Piše se Crkva, čita se država – to je, smatram, suština otpora na koji je naišao crnogorski režim Mila Đukanovića pošto je donio Zakon o vjerskim zajednicama. Da je posrijedi političko a ne vjersko pitanje pokazali su demonstrativni neredi u Skupštini Crne Gore, a i pokušaj takvih nereda u Narodnoj skupštini Srbije, u režiji Boška Obradovića iz Dveri i uz sudjelovanje Aleksandra Vulina. Ali da u njemu ima uistinu vjerskih emocija (povezanih s tradicijskima i s etničkima) pokazuje podatak da otpori tom Zakonu ne posustaju. Unutar Srpske pravoslavne crkve u Crnoj Gori održavaju se litije (procesije) i molebeni (paraklisi, tj. zazivne molitve Duhu svetome u grčkom odnosno bizantskom obredu), striktno mirne ali uporne manifestacije koje izluđuju snage reda. Svaki put kada one reagiraju odlučno – ispitivanjem sudionika, kamoli udarcima – u prosvjednika se ucjepljuje mučenički sindrom.
Nije zaista posrijedi pitanje vjerskih sloboda, vjerske organizacije, i tako dalje. Posrijedi su dva pitanja, jedno praktično, drugo emotivno.
Praktično pitanje tiče se državnosti: je li Crna Gora jedna od rezervnih srpskih zemalja ili je Crna Gora nešto sasvim svoje kao, recimo, Slovenija, Bugarska ili Estonija.
Emotivan je osjećaj da se “čupa komad vlastitoga mesa” kao što se to ponekad događa među etničkim skupinama na Balkanu. Odatle iracionalna ponašanja, kao što nam pokazuje slučaj Kosova, kao što nam pokazuju neki drugi slučajevi gdje se završavalo u ratovima, krvoprolićima. Valja se nadati da ovaj put toga neće biti, da nekadašnja “dva oka u glavi” neće biti baš toliko razroka.
Đukanović je reagirao nestrpljivo, očito zatečen na pogrešnoj nozi. Manifestacije je nazvao luđačkima, tjerajući vodu na mlin prosvjednicima. Dojma sam da nije očekivao ovakvo trajanje otpora, da je pogrešno predviđao da će s vremenom splasnuti i zamrijeti.
Opasnost je da se otporu pridruže i oni kojima se živo fućka za vjeru i vjerske zajednice, ali ne vide drugog načina da se riješe Đukanovića kao oličenja dojma o korumpiranosti crnogorske države. Zašto se još nisu pojavili? Možda zbog straha da s prljavom vodom korupcije iz korita ne izbace i samostalnost crnogorske države.
Naime, i tim Zakonom, ma što tko o njemu mislio, Milo Đukanović, politički vođa Crne Gore neprestano od “događanja naroda”, bez obzira na funkciju na koju je izabran, nastoji dovršiti konstrukciju nacionalne države, po vjekovnoj tradiciji pravoslavne, nacionalnom pravoslavnom crkvom, kao i u svim većinom pravoslavnim državama. A crkvi koja ga ometa, Srpskoj pravoslavnoj, reže financijsko korijenje i oduzima sidrište nacionalizirajući (“vraćajući u vlasništvo naroda čijim novcem i trudom su izgrađene”) crkvene građevine nastale prije nego je karađorđevićevska pravoslavna crkva usisala i progutala dotadašnju pravoslavnu crkvu u Crnoj Gori.
Crna Gora se, da bi osigurala svoju državnost, morala na svaki način postaviti prema Srbiji kao prema stranome tijelu. I ovo što se sada događa u Crnoj Gori posljedica je te politike, koja na neki način proturječi onome istom što je crnogorsko rukovodstvo govorilo u početku devedesetih godina, kada je isticana parola o Srbiji i Crnoj Gori kao o “dva oka u istoj glavi”. Nije prošlo mnogo vremena, paradigma se prevrnula kao čarapa, jer je i jedna i druga bila u funkciji državnih interesa.
