BORIS HAVEL PIŠE ZA GLOBUS

SUNITI I ŠIJITI: 1360 GODINA NEPOMIRLJIVOSTI Kako je davni raskol među Muhamedovim sljedbenicima postao najopasnija prijetnja suvremenom svijetu

    AUTOR:
    • Boris Havel

  • OBJAVLJENO:
  • 05.08.2018. u 16:01

Dvije islamske sljedbe nastale su u 7. stoljeću, nakon smrti proroka Muhameda, raskolom koji nije bio vjerske, nego političke naravi: suniti su legitimnim vođom smatrali Muhamedova punca, a šijiti Muhamedova zeta. Od tada su pripadnici dviju sljedbi jedni drugima zakleti neprijatelji

Dr. sc. Boris Havel, docent na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu, stručnjak za Bliski istok, jedan od najboljih poznavatelja geneze političkog islama, doktrine koja je u novije vrijeme najmalignije oblike poprimila u terorističkoj organizaciji Islamska država, specijalno za Globus napisao je trodijelnu studiju o sunitima i šijitima, dvjema sljedbama u islamu što međusobnom nepomirljivošću trajno dijele svjetsku muslimansku zajednicu.

Havel zadire do najdubljih korijena toga tisućljetnog sukoba i potanko tumači kako su se prvobitni nesporazumi i razmirice, posve svjetovne naravi, među sljedbenicima proroka Muhameda prometnuli u vjerski rat bez kraja. 

Razumijevanje uzroka sunitsko-šijitskog sukoba, upozorava autor, ključ je za razumijevanje glavnine bliskoistočnih sukoba, a upravo je taj aspekt vrlo često podcijenjen ili potpuno marginaliziran u razmatranjima zapadnih politologa i političkih analitičara.

U prvome dijelu feljtona Havel rasvjetljuje političke prilike u Arabiji u 7. stoljeću nakon smrti proroka Muhameda te formiranje prvobitne muslimanske zajednice (ummet) u kojoj počinje nemilosrdna borba za vlast.

 

Širi je Bliski istok poprište mnogobrojnih sukoba i daleko je najkonfliktnije područje na planetu. Stradavanja koja se posljednjih godina ondje događaju bez premca su u odnosu na sva druga, bilo gdje drugdje na svijetu. Mnogi od tih sukoba traju godinama i desetljećima, rasplamsavaju se i stišavaju neočekivano, ili se pak prometnu u više kriznih žarišta od kojih svako u bilo kojem trenutku može erumpirati ili se proširiti. Većina je sukoba izbila neočekivano i većini se ne nazire kraj.

Velika neobičnost tih sukoba leži u njihovoj raznolikosti. Ondje se u isto vrijeme javljaju sukobi oko osvajanja političke vlasti koji su nakon Arapskog proljeća potresli i još uvijek potresaju Tunis, Egipat, Bahrein ili Siriju, plemenski ratovi kao u Libiji, etnički sukobi kakav je sukob Turaka i Arapa s Kurdima, nacionalni sukobi kakve je godinama vodio Egipat s okolnim državama ili Sirija s Libanonom, teritorijalni sukobi, kakav traje između Izraela i Sirije ili Kurda i Iračana, sukobi monarhija Saudijske Arabije i Katara, ideološki sukobi koji se vode između raznih vlada, režima i suparničkih skupina, te rasni sukobi koji se u nekom obliku mogu razabrati u svim bliskoistočnim zemljama. U ideološkim sukobima često prednjače ljevičarske marksističke milicije i pokreti koji su aktivni od Afganistana, preko Kurdistana, Jordana i palestinskih područja do Jemena. No tu su i pokreti koji zagovaraju sekularizam, liberalizam, ili nacionalizam čiji je utjecaj prisutan u Iranu, Turskoj, Siriji, Libanonu, Egiptu i drugdje. Mnogi pokreti zazivaju oslobođenje od stvarnih ili umišljenih kolonijalnih nasljeđa ili uvođenje socijalizma da se njime nakratko uveseli sirotinja. Sve to prati neizbježna osuda sveprisutne Amerike, britanskih tajnih službi i Izraela.

