GLOBUS: NAJVRUĆA BITKA HLADNOG RATA

LJETO KAD JE ZGAŽENO PRAŠKO PROLJEĆE: 50 GODINA OD SOVJETSKE INVAZIJE NA ČEHOSLOVAČKU Samo 11 dana prije u Pragu su mase Tita dočekale kao heroja

Libor Hajsky / Reuters

 

Vladimir Zavázal imao je tek nešto više od petnaest godina kada je s ocem 9. kolovoza 1968. pošao u Međunarodnu zračnu luku Praha – Ruzyne. Detalji putovanja jugoslavenskog predsjednika Josipa Broza Tita nisu bili objavljeni, ali su i na aerodromu te na putu do Hradčana, a posebno ispred sjedišta vlasti u Čehoslovačkoj bile tisuće ljudi. Zanimanje za Tita bilo je toliko prije svega zbog jasne potpore koju je davao onome što se u Čehoslovačkoj događalo od siječnja 1968., a sada je izgledalo ugroženo. Oni koji su došli željeli su pomoći da Praško proljeće i transformacija jednog modela socijalizma u demokratskiji, otvoreniji, potraje.

Tito je izašao iz zrakoplova, a pozdravili su ga i Alexander Dubček, prvi sekretar KP Čehoslovačke, i Ludovik Svoboda, predsjednik države. Uvijek elegantan, s tamnim naočalama, Tito se pozdravio i s nekoliko Pražana. Jedan od onih s kojima se rukovao bio je i gimnazijalac Vladimir. Nekoliko godina kasnije Vladimir je upisao studij matematike. Pedeset godina poslije Vladimir Zavázal češki je veleposlanik u Republici Hrvatskoj. Aerodrom Ruzyne preimenovan je u MZL “Václav Havel”, nazvan tako po prvom demokratskom predsjedniku Čehoslovačke, i kasnije Češke, nakon Hladnog rata. Praško proljeće i njegovo gušenje jedan je od ključnih događaja europske povijesti 20. stoljeća, događaj koji je dijelom odredio sudbinu socijalističkog eksperimenta u svijetu.

Titovo se putovanje u Prag najavljivalo više puta. Poziv u posjet Čehoslovačkoj liberalno je vodstvo uputilo u veljači 1968. i na njega je odgovoreno pozitivno, uz malu ogradu. “Pobrinite se najprije za Ruse”, navodno je odgovorio jugoslavenski maršal, “a onda ćemo se mi revizionisti naći.” Poziv je ponovo upućen u srpnju. “Po danu ili po noći, na mjestu koje izaberete”, odgovorio je Tito, kako su detaljno pisali najvažniji zapadni mediji. Svi su bili svjesni koliko je daleko otišao čehoslovački socijalistički eksperiment, koliko je nalikovao jugoslavenskom primjeru, kako je Jugoslavija bila zainteresirana da se u Europi stvori još jedan sličan sustav. Za razliku od Sovjetskog Saveza i Leonida Brežnjeva, u Beogradu su i na sastanku partijskog vrha 16. srpnja govorili kako “čvrsto vjeruju” Dubčeku i borbi za “duboke socijalističke preobražaje” Čehoslovaka. Svaka akcija izvana kako bi se čehoslovački put usporio, promijenio ili prekinuo, ugrozit će razvoj socijalizma u Čehoslovačkoj i svijetu. Atmosferu u jugoslavenskom komunističkom vodstvu novinar New York Timesa David Binder opisao je kao “trenutak nostalgičnog prisjećanja“ na otpor Staljinu 20 godina prije. Dio političara shvaćao je i da su Česi počeli ići naprijed brže od Jugoslavije i to su “nabijali na nos”.

Od trenutka kada je postalo jasno kako daleko i duboko Dubček mijenja socijalistički sustav, kako su brzo liberalizirani mediji, kako atraktivan postaje model samoupravnog socijalizma, neprestane su bile usporedbe s jugoslavenskim iskustvom Informbiroa 1948. i otpora Staljinu. Politika je pisala kako Moskva svojim ponašanjem kao da želi ponovo uspostaviti Kominform. Borba Čeha i Slovaka i naša je borba, njihov poraz bit će udarac našoj borbi protiv dogmata i mogući povratak u neki oblik staljinizma, komentirali su novinari. Milovan Đilas, koji je već odavno bio disident, u priopćenju iz Varšave na početku ljeta 1968., gdje su članice Varšavskog ugovora bez Rumunja i Čehoslovaka zaprijetile svojim saveznicima, vidio je puno ozbiljniju akciju od onoga što je Staljin učinio Jugoslaviji. Staljin je 1948. Tita izbacio i nije imao ni snage niti drskosti prijetiti da bi bilo legalno intervenirati u prilike neke druge socijalističke države. Sada Sovjeti, Mađari, Bugari, Poljaci i Istočni Nijemci čine upravo to, žele normalnim učiniti ono što je nezakonito, a tako bi legalno mogli ugroziti i Jugoslaviju i Rumunjsku.