Đukanović doživljava Srpsku pravoslavnu crkvu kao agenturu tuđe države. Ne toliko zato što bi patrijarh i episkopi bili agenti Vučićeva režima, daleko od toga, nego zato što Srpska pravoslavna crva sebe postavlja kao mjerilo i kriterij kako srpstva, tako i srpske državnosti, s naglašenom iredentističkom notom. Pa stoga “vidi” (ili se pravi da vidi) Vučića kao državno utjelovljenje pravoslavlja, baš kao što Ruska pravoslavna crkva čini s bivšim pukovnikom Putinom.
Problem je ne samo Crnogorske pravoslavne crkve, nego i Republike Crne Gore, što Srpska pravoslavna crkva ne priznaje crnogorsku naciju, nego Crnogorce smatra regionalno situiranim Srbima, poput Šumadinaca ili Ličana. Lani u lipnju je patrijarh srpski Irinej (Gavrilović) za TV Hram izjavio doslovce: “A šta su Crnogorci nego Srbi iz Crne Gore?! Kao što postoje Šumadinci, Vojvođani, Ličani, Bosanci, Hercegovci, tako postoje i Srbi i Crnogorci”, kazao je poglavar SPC.
Nijekanje nacije kojoj pripadnost ljudi iskazuju slobodno i anonimno, na primjer pri popisu stanovništva, ni na koji način nije vjerska, nego genuino politička akcija. Utoliko Milo Đukanović, što god netko o njemu mislio, ne griješi kad Srpsku pravoslavnu crkvu u Crnoj Gori vidi kao političkog protivnika te, štoviše, neprijatelja crnogorske nacionalne države.
Još je jasniji u tom pogledu mitropolit crnogorsko-primorski Amfilohije (Radović). On je 2015, kada je crnogorska vlada predočila nacrt lani usvojenoga (i za SPC spornoga) Zakona o vjerskim zajednicama, bjelodano obznanio da, po njemu, ne ovjerava država Crkvu, nego Crkva državu.
Amfilohije je još tada s gnušanjem odbacio zahtjev da Srpska pravoslavna crkva u Crnoj Gori bude registrirana, “namjesto da Crkva Božja Svetoga Petra njih registruje, da bi onda oni postali prava i istinska država”. Iz te rečenice jasan je stav SPC – njena mitropolija je legalni slijednik vladike Petra I Njegoša, koga slavi kao sv. Petra Cetinjskoga, a Republika Crna Gora može uistinu biti država tek kad joj to odobri SPC, dakle približno nikada.
Očito je da prijepor, poglavito u vehementnoj retorici vladike Amfilohija, nije ni vjerski ni pravni, nego politički: tko je kome nadređena vlast? Pritom valja imati na umu da Amfilohije, rođen kao Risto Radović, nije vladika poslan iz Srbije na Cetinje, nego rođeni Crnogorac.
Neki drukčije orijentirani Crnogorci su 1993, očajni orijentacijom Srpske pravoslavne crkve u svoj državi, tada još udruženoj sa Srbijom, osnovali Crnogorsku pravoslavnu crkvu, kao obnovu autokefalne Crnogorske pravoslavne crkve koju je baš njezin tadašnji mitropolit Mitrofan (Ban) 1918 utopio u sadašnju Srpsku pravoslavnu crkvu. To je Srpska pravoslavna crkva i njezina Mitropolija crnogorsko-primorka doživjela ne kao prst, nego kao feferon u oko. Ni policija ne uspijeva spriječiti tučnjave između vjernika tih dviju crkava na primjer kada se 6 siječnja, na Badnjak po julijanskom kalendaru, pale dva badnja, jedan srpski a drugi crnogorski na istom platou na Cetinju, crnogorskoj prijestolnici i sijelu dvojice mitropolita, Amfilohija (Rista Radovića) i Mihaila (Miraša Dedeića).
