HRVATSKI ROUTE 66

DOKUMENTARNI FILM: D1 - NOVI ŽIVOT STARE CESTE Cesta za koju se mislilo da je zauvijek otpisana, počela je živjeti svoju drugu mladost

    AUTOR:
    • Boris Orešić,
    • Tom Dubravec

  • OBJAVLJENO:
  • 31.07.2019. u 17:53

Tom Dubravec / Hanza Media

 

 

D1 - NOVI ŽIVOT STARE CESTE dokumentarni je film scenarista Borisa Orešića i snimatelja Toma Dubravca u produkciji magazina Globus o skrivenom svijetu ceste koja je povezala Europu s dalmatinskom obalom i Hrvatsku prije 60 godina učinila turističkom zemljom, a koja je u novije vrijeme i sama postala vrhunska turistička destinacija.

Njezine dionice, nazvane po krajevima kojima prolaze - Zagorska magistrala, Stara karlovačka, Lička magistrala, Jadranska magistrala - nekoć su bile prometna žila kucavica, a ljeti su bile jedina cestovna spona sa sjevernom i zapadnom Europom, odakle su milijuni turista putovali na hrvatsku obalu Jadrana.

Stara cesta, samo s dva prometna traka, s godinama je sve teže podnosila turističku sezonu i milijune automobila koji su njome, zbog strahovitog zagušenja, sve sporije vozili.

Tako je bilo do početka 21. stoljeća. S dovršetkom veličanstvene moderne autoceste od Zagreba do Splita Stara je cesta doživjela potpuno rasterećenje. Sav se teretni i putnički promet, osobito turistički, preselio na Dalmatinu, a sad već ostarjele magistrale ostale su u zapećku i, sve praznije, polako tonule u zaborav.

No proteklih se godina njihova sudbina počela korjenito mijenjati. Ljubitelji putovanja, domaći i strani turisti otkrili su u tim pitoresknim, zavojitim dvotračnim prometnicama, što prolaze prekrasnim krajolicima, od Zagorja do Zagore i mora, osobitu ljepotu, skrivenu iza famozne superbrze Dalmatine.

Stara cesta, za koju se mislilo da je zauvijek otpisana, počela je živjeti svoju drugu mladost. Prometnica koja je nekoć vodila putnike do turističkih odredišta sada je sama postala turističko odredište.

Dokumentarac pogledajte pri samom vrhu ovoga članka, a u nastavku donosimo i reportažu iz najnovijeg izdanja Globusa.

-----------------------------

U prvim godinama 21. stoljeća Hrvatska je napokon postala zemlja s modernom mrežom autocesta čija je izgradnja, pokazalo je vrijeme, bila jedan od ključnih preduvjeta procvata turizma. Zadnja dionica autoceste od Zagreba do Splita puštena je u promet 2005. nakon čega se prema jugu protegnula sve do Ploča. Otprilike istovremeno Zagreb je autocestom povezan i s Macljem, odnosno granicom sa Slovenijom čime je Hrvatska dobila ključnu vezu sa srednjom Europom. Malo tko još pamti vremena kada je jedini put između sjevera i juga zemlje bila dvotračna zavojita cesta koja zbog svoje važnosti nosi ime državna cesta 1, ili skraćeno D1. Usprkos skupim cestarinama većina hrvatskih građana i turista za putovanje između  sjevera i juga zemlje bira autocestu. Staru cestu D1 danas rijetko spominju i u izvještajima o stanju na cestama. Ona je tek alternativni pravac kojim putuju oni kojima se ne žuri do odredišta ili pak žele posjetiti neki grad ili mjesto kroz koje prolazi.

Dugačka 421 kilometar, od graničnog prijelaza Macelj do Splita, cesta D1 povezuje neka od najatraktivnijih mjesta hrvatskog kontinentalnog turizma, od zagorskih dvoraca i toplica preko Zagreba, koji je postao turistički grad, do najposjećenijeg hrvatskog nacionalnog parka