Turska politika je jako nepredvidljiva i odnosi snaga se brzo mijenjaju. Erdogan, koji zemljom vlada već 15 godina, i dalje je omiljeni političar iako mu popularnost zadnjih godina pada kako se strmoglavljuje i turska lira. Prije tri godine je za dolar trebalo dati 1,8 lira, a danas 4,5 i čak 75 posto ljudi po zadnjim anketama smatra da je loša ekonomska situacija glavni problem u državi. Mnogima je Erdogan dosadio, a Turska je ostala podijeljena između ljudi liberalnih i onih tradicionalnih stavova koji glasaju za njega jer zastupa islamske vrijednosti. No pitanje je hoće li mu povjerenje dati i oni koji su prije za njega glasali jer je zemlja bila u gospodarskom uzletu. S druge strane, opozicija prema svim anketama dobiva 55 posto, ali je razjedinjena, što ide na ruku aktualnom predsjedniku koji će za koji dan, 24. lipnja, na predsjedničkim i parlamentarnim izborima pokušati izboriti još jedan četverogodišnji mandat u kojem bi prvi put imao neograničene ovlasti, daleko veće od dosadašnjih, a koje proizlaze iz ustavnih promjena tijesno izglasanih na prošlogodišnjem referendumu.
Tako situaciju u Turskoj opisuje Globusov sugovornik, ugledni politolog i profesor na istanbulskom sveučilištu koji nas je zamolio da mu ne objavljujemo ime jer se vladajući režim nemilosrdno obračunava sa svima koji javno govore ono što mu nije po volji. Oko 150.000 ljudi je udaljeno iz javnih službi i vojske, a barem 50.000 ih je završilo u zatvoru za vrijeme izvanrednog stanja koje je na snazi već gotovo dvije godine, od pokušaja vojnog puča 15. srpnja 2016., za koji Ankara smatra odgovornim islamskog klerika sa sjedištem u SAD-u i nekadašnjeg Erdoganova saveznika Fethullaha Gülena, koji pak niječe upetljanost u taj događaj.
Režim je na gašenje prisilio oko 150 medijskih kuća, više od 700 novinara je dobilo zabranu rada, a najmanje 250 ih je pod raznim optužbama završilo iza rešetaka, kao i još tisuće ljudi iz akademske zajednice, sudaca, odvjetnika, diplomata... Mnogi su se od progona spasili bijegom iz Turske, uglavnom u europske zemlje gdje su zatražili azil. Većinu medija, uključujući najutjecajnije televizijske i novinske kuće, Erdogan, tvrdi naš sugovornik, čvrsto drži pod svojom kontrolom pa su najbolji izvor neovisnih informacija postale društvene mreže. Prema njegovu mišljenju, Recep Tayyip Erdogan će sasvim sigurno biti izabran za predsjednika, i to možda već u prvom krugu, ali se lako može dogoditi da neće uspjeti oko svoje stranke AKP okupiti stabilnu većinu u parlamentu, pa je moguće da će do novih parlamentarnih izbora proći mnogo manje od četiri godine, pogotovo potraju li ekonomska kriza i inflacija koja je veća od 12 posto, što jako utječe na životni standard širokih masa. S obzirom na novouspostavljeni predsjednički sustav po kojem je predsjednik na čelu izvršne vlasti, on može vladati i bez većine u parlamentu, koju sada ima.
Predsjednik Hrvatsko-turske udruge prijateljstva, saborski zastupnik Goran Beus Richembergh kaže da je Erdoganu svakako cilj implementirati ustavne promjene i predsjednički sustav koji podsjeća na američki. No, taj model će teško funkcionirati ako politička opcija kojoj predsjednik pripada nema većinu u parlamentu. Erdoganovu odluku da Turci umjesto na redovne izbore u studenome 2019. idu na prijevremene ove godine, zasigurno su, slaže se većina analitičara, potaknule nepovoljne gospodarske prilike i socijalna situacija će se vjerojatno i dalje pogoršavati.