Uz pobrojene, sve veći broj žrtava odnose vjerski ratovi, koji su posljednjih godina postali neka vrsta zaštitnog znaka bliskoistočnog kaosa. Među najpoznatijim vjerskim sukobima na Bliskom istoku je džihad koji različite islamističke skupine i pokreti vode protiv židovske države. No elementi vjerskog ratovanja mogu se pronaći u svakom bliskoistočnom ratu gotovo bez iznimke. Džihadističke skupine od Iraka do Egipta ciljano napadaju kršćane, koji su danas najugroženija manjinska skupina na Bliskom istoku. Građanski rat u kojem je razorena Sirija možda je počeo kao narodna pobuna protiv režima u Damasku, ali je Islamska država (prije toga Islamska država Iraka i Sirije odnosno ISIS) od njega s vremenom učinila vjerski puno više nego politički ili ideološki sukob. Slično su učinile i džihadističke skupine u Iraku, Afganistanu, Egiptu, Pojasu Gaze, Alžiru... Kroz sve navedene tipove sukobljavanja provlače se (ili ih pokreću) pragmatični i prizemni interesi, kao što je ambicija zaposjedanja nekog područja bogata vodom, naftom, plinom ili drugim resursima, nadzor nad važnim morskim ili kopnenim putovima, ključnim izlazima na more ili gorje, te pozicioniranje određene države s ciljem osnaženja gospodarskih, energetskih, političkih, strateških, vojnih i drugih kapaciteta. Neka su područja nesretnim spletom okolnosti naprosto postala poligon za sukobljavanje stranih sila. Ni jedan od tih sukoba nije stran Europi i Europljanima. Dapače, neki su – poput nacionalističkih i ideoloških ratova – europski izum.

Ni jedan bliskoistočni sukob – kao ni sukobi drugdje – nije homogen; ni jedan se ne da svrstati pod samo jednu kategoriju. Jedna kategorija sukoba, istina, nerijetko dominira, ali zagrebe li se malo dublje u bilo koji od njih, jamačno će se naći tragovi i mnogih drugih, kadgod i većine pobrojenih kategorija. Sve to dodatno usložnjava njihovo razumijevanje i napore da se riješe.

Budući da su zapadnjaci i sami prošli sve navedene vrste sukobljavanja, nije im teško detektirati ih na Bliskom istoku. Pri tome će mnogi analitičari naglasiti onaj aspekt koji je blizak njihovu iskustvu, interesu, obrazovanju ili svjetonazoru. Dok će jedni u sukobima prepoznavati poglavito ekonomske čimbenike, drugi će naglašavati one ideološke: protuimperijalizam, socijalnu pravdu, demokraciju ili pravo nacije na samoodređenje. Teorije urote među dražim su temama, a popis izvanjskih aktera čije spletke su “stvarni” krivac šarolik je i dojmljiv. Njime dominiraju imperijalističke sile, financijske institucije, beskrupulozne međunarodne korporacije i naftne industrije, trgovci oružjem, obavještajne službe, tajne lože, križari, orijentalisti i cionisti.

Rodoslovno stablo proroka Muhameda: Ali, kojega šijiti štuju kao ključnoga kalifa, bio je Muhamedov rođak koji se oženio njegovom kćerju Fatimom i s njom imao dva sina

 

Neki će u bliskoistočnim sukobima razabrati sukob civilizacija, odnosno huntingtonovski okršaj islamskoga svijeta s neislamskim. Oni se referiraju na pozive na džihad protiv nevjernika (kafira) i otpadnika od islamske vjere (murtada) što ih upućuju islamisti diljem Bliskog istoka. Ta je teorija uglavnom suzbijana kao islamofobna. Lijevo-liberalni aktivisti prednjače u objašnjavanju kako je islam religija mira, a džihad uopće ne mora značiti nasilje. Ipak, s izbjegličkim valom koji je zapljusnuo Europu te donio nesigurnost u srce njezinih glavnih gradova i Huntingtonovim se tezama otvorio medijski prostor. Djelomice i kao reakcija na nju, u posljednje se vrijeme sve češće čuje kako su za bliskoistočno ludilo zapravo krive klimatske promjene. Njih je, logika ide, izazvao industrijalizirani svijet, pa je stoga – osobito kad se tomu pridoda i njegova kolonijalna prošlost i sadašnjost – stvarni krivac za sve bliskoistočne nedaće pohlepni Zapad.