Libor Hajsky / Reuters
 

Grupiranje Rumunja, Čehoslovaka i Jugoslavena bolje upućene podsjetio je na Malu antantu između dva svjetska rata. Nova Mala antanta bila je tek skup država koje su željele samostalnost u razvoju socijalizma, pisao je slavni C. L. Sulzberger, jedan od onih koji su regiju poznavali dobro i dugo. Prilike su se do 1968. promijenile, više nema zajedničkih granica, ali Dubček, Ceausescu i “veliki, stari heretik Tito” dijele nastojanje za nacionalnom slobodom, čak iako je “Tito u unutrašnjoj politici liberalan, a Ceausescu nije”.

Drugi, čak i Đilas, napominjali su kako su Česi već 1938. bili izdani. Minhenske kapitulacije pred Hitlerom prisjetio se i britanski političar, izaslanik u Jugoslaviji za vrijeme Drugog svjetskog rata, Sir Fitzroy Maclean. Česi su opet ugroženi; hoće li ponovo neka druga načela i interesi biti važniji, hoće li se zaboraviti 1938. i 1948. ili 1956.? Znalo se da se Sovjetima vojno nema tko suprotstaviti, ali su argumenti zašto bi vojna akcija protiv Čeha i Slovaka bila loša bili uvjerljivi. Intervenirati protiv socijalizma s ljudskim licem značilo je posve razbiti zapadne komunističke partije, “potpuni prekid s Jugoslavijom”, pisao je Richard Eder u New York Timesu 28. srpnja 1968. Bio bi to znak liberalnim komunistima posvuda u Lageru da se ne nadaju boljoj budućnosti u skoro vrijeme. Intervencija u Mađarskoj bila je katastrofalna za sovjetski ugled. Prag bi vjerojatno bio još pogubniji. Svi koji su davali takve sugestije bili su u pravu. Vjerojatno je ovakve argumente znao i Leonid Brežnjev, čije je vođenje krize iz Moskve bilo oprezno, koji je kalkulirao, tražio načine da činjenicu što je sukob s Dubčekom i Čehoslovacima učinio osobnim, koji je postao personifikacija protivnika Dubčeka, ne pretvori u sukob kakav je ranije vodio Staljin.

Već dogovoreni i najavljivani dolazak Tita i Ceausescua u Prag u srpnju odgođen je na zamolbu Čehoslovaka. Šef Francuske komunističke partije Waldeck Rochet trebao je doći malo prije Tita. Krenula su govorkanja da bi se u Pragu mogao naći i Giancarlo Pajetta, šef talijanskih komunista, pa bi svi napravili demonstraciju, pokazali da postoji više onih partija koje podržavaju Dubčeka, no onih koji mu se protive. Krajem srpnja Sovjeti su još jednom krizu ohladili i ponovo otvorili pregovore s Pragom.

Potom je Titov posjet konačno fiksiran za 9. kolovoza. Doček je bio “javno trijumfalan”: okupljeni su klicali onome koga su, javljao je Henry Kamm za vodeći američki dnevni list, vidjeli kao “personifikaciju komunističke neovisnosti”. Ispred Hradčana mnoštvo je dugo i neprekidno pljeskalo, veselilo se. “Tito da, Ulbricht ne”, “Živio Tito”, “Viva Dubček”, pisalo je na transparentima. Razgovori su započeli u 18.45. Kada su se otvorila vrata unutrašnjeg dvorišta u koje se već ranije bilo natiskalo mnoštvo, pet je minuta trajao pljesak i odobravanje. “Došli smo ovdje kako bismo pojačali naše prijateljstvo na dobrobit obje države”, rekao je Tito. Svi su bili oprezni da ne izazivaju Moskvu, ali nikakve dvojbe o tome tko što misli nije bilo. Titov ispraćaj za Pulu bio je jednako svečan, s tisućama ljudi na aerodromu.