Dvojba između Srpske pravoslavne i Crnogorske pravoslavne crkve samo je na površini eklesiološka, a u svojoj biti ona je državna. Reflektira dva oprečna pristupa.
Po jednome Crna Gora je ne samo samostalna nego i samobitna država, nasljednica i Duklje, a ne samo Zete (gdje bi onda svojedobna nemanjićka prevlast bila samo povijesni incident, kao Jugoslavija Hrvatima), corpus separatus koji, uz dijalekt štokavskih govora (u Nikšiću i inim dijelovima istočne Hercegovine stečenima poslije grahovske bitke), ima i vlastiti neštokavski zetski govor, bazu suvremenoga crnogorskoga standardnog jezika (nije slučajno veliki Dubravko Škiljan prorekao da će smrt srpskohrvatskoga biti definitivna standardizacijom crnogorskog jezika). Takva samostalna i samobitna Crna Gora – po tom shvaćanju – mora imati pravo i na vlastitu, autokefalnu pravoslavnu crkvu sa svojim arhiepiskopom, ne manje nego što je, u okvirima istoga grčkog jezika, pored Ekumenske (Vaseljenske) patrijaršije u Carigradu (Istanbulu), imaju arhiepiskopije u Ateni i na Cipru, da o patrijaršiji u Aleksandriji i ne govorimo.
Po drugome, Crna Gora je samo jedna od srpskih zemalja, čije su srpstvo, u različitim trenucima i kontekstima, naglašavali mitropolit Petar II (u Gorskom vijencu, na primjer), prvi knez Danilo, pa i nesretni kralj Nikola, koji je sebe i svog zeta Petra I srpskoga okarakterizirao kao “dva stara srpska kralja” (ali mu nije palo na pamet darovati mu svoju državu, koju mu je zatim tvorno oteo rođeni unuk Aleksandar I jugoslavenski). A kolagen tih zbiljskih ili navodnih srpskih zemalja: Srbije, Vojvodine, srpske Bosne i Hercegovine, Crne Gore, te Stare Srbije (Raške, da ne kažemo Kosmeta), ne može biti nego svetosavska Srpska pravoslavna crkva, zna se.
Unutar Srpske pravoslavne crkve u Crnoj Gori održavaju se litije (procesije) i molebeni (zazivne molitve Duhu svetome), striktno mirne ali uporne manifestacije koje izluđuju snage reda
U tom je sklopu nepriznavanje Crnogorske pravoslavne crkve sa strane drugih crkava ozbiljan vanjskopolitički problem, ali ne i unutrašnjopolitički, kao što vanjsko nepriznavanje Makedonske pravoslavne crkve (Ohridske patrijaršije) nije unutrašnji politički problem Sjeverne Makedonije.
Đukanović je jasno rekao da je njegov cilj crnogorska pravoslavna crkva (ne baš nužno sadašnja Crnogorska pravoslavna crkva). Do nje bi mogli voditi neki eklesiološki putovi, ali nijedan od njih nije prohodan. Mogla bi Srpska pravoslavna crkva dati autonomiju svojoj mitropoliji u Crnoj Gori, kao što je dala Makedonskoj crkvi 1959 (ali joj nikada nije priznala autokefalnost, dakle punu samostalnost, pa će to još manje Crnogorcima). Mogla bi cetinjska mitropolija SPC, pod nekim sljedećim vladikom, ujediniti se sa Crnogorskom pravoslavnom crkvom i djelovati kao ideološki aparat države, dakako, ali ne Srbije (ni supsidijarno Rusije), nego Crne Gore, prozapadne, natovske. Teško zamislivo. Moglo bi i na vrbi roditi grožđe, a to je čak vjerojatnije, sa sadašnjim genetskim modificiranjem, nego odricanje Srbije i njezina nacionalnog korpusa od svojatanja Crne Gore. Pa znamo dobro kako na Balkanu nacionalne grupe u susjednoj zemlji (lažno nazvane dijasporama i promptno opskrbljene putovnicama “matične države”) žešće iskazuju iredentizam nego njihovi etnički srodnici.