No jedan je aspekt bliskoistočnih sukoba upadljivo odsutan iz velikog dijela zapadnjačkih analiza, usprkos tome što se među akterima tih sukoba sve češće spominje kao ključni. Riječ je o sukobu pripadnika dvaju sljedbi unutar islama: sunitske i šijitske. Sunitsko-šijitski sukob uglavnom se naziva “sektaškim”, premda ta riječ u kršćanskom svijetu ima konotacije zbog kojih ne predstavlja uvijek najbolje rješenje. U kršćanstvu se sektom smatra manja, zatvorena, heretična zajednica koja odstupa od pravovjerja, pri čemu se podrazumijeva postojanje vrhovnoga vjerskog autoriteta koje odlučuje o tome što je pravovjerno. U kršćanstvu su to crkveni sinodi ili koncili. Sekta ne prihvaća doktrinarna ili eklezijastička stajališta većine, odnosno službeni nauk Crkve.

U islamu pak ne postoji ništa slično. Ne postoji, niti je ikada postojalo, općepriznato vrhovno tijelo koje određuje što je ispravna a što neispravna islamska dogma. Islam se temelji na nekoliko osnovnih postulata, od kojih je najvažniji vjera u jednoga boga, Alaha, i Muhameda kao njegova poslanika. To je i jedini od pet stupova koji je izravno povezan s doktrinom (ostali su molitva, milostinja, post i hodočašće). Onaj koji to vjeruje i izrekne šahadet (“Nema boga osim Alaha a Muhamed je njegov poslanik”), taj je musliman. Onaj koji ima alternativno mišljenje o nekom dijelu šahadeta time ne postaje heretik ili sektaš, nego naprosto nije musliman. Stoga, kad govorimo o “sekti” u islamu, odnosno o razlikama između sunita i šijita, misli se na nešto drugo, a ne na odstupanje od pravovjerja ili službene dogme. A upravo to “nešto drugo” glavni je razlog zapadnjačkog neshvaćanja podjela unutar islama, pa se o njemu uglavnom nema što puno reći. Štoviše, nerijetko se u zapadnjačkim analizama bliskoistočnih sukoba – poput aktualnoga u Siriji – može čuti odrješita tvrdnja kako se tu “ne radi o sektaškom sukobu”, odnosno sukobu sunita i šijita. Takva tvrdnja praktički nikad nije popraćena obrazloženjem. To ne čudi, jer bi obrazloženje – pod pretpostavkom da autor zna na čemu počiva sunitsko-šijitska podjela – zahtijevalo više prostora od obrazloženja bilo koje druge vrste sukoba (plemenski, dinastijski, rasni, nacionalni, ideološki, vjerski) koji se dade opisati jednom riječju budući da je dio i zapadnjačke političke povijesti.

Iranska revolucija iz 1979. ključni je događaj za početak zapadnjačkog upoznavanja s postojanjem različitih ogranaka unutar islamske vjere. No šira medijska prisutnost pojmova “sunit” i “šijit” na Zapadu se javila nakon američke invazije na Irak (2003.). Njihova je relevantnost dodatno prepoznata nakon izbijanja takozvanoga Arapskog proljeća (2011.), niza sunitskih napada na šijitske zajednice u Afganistanu i Pakistanu, nastanka Islamske države (2014.) i susljednog izbjegličkog vala koji je 2015. zapljusnuo Europu i traje do danas. Pitanje sunita i šijita iznenada je postalo medijski i politički prisutno, ali gotovo bez iznimke preko njega se prelazi površno, na način koji razotkriva neznanje. Razinu neupućenosti u tu temu možda najbolje odaje pitanje koje posljednjih godina stalno čujem: jesu li naši muslimani suniti ili šijiti?

