ALOJZ PETERLE

BIVŠI SLOVENSKI PREMIJER ZA GLOBUS 'Zbog ponašanja dvoje ljudi cijela Slovenija je na stupu srama! Ne mogu pristati na to!'

Ljubljana, 240715.
Lojze Peterle, europski veleposlanik Republike Slovenije u Europskom parlamentu. Foto: Uros Hocevar / Delo / CROPIX
Uroš Hocevar / Delo/CROPIX

 

Alojz Peterle bio je među ključnim ljudima osamostaljenja Slovenije kao premijer i kasnije ministar vanjskih poslova. Karijeru je kasnije nastavio u Europskom parlamentu i postao jedan od uglednijih zastupnika, dobitnik nagrade Europljanin godine, jedan od autora Ustava EU koji je pao na referendumima u Francuskoj i Nizozemskoj. Dakle, pravi kroničar zbivanja na ovim i europskim prostorima u proteklih četvrt stoljeća.

Zašto je Slovenija kompromitirala arbitražni postupak?

– Ja to zovem pogrešno shvaćenim patriotizmom s ministrom vanjskih poslova na čelu. Zbog ponašanja dvoje ljudi na stupu srama je cijela Slovenija. Nikako ne pristajem na model – krivi Slovenci i nedužni Hrvati. Koliko mi je poznato hrvatsko lobiranje na temu granice, ne vidim podloge za takav stav.

Kako tumačite stav Hrvatske da ne želi prihvatiti arbitražnu presudu?

– Kad je riječ o pravnoj strani cijelog slučaju, smatram ključnim da Sud nije prihvatio hrvatske kvalifikacije slovenskog postupanja te se odlučio da će nastaviti rad bez hrvatskog i slovenskog suca te je na kraju donio odluku o granici. Imam utisak da Hrvatskoj ne smeta toliko arbitražna presuda o granici, nego arbitraža kao način rješavanja, pri čemu mislim na otvorena granična pitanja s drugim državama. Sama je presuda, po mome mišljenju, sklonija Hrvatskoj nego Sloveniji. Kad promatram odjeke u vezi s graničnim pitanjem, vidim nekoliko pogrešnih pretpostavki i uvjerenja koji nemaju podloge u istini. Primjerice, dio javnosti misli da smo imali granicu po sredini Piranskog zaljeva. Dok je cijeli zaljev bio dio piranske općine, nije je bilo, pa ni u doba Jugoslavije. Ministri unutarnjih poslova dogovorili su se da će obje policije kontrolirati akvatorij dok ne bude formalno dogovorena granica. S tim u vezi arbitraža nije Hrvatskoj ništa oduzela, nego joj je međunarodnopravno prvi put dosudila dio Zaljeva.

Politico je objavio da ste vi osobno utjecali na Jean-Claudea Junckera, predsjednika Europske komisije, da spor oko arbitraže postane pitanje EU. Molim vas da to komentirate.

– Poslao sam mu pismo, ali ne s ciljem da se Unija počne baviti tim pitanjem, jer se ona bavi njime već niz godina, nego da pomogne do nužnog finala. Sjetimo se povjerenika Ollija Rehna u Komisiji Manuela Barrosa. Juncker je to naslijedio kao pitanje EU. Istina je da sam mu u pismu spomenuo važnost granice za Schengen i za europsku perspektivu Zapadnog Balkana.

Možemo li očekivati da se granično pitanje ipak u nekom trenutku riješi?

