POLEMIKA

M. KASAPOVIĆ ODGOVARA KOMŠIĆU 'Njegov' Vašingtonski sporazum kojim je nastala Federacija BiH glavno je ishodište problema što traju više od 20 godina

    AUTOR:
    • Mirjana Kasapović

  • OBJAVLJENO:
  • 09.03.2017. u 14:10

Sarajevo, 230115. Vjecnica.
Otvorenje i proglasenje pobjednika Festivala Fotografija godine BiH 2015.
Petu godinu za redom fotografski entuzijasti organiziraju natjecaj koji je dobio medjunarodni karakter. Ove godine u finalu su se nasla i dva fotoreportera Cropixa Vlado Kos i Zvonimir Barisin kao pobjednici u kategoriji Press i Primjenjena fotografija.
Na fotografiji: Izlozbu je otvorio Sarajevski gradonacelnik Ivo Komsic.
Foto: Zvonimir Barisin / CROPIX
Zvonimir Barišin / CROPIX

Ivo Komšić

Taj sporazum, kojemu Komšić pripisuje epohalne posljedice, bio je početak parcijalne rekonstrukcije države u obliku bošnjačko-hrvatske Federacije. I politički je slijepac znao da Republika Srpska neće ući u Komšićevu federaciju slivnih kantona

Na moju kritiku “biskupskog prijedloga” teritorijalno-političkog preuređenja BiH - bit kojega je zamjena postojećih entiteta i kantona četirima multietničkim regijama: Banjalučkom, Mostarskom, Sarajevskom i Tuzlanskom – koji sam ocijenila potpuno politički nerealnim i zauzela se za preuređenje BiH u etničku federaciju, odgovorio je Ivo Komšić nazvavši moje pisanje “netačnim”, “ideološki žestokim”, “politički slijepim”, “arogantnim”, “protivurječnim”, “zlobnim”, “diskreditirajućim” i sl. U svome smušenom tekstu, taj samozvani stručnjak za riječne slivove, planinske visove i brdske klisove prigovara mi čak i to što mislim da rijeke razdvajaju, a ne spajaju ljude. Što imam o tome misliti? Vidim da rijeke razdvajaju krajeve i ljude koji u njima žive, premda dopuštam da u Komšićevu duhu rijeke spajaju ljude čak i kad nad njima nema mostova. Mnogo je dokaza da Komšić malo što razumije i malo što zna: ne zna što je moderni politološki i kulturološki pojam regije, ne zna povijest pojma i prakse etničkog čišćenja pa ga naziva “čuvenim eufemizmom Franje Tuđmana”, ne zna ništa o teorijskim školama koje se bave institucionalnim dizajnom etnički duboko podijeljenih i postkonfliktnih društava, ne poznaje suvremeni federalizam, ne poznaje međunarodne političke odnose i dr. No ionako nije važan Komšićev znanstveni profil, nego njegova politika.

Ivo Komšić ušao je u suvremenu politiku kao kandidat Saveza komunista BiH za hrvatskog člana Predsjedništva na izborima 1990. Izgubio je na izborima, ali u ratnom kaosu što je uslijedio ipak je zasjeo u to tijelo. David Owen izvijestio je međunarodnu zajednicu da se s početkom rata središnja državna vlast raspala, da je “kolektivno Predsjedništvo sve manje i manje izvršavalo kolektivnu vlast, a krajem 1992. vlast je prešla na malu skupinu muslimanskih ministara koje je imenovao predsjednik Izetbegović”. Nakon što su izabrani predstavnici Srba, a potom i Hrvata napustili središnje državne institucije, muslimanski politički vrh kooptirao je u njih predstavnike tih naroda po svojoj volji. Tako je Ivo Komšić postao kooptirani hrvatski član Predsjedništva. U svojoj knjizi “Preživljena zemlja” (2006), nekoj vrsti memoarskih ratnih zapisa, daje dragocjen opis tih zbivanja. Početkom listopada 1993. počele su “konzultacije oko popune Predsjedništva BiH” te je od “njih” traženo da “pismeno dostavimo mišljenje o tome, princip za koji se zalažemo te prijedlog kandidata”. “Oni” su bili neformalna politička skupina koju su, osim Komšića, činili nadbiskup Vinko Puljić, provincijal Bosne Srebrene fra Petar Anđelović te još neki pojedinci. “Oni” su odlučili “da u vlasti trebamo sudjelovati, ali da se o kandidatima obave još neke konzultacije” (str. 260). U “popunu” Predsjedništva aktivno se umiješala muslimanska strana koja je htjela Stjepana Kljuića. No “oni” poručuju Izetbegoviću “da mimo nas ne može birati članove Predsjedništva, čak ni Kljuića, bez obzira na njegovu dobrotu i popularnost. Nama je cilj da se u odnosima dobije kvalitet i ljude treba birati prema tom cilju” (str. 263).