Za grad i zemlju koja je inače suzdržana, s obzirom na to da se ruta kojom je kolona trebala proći nije unaprijed oglasila, bio je to doček prepun entuzijazma. Karizmatičan, slavljen zbog prekida sa Sovjetima prije 20 godina, Tito je bio zvijezda toga kolovoza, ali to je još uvijek bila tek demonstracija. Sve nije bilo posloženo niti unutar Čehoslovačke, jer je konzervativnih političara, onih koji su priželjkivali prekid eksperimenta bilo dosta i mnogi su bili na važnim mjestima. Glavni urednik Rudé práva Oldrich Švestka smijenio je dva zamjenika koje su smatrali liberalnima i masakrirao izvještaj o Titovu posjetu. Broz je “politički avanturist” kojeg ne treba posebno pokrivati. Tražio je da se na trećinu smanji Titova biografija, da se uopće ne izvještava o ljudima na ulici, da se izbaci pozitivni uvodnik. Američki su novinari o ovom izvještavali, izazivajući čehoslovački demanti, ali i zabranu novinaru Henryju Kammu da 15. kolovoza prisustvuje konferenciji za tisak rumunjskog vođe Nicolaea Ceausescua, koji je bio posljednji visoki gost u Pragu.

Strahovi zbog intervencije koji su postojali u Moskvi nisu zaustavili pripreme za vojnu akciju. Sjedinjene Američke Države o nastupajućoj su krizi govorile malo. Rat u Vijetnamu i predstojeća kampanja između Nixona i Huberta Humphryja okupirala je pozornost, pa je State Department više puta jasno podvukao kako se Washington neće upletati u ono što se događa u Pragu. Malo je bilo kritičara takve politike, ali još manje onih koji su s takvim stavom bili zadovoljni. Za vojnu akciju, međutim, nije bilo prepreka.

Libor Hajsky / Reuters
 

Invazija zemalja članica Varšavskog ugovora (osim Rumunjske) na Čehoslovačku započela je u 11 sati navečer 20. kolovoza prelaskom združenih snaga zemalja Varšavskog ugovora preko čehoslovačkih granica. Nakon pola tri ujutro 21. kolovoza u Pragu su se začuli avioni, zavijanje sirena, motori. U tri su u glavnom gradu isključena sva svjetla. S radija su spikeri govorili kako su bivši saveznici vjerolomni, kako je izvršena agresija, kako je napad na Prag kriminalno djelo nepoznato u međunarodnom pravu. Oko tri izjutra sovjetski su komandosi zauzeli zračnu luku u Pragu, a onda su iz velikih aviona prema centru grada krenuli tenkovi. Dubček je u 5 sati ujutro preko Radio Praga pozvao građane da ne nasjedaju glasinama, da ujutro krenu na posao. Radio je pozivao da se ponašaju “kako dolikuje kulturnim ljudima, vjernima idealima socijalizma”.

No ništa više nije bilo normalno. Strane su trupe opkolile glavne punktove u gradu. Televizija je još jedno vrijeme pozivala građane da razgovaraju s okupacijskim vojnicima, da se ne daju isprovocirati. Među nama nema izdajnika, govorili su. Idućeg dana tiskana su ilegalna izdanja Svobodnog slova i Prace, dijeljeni leci.

Dubčekova supruga bila je u SR Hrvatskoj u trenutku kada je Tito došao u posjetu, pa i kada je započela invazija. Bila je jedna od 50.000 Čeha i Slovaka na odmoru u Jugoslaviji, kao i velik dio čehoslovačkog vodstva. U Crikvenici, gdje je bila gošća direktora riječke luke, obišla ju je istoga dana Savka Dabčević-Kučar, predsjednica Izvršnog vijeća Sabora, premijerka SR Hrvatske. Ota Šik, potpredsjednik Vlade Čehoslovačke, bio je u Splitu, gdje je iz Opatije došao i ministar vanjskih poslova Jirí Hájek. Potom su svi otišli na Brijune, gdje je Tito sazvao oba predsjedništva – države i partije – i razgovarao s čehoslovačkim političarima.

Jugoslavenski je vrh okupaciju osudio, opisao je kao vjetar u leđa reakcionarima, velikim udarom socijalističkim i naprednim snagama u svijetu. Ota Šik potvrdio je na konferenciji za tisak u čehoslovačkom veleposlanstvu u Beogradu, nakon povratka s kratkog sastanka u Rumunjskoj, kako će članovi rukovodstva, budu li Sovjeti stvarali vlasti koje neće biti legitimne, formirati vladu u egzilu, ne potvrđujući da bi Beograd mogao biti njezino sjedište.