Naši su muslimani, kao i gotovo 90 % muslimana svijeta, suniti. Riječ dolazi od arapske riječi sunnah koja se kod nas udomaćila u obliku “sunnet”, a odnosi se na tradiciju, odnosno na ono što je govorio i činio muslimanski poslanik Muhamed i njegovi najbliži suradnici, ashabi. Suniti, dakle, slijede poruke Muhameda te u manjoj mjeri njegovih ashaba, koje su izrečene ili prepričane u hadisima. Muslimansku svetu knjigu Kur’an prihvaćaju i suniti i šijiti kao kanonski tekst. Suniti žive u svim muslimanskim državama i pripadaju gotovo svim etničkim zajednicama. Manjinski šijiti najčešće se povezuju s Perzijancima, odnosno Iranom. Ondje je od Islamske revolucije na vlasti zbor mula (mula je vrhovni vjerski autoritet, slično kao alim, u množini ulema, kod sunita), zbog čega se iranski režim katkad naziva mulokracijom. No šijiti etnički korpus nije samo perzijski. Postoje turkofoni šijiti poput Azera (oko 90% stanovnika Azerbajdžana su šijiti), arapski šijiti koji čine većinu iračkog stanovništva ali ih ima i u Libanonu, Siriji, Bahreinu, Saudijskoj Arabiji i drugim arapskim zemljama, zatim Hazari u Afganistanu te niz manjih etničkih skupina u Pakistanu, Indiji i drugdje.

Za razumijevanje nastanka šijitske sljedbe ključno je razumjeti da islam nije samo vjera nego je istodobno i politički pokret. U islamu je vjera politika, a politika vjera. Jedno se od drugoga ne može odvojiti. Islam bez politike nije cjelovit, kao što, primjerice, katoličanstvo nije cjelovito bez sakramenata. Kršćanski koncept “Bogu Božje a caru carevo” islamu je nepoznat: Alahova se volja vrši kroz pravni i državni sustav, a Alahu pripada i Božje i carevo. Jedan od najutjecajnijih muslimanskih teologa današnjice, šeik Jsusf el-Kardavi objavio je fetvu prema kojoj “Islam ne može ne biti politički. Ako bismo islam lišili politike, napravili bismo od njega drugu vjeru. On odbija biti bilo što drugo, izuzev gospodar, vođa, onaj koji se slijedi i kojem se služi.” U istoj fetvi el-Kardavi odbacuje uporabu sintagme “politički islam” jer ona podrazumijeva postojanje islama koji nije politički. Stoga je zanimljivo da se godine u islamskom kalendaru broje od hidžre (622.), Muhamedova bijega iz Meke, u kojoj su on i njegovi malobrojni sljedbenici bili progonjeni, u Medinu, a ne, primjerice, od godine Muhamedova rođenja (570.) ili primanja prve objave (610.). U čemu leži važnost hidžre? Ponajprije u tome što je po dolasku u Medinu Muhamed uspostavio političko-vojno-religijsku zajednicu. U sljedećih deset godina Muhamed je postao neprikosnoveni vladar Medine, u kojoj je uredio društveni i vjerski život, obranu grada od mekanskih neprijatelja, sklapanje savezništava i primirja te je predvodio napade na okolna mjesta, od kojih su najvažnija bila židovski Hajber i sama arapska Meka, koje su muslimani osvojili 628. odnosno 630. Zauzimanje Meke kao vjerskog središta arabijske pokrajine Hidžaza zaokružilo je Muhamedov politički i vjerski autoritet, a muslimanska zajednica, odnosno ummet, počela se širiti diljem pokrajine Hidžaz i u svoje okrilje primati brojna arabijska plemena. Muhamed se pokazao vrlo sposobnim vladarom, koji je uz pomoć vješte diplomacije, spretnog međuplemenskog taktiziranja i inovativnih vojnih taktika izgradio kompaktnu političku zajednicu kakva se nije pojavila u dotadašnjoj povijesti Arabije. A onda je iznenada, nakon kratke bolesti, u 62. godini umro. Ummet je preko noći ostao politički obezglavljen. Muhamed nije imao “zamjenika”, nije imenovao nasljednika i – što je za nastanak sunitsko-šijitskog raskola najvažnije – nije imao muškog potomka. Njegovi najbliži suradnici ashabi nakon oštrih prepirki i uvjeravanja za Muhamedova su nasljednika izabrali Abu Bakira, uglednog starješinu, kojemu je sam Muhamed nadjenuo počasni naslov Sidik – Iskreni. Bio je jedan od prvih konvertita na islam, Muhamedov suputnik u hidžri i punac: otac Muhamedove najdraže žene Ajše. Abu Bakir je tako postao prvi kalif u islamu. Riječ kalif znači namjesnik ili nasljednik, a područje nad kojim vlada je kalifat. Kalifat je u nekom obliku postojao sve do 1924. kada je Mustafa Kemal Atatürk razvlastio posljednjeg kalifa i ukinuo kalifat. Muslimansko bratstvo osnovano je četiri godine kasnije s ciljem ponovne uspostave kalifata. Kalifova druga titula je amir-ul-muminin, što znači “vođa vjernika”, pa se i riječ kalif može opisno prevesti kao “vrhovni vođa svih muslimana”.