Komšić nije dvojio o tome da je on taj “kvalitet”, pogotovo što je proceduralnu demokratsku legitimnost intelektualno “preradio” u supstancijalnu povijesnu legitimnost. Nije, naime, bilo bitno kako su narodni predstavnici izabrani, nego što su zagovarali. Hrvatski narodni predstavnici izabrani na demokratskim izborima 1990. zastupali su njemu politički neprihvatljive političke opcije – podjelu države ili stvaranje hrvatske nacionalne jedinice u njoj – pa nisu bili legitimni. Oni koji nisu bili izabrani na izborima 1990., ali su zastupali “pravu” političku opciju - očuvanje jedinstva države i protivljenje uspostavi samostalne nacionalne jedinice Hrvata - bili su legitimni. Tako je doktor društvenih znanosti i sveučilišni profesor brzopotezno zamijenio proceduralnu legitimnost na kojoj se temelje demokratski politički poreci supstancijalnom legitimnošću - koja se zasnivala na njegovim “uvidima” u ono što je povijesno istinito, pravedno, ispravno, dobro i sl. - na koju se pozivaju autokratski režimi, a koja je neovisna o političkoj volji onih kojima se vlada. “Legitimitet se može crpiti samo iz odgovarajuće politike, a ne nametanjem”, ustvrdio je Komšić (str. 332), i sam ogledan primjer “nametanja”. Tako su on i njegovo društvo proglasili sebe jedinima legitimnim političkim predstavnicima bosanskih Hrvata u ratu.

No kojekakvi dosadnjakovići - strani političari i diplomati i politički konkurenti u zemlji - stalno su ga salijetali pitanjima: tko si ti, čovječe, tko te izabrao i koga predstavljaš? Komšića su ta pitanja silno živcirala pa je odlučio skovati novi koncept legitimnosti izveden iz pripadnosti određenim ad hoc institucijama, kao što su ratni sabori Posavine i Srednje Bosne, ali i Katoličkoj crkvi, pa je tako “fra Luka (Markešić, nap. M. K.) legitimirao svoje prisustvo kao fratar i predstavnik Crkve”. Eto komunista koji je munjevito shvatio da je Crkva politički legitimna sama po sebi. Komšić je pak ubrzo skovao pojam “statističke legitimnosti”: “Ja sam potencirao statistiku i tvrdio da mi predstavljamo dvije trećine Hrvata BiH i pozivao se na popis stanovništva. Dokazivao sam da na teritoriju ‘Herceg-Bosne’ živi samo trećina bosanskih Hrvata” (str. 336). Ako je to i bilo točno, nije jasno kada su i kako te dvije trećine Hrvata ovlastile Komšića i društvo da ih politički predstavljaju.

To je proizvodilo tragikomične događaje. Tako se Komšić grčevito, ali uzaludno protivio tome da u ime bosanskohercegovačkih Hrvata Vašingtonski sporazum 1994. potpiše Krešimir Zubak (HDZ): “Bio sam odlučan u zahtjevu da se protokol promijeni. Tvrdio sam da je nedopustivo u mojoj prisutnosti da Zubak bilo što potpisuje u ime bosanskih Hrvata. On njih nikad nije predstavljao, on nije bio eksponent njihove politike, već politike koja je bila protiv njih. On svoj potpis može staviti samo u ime tzv. Herceg-Bosne, koja se, uzgred rečeno, tim potpisom likvidira… Pored mene živa on ne može ništa potpisati u ime bosanskih Hrvata” (str. 358, 359). No ni strani (američki) pokrovitelji ni domaći (muslimanske vođe) partneri nisu imali razumijevanja za njega. Kada je upitao Izetbegovića kakav je njegov status, on mu je hladno odbrusio da je njegov partner “onaj iza koga stoji hrvatski narod” (str. 368). Pametnome dosta.

Komšić je privremeno klonuo: “Oni misle da je meni stalo do mene: meni je stalo do istine i želim da ona bude vidljiva.” (str. 309) Neće biti baš tako. Njegovi su memoarski zapisi puni samohvalisavih opisa koji dokazuju da mu je itekako stalo do sebe i slike o sebi. Svoj nastup na Hrvatskome narodnom saboru 7. veljače 1994. opisuje, primjerice, ovako: “Kad sam završio, bio je tajac. Čini mi se da nisu ni disali… Bio sam zvijezda i ovog zasjedanja…” O svojem govoru na jednoj konferenciji tijekom rata “zvijezda” piše ovako: “Nakon konferencije mnogi novinari koje sam poznavao prilazili su i čestitali – uglavnom, svi su ponavljali ‘genijalno, genijalno’”. Dok je “genijalac” govorio na skupu iseljenika u Clevelandu, ozračje u dvorani bilo je ovako: “Nitko nije ni treptao, znatiželjno su gledali u mene i često me prekidali aplauzom. Većina njih je već izrazom svog lica odobravala sve što sam govorio, primjetno je bilo da ljudima pada veliki teret sa srca, njihova zabrinuta lica su mijenjala svoj izgled, na njima je treptala blaga ozarenost” (str. 327, 329-330, 337, 350-351. i d.). Jesam li pretjerala kad sam napisala da Ivo Komšić “ne boluje od skromnosti”?