Središnji dnevnik na jugoslavenskim je televizijama trajao dugo. Zvonko Letica danima je grmio sa zagrebačkih ekrana. Prikazan je i snimak Jana Nemeca koji je bez tona pokazao ulazak tenkova u Prag. Nemecove slike pokrivene su taktovima Smetanine “Vltave” i stvorile su, kao je pisao Davor Šošić u VUS-u, “nešto što će trajati usprkos željeznim grdosijama”, nešto što je vječno poput Smetane. Glavni urednik Literárnih listy Dušan Hamšík bio je jedan od Čeha na ljetovanju. Novinari Vjesnika zadržali su ga u Zagrebu, a on je na češkom jeziku u Vjesniku u srijedu objavio članak, uz apel radioamaterima da ga dostave češkim medijima koji su još možda emitirali. Hamšíkovi dugi članci izlazili su još tjednima.

Panika u Jugoslaviji bila je vidljiva ne samo zbog mobiliziranja vojnika nego i po hitnom sastanku Tita s Ceausescuom 24. kolovoza u Vršcu, nekoliko sati nakon što je moskovska strana oštro osudila vodstva obiju država. SFRJ i Rumunjska nisu bile u istoj poziciji, mada je osjećaj straha bio zajednički. Tek kada se 28. kolovoza Tito vratio na Brijune, bez obzira na to što su svi pozvani u JNA i dalje bili u uniformama, pretpostavljalo se da su se prilike smirile. Kontakti sa Zapadom ohrabrili su Beograd. Tito je poručio da će se Jugoslavija u slučaju napada braniti. Diljem zemlje održavani su zborovi, partijski sastanci, na kojima se članstvo podsjećalo da ono što postoji u Sovjetskom Savezu nije isto što ima samoupravna Jugoslavija. Kasnije su mnogi komentirali kako biti oprezan nije uvijek najbolja stvar. Vjerojatno je jugoslavensko jasno i glasno najavljivanje suprotstavljanja napadu bilo faktor koji je odagnao sovjetske pretenzije na SFRJ i tada i 1948. “Svaki put kad smo u problemima, Rusi nas uvijek uspiju spasiti”, pričalo se po Jugoslaviji nakon invazije. Zemlja izmučena borbama reformista i protivnika reforme koja je započela nakon studentskih nemira u lipnju 1968. sada je, pred vanjskom opasnosti i na pravoj strani povijesti, obnovila borbenost, podsjetila Zapad i Ameriku da Vijetnam nije sve, da je Europa još uvijek važna.

Slično kao Informbiro 1948., Praško proljeće i njegovo gušenje ni osam mjeseci nakon što je započeo reformski pokret jedan je od međašnih događaja u svjetskoj povijesti, povijesti komunističkih partija. Intervencija Sovjetskog Saveza i zemalja članica Varšavskog ugovora protiv Praškog proljeća “prorešetala je zastavu socijalizma”, koji se više nikada nije oporavio. Pouka je to svim ideolozima i svim sustavima da poredak koji ograničava slobode, koji se nameće većini i koji se pretvara u religiju, čiji se obrasci ne mogu propitivati i koji se mora braniti pod svaku cijenu, teško može računati na dugu budućnost.

Libor Hajsky / Reuters
 

Kada su Dubček i vodstvo Praškog proljeća nakon intervencije odvučeni u Moskvu, a onda poniženi i vraćeni natrag, na iste položaje, sada bez epiteta “kontrarevolucionarno”, o tome su se odredili baš svi na svijetu.

Informativni bilten Tanjuga o Kini krajem listopada 1968. prenosio je interpretaciju koja se još jedino čula iz Albanije. “Sovjetska revizionistička renegatska klika primorala čehoslovačku revizionističku kliku da potpiše izdajnički sporazum, kojim je privremeno na teritoriju Čehoslovačke smještena Crvena armija.” “Uzaludan je to pokušaj moskovskih revizionista da legaliziraju svoju dugoročnu vojnu okupaciju... To je još jedan prljavi sporazum...” Tamo gdje će “sovjetski revizionistički vojnici” živjeti, čehoslovačke vlasti neće biti nadležne, baš kako “američki imperijalisti rade u Južnom Vijetnamu”. Štoviše, nijedan se Čeh ili Slovak ne smije odupirati “fašističkoj okupaciji sovjetskih revizionističkih trupa” i okupaciji “sovjetskog revizionističkog socijal-imperijalizma”, nastavljala je Kulturnom revolucijom omađijana kineska strana. S obzirom na mlaku reakciju Amerike, sve je sugeriralo na “američko-sovjetski dosluh”, želju “svjetske kontrarevolucionarne kolaboracije”. Naposljetku, sovjetski su diplomati obilazili zapadne države i uvjeravali ih da neće doći od promjene “sfera utjecaja”. Česi i Slovaci samo će se razljutiti, govorio je Mao, njihovi će radnici doživjeti “još veće buđenje, uništiti sav ološ kao što su sovjetski i čehoslovački revizionisti i ponovo izgraditi novu, socijalističku Čehoslovačku”.