– Potrebna je doza realizma, puno mudrosti i nešto političke volje. I nakon kraha sporazuma Drnovšek-Račan bio sam uvjeren da buduće rješenje neće ići dalje od tada dogovorenog. Budući da sporazum nije bio ratificiran na objema stranama, nije postao pravno valjan, ali je ostao značajan politički faktor. Ne vidim smisla da se s međunarodnopravne razine opet vratimo u političku bilateralu koja ima svoja povijesna opterećenja te je ostavila gorak okus. Komisija je još jednom pozvala obje strane na implementaciju i ponudila medijacijsku pomoć. Razvoj u tom smjeru bi nam omogućio da se lakše riješi naporno pitanje nego da ga prepustimo dvojici premijera koji bi ustinu teško iskočili iz unutarnjopolitičkih okvira. Bilateralni pristup je nužan za provedbu pri kojoj bismo mogli razgraničenje humanizirati demarkacijom koja ne bi dijelila kuće i slično.

Kako ste ušli u politiku krajem 1980-ih godina?

– Politički sam se probudio 1968. godine. Tada smo mi mladi kršćanski intelektualci i studenti osnovali Reviju 2000 koja se bavila filozofskim, socijalnim, religijskim i drugim pitanjima. U tom smo krugu nekoliko godina studirali “krizu europske svijesti”, prevodili Martina Bubera, Simone Weil, Levinasa... i tražili poveznicu s predratnom političkom misli koja se inspirirala u kršćanstvu. Počeli smo u doba Staneta Kavčiča, France Popit nam je zabranio djelovanje četiri godine. U Reviji sam stekao vrlo dobar pogled u trenutne misaone tokove i povijest. Iz tog je kruga izašao poticaj za formiranje Slovenskog kršćansko-socijalnog pokreta u ožujku 1989. godine, a iz njega je na moju inicijativu te jeseni nastala stranka Slovenski kršćanski demokrati. Budući da se zbog posla nisam mogao dovoljno posvetiti politici, odlučio sam se za status samostalnog kulturnog radnika, pa sam neko vrijeme preživljavao radeći kao novinar. U travnju 1990. godine moja je stranka, u sklopu koalicije DEMOS, iznenađujuće pobijedila na prvim demokratskim izborima, pa mi je pripalo mjesto mandatara. O toj ulozi nisam ni sanjao, pa sam je ponudio dr. Joži Pučniku, koji nije uspio na predsjedničkim izborima. On nije prihvatio moju ponudu, pa sam konačno skočio u vodu i nije mi zbog toga žao.

bregana 210700
lojze peterle - min vanjskih poslova slovenije i tonino picula
foto davor pongracic
Davor Pongračić / CROPIX

Alojz Peterle i Tonino Picula

 

Jeste li vjerovali da će osamostaljenje biti ostvarivo?

– Vjerovali smo u naš projekt. Slom komunizma nudio je dobar vanjski okvir. Iako međunarodna politika nije bila naklonjena novim državama, vjerovali smo da je pravi trenutak i da ga treba iskoristiti. Više su nas brinule unutarnjopolitičke okolnosti – u Sloveniji i u Jugoslaviji. Za ostvarenje ključnog povijesnog cilja slovenskog naroda bilo je važno preuzeti vlast. DEMOS je na izbore izašao s programom osamostaljenja, s puno energije i na kraju je pobijedio. Izuzetno je važno da smo bili uključivi i postigli s opozicijom dogovor o referendumu za osamostaljenje. Proveli smo ga 23. prosinca 1990. godine uz 90 posto izašlih i s podrškom samostalnosti većom od 90 posto. Zakonski smo se obvezali da ćemo neovisnost proglasiti najkasnije za pola godine. Unatoč tome dio tadašnje opozicije do samog je kraja radio probleme. Neposredno pred osamostaljenje imali smo burne sindikalne prosvjede. Na radiju smo slušali najave da ćemo “jesti travu” i slično. Sjećam se da nam je JNA na dan izbora moje vlade “čestitala” oduzimanjem oružja Teritorijalnoj obrani. Put prema neovisnost počeli smo gotovo goloruki. Znali smo da to znači stvarni rat, pa smo se počeli pripremati za obranu. Pokušao sam Antu Markovića, predsjednika tadašnjeg Saveznog izvršnog vijeća, više puta uvjeriti da sva pitanja treba urediti dogovorno, na miran način. Pozivao sam se na odredbu saveznog Ustava o pravu na samoopredjeljenje do odcjepljenja. Unatoč tome je u trenutku proglašenja neovisnosti poslao JNA protiv nas. No, u presudnom smo trenutku bili jedinstveni i pobijedili u ratu za Sloveniju. I unatoč prijašnjem negativnom stavu svijet je morao prihvatiti novu demokratsku državu.