Autoritet prvoga kalifa bio je gotovo isključivo politički. Abu Bakir je uspješno pokorio arabijska plemena koja su nakon Muhamedove smrti napustila islam te je, u političkom smislu, obnašao istu funkciju kao i Muhamed. No njegov duhovni autoritet bio je drukčije prirode: Muhameda u tome smislu nitko nije mogao zamijeniti. Štoviše, prema nekim ranoislamskim tradicijama, Abu Bakir je izabran jer je uživao društveni ugled, ali nije posjedovao duhovnu karizmu. Oni koji su birali prvoga kalifa ciljano nisu željeli da proroštvo i vlast (nubuwa wa-hilafa) budu objedinjeni u istoj osobi, kako je to bilo za Muhamedova života. Muslimani su tražili političkoga i vojnog lidera, i Abu Bakir ih nije razočarao. Ipak, najuspješniji je kalif došao nakon njega. Bio je to Omar ibn el-Katab, koji je u deset godina svoje vladavine (634.-644.) učvrstio islamsku vlast u Hidžazu, te krenuo u osvajanje svijeta. Pokorio je zemlje od Perzije i Iraka preko bizantskih kršćanskih pokrajina Sirije, Palestine i Egipta do latinskih kršćanskih zemalja sjeverne Afrike. Prvi put u povijesti Istok i Zapad ujedinjeni su pod istom vlašću, koja je osvojena područja nastavila širiti. Zbog njegovih golemih vojnih uspjeha kasnija mu je islamska tradicija nadjenula mesijanski nadimak Faruk, što, prema etimologiji iz aramejskog jezika, znači spasitelj ili izbavitelj. Treći kalif Osman ibn Afan (od čijeg imena dolazi naziv kasnije turske dinastije) vladao je 12 godina. Njemu se pripisuje zasluga za kompilaciju Kur’ana. Pa ipak, usprkos dojmljivim i trajnim postignućima prvu trojicu kalifa prihvaćaju samo suniti. Za većinu šijita oni su obični uzurpatori vlasti i začetnici najveće nesreće koja je do tada pogodila muslimane, a to je raskol ummeta.