Osim Sovjeta, a onda Istoka uopće, prvi koji je napao jugoslavensko rukovodstvo bio je Fidel Castro. Za događanja u Pragu krive su Sjedinjene Države i Savez komunista Jugoslavije, govorio je kubanski vođa, i to zbog revizionizma, liberalizacije, koegzistencije. “Sve se izmiješalo i pobrkalo.” Sada su i neke nesvrstane zemlje namjerno dale veliki publicitet lažnoj vijesti kako je, uz nekoliko zapadnih zemalja, Jugoslavija trgovala s rasističkim režimom u Rodeziji, sve kako bi se pokazalo da je “Jugoslavija prešla u imperijalistički tabor i odrekla se svojeg puta u socijalizam”, pisao je Vjesnik u srijedu krajem rujna. Praško je proljeće zatreslo svijet, ali velike, neposredne posljedice najviše su se osjetile samo u Čehoslovačkoj.

Dubček nakon intervencije više nije mogao ništa. “Sramota, sramota. Mi smo još jednom prodani i izdani”, protestirali su Česi i Slovaci. Tijekom 1969. štrajkali su studenti, štrajkali su umjetnici i znanstvenici. Početkom godine spalio se Jan Palach, čiji je čin samospaljivanja postao najpoznatiji na svijetu. Nekoliko desetaka tisuća “huligana”, kako su pisali u Rudé právu, demonstriralo je uz “provokatore”, njih 66, iz kapitalističkih zemalja samim krajem 1969. Riječ je bila o Britancima, Amerikancima, Francuzima, Nijemcima, Švedima, Švicarcima i Jugoslavenima. Je li to bila slučajnost, pitao se novinar Vjesnika, je li slučajno bilo što se na proslavi godišnjice slovačkog ustanka nije našlo jugoslavensko izaslanstvo, mada su bile zvane baš sve komunističke partije, je li izbacivanje Jugoslavije iz socijalističke zajednice naroda slučajno?

“Vi ne poznate češku radničku klasu, ali ja je poznajem”, rekao je u svibnju 1968. jugoslavenski vođa Leonidu Brežnjevu. “Ali to nije ista radnička klasa kao i onda kada ste tamo radili.” “Kako bi i bila nakon 20 godina pod vašim sistemom”, navodno je Tito uzvratio zapanjenom Brežnjevu.

Podsjećanja na prošlost bilo je puno puta tijekom Praškog proljeća. Mnogi su govorili o strahovima, povijesnim primjerima, podsjećali kako se nepravde ne smiju dogoditi, a onda su opet promatrali kako se sve iznova ponavlja, često grublje i bezdušnije no ranije. Bilo je jasno da se hladnoratovska globalna struktura i ravnoteža neće ugroziti zbog Čeha i Slovaka. Vjerojatno 1968., a posebno danas, sve do Trumpa zapravo, nitko nije želio glasno reći ono što je izgovorio Neville Chamberlain 1938., “kako su Česi daleki ljudi o kojima ne znamo ništa”. Intervenirati zbog Berlina i izazvati nuklearni rat? Intervenirati zbog Sovjeta u Pragu i izazvati sukob koji nam može pokvariti sve što smo činili na detantu? Odgovori na takva pitanja obično su uvijek završavali vojnom intervencijom koja je prošla bez stvarnih kritika.

Hoće li u svijetu 21. stoljeća netko intervenirati zbog Estonije ili Latvije ako Vladimir Putin odluči nešto učiniti? Hoće li netko izazvati svjetsku krizu zbog malo više od milijun tamošnjih stanovnika? Danas male nacije znaju jasnije nego prije, kako je jasno izrečeno u slučaju Crne Gore i NATO-a, da su često posve prepuštene same sebi. U takvu je položaju bila i Čehoslovačka Alexandera Dubčeka. Mogućnost da neka velika zemlja postavi pravilo koje je skandalozno za normu i da si uzme za pravo da se upleće, prekraja, uzima, također je izvjesnije danas nego što je bilo ranije. Male države zato nemaju puno više od mogućnosti da se drže načela i budu u svojim politikama jasne. Nažalost, tomu je rijetko tako.

Izdvajamo

Iz drugih medija