Kakva je bila suradnja s Hrvatskom 1991. i 1992. godine? Koji su bili vaši prigovori?

– Na početku smo uspostavili dobru suradnju među objema vladama, posebno među resorima obrane i unutarnjih poslova. Mislim da sam s kolegom Franjom Gregurićem uistinu dobro surađivao, pa smo postali i ostali prijatelji. Na sastanku u Zagrebu kod predsjednika Tuđmana smo se konačno dogovorili da ćemo proglasiti obje države istog dana i u isti sat. Sklopili smo sporazum o međusobnoj pomoći ako bi jedna ili druga strana bila napadnuta. A što je s tim bilo dalje, već sam u hrvatskom tisku pojasnio. Mislim da je razdoblje 1990.-1992. godine bilo svijetlo doba suradnje dviju država, a zatim su se pojavili problemi koji su svi povezani s bivšom Jugoslavijom – granica, Ljubljanska banka...

S kojim ste hrvatskim političarom tada najbolje surađivali, a tko je radio probleme?

– Nedvojbeno s predsjednikom Vlade dr. Franjom Gregurićem. Tada je ozračje još bilo prilično opušteno, znali smo se čak razveseliti gotovo s cijelim hrvatskim političkom vodstvom nekoliko puta tijekom Martinja kod Gregurića u Loboru. Nekoliko puta sam se sretao i s predsjednikom dr. Franjom Tuđmanom, u mnogo toga smo se slagali, ali on je kao vrhovni zapovjednik vojske u drugom dijelu pripreme za osamostaljenje razvio drukčiju filozofiju i strategiju nego što smo se dogovarali na početku. To je za posljedicu imalo i drukčiju borbenu taktiku.

Je li bilo ikakve mogućnosti da se granični spor tada riješi? Zašto je uopće došlo do njega? Tko ili što je bio glavni problem?

– Kad je došlo do promjene vlada na objema stranama, tada su nestale i veze s kojima smo počeli našu suradnju. S Gregurićem samo imali premalo vremena da bismo riješili neke probleme. Obje su se države 25. lipnja 1991. godine izjavama obvezale da će poštovati međurepubličku granicu. Granično pitanje je posljedica činjenice da međurepublička granica iz doba Jugoslavije nije bila precizno utvrđena, posebno na moru. Kad smo kasnije počeli razgovarati o kriterijima za konačno razgraničenje, javnost su raspalile razne izjave koje su dobile političke i nacionalističke poticaje.

Je li Slovenija dobro ispregovarala svoj ulazak u EU?

– Mislim da jest. Naša je posebnost da smo ispregovarali poseban status za pčele i cviček, vino iz moje Dolenjske.

Kako ste doživjeli ulazak Slovenije u EU?

– S ponosom i olakšanjem. Bilo je jasno da se događa nešto povijesno, ali nisam se prepustio romantici ili idealiziranju. Znao sam da smo ušli u nov politički, sigurnosni i gospodarski okvir te da više neće biti takve potrebe da se brani slovenstvo, koje je bilo ugroženo više puta u prošlosti. Bilo mi je ipak jasno da naša demokratska tranzicija nije zaključena i da ćemo se još dugo natjecati sami sa sobom. To nam nije značilo da se samo priključujemo boljem dijelu svijeta, željeli smo jednakopravno sudjelovati u stvaranju ujedinjene Europe, preuzeti svoj dio odgovornosti.

Jeste li bili zabrinuti da Slovenija neće podržati ulazak u NATO?