Cijelo je vrijeme vladavine prve trojice kalifa, naime, gotovo na margini zajednice, živio pretendent na kalifsku titulu kojega je mekanski establišment zaobilazio. Bio je to Muhamedov prvi rođak i otac njegovih unuka Ali ibn Abu Talib. Njegovo je potraživanje prvenstva kod izbora kalifa počivalo na rodoslovlju: kao sin Muhamedova strica bio je Prorokov najbliži muški srodnik. Usto je bio oženjen Muhamedovom kćerju Fatimom, s kojom je imao dvojicu sinova: Hasana i Huseina. Nakon što su 656. urotnici iz Iraka ubili Osmana, Ali je napokon izabran za kalifa u Meki. No za razliku od prve trojice, njegov izbor nije bio općeprihvaćen. U Damasku u Siriji u to je vrijeme vladao Osmanov rođak iz dinastije Umajada imenom Muavija. Taj umješni, vlastohlepni i lukavi vladar svojatao je titulu kalifa, zbog čega je odbio prisegnuti na vjernost Aliju. Uslijedilo je nekoliko godina sukoba i ratova između Alijevih i Muavijinih pristaša, ali nijedna strana nije bila dovoljno snažna da porazi protivničku, te je u ummetu došlo do raskola. Taj se raskol na arapskome zove fitna, a značenje riječi (koja se u literaturi uglavnom netočno prevodi kao “građanski rat”) je “kušnja” ili točnije: proces suprotan spasenju. Politički je raskol znakovito nazvan imenicom kojoj je značenje duhovno.

Muaviju je podržala provincija Sirija koja je uključivala i Palestinu te bogati Egipat. Alijevo glavno uporište bio je Irak, koji se može smatrati kolijevkom šijizma. Sirija, Irak i Arabija u to su vrijeme bile pokrajine, a ne države, što su postale tek u 20. stoljeću.

Muhamed se pokazao vrlo sposobnim vladarom, koji je uz pomoć vješte diplomacije, spretnog međuplemenskog taktiziranja i inovativnih vojnih taktika izgradio kompaktnu političku zajednicu kakva se nije pojavila u dotadašnjoj povijesti Arabije

 

Glavni razlog zašto su irački Arapi pristali uz Alija bilo je postupno širenje percepcije o njemu kao o jedinomu legitimnomu Muhamedovu nasljedniku, pri čemu se ta legitimnost temeljila na srodstvu. Do tog se vremena – a od Muhamedove je smrti već prošlo gotovo trideset godina – oblikovala predodžba o postojanju Prorokova doma (na arapskom ahl-ul-bait), odnosno današnjim rječnikom “Muhamedove dinastije”. Budući da Muhamed nije imao sina, Ali je jedini ispunjavao kriterij njegova muškog nasljednika. K tome je, za razliku od trojice prvih kalifa, bio poznat kao skroman čovjek velike duhovne karizme. Ali je još kao dijete u Meki među prvima prihvatio islam, a bio je i vodeći autoritet za pitanja šerijatskog prava budući da je služio kao Muhamedov zapisničar objava. Uz duhovne vrline, Ali je bio i glasovit ratnik, kojemu je Prorok predao svoj strašni mač Zulfikar. Duhovna i proročka veličina kalifa u kasnijem će razvoju šijitske misli postati ključna te će zasjeniti ovozemaljsko političko liderstvo.

Alijevi sljedbenici – šijatu Ali – danas su poznati kao šijiti. Pojam dolazi od arapske riječi “stranka”. Suniti su pak oni koji legitimnim kalifima smatraju Abu Bakira, Omera i Osmana te Muaviju i dinastiju Umajada koju je on utemeljio. Jedina razlika između prvih sunita i šijita jest u tome koga su smatrali legitimnim političkim vođom islamskoga svijeta nakon Muhamedove smrti. Sunitsko-šijitski raskol izvorno je u potpunosti politički.