Čini se da je u trans, ipak, upao ponajprije sam Komšić pa je uslijedilo grubo otrežnjenje. Na prvima poslijeratnim izborima 1996. opet se upustio u utakmicu za hrvatskog člana Predsjedništva kao kandidat Združene liste – koalicije dviju malih hrvatskih (Hrvatske seljačke stranke i Republikanske stranke) i triju većih bošnjačkih stranaka (Socijaldemokratske partije, Unije bosanskohercegovačkih socijaldemokrata i Muslimanske bošnjačke organizacije) – te dobio 1,6 posto glasova ili oko devet puta manje od omraženoga mu Krešimira Zubaka (HDZ). Gdje su bile dvije trećine bosanskih Hrvata na koje se u ratu pozivao i u ime kojih je djelovao? “Ljutih Hercegovaca” ni izbliza nije bilo onoliko koliko je Zubak dobio glasova.

Rezultati izbora 1996. bili su dokaz da hrvatski birači nisu ni naknadno legitimirali političko djelovanje Komšića u ratu. Nakon toga odlučio je da se više neće natjecati za glasove birača nego da će ubuduće dopuštati samo da bude kooptiran, instaliran, postavljen, imenovan, unesen, donesen, položen na javne položaje u ime supstancijalne legitimnosti. U najgorem slučaju, izložit će se nerizičnima “dogovornim izborima” u nekome političkom tijelu kada mu glavni akteri dogovora unaprijed zajamče da će biti “izabran” na neku funkciju. Općenito, stekao je silnu averziju prema brojevima i činjenicama, zamrzio je izborne rezultate, nalaze znanstvenih istraživanja i ispitivanja javnog mnijenja – sve je to plod genocidne politike i etničkog čišćenja.

Ivo Komšić doista nije važan sam po sebi. On je samo najistaknutije i najsamodopadnije lice tužne hrvatske ratne politike u BiH, i to one politike koja je samu sebe definirala kao mirotvornu, bosansku, višeetničku, višekonfesionalnu, tolerantnu, a time i moralno superiornu ratobornoj, izdajničkoj, nacionalističkoj bobanovskoj i tuđmanovskoj politici kakvu je vodio HDZ BiH. Kako nikad nije stekla političku legitimnost bosanskohercegovačkih Hrvata na izborima, ta se politika održavala na površini ili pri površini javnoga političkog života klaunovskim sufliranjem bošnjačkoj nacionalističkoj ili, češće, bosanskoj unitarističkoj politici. Ivo Komšić izložbeni je lutak fiktivne inkluzivne bosanske politike, koju bi trebalo simbolizirati multietnično Sarajevo kakvoga odavno nema. Taj pravac hrvatske politike u BiH, koji je izraz našao i u prijedlogu teritorijalno-političkog preuređenja BiH bosanskih biskupa, izgubio je dodir s političkom stvarnošću u toj zemlji i zastupa opciju koja može završiti samo novim slomom države.

Vašingtonskom sporazumu, kojim je 1994. stvorena bošnjačko-hrvatska Federacija, Komšić pripisuje epohalne posljedice koje sežu sve do oslobođenja Hrvatske. Trebala bih znati, poručuje mi Komšić, “da je Vašingtonski sporazum… zaustavio sukobe Armije BiH i HVO-a onoga dana kada je parafiran i stvorio pretpostavke za vojni savez i akciju ‘Oluja’ i druge zajedničke vojne operacije. Bez vojnog sloma Karadžićeve i Mladićeve vojske ne bi bilo moguće postići mir ne samo u BiH nego i u Hrvatskoj, bez obzira na kvalitet rješenja”. “Bez obzira na kvalitet rješenja”? To je uistinu nov pristup mirovnim sporazumima. Oni se cijene upravo prema “kvaliteti rješenja”, to jest prema tome jesu li, osim prekida oružanih sukoba ili negativnog mira, donijeli i pozitivni mir te omogućili konsolidaciju države i demokracije. I kako to kod Vašingtonskog sporazuma nije bitna “kvaliteta rješenja”, a kod Dejtonskoga je upravo to presudno? Oduvijek sam mislila da su loši pa i pogubni i Vašingtonski i Dejtonski sporazum, jer je unaprijed bilo jasno da neće osigurati ni konsolidaciju pozitivnog mira ni demokratske države.

