ANATOMIJA PROSVJEDA

JEDAN OD VODEĆIH SRPSKIH ANALITIČARA OTKRIVA POZADINU AKCIJE ZA RUŠENJE PREDSJEDNIKA SRBIJE Zašto su na Vučića krenuli baš politički istomišljenici

    AUTOR:
    • Nikola Samardžić

  • OBJAVLJENO:
  • 30.03.2019. u 16:04

People attend an anti-government protest in Belgrade, Serbia, January 5, 2019. REUTERS/Marko Djurica
Marko Djurica / REUTERS

Nakon tri mjeseca protesti protiv vlasti Aleksandra Vučića, a njega osobno prije svega, ušli su u novu fazu upadom demonstranata u zgradu državne televizije. RTS ne dopušta pristup opozicijskim poslanicima i bilo kojem mišljenju koje ne pripada monopolu vlasti, i kad je to mišljenje isto. Dok je jedna od osnovnih funkcija javnog servisa, koja se ne primjenjuje, da obavještava o radu Narodne skupštine, u kojoj su vlast i opozicija po pravima i obavezama u načelu jednaki.

RTS je stara mašinerija propagande koja je izazvala prve ozbiljne demonstracije protiv Miloševićeva režima 9. ožujka 1991. Tada se JNA prvi put politički izjasnila, kad je Milošević izveo tenkove, a potom se nagađalo da će rat koji je krenuo iz Beograda morati završiti u Beogradu. JNA je postala država u državi, virtualna federalna jedinica Ustava iz 1974. Uloga JNA trebalo je da bude kompenzacija federalizaciji Republike Srbije. Agresija na Sloveniju, Hrvatsku, BiH, Kosovo i Crnu Goru nastupila je odlukom JNA da zaposjedne prostor koji odbija da prizna stvarnost pada komunizma u istočnoj Europi i namjeru bivših jugoslavenskih republika da uspostave punu nezavisnost. Već tokom NATO-ove intervencije 1999., a naročito od pojave Putina na vlasti, i nakon pada zločinačkog režima 5. oktobra 2000. ostaci te vojske pridružili su se politici koja je slala poruke da je Srbiji mjesto ne u političkoj nezavisnosti i u Evropi, nego u novome ruskom komonveltu.

Ubojstvo premijera Zorana Đinđića 2003. izvedeno je kako bi se Srbija uvela u rusku orbitu, i abolirali zločini i zločinci. Pobjeda Borisa Tadića na predsjedničkim izborima 2004. bila je kompromis između potrebe da Srbija uđe u EU, i galopirajuće putinizacije. Tadić je stupio u kohabitaciju s Vojislavom Koštunicom, prepustio mu pravosuđe i policiju, i udvarao mu se vanjskom politikom “četiri stuba” (EU, SAD, Rusija, Kina). Nove izbore 2008. pratio je ugovor o asocijaciji s EU, a Naftna industrija Srbije po simboličnoj cijeni ustupljena ruskoj državno-mafijaškoj kompaniji Gazprom. Tadić je formirao novu vlast s Dačićevim socijalistima. Pritiscima na sud, tužilaštvo i policiju zaustavio je svaku inicijativu za utvrđivanje političke pozadine atentata. Tragovi su vodili upravo do Miloševićeva režima, čiji je Koštunica postao naknadni izvršitelj. “Povijesnim pomirenjem” Demokratske stranke i Socijalističke partije Srbije restauriran je prethodni zločinački poredak.

Uspon Vučićeve Srpske napredne stranke nastupio je iz potrebe Tadića i Dačića da kreacijom kleronacionalističkih bandi obuzdaju Šešeljeve radikale u toku čestih i nasilnih nereda (suradnja s Haagom, osamostaljenje Crne Gore i Kosova, Pride). Svaki od incidenata bio je ponovljena balvan-revolucija. Tako je nastala ideja o novoj, umjerenoj radikalnoj stranci.

Vučić se domogao vlasti 2012. u koaliciji s već vječitim Socijalistima, zahvaljujući pobjedi Tomislava Nikolića na predsjedničkim izborima. Djelomičnu podršku demokratske javnosti pokušao je osigurati komunikacijom s Milom Đukanovićem i porukama da će urazumiti unutrašnju i vanjsku politiku. Doimalo se da će obnoviti dobrosusjedske odnose koje je Tadić narušio inaćenjem s Hrvatskom, podrškom cijepanju BiH i pokušajima nasilne smjene vlasti u Crnoj Gori. Obećavao je politiku budžetske štednje, fiskalne konsolidacije i stabilnih financija. Beograd i Priština su 2013. potpisali Briselski sporazum o normalizaciji odnosa koji je trebao trasirati putanju uzajamnog priznanja i pomirenja.

Od 2008. Srbija je tonula u paradigmu globalnih i regionalnih poremećaja: ekonomska pa migrantska kriza, širenje i narastanje populizma, razaranje institucija, prodor ruske i kineske agenture, ruska agresija na Ukrajinu. Vučić je ponovo zaigrao na kartu propasti liberalne demokracije, i počeo gubiti: uostalom, kao Milošević dok je prizivao obnovu Hladnog rata, koji se možda ponovio, ali bez izgleda da će Rusija vratiti svoj istočnoeuropski lager. Poveo je i promašenu investicijsku politiku. Nije uspio aktivirati domaći kapital. Financijske institucije ostale su plitke i nerazvijene. Medije je vratio u košmar luđačke propagande, od ratnog huškanja do teorija zavjere i antivakcinacijske kampanje. U institucije i javnost uvukao rusku agenturu. Kinezima osigurao pristup putnoj mreži i komunikacijskoj infrastrukturi. Zaoštrio je odnose s Kosovom dok ga opozicija optužuje za izdaju. Prekinuo s Đukanovićem i ponovo krenuo cijepati Bosnu, s kulminacijom u neuspješnim pokušajima udara na vlade u Podgorici i Skoplju. Odnosi s Hrvatskom trpe i zbog njegove retorike i zbog osobne mržnje za koju tvrdi da je obiteljska. S obiju strana granice vuku se kilometarske kolone šlepera.