Dok su se Ali i Muavija borili za prevlast, na marginama njihove borbe nastala je nova sljedba koju je činio manji broj onih koji su napustili obojicu. Otuda njihovo ime: haridžiti (arapski: oni što su izišli). Haridžiti su smatrali kako se Alahova volja očituje na bojnom polju te da onaj koji pobijedi u bitki time pokazuje da ga je Alah odabrao za vođu. Oni su isprva podupirali Alija, no nakon što je između njega i Muavije nastupilo primirje odlučili su ih obojicu ubiti. Muaviju su uspjeli samo raniti – bodež kojim su ga ranili nije prošao kroz debeli sloj sala po kojem je Muavija bio poznat – no Alija su otrovnim bodežom ubili ispred džamije, dok se spremao na molitvu. Haridžiti su u sljedećih nekoliko stoljeća predstavljali strah i trepet muslimanskog svijeta: ubijali su svakog muslimana za kojeg su smatrali da nije dovoljno pobožan. To je prva skupina u islamu koja se može povezati s nasumičnim ubijanjem muslimana, kakvo danas vidimo u Afganistanu, Pakistanu, Iraku, Siriji, Jemenu i drugdje. Haridžiti, koji nisu ni suniti ni šijiti, danas žive u Omanu i poznati su kao ibadije. Njihov je izvorni letalni radikalizam odavno iščeznuo, a Oman se posljednjih desetljeća razvio u jednu od najnaprednijih i najmirnijih islamskih država na svijetu.

Nakon Alijeve smrti 661. Muavija je potkupio njegova starijeg sina Hasana, koji se za nekoliko milijuna dirhama odrekao kalifske titule i otišao živjeti u Hidžaz. Muavija se u Jeruzalemu proglasio kalifom, te je do smrti 680. vladao u Damasku. Prvi umajadski kalif bio je spretan političar i ratnik, a dinastija koju je utemeljio opstala je do 750. No njegov sin Jezid (nepovezan s narodom istog imena koji danas živi u sjevernom Iraku) nije naslijedio očevu makijavelijansku umnost. Nedugo nakon Muavije umro je i Hasan. Za razliku od starijeg brata, Husein se nije želio odreći titule kalifa te se naumio suprotstaviti drugome umajadskom kalifu i vratiti vlast Prorokovu domu. Dok je iz Arabije putovao u Irak, kod Karbale u današnjem Iraku presreli su ga Jezidovi vojnici i – premda je Muavija pred smrt sina savjetovao da ne nanosi zla Prorokovu unuku – ubili njega i njegovu pratnju, u kojoj je bila i skoro čitava njegova obitelj. Taj se pokolj zbio 10. dana mjeseca muharema. On se danas kao Dan Ašure (od arapskoga broja 10) obilježava diljem šijitskog svijeta, poglavito u Iranu, te šijitskim dijelovima Iraka i Libanona. Šijiti u povorkama žaluju za Huseinom i udaraju se, nerijetko do krvi, nanoseći si katkad teške ozljede. Karbala u kojoj je Husein sahranjen jest, uz Nadžaf u kojem je grob njegova oca Alija, među najsvetijim šijitskim mjestima na svijetu.

Šijiti u postocima u muslimanskoj populaciji

 

Komemoracija Huseinova mučeništva za mnoge šijite nije samo pitanje intelektualnog sjećanja na povijesni događaj nego je prožeta dubokim emocijama i osjećajem neposredne relevantnosti toga čina za današnje vrijeme i aktualne prilike. Jezidov poslušnik koji je ubio Huseina i odsjekao mu glavu zvao se Šamir. Kad je 80-ih Jichak Šamir postao izraelski premijer njegovo je ime među mnogim šijitima dodatno raspirilo mržnju prema židovskoj državi. Interakcija povijesnog sjećanja i današnjice prisutna je i u drugim šijitskim simbolima, kao na primjer u imenu iranske jurišne puške KH-2002. Njezin naziv Hajber (Khaybar) dolazi od imena židovskog uporišta koje je Muhamed četiri godine prije smrti zaposjeo u uspješnom ratnom pohodu.

U idućem broju:

Zašto suniti smatraju da su šijiti učinili dva najveća grijeha u islamu; zašto se teroristi samoubojice regrutiraju gotovo samo iz sunitske zajednice; kako se iranskom islamskom revolucijom 1979. šijitska ideja mučeništva i mesijanizma počela preobražavati u državni terorizam

Izdvajamo

Iz drugih medija