Postoji, dakako, mogućnost da Ekumenska patrijaršija u Istanbulu (Carigradu) prizna autokefalnost Crnogorske pravoslavne crkve, kako što je priznala autokefalnost Ukrajinske pravoslavne crkve. Nije to tako jednostavno, sve kad bi Milo Đukanović od svojih zarada odvojio protuvrijednost onih milijun i po zlatnih franaka, ili četverostruko toliko, pa isplatio njima i Fanar i princa Aleksandra Karađorđevića kao nasljednika svog djeda Aleksandra I, a i Aleksandra Vučića, ne zaboravivši ni srpskog patrijarha Irineja (Gavrilovića), koji je dao crkveni blagoslov za nerede u Crnoj Gori.
Razdor u Crnoj Gori nije (primarno) između Srbijanaca i Crnogoraca, nego među autohtonim stanovništvom Crne Gore u kojemu se jedni smatraju Crnogorcima i etnički, a ne samo nacionalno, a drugi Srbima koji su regionalno Crnogorci.
Onih prvih je, ovako ili onako, bilo više među stanovništvom koje je na referendumu, uz promatrače iz Evropske unije, izglasalo osamostaljenje Crne Gore, to jest ponovno uspostavljanje njezine pune državnosti, dokinute 1918, pa supsidijarno vraćene 1945 (kada je Crna Gora postala republika u sastavu Jugoslavije). Ovih drugih je, čini se, više među pravoslavnim vjernicima u Crnoj Gori koja nije baš neka vjernička narodna zajednica. Na tu podjelu utječe i nekadašnji ekspanzionizam Knjaževine pa Kraljevine Crne Gore: da nije poslije Grahovske bitke anektirala dio etnički pretežno srpske istočne Hercegovine, a poslije prvoga balkanskog rata i dio (novopazarskog) Sandžaka sa Srbima (ne računajući dijelove s Albancima, poput Ulcinja), sada bi imala manje zazora za razdor. Komično je da sadašnja crnogorska vlast – o kojoj bi se imalo što pripovijedati – nema problema ni s Hrvatima, ni s Albancima, koliko s braćom po vjeroispovijesti, naime Srbima.
Upravo je vjeroispovijest dodatni izvor i fuzije i konfuzije. Mitropolit Petar II, u nas poznatiji kao Njegoš, svome vladiki Danilu, u Gorskom vijencu, stavlja u usta meditaciju o ugroženom srpstvu, pa i Batrićevu zakletvu “vjerom Obilića”, što kulminira “istragom Poturica”, to jest sunarodnjaka koji su prešli na islam, Odatle i znamenite Batrićeve dobre vijesti: “Poklasmo se sinoć sa Turcima”. Naravno ima u Bibliji i gorega (sva knjiga o Jošui je himna genocidu, a psalmist blagoslivlja Židove koji će tuđoj dojenčadi glavu smrskati o stijenje), ali apologija etničko-konfesionalnog “čišćenja” ne može biti jasnija. A crnogorski kralj Nikola opisuje u početku prvoga svjetskog rata sebe i svoga zeta srbijanskog kralja Petra, rekosmo, kao “dva stara srpska kralja”. Dijereza na Srbe i Turke ne ide, ondje i onda, nijednom inom granicom nego onom između pravoslavlja (“srpske vjere”) i islama (“turske vjere”, i u muslimanskoj tradiciji). Stoga tradicija i njezin odraz u emocijama (ruralne i gorštačke osvetničke svijesti uglavljene u motiv “junačke pravde” koja iziskuje “kolektivnu odmazdu”) igraju nemalu ulogu, ni u Hrvatskoj nepoznatu.