– To me nije posebno zabrinjavalo, ali smo vidjeli da dio stare političke elite i njezina aparata nije bio oduševljen članstvom, što se na referendumu i pokazalo.

Radili ste na prvom europskom ustavu koji je propao na dva referenduma. Je li to bio dobar dokument? Zašto je naišao na otpor građana?

– Na konvenciji sam imao čast u predsjedništvu zastupati tadašnje države kandidate. Za mene je to bilo europsko političko sveučilište. Ozračje je bilo dobro, rezultat bolji nego što sam očekivao. Pokazalo se da je s tako kompleksnim tekstom teško ići na referendum i braniti njegovu cjelovitost. Jako malo ljudi je pročitalo predložen tekst. Analiza je pokazala da je među ljudima veliku ulogu odigralo raspoloženje prema trenutnoj vladi ili odnos prema elementima teksta koji su bili bolje medijski obrađeni, a djelovali su i tuđi interesi. Ali na kraju je s nekoliko korektura naš tekst ipak primljen kao Lisabonski ugovor.

Bili ste proglašeni Europljaninom godine. Kako dobiti tu nagradu?

– Radom. Nagrada se odnosila prije svega na moj rad u konvenciji. Na početku njezina rada bio sam kritičan jer države kandidati nisu imale predstavnika u predsjedništvu. Borio sam se za jednakopravnost, pa su me na kraju izabrali u to tijelo. Novinari su obraćali veliku pozornost na moj rad, ali sam se ipak začudio da sam pobijedio u nadmetanju sa (Silviom) Berlusconijem i Jean-Claudeom Trichetom (kasnijim predsjednikom Europske središnje banke).

Slovenija je 2008. blokirala pregovore Hrvatske o ulasku u EU. Je li to bilo opravdano?

– Tvrdim da se Hrvatska blokirala sama time što je uključila u pretpristupnu dokumentaciju karte u kojima je bila ucrtana granica među državama a da nije bila dogovorena. Međunarodni su pravnici upozorili Vladu da bi taj akt mogao imati ozbiljne posljedice. Zatim je Vlada reagirala. Do tada je Hrvatska na putu prema EU uživala punu i iskrenu podršku Slovenije, tako smo glasali svi mi zastupnici iz Slovenije kad se govorilo o izvješćima o napretku Hrvatske.

Postoje teorije da je Arbitražni dogovor potpisan pod pritiskom Bruxellesa i SAD-a. Kakva su vaša saznanja o tome.

– Mislim da je postojao širi međunarodni interes da se taj problem uredi nakon što četvrt stoljeća to nismo uspjeli riješiti bilateralno. Sjećam se istupa predsjednika slovenske Vlade dr. Janeza Drnovšeka na Odboru za vanjsku politiku kad nas je pozivao da ratifikacijom dogovora s predsjednikom hrvatske Vlade Ivicom Račanom zaključimo granično pitanje. Uvjeravao nas je da Račan za to ima podršku. Pokazalo se da nema, Hrvatska nije dogovor ratificirala, a u Sloveniji se jako gubila nada u bilateralu.

Od 2011. susrećemo se s posebnim fenomenom u Sloveniji – stranka osnovana neposredno prije izbora pobjeđuje (Pozitivna Slovenija, SMC). Zašto je tomu tako?

– S jedne strane riječ je o činjenici koja pokazuje nepovjerenje prema politici, s druge pak nezrelost naše demokracije, a s treće utjecaj već dugo istog političko-medijsko-financijskog lobija koji producira i promovira kandidate na tekućoj liniji. Nije problem u tome što se javljaju novi subjekti, problem je u recikliranju izbornog tijela stranaka komunističkog porijekla nakon što je propao LDS (Liberalni demokrati Slovenije). Te mutacije stvarno donose nova lica, ali ne toliko i nove koncepte. Jedno je vladati u duhu zajedničkog dobra, a drugo je ovladavanje državom u interesu užih skupina. Epidemija nije prošla, može se dogoditi da će Slovenija ponovno na led – ime je kandidata Marjan Šarec.

