POSTKORONSKI SVIJET

KAKVA NAS BUDUĆNOST ČEKA NAKON PANDEMIJE – ESEJ DAVORA IVE STIERA Globalizacija je mrtva, počinje glokalizacija

    AUTOR:
    • Davor Ivo Stier

  • OBJAVLJENO:
  • 22.04.2020. u 16:12

U.S. President Donald Trump (C) is pictured alongside Chinese President Xi Jinping during a dinner party at Beijing's Great Hall of the People on Nov. 9, 2017. (Kyodo)
==Kyodo, Image: 355064648, License: Rights-managed, Restrictions: , Model Release: no, Credit line: Profimedia, Newscom
Profimedia, Newscom

Donald Trump i Xi Jinping

Ako je velika recesija 2008. najavila kraj neoliberalnog optimizma i politike tržišne deregulacije, svjetska epidemiološka, društvena i ekonomska koronakriza mogla bi biti naznačena kao taj prijelomni trenutak kada se svjetski poredak temeljen na ideologiji globalizacije definitivno srušio.

Scenarij koji se danas odvija pred našim očima bio je nezamisliv prije samo nekoliko mjeseci. Najintegriranije ekonomije svijeta, SAD i Europska unija, odjednom su praktički ostale bez transatlantskih letova. Slobodan protok roba, kapitala, usluga i ljudi, temeljni aksiom europskih integracija, topi se u nostalgičan pogled unatrag i tjeskobno iščekivanje budućeg vremena. Umjesto utopije svijeta bez granica, novi bedemi su podignuti na svim državnim granicama.

Zahvaljujući sićušnom i ljudskom oku nevidljivom neprijatelju, postmoderna aspiracija za postupnim ukidanjem nacionalnih suvereniteta raspala se kao kula od karata. Globalizacija kao ideologija je postala prošlost, a po mjerama zatvaranja svih granica ovoga svijeta moglo bi se na prvi mah zaključiti da su se modernitet i njen epohalni izum – nacionalna država – vratili punom snagom u središte politike.

No, je li to baš tako? Možda rušilačka moć koronavirusa neće dezintegrirati samo postmoderni globalizam, nego i poljuljati temelje moderne nacionalne države. Jer vidimo da se proces fragmentacije ne zaustavlja na državnim granicama, već je zaustavljena i međugradska komunikacija. Bez valjane propusnice nemoguće je napustiti bilo koji grad ili ući u njega. Kao da se iz postmodernizma ne vraćamo u moderno doba, nego u srednji vijek s omeđenim burgovima, limitiranom trgovinom i sigurni samo unutar zidina.

Daleko izgledaju danas optimistične najave Francisa Fukuyame o definitivnoj pobjedi liberalizma i njegove globalizacije. Osokoljen raspadom Sovjetskog Saveza, a slijedeći Hegelovu dijalektiku, Fukuyama je u pobjedi liberalizma nad komunizmom vidio kraj povijesti. Bila je to svojevrsna osveta Karlu Marxu, koji je istim hegelijanskim i dijalektičkim žarom davne 1848. predvidio neminovni krah kapitalizma te najavio diktaturu proletarijata, a onda kraj razvoja Ideje s konačnim prijelazom čovječanstva na komunizam.

Sve je to iza nas. U ropotarnici povijesti. Sve je na kraju srušila priroda. U raznim formama, što se danas pokazuje kao mali i nevidljiv virus. Ali je to uvijek velika i moćna priroda. Moćnija od ljudske oholosti s božanskim aspiracijama. A srušit će, izgleda, i zadnju dijalektičku borbu između globalizma i suverenizma. I kako to inače biva s hegelijanskim suprotstavljanjem teze i antiteze, neka će sinteza sve zamijeniti i nadrastati.

Iako je prerano za opis novog poretka, svima je jasno da nakon ove krize neće biti povratka na staro. Dapače, već duže vrijeme odvijalo se postupno urušavanje međunarodnog poretka, što je bilo vidljivo Trumpovom marginalizacijom multilateralnih organizacija ili pak Brexitom, renacionalizacijom politika i sve većom fragmentacijom Europske unije.

No, ova kriza s koronom također pokazuje da se iz te dijalektičke borbe između etabliranog globalizma i antitetskog suverenizma neće izroditi novi vestfalski poredak temeljen isključivo na nacionalnim državama. Jer će za resetiranje svijeta i svakog njegova kutka biti potrebna globalna solidarnost, koju s pravom ovih dana zaziva vodeći izraelski i svjetski intelektualac Yuval Harari sa stranica Financial Timesa.

Doduše, u svjetlu koronakrize, njegov bestseler “Homo Deus” sada izgleda deplasirano i pretenciozno (uostalom, kao i svaki ljudski pokušaj prerastanja u božanstvo, od Adama i Eve do danas). A ipak, potpuno je opravdan Hararijev apel za obranu slobode nasuprot autoritarnim napastima te poticanje globalne solidarnost umjesto nacionalističkih sebičnosti.