Nasuprot uvriježenu mišljenju, tvrdim da je glavno ishodište problema poslijeratne BiH upravo “Komšićev” Vašingtonski, a ne Dejtonski sporazum. On je bio početak parcijalne rekonstrukcije države u obliku bošnjačko-hrvatske Federacije kojoj je naknadno trebalo prikrpiti srpski entitet. I politički je slijepac znao da Republika Srpska neće ući u Komšićevu federaciju slivnih kantona niti će se razgraditi u njoj. I potpuna politička neznalica bila je svjesna toga da će Republika Srpska biti poseban i povlašten entitet u budućoj državi, kao što se i dogodilo u Daytonu. Nadalje, Vašingtonski sporazum bio je poglavito ishod enormnoga izvanjskog pritiska, prijetnji i ucjena svjetskih sila koje su imale svoje interese, a ne plod mirotvornih napora Komšića i njegovih kompanjona. Evo što o tome kažu ugledni inozemni stručnjaci za BiH i Jugoistočnu Europu.

Jens Reuter, vrstan njemački analitičar rata u BiH, tvrdi da su Vašingtonskim sporazumom Sjedinjene Države htjele postići tri cilja: (a) spriječiti nastanak “čiste muslimanske države na europskom tlu”; (b) prevladati krajnje teške probleme teritorijalnog razgraničenja Hrvata i Bošnjaka; (c) “elegantno” riješiti zahtjev Bošnjaka da dobiju izlaz na more (“Südosteuropa”, 1997., str. 159). I Evan Kohlmann u knjizi “Al-Qa’idin džihad u Europi. Afganistansko-bosanska mreža” (Zagreb, 2005., str. 148) dotiče se straha Zapada od stvaranja muslimanske države u Europi, koji je potencirala ratna aktivnost stranih islamističkih skupina i organizacija na muslimanskoj strani, te tvrdi da su SAD i zapadni saveznici krajem 1993. “drastično povećali pritisak na bošnjačke i hrvatske snage” kako bi sklopile koaliciju nadajući se, među ostalim, da bi ona “učinila strane ‘plaćenike’ u Bosni suvišnima, te da bi potaknula očito nesklone bošnjačke vlasti da otjeraju mudžahedine”.

Američki stručnjaci za međunarodne odnose John J. Mearsheimer i Stephen Van Evera tvrde da su američke vlasti snažno pritiskale Hrvatsku da prestane podržavati bosanskohercegovačke Hrvate u sukobu s Bošnjacima, a da bi pritisak bio djelotvoran zaprijetile su joj da će prestati podupirati njezinu teritorijalnu cjelovitost i reintegraciju okupiranih područja u ustavni poredak. Washington je ucijenio Franju Tuđmana tako što je svoju potporu ofenzivi Hrvatske vojske u zapadnoj Slavoniji i Krajini te reintegraciji istočne Slavonije uvjetovao njegovom podrškom Vašingtonskom sporazumu (“New Republic”, 18. prosinca 1995., str. 18).

U svojoj knjizi “Tajni život Daytona. Američka diplomacija i mirovni proces u Bosni i Hercegovini” (Zagreb, 2007, str. 73-75) Derek Chollet navodi da su inozemni promatrači Vašingtonski sporazum nazvali “vjenčanjem pod prijetnjom oružja” te da je glavni razlog njegova sklapanja bilo uvjerenje SAD-a kako je “muslimansko-hrvatska federacija jedina prigoda za Muslimane u Bosni da samostalno osnaže i uspostave ravnotežu snaga sa Srbima”. Kako bi taj “teški križ za nošenje”, kako je Tuđman nazvao Federaciju kojoj su se protivilo sve više bosanskohercegovačkih Hrvata, bio malo lakši, Hrvatima je ponuđena podjela Federacije na kantone kao ustupak da ostanu u BiH. Jednake ili vrlo slične tvrdnje iznose i brojni drugi američki, njemački, francuski, britanski stručnjaci, poput Davida Chandlera, Sumantre Bosea, Richarda K. Bettsa, Thorstena Gromesa, Alexandera Downesa, Roberta Papea, Rogera D. Petersena, Camille Monteux i dr.

Eto kako je i zašto nastala “Komšićeva” Federacija. Njemu je možda ipak bilo prepušteno da iscrta granice “odozgo” licenciranih kantona kao vrstan znalac riječnih slivova, planinskih visova i brdskih klisova u BiH. S posljedicama njegove “konstruktivne” uloge u ratu, i to dvadeset dvije godine od njegova svršetka, opet se mora baviti cijeli svijet.

Izdvajamo

Iz drugih medija