Vidite li populističku prijetnju na političkoj sceni u Sloveniji?

– Svakako, i to na lijevoj strani, ali s desnim osmijehom. Više me brine da takozvana izvorna ili desna strana danas ne može spriječiti niti ustavnu većinu. Ta je strana vladala Slovenijom manje od jedne trećine demokratskog razdoblja.

A u Hrvatskoj?

– Niti jedna europska demokracija danas nije potpuno imuna na populizam.

Kako vidite budućnost EU nakon Brexita – tu su Junckerovi planovi, Macronov govor...

– Brexit je skupa besmislica, ali je pridonio otrežnjenju u smanjenju populizma. Pozdravljam uspjeh Emmanuela Macrona koji nakon izgubljenih godina Françoisa Hollandea najavljuje Francuskoj unutarnju reformnu dinamiku, uspostavlja mogućnost ponovnog uzleta francusko-njemačkog motora i jača europski položaj Francuske. Ne zaboravimo da je Macron pobijedio s izrazito proeuropskom platformom. Naš je problema da francusko-njemački motor nije dostatan. Trebali bismo oživiti cijelu Uniju. Ne vidimo problem u više brzina ako veslamo u istom smjeru, a sustav je otvoren. Unija je dugo napredovala na takav način. Problem bi bio u slučaju da se skupina država odluči za svoj smjer i brzinu zbog konceptualnih razlika i nepremostive različitosti. Mislim da zapadni dio Unije podcjenjuje razvoj u Srednjoj Europi. Nije riječ samo o otvorenim pitanjima s kakvima se u slučaju Poljske (ili ranije Mađarske) bavi Europska komisija. Riječ je o političkim i kulturnim razlikama koje zazivaju stvarni dijalog. Teško je napredovati kad je ono što nas razdvaja jače od onog što nas ujedinjuje.

Zašto Slovenija i Hrvatska nisu članice neformalne skupine zemalja juga EU koja je održala summit u Rimu u srijedu?

– Možda se ne doživljavamo kao jug ili nas drugi ondje ne vide.

Bi li naše dvije zemlje trebale tražiti jaču povezanost s članicama Višegradske skupine ili možda samo s Austrijom?

– Pitanje nije geografske već političke naravi. Uvjet da se nekamo uključiš jest da si nekome zanimljiv, da imaš jasnu poziciju. Kako se dio Srednje Europe diferencira, treba znati što to znači. Moramo se odlučiti s kim i kako dijeliti iste vrijednosti i načela. Slovenija smatra da želi biti dijelom prve brzine. No, za to nije dovoljno dosadašnje djelovanje, potrebno se kvalificirati.

Zabrinjava li vas ulazak FPÖ-a u austrijsku Vladu?

– Zasad ne, ali čekamo konkretnu politiku. Kad je riječ o europskim pitanjima, kancelar Sebastian Kurz preuzeo je glavnu riječ, kad je riječ o susjedstvu, koalicija se slaže da se treba još više posvetiti užem susjedstvu.

Treba li Poljskoj oduzeti pravo glasa? A Mađarskoj?

– Radije bih vidio više dijaloga. Nadam se da promjena u poljskoj Vladi nudi tu mogućnost. Predsjedavajući Vijeća EU Bojko Borisov jasno se postavio prošlog tjedna i upozorio protiv tvrde ruke kad je riječ o Poljskoj. Diferencijacija se produbljuje. Na drugoj je strani jasno da Unija bez snažnih zajedničkih nazivnika ne može ostvarivati svoje ciljeve, ni kod kuće ni u svijetu.

Kakve rezultate predviđate na izborima u Sloveniji?

– Ako ne bude čuda s desne strane, nastavit ćemo kao i u prošlosti.

 

Izdvajamo

Iz drugih medija