Đukanovićev režim pokušao je to prvi put u listopadu 2015 prijedlogom Zakona o vjerskim zajednicama u Crnoj Gori kojim je postigao neviđen uspjeh u kompaktiranju svih religija nazočnih u toj susjednoj zemlji: njime su bile nezadovoljne praktički sve vjerske zajednice, osim Židovske zajednice te Crnogorske pravoslavne crkve. U tom nacrtu Zakona pisalo je da se “teritorijalna konfiguracija vjerske zajednice koja je registrovana i djeluje u Crnoj Gori, ne može prostirati van Crne Gore”, da vjerske zajednice stječu svojstvo pravne osobe upisom u registar vjerskih zajednica, koji će voditi Ministarstvo za ljudska prava i slobode, te da sjedište vjerske zajednice koja je registrirana i djeluje u Crnoj Gori mora biti u Crnoj Gori – što je teško ostvarivo u Katoličkoj crkvi.
Na kraju se to svelo na obavezu registriranja i podvrgavanja državnim zakonima. Katoličkoj crkvi to nije problem, jer tako funkcionira i drugdje. Nije joj problem ni u zgradama i bogomoljama, jer nisu građene u Crnoj Gori nego, najčešće, u Mletačkoj Republici pa u austrijskoj Kraljevini Dalmaciji (koja se protezala do Kaštel Lastve, preimenovanoga u Petrovac na moru). Nije ni Islamskoj zajednici, koja također zna i može tako funkcionirati. Problem je Srpskoj pravoslavnoj crkvi, koja ne dopušta da joj “periferna srpska država”, kakvom vidi Crnu Goru, kroji kapu, makar to bila i kamilavka.
Upravo je na području sadašnje Crne Gore a pod srpskom kamilavkom započeta praksa konfesijskog rascjepa na istome crkvenom teritoriju.
I nakon pravoslavno-katoličkog rascjepa 1054 teritorijalna organizacija kršćanskih biskupija (tj. dijeceza u latinskoj, eparhija u grčkoj tradiciji) ostala je ista kao i u početku, slijedeći u osnovi teritorijalnu podjelu Rimskog Carstva na dijeceze (odnosno eparhije) koju je uveo Dioklecijan. Razlika u obredima postojala je i prije raskola. Pojedine dijeceze u Dalmaciji (npr. Splitska i Dubrovačka) mijenjale su obred, ovisno o pretežnome političkom utjecaju. Nakon raskola bilo je zapravo pravilo da opredjeljenje za katolički rimski ili pravoslavni grčki obred ovisi o realnoj političkoj pripadnosti, što se odnosilo i na područja sa slavenskim bogoslužjem.
Poziv na tu praksu omogućio je da se užasni Tridesetogodišnji katoličko-protestantski rat završi kompromisnim načelom “cuius regio, eius religio” (čija je vlast, njegova je i religija).
Biskupija u Baru, na današnjem teritoriju Crne Gore a tada Duklje (pa Zete) slabljenjem Bizanta prelazi iz nadležnosti pravoslavne Dračke arhiepiskopije pod nadležnost katoličke Splitske nadbiskupije, a nedugo zatim Dubrovačke nadbiskupije, te je kasnije i sama uspostavljena kao katolička nadbiskupija u doba snažne Duklje pod kraljem Bodinom. Država je, ne samo u pravoslavnih, smatrala svoju vlast cjelovitom i neovisnom tek kad bi imala vlastitu nadbiskupiju (u grčkoj tradiciji arhiepiskopiju, u pravoslavnome eklesiološkom poretku samim time autokefalnu).
Svjestan da je država njegova oca, raškoga (srbijanskoga) velikog župana Nemanje, nedovoljno snažna da sebi podvrgne postojeće katoličke dijeceze na područjima na kojima se proširila, a u doba kronične slabosti Bizanta teško razorenoga mletačkim zapravo gusarskim Četvrtim križarskim ratom, monah Sava je ishodio pravoslavnoj crkvi u Srbiji prvo autonomiju, a onda i autokefalnost sa sjedištem u samostanu Žiči, dakle Žičku arhiepiskopiju (nakon preseljenja u Peć: Pećku arhiepiskopiju, pa Pećku patrijaršiju nakon uzdizanja na tu čast 1346, zahvaljujući snazi Dušana koji se proglasio carem).