Hrvatska je u Srbiju uložila gotovo milijardu eura i dva puta je bogatija. Hrvatska je jedina moguća geografska, institucionalna i strateška putanja i prva stanica Srbije prema europskoj civilizaciji. U kontekstu strateških pravaca, povodeći se za ruskim strateškim šibicarenjem, Vučić nije imao snage podržati sporazum Grčke i Makedonije. Uporno prešućuje da su svi istočno-pravoslavni susedi opredijeljeni za EU i NATO, a eventualna kolebanja sporedna. Njegovi suradnici i kadrovi devastirali su urbani Beograd. Najnižim antropološkim primjercima javne politike prepustio je upravu nad općinama i gradovima vrativši Srbiju u azijatski primitivizam i istočnjačku despotiju.

U odnosu prema onoj opoziciji koja bi mogla računati na partnerstvo sa Zapadom, Vučić je trećinu usisao, trećinu potkupio, trećinu marginalizirao. Gotovo da su nestale Demokratska stranka i Liberalno-demokratska partija. Regionalne i manjinske stranke su u sjeni opće političke radikalizacije. Tako je radikalizirana, šešeljizirana, jedina preostala opozicija. Na Vučića su krenuli politički istomišljenici bez ideje i ponude o stvarnim alternativama, a osobno, lišeni talenta, karizme i snage, ne samo da uvjere i pokrenu druge nego i da uvjere i pokrenu sami sebe.

U antimiloševićevskoj koaliciji Koštunica nije bio svemoćan. U antivučićevskoj koaliciji nema lidera ravnih onima koji su uspjeli da ostave trajan pečat na Petom oktobru i dobrim promjenama koje su nastupile. Nema nikoga tko bi javno izustio da nam je potrebno nezavisno Kosovo s kojim ćemo brisati granicu, umjesto da je ukopavamo. Da nas s Crnom Gorom dijeli samo mjera uzajamne ljubavi. Da je i Hrvatskoj i Srbiji potrebna cjelovita Bosna. Da bez Hrvatske Srbija, ni Bosna, neće preživjeti. Integracija u EU i NATO. Jake i duboke financijske institucije. Europske slobode. Uređena infrastruktura. Funkcionalno obrazovanje. Itd. Iz tjedna u tjedan dosadni, prazni govori, floskule i opća mesta, motivacija mržnjom i strahom umjesto autentičnom političkom inspiracijom.

Pojedini demonstranti traže od Vučića više Kosova, time i više Šešelja, vjerojatno i više Rusije, a manje Europe. Europu ne razumiju. Europske slabosti ne smatraju prednostima demokracije, slobode i procedura. Opozicijski “lideri” Jeremić, Stefanović i Lutovac pripadnici su Tadićeve nomenklature (u biti prethodne, Miloševićeve), ujedno suradnici Ministarstva vanjskih poslova, jedne od ispostava političkog krila JNA i ruske agenture, duboko uvučeni u realizaciju kvislinških interesa i narušavanje odnosa s Bruxellesom i Washingtonom. I dok se samo u Draganu Đilasu može prepoznati izvesna distanca u odnosu na Miloševićev režim, zvijezda protesta, jedini od lidera s karizmom, funkcionalnom inteligencijom i darom za akciju je Boško Obradović, “ljotićevac” iznikao u jednom od kleronacionalističkih pokreta koje je osnovala Tadićeva agentura pa ga preuzela ruska. Potvrđujući svoj domaći odgoj, Vučić ga je nazvao fašistom. I vlast i opozicija koriste 20-godišnjicu NATO-ove intervencije kako bi slali neprijateljske poruke zapadnom svijetu i pozive Rusiji koja, srećom, Srbiju niti je bombardirala niti je branila.

Ponekad je, kad demokracija posustane, mirna promjena vlasti dovoljna sama po sebi. U tom smislu su ove demonstracije od izvjesne vrijednosti. One su sve oštrije i masovnije, prije zahvaljujući reakcijama Vučića i njegovih slugu nego zaslugom opozicije. Srbija nije suviše demokratska, ali ne trpi dugo osobnu vlast, bilo čiju. Izvana promatrano, Srbiji je Hrvatska potrebnija nego obratno. Ali i Hrvatskoj vjerojatno odgovara mirno, tolerantno susjedstvo. Part­ nerska ili prijateljska vlada u Beogradu bila bi potpora susjedskim i etničkim odnosima, zajedničkom opstanku u svijetu koji je sve luđi, dok se suočavamo s emigracijom, negativnim prirastom i potencijalnim zamiranjem čitavih gradova i regija. Prijete nam populizam, kleronacionalizam, Rusija i Kina. Pred novim smo bespućem od kojeg će nas, u najboljem od svijetova, odvraćati drugi, s cijenom koja je daleko od trenutnog poimanja zbilje koje elite i društvo odbijaju prihvatiti.

*Nikola Samardžić profesor je rane moderne i američke povijesti na Filozofskom fakultetu u Beogradu i kolumnist dnevnih novina Danas. Bio je član Demokratske stranke i Liberalno-demokratske partije. Osnivač je nove liberalne inicijative, organizacije političkog centra Glas!/The Voice!

Izdvajamo

Iz drugih medija