“Vrlo je izvjesno da će Erdogan dobiti predsjedničke izbore, no na parlamentarnima se svašta može očekivati jer je stranačka scena jako šarolika. Ne bude li imao većinu u parlamentu i ne uspije li privući druge stranke u koaliciju, to će izazvati političku nestabilnost, no Erdogan može, kao što je već jednom učinio, raspustiti parlament i raspisati nove izbore. Bude li pak imao većinu u parlamentu, Erdogan će biti snažniji nego ikad. Nakon desetljećâ sekularizma u Turskoj su postale dominantne vrijednosti koji proizlaze iz vjerske pripadnosti. No niti jedna se vlada, pa ni ona koju bismo mogli nazvati proislamističkom, nikad neće odreći dominacije nad islamskom zajednicom jer predsjednika Turske islamske zajednice koji je najveći vjerski autoritet – postavlja vlada. Turskom dakle sigurno neće zavladati vjerski vođe, a turski je islam odan najliberalnijoj teološkoj školi – hanefijskoj. Europa često podcjenjuje demokratsku zrelost turske nacije koja je kroz više od 90 godina republike prošla velika iskušenja. Europa ima pravo propagirati sustav liberalnih vrijednosti i ideja koje garantiraju slobode građana, ali ne može na svakom zemljištu uspijevati svaka biljka. I nas u Hrvatskoj neki gledaju u čudu kako biramo ovakve vlasti kakve imamo zadnjih 20 godina. Rugati se Turcima iz hrvatske perspektive je krajnje nekorektno”, govori Beus Richembergh.
“Turska ima snažan interes da ostane u NATO-u zbog osjetljivog odnosa s Grčkom, no nema sumnje da je Erdoganu i Putin poželjan partner, iako Turska nikad neće priznati rusku aneksiju Krima jer podupire tatarsku zajednicu na tom poluotoku koja ne smatra Krim dijelom Rusije”, kaže Beus Richembergh, koji smatra da je EU jako pogriješio kada je prije 7 ili 8 godina zaustavio proces pretpristupnih pregovora s Turskom jer je time oslabio proeuropske snage u Turskoj i osnažio tradicionaliste i radikale.
“Erdogan je otvoreno rekao da je Turska prije trebala EU, a sada je obratno, EU treba Tursku. Tu je apsolutno u pravu. Turska u svojim rukama drži ključ izbjegličke krize”, tvrdi Beus Richembergh i dodaje da Erdogan ne treba strahovati od novog vojnog udara jer je promjenama ustava izbrisana odredba po kojoj je vojska imala pravo garantirati stabilnost poretka. Turci još dobro pamte krvavi vojni udar iz 1981. pa sličan pokušaj prije dvije godine nije uspio jer su građani, bez obzira na to podržavaju li Erdogana ili njegovu opoziciju, masovno izašli na ulice i spriječili da vlast preuzme vojna hunta. Demokracija je, zaključuje, u Turskoj dovoljno sazrela da je narodu svaka demokratski izabrana vlast bolja od vojne diktature.
Hrvatski zastupnik u Europskom parlamentu Jozo Radoš uvjeren je da Tursku ne čeka mirno razdoblje jer su moguće razne nepravilnosti u izbornom postupku te nestabilnosti u formiranju i funkcioniranju vlasti. “Očito se Erdogan osjeća sigurnim da na valu populizma preuzme sve atribute koji proizlaze iz ustavnih promjena, uključujući i snažan utjecaj na sudstvo. Ako mu to uspije, takva autokratska vladavina vodi nazatku Turske i zaoštravanju unutarnjih odnosa, a pridonijet će i zaoštravanju odnosa sa Zapadom, uključujući i radikaliziranje dijela Turaka koji žive na teritoriju EU. Ni za Tursku ni za Europu sve to nije ništa dobro, pogotovo zato što se Erdogan sve više povezuje s Putinom. No, Europa kao ni u drugim sličnim situacijama nema dovoljno snage voditi efikasnu politiku prema Turskoj i Rusiji”, govori Radoš, koji smatra da Turska narušava i skladno djelovanje NATO-a, iako je teško zamislivo da će ga napustiti.
Riječki politolog, pročelnik Odjela za Tursku i Bliski istok Instituta za europske i globalizacijske studije iz Splita Vedran Obućina podsjeća kako je Erdogan još prošle godine u razgovoru s oporbenim strankama obećao da neće biti prijevremenih izbora. Stoga, smatra on, nije jasno je li to bila taktika zavaravanja protivnika ili zaista nije bio sklon izborima, no sve je promijenila bitka za Afrin u Siriji. “Erdogan je odlučio tu vojnu pustolovinu turske vojske prikazati kao blistavu pobjedu koja bi mu mogla donijeti dodatne glasove. Time je oporbene stranke doveo pred gotov čin jer na izbore izlaze nespremne. Vojna operacija u Siriji i osvajanje Afrina zapravo i nije neki poseban uspjeh, ali je turskoj javnosti prikazano kao velika pobjeda turske vojske. Erdogana se prikazuje spasiteljem moderne Turske i on si gradi imidž novog Atatürka koji je, za razliku od Mustafe Kemala, okrenut islamizmu, muslimanskom bratstvu i uspostavi prevlasti Turske na Bliskom istoku i u cijelom islamskom svijetu”, govori Obućina.
Prema njegovim riječima, činilo se da Erdogan ima nevjerojatnu prednost i da će sasvim sigurno pobijediti na izborima, no kako vrijeme odmiče pojavljuju se sve ozbiljniji politički protivnici, većinom ljudi koje je on izbacio iz svoje stranke.
“Ne znamo, međutim, što se događa iza kulisa i moguće je da su neki od tih protukandidata podmetnuti da bi se očuvao legitimitet višestranačja. Na primjer, vrlo je teško da Turska dobije predsjednicu koliko god Meral Aksener iz stranke Iyi bila popularna. Ona tvrdi da je izašla iz AKP-a jer se nije slagala s Erdoganom, no to se možda dogodilo u njegovoj režiji. A pitanje je i koliko će dobiti njegovi koalicijski partneri, nacionalisti MHP koje vodi Devlet Bahçeli. Za Erdogana glasaju i brojni Kurdi jer se predstavlja islamistom. Sve to govori da AKP kao stranka i Erdogan kao predsjednik i stranke i države nisu ništa drugo nego personalizirana politička snaga. To je erdoganizam. AKP nije ni nacionalistička ni islamistička ni konzervativna stranka, ali gradi taktike tako da pred Kurdima ističe islamizam, a pred Turcima nacionalizam i konzervativizam. Na kraju će Erdogan vrlo vjerojatno postati predsjednik, a u parlamentu će se voditi bitka da AKP kao relativni pobjednik na sve moguće načine sklapanjem političkih partnerstava i koalicija okupi većinu”, predviđa Vedran Obućina i tvrdi da će Erdogan tako postati moćniji nego ikad jer će aktiviranjem novih ovlasti imati utjecaj na sudstvo, što će mu dodatno olakšati da, recimo, neke političke protivnike kao i sada drži u zatvoru iako nisu osuđeni.
“Europa – i političari i brojne organizacije civilnog društva – upozoravaju na stanje u Turskoj, kao i na činjenicu da bi mnogi Turci, među kojima i znanstvenici i politolozi koji su morali pobjeći iz Turske zbog svojih liberalnih stavova i danas žive u Europi, bili uhićeni čim bi se vratili u Tursku, iako im nije baš jasno čime su se zamjerili vlastima. Međutim, Europa ne reagira protiv Erdogana na način na koji ga proziva, nego s njim sklapa dogovore i time mu daje za pravo da je ucjenjuje, pogotovo u vezi s migrantskom krizom ili rješavanjem situacije u Siriji. Stoga Europa zapravo priželjkuje Erdoganovu pobjedu jer s njime zna na čemu je. On ne želi napredak pregovora Turske s EU oko ulaska u članstvo, a to zapravo ne želi ni Europa. Erdogan je u Europi prepoznat kao osoba s kojom se može pregovarati. Tako je i hrvatska predsjednica s njim razgovarala o stanju u BiH, gdje je on veoma utjecajan. Ne gleda se na njega kao na protivnika zapadnih interesa iako je blizak s Rusijom i Iranom, a sve tri zemlje se slažu da Sirija treba ostati jedinstvena, što znači da Kurdi neće dobiti svoju državu”, govori Obućina i priznaje da ga ne čudi što Europa ne vodi aktivniju politiku prema Turskoj. Jer, uostalom, kaže on, baš ništa ne poduzima niti po pitanju Saudijske Arabije u kojoj vlada najgora diktatura na svijetu, brutalnija i od Sjeverne Koreje.