Arhiepiskop Sava (Rastko Nemanjić) osnovao je nekoliko sufraganskih eparhija, među njima 1219 i Zetsku eparhiju na kanonskom području Kotorske biskupije i Barske nadbiskupije. Time je ucijepljen raskol među stanovnicima istih područja, otrovno sjeme političkog manipuliranja religijom, čije pogubne plodove ne prestajemo uživati.
Kao sijelo Zetske eparhije Sava je sazdao samostan (u grčkoj tradiciji: manastir) sv. Mihovila arkanđela na školju u Tivatskom zaljevu koji se po tome zove Miholjska prevlaka, ali je sijelo preneseno u Skadar, pa u Vranjinu i napokon na Cetinje, gdje su se ustalili od 1485. Kada je 1346 Pećka arhiepiskopija postala Patrijaršija, Zetska i Skopska eparhija postala je mitropolija (ono što je u Katoličkoj crkvi nadbiskupija). Od XV stoljeća se naziva i Cetinjskom mitropolijom.
Odakle teza odnosno prijepor o njezinoj autokefalnosti?
Veza s Pećkom patrijaršijom prekinuta je pod turskom vlašću 1499, pa mitropolija, tada već formalno Skenderijsko-primorska, pada pod oblast Ohridske arhiepiskopije (autokefalne 1019-1767, na njezinu tradiciju se poziva Makedonska pravoslavna crkva). Vraća se pod Peć kada veliki vezir (šef osmanske vlade) Mehmed-paša Sokolović obnavlja patrijaršiju za svoga brata Makarija (Sokolovića), gubi vezu s njome kada je Pećka patrijaršija ukinuta carskim fermanom 1766, a njeno područje predano na upravu Ekumenske (ili: Vaseljenske) patrijaršije sa sjedištem na Fanaru u Carigradu.
U sklopu osmanskog sustava mileta, svaka je konfesijska skupina kršćana imala samoupravu pod vodstvom svoga vjerskog prvaka, koji je tako faktički postajao etnarh (narodni vođa). Katolicima u Bosni to je bio franjevački provincijal, jer Porta nije dopuštala biskupa koji bi bio podređen izravno Rimu i papi, a pravoslavnima su to bili njihovi patrijarsi u Aleksandriji, Jeruzalemu i Istanbulu (Carigradu), arhiepiskopi na Cipru ili u Ateni, a u Crnoj Gori (kako je prozvana pod Turcima, kao samostalan sandžak u dva navrata, odnosno nahija u sklopu Skadarskog sandžaka) mitropolit.
Turci su priznavali stvarno stanje. A stvarno mitropoliti na Cetinju nisu bili spremni osloniti se o carigradskog patrijarha, kome je život ovisio o osmanskoj vlasti, tim prije što je njihova zemlja dobila stanovitu autonomiju, zapravo jedinstvenu: pragmatični Osmanlije su znali da odatle ne mogu izbiti bogzna kakav danak (džiziju ili ini harač), za razliku od na primjer Dubrovačke Republike, kojoj je Osmansko Carstvo garantiralo punu autonomiju, ali uz redovitu uplatu danka.
