puno mi je dala. A i ljudi ovdje su dobri. Trpeljivi. Ne ko mi Hrvati koji stalno kukamo i očajavamo.”

Razgovaramo dalje o tome što je krenulo po zlu. Socijalizam je divna ideja, ali možda za debate na filozofskom fakultetu. Ili seminarske radove na sociologiji. Ništa više. Jednostavno ne postoji mehanizam, u ljudskom mozgu, koji bi vas natjerao da radite za druge onako kako biste radili za samog sebe. I čim sve postane svačije, ujedno je i ničije.

Otok Margarita nekada je bio karipski biser. Raj. Svaki dan bio je direktan let Berlin - Margarita. Sada ima samo jedan, tridesetominutni, do Caracasa. Većina hotela je zatvorena, ono nešto preostalih prazno. Ulice su sablasno tihe. Tu i tamo koji štand s povrćem, iznad plakata sa Chávezom i Madurom ispisano RESIDENCIA (otpor).

Časna sestra Ljilja Lončar vodi hrvatsku Udrugu Zdenac koja već pet godina djeluje na otoku. Volonteri pomažu starijim osobama, organiziraju dijeljenje hrane, dovode liječnike u siromašne dijelove, školuju djecu. U njezinu prisustvu kukanje i prigovaranje, ono čemu i jesmo skloni, najstrože je zabranjeno. Grijeh. Stvari obavlja brzo i odlučno. Od kupovine kuće za udrugu, rasporeda aktivnosti, pa do nabavke lijekova, ne dvoji. Rješava.

Zoran Marinović

Ljilja Lončar: Časna sestra vodi hrvatsku udrugu koja pomaže siromašnima i starijima

 

“Teško je ovim ljudima. Nema tu izbora. Većina su ribari, a njihove žene čiste školjke. Zamisli da nakon cijelog dana zarade jednu kunu i 25 lipa. Na kraju tjedna s tom zaradom ne mogu kupiti ni desetak jaja. I jednostavno čovjek ne može okrenuti leđa. Napravimo ono što se može. I mala pomoć je ovdje puno, jer nema ničega. Najgore u svemu prolaze djeca. Oni koji su najmanje krivi izvuku najdeblji kraj. Djeca i starci. Po pravilu. U cijeloj Venezueli bilo je petnaestak tisuća Hrvata, većina je otišla. Ostali su oni koji zbog ovog ili onog razloga nemaju izbora. A većinom se preživljava od pomoći rodbine, koja šalje novac. Bez toga bi bili gladni. Zamisli, živjeti u tako lijepoj kući, na moru, a ljudi nemaju novca da kupe kruh.”

Sjedamo u auto. Vozimo se otokom. Ljudi sjede ispred kuća, drijemaju, tjeraju muhe, neki igraju domino, trzne ih tek prolazak rijetkog auta. I tako iz dana u dan. Posla nema. Markesovska atmosfera, “Sto godina samoće”, samo iščekujem Josea Arcadija Buendiju da nam pokaže put. Zastanemo i pitamo gdje je Berina hacijenda. Čovjek leži u hladu, slamnati šešir mu prekriva oči, zavaljen da nas nije ni pogledao samo prstom pokaže još dalje. Muchas gracias, señor.

Nakrivljena dvorišna vrata. Dvije mršave kravice vezane za palmu. Automobil bez guma i stakala. Ustravljeni, olinjali psi laju kao sumanuti. I uvijek taj povjetarac koji miriše na more. Bero leži na stolu ispred kuće. Dok mu divan karipski trijem pravi vječni hlad. Bero nije dobro. Ne može se dignuti sa stola. Treba u bolnicu, ali nema novca ni za prijevoz. A kamoli za lijekove i doktora. 

Zoran Marinović

Bero Brozović bio je član jedne od najbogatijih, u međuvremenu osiromašenih, obitelji u Venezueli

 

Obitelj Brozović nekad je bila jedna od najbogatijih hrvatskih obitelji u Venezueli. Imali su tvornicu plastike, pržionicu kave, hacijendu. Starci su polako umrli, mladima novi socijalistički sistem nije opraštao greške. Bero je volio more više od pržionice kave. Ronio je. Bavio se biserima. Ženio se tri puta. Imao je konje. Polako su zatvorene tvornice, nestalo je novca, a tako i prijatelja. Ali imao je Bero more. Radio je 25 godina kao instruktor ronjenja. A onda ga je i zdravlje napustilo. Sada mu hranu donesu “neki domaći ljudi”, naleti i naša časna, gospođa Vera, gospodin Mišo, bude malo jaja, povrća, riže. Šta god, dobro je.

“Volim Dinamo. Volim Zagreb. Samo da mi je još jednom videti taj lepi beli Zagreb grad. A Dinamo, to je pravi šampion”, u dahu izgovori, s jakim kajkavskim naglaskom. Šalim se, kažem: “Bero, koliko ste u moru i pod morem, pa vi ste pravi Dalmatinac. A evo nije ni podne a ležite u hladu.” Nasmije se. Nije mu do smijeha.

Jučer je umro Bero. Zatvorio je oči, na zapuštenoj hacijendi, među palmama, na karipskom otoku, gdje povjetarac uvijek miriše na more. Isto onako kako umire i Venezuela. Velika, bogata, slavna, spala je na prosjački štap. A negdje u daljini, iza oceana, ostala mu je domovina, Dinamo, Zagreb.

I da. Zaboravio sam spomenuti demonstracije. Nasilje na ulicama. Bacanje kamenja na policiju, ispaljivanje suzavca na demonstrante. Crvene marame protiv plavih marama. Pendreke, gumene metke, palež, krv - nisam spomenuo. A kako stvari stoje, i neću. Jer ovo je neka druga priča.

Izdvajamo

Iz drugih medija