Bez takve globalne suradnje nijedna država neće se moći potpuno pokrenuti. Za one slabije došla bi u pitanje sama egzistencija. Ali ni jače države neće moći sve same. U krajnjoj liniji, borba protiv pandemije to pokazuje. Moćne države koje su pokušale suvereno ići svojim putem, mimo preporuka Svjetske zdravstvene organizacije, morale su prije ili kasnije revidirati pristup nakon porasta broja preminulih od korone.

Dakako, pandemija će u jednom trenutku proći i čovječanstvo će dobiti mali predah da se resetira. I vjerojatno neće odmah doći do novog međunarodnog poretka. Jer prije nego što se etabliraju forme nove globalne solidarnosti, očito će se morati jasnije odrediti odnosi između Zapada i Kine te pronaći bolju geopolitičku ravnotežu. No, koronakriza će ostaviti tako dubok trag da će nova globalna suradnja nužno biti drugačija (nadamo se i naprednija i prirodnija) od stare ideologije globalizma.

I kao u slučaju svake veće društvene promjene, ona će biti poticana i popraćena razvojem revolucionarnih tehnologija. Umjesto starih uniformnih oblika globalizacije, moguće je očekivati puno značajniji impuls “glokalizacije”. Dakle, tehnologije i procesi koji djeluju i globalno i lokalno.

Koncept glokalizacije nije nov, ali nije ni toliko raširen ni općeprihvaćen kao pojam koji bi mogao definirati buduće društvene tijekove. Institut za hrvatski jezik definira ga kao “proces modifikacije globalnih utjecaja u lokalnim kontekstima”. Ovdje pak mislimo na nove tehnologije i zatim na odgovarajuće političko, ekonomsko i društveno uređenje koji omogućava i potiče inovacije koje se idejno šire globalno i brzo digitalnim putem, ali se proizvode lokalno, zapošljavaju lokalno, oporezuju lokalno; a time značajnije pridonose razvoju lokalnih zajednica.

Iako u malim omjerima, sve to već danas omogućava tzv. internet stvari. Uzmimo na primjer proizvodnju maski ili respiratora, toliko potrebnih za borbu protiv pandemije. Suvremena tehnologija omogućava da idejni tvorac maski ili respiratora stavi na globalno digitalno tržište nacrt proizvoda (STL file), koji će se onda lokalno proizvesti 3D printerima. Na taj su način neke talijanske bolnice proteklih dana spašavale živote zaraženima koronavirusom.

Daljnji i snažniji razvoj takvih tehnologija omogućio bi, u značajno širim razmjerima, kombinaciju globalnih inovacija i lokalne proizvodnje. A takav bi novi oblik globalne suradnje zahtijevao nove društvene i ekonomske modele. Jer, nakon što je stara globalizacija dovela do deindustrijalizacije Zapada i premještanja proizvodnje u Aziju, moguća nova era glokalizacije mogla bi vratiti proizvodnju u Europu. I to ne samo u velike gradove nego i u manja mjesta, čime bi se ekonomski i demografski revitalizirala ruralna područja.

Pritom je pandemija ponovno u prvi plan vratila vrijednost obradive zemlje i stratešku važnost proizvodnje hrane. U kombinaciji s novim tehnologijama, ruralni život bi mogao postati kudikamo atraktivniji i sigurniji od onoga u velegradovima. Škola online i posao od doma, dodatno afirmirani u ovoj krizi, mogu samo ubrzati taj trend. Naravno, ako država osigura potrebnu infrastrukturu i brzi internet. U tom bi slučaju kulturološki impakt povratka na selo te, općenito, život u manjim zajednicama značajnije utjecao i na sustav vrijednosti, pa i na političke i društvene institucije naše civilizacije.

Glokalna budućnost koja bi mogla uslijediti nakon ove krize vjerojatno će također nositi sa sobom vječni sukob između sustava kontrole i sustava slobode. Razvoj tehnologije omogućit će i jedno i drugo, a što će na kraju prevladati ovisit će o ljudima i karakterima pojedinih naroda.

Erozija liberalnih vrijednosti nije počela s koronom, ali će je ova kriza možda značajno ubrzati. Ipak, kao što je to formulirao još 2018. Patrick J. Deneen (“Why liberalism failed”, Yale University Press), nije dovoljno konstatirati ograničenja liberalizma, već je također potrebno valorizirati njegov doprinos i tražiti nove modele kojim će se ubuduće osigurati sloboda za pojedince i društvo. Deneen to vidi u jačanju obitelji i malih zajednica. No, jedno je sigurno, unatoč promjenama pitanje slobode ostat će relevantno. Jer je naprosto u ljudskoj naravi težiti prema slobodi. Ona možda više neće biti definirana u kategorijama liberalnog individualizma, ali traganje za njom neće nestati.

Konture svijeta nakon korone su, dakle, još daleko od jasne definicije. Neke obrise možda možemo prepoznati i utoliko ovaj osvrt prikazuje nekoliko tema i koncepata, poput glokalizma, koji bi mogli oblikovati budućnost. U svakom slučaju, neki novi poredak će se početi definirati i, ako išta naučimo iz ove pandemijske krize, onda ćemo više poštovati zakone prirode i graditi sustav na temeljima koji su znatno čvršći od ljudske umišljenosti.

Izdvajamo

Iz drugih medija