Kad je 1766 ukinuta Pećka patrijaršija, svi njezini mitropoliti i episkopi morali su dobiti sinđeliju (ukaz) o postavljenju, za koji se u patrijaršijsku riznicu plaćalo 500 akči. Tadašnji mitropolit cetinjski Sava (Petrović, drugi iz dinastije) nije utišao na Fanar po sinđeliju (i turski jatagan). Sinđelija mu je poslana preko vladike prizrenskoga, pa srpski crkveni povjesničari vjeruju da je Fanar platio sam sebi, da ne bude belaja, to jest sablazni. Nakon toga su se za hirotoniju (posvećenje) crnogorski mitropoliti oslanjali ili na srpskog mitropolita u Karlovcima (u Austrijskom Carstvu) ili, počev od Petra II (pjesnika Njegoša) u st. Petrburgu (u Ruskom Carstvu). Visariona (Ljubišu), drugoga otkako su Petrovići od vladičanske postali svjetovna dinastija, posvetio je njegov prethodnik Ilarion II (Roganović) za vladiku zahumsko-raškoga. To je bila prva hirotonija na samome Cetinju.
Napokon, u doba Kneževine pa Kraljevine Crne Gore, Mitropolija je bila i formalno autokefalna. Kao takva upisana je u Carigradu u Katalogu Ekumenske patrijaršije 1855, što donosi i Nikodim Milaš, gorljivi srpski nacionalist (navedene su kao autokefalne: 1. Carigradska, 2. Aleksandrijska, 3. Antiohijska, 4. Jeruzalemska, 5. Ciparska, 6. Ruska, 7. Karlovačka, tj. u Srijemskim Karlovcima, 8. Sinajska, 9. Crnogorska, 10. u Kraljevini Grčkoj tj. u njezinim tadašnjim granicama bez Južne Makedonije, Trakije, Krete i otokâ; kao novije Milaš dodaje 1890: 11. Sibinjska, tj. u Sedmogradskoj iliti Transilvaniji, 12. Bugarska, 13. Černovicko-dalmatinska, 14. Crkva u Kraljevini Srbiji, 15. Crkva u Kraljevini Rumunjskoj). Crnogorska crkva je nakon ratnih širenja raspolagala i dovoljnim brojem eparhija potrebnim za autokefalnost: sufraganske episkopije bile su Zahumsko-raška od 1878, te Pećka od 1912 (obje ukinute tek Ustavom SPC 1931).
Ta će autokefalnost nestati točno onda kada se promijeni državna situacija i kada Crna Gora biva “usisana” u jugoslavensku državu, proglašenu 1.12.1918.
Ukidanje autokefalnosti pravoslavnih crkava u tadašnjem Kraljevstvu SHS i njihovo objedinjavanje u jedinstvenu SPC na području cjelokupne bivše prve Jugoslavije proces je u kojemu se bilježe tri ključna datuma: 26.5.1919, 12.9.1920 i 2.4.1922.
Kako piše Rajko Veselinović u Istoriji Srpske pravoslavne crkve sa narodnom istorijom, dakle u službenome crkvenom udžbeniku za V razred srpskih pravoslavnih bogoslovija, “u granicama nove jugoslovenske države našle su se tri autokefalne srpske pravoslavne crkve: Beogradska, Karlovačka i Crnogorsko-primorska mitropolija kao i autonomna srpska crkva u Bosni i Hercegovini.” Karlovačka se odnosi na Srijemske Karlovce u Vojvodini, a ne na Karlovac u Hrvatskoj, sjedište Gornjokarlovačke eparhije.
Episkopi svih tih crkava sastali su se, na poticaj kraljevske vlasti, u Beogradu i 26. svibnja 1919. proglasili “duhovno, moralno i administrativno ujedinjenje svih pokrajinskih crkava u jednu pravoslavnu crkvu Kraljevstva SHS”. S tom odlukom, koju je zapravo inicirala, suglasila se i država Kraljevim ukazom o crkvenom ujedinjenju, koji je u ime Petra I potpisao prijestolonasljednik knez Aleksandar Karađorđević kao namjesnik.
Da bi novonastala jedinstvena SPC dobila i kanonsko priznanje, kraljevska vlast je 1919. započela pregovore s carigradskom Ekumenskom (Vaseljenskom) patrijaršijom. Kraljevsku delegaciju činili su diplomat Panta Gavrilović, civilni i kanonski pravnik dr. Čedomir Mitrović, senator iz Sarajeva Savo Ljubibratić, narodni zastupnik Tenko Popović, prota Stevan Dimitrijević i đakon Emilijan Piperković. Pošto joj je knez namjesnik isplatio iz državne blagajne traženih 1.500.000 zlatnih franaka, Patrijaršija na carigradskom Fanaru odobrila je obnavljanje arhiepiskopije pećke i patrijaršije srpske, te širenje njezine jurisdikcije na cijelo ozemlje KSHS. I taj je postupak pokazao da je formiranje takve SPC bilo ponajprije državno (političko), a tek po tome eklesiološko pitanje.
Na temelju tako dobivenoga sinodalnog akta sastao se u Srijemskim Karlovcima Arhijerejski sabor ujedinjene Crkve i 12 rujna 1920 po gregorijanskom kalendaru donio odluku o uzdizanju SPC na stupanj patrijaršije. Dva mjeseca kasnije dotadašnji beogradski mitropolit Dimitrije izabran je za patrijarha i ponio naziv mitropolita beogradsko-karlovačkoga, arhiepiskopa pećkoga i patrijarha srpskoga.
Posljednji – i crkveno-pravno presudan – čin tog ujedinjenja i promaknuća zbio se u Beogradu 2 travnja 1922, kada je carigradski ekumenski patrijarh Melétios IV (Metaxákis) priznao proglas o uspostavljanju patrijaršije, te su u beogradskoj Sabornoj crkvi njegov tómos (dekret) pročitali njegovi izaslanici.
U tómosu je naziv nove eklezijalne tvorbe: “Autokefalna Ujedinjena, Pravoslavna Srpska Crkva Kraljevstva SHS”.
Napokon, u sklopu novih diktatorskih zakona koje je 1929 proglasio kralj Aleksandar I, donesen je i Zakon o Srpskoj pravoslavnoj crkvi, kojim su naglašeni njezino ekskluzivno srpstvo (ništa više “ujedinjena”), njezino jedinstvo i njezina nedjeljivost. Na temelju toga je za patrijarha Varnave 1931. donesen Ustav SPC, kojim je – tek tada – ujednačeno crkveno zakonodavstvo i sređeno bračno zakonodavstvo, jer su se dotad na područjima raznih eparhija primjenjivali različiti propisi, naslijeđeni iz prethodnih autokefalnih crkava.
Iz svih tih analogija jasno proizlazi da ni raspra oko autokefalnosti Crnogorske pravoslavne crkve, okrunjena 1993 cetinjskim raskolom ili preporodom, ovisno kako tko na nj gleda, nije eklesiološka nego ponajprije državotvorna: izraz volje dijela crnogorskog društva da ishodi samostalnu državu. Teritorij ima, stvarna vlast na njemu tada je još bila upitna, a resurekcija autokefalne crkve je izabrana kao tradicionalno ključan ideološki aparat kojim se, dakle, želi učiniti bitan ili čak presudan put do stjecanja nacionalnog vrhovništva. Kako se i inače činilo na prostorima odnosno u vremenima gdje se nije raspolagalo suvremenijim državotvornim metodama, poput samoopredjeljenja i izborâ – što je crnogorsko “oko u glavi” provelo nedugo zatim.
Osim toga – ako je ujedinjenje u zajedničku državu i prestanak državne samobitnosti Crne Gore bilo razlog da se dokine i autokefalnost – ne iziskuje li ista logika da se autokefalnost vrati sada kada je Crna Gora ponovo samostalna država, odnosno kada je Sjeverna Makedonija samostalna država? Ali ne ide, jer nije riječ o crkvi kao mjestu pobožne molitve (što bi moralo biti moguće bilo gdje, jer i kršćani vjeruju da je Bog svugdje, tim prije svugdje gdje je raspelo), nego o crkvi kao duhovnom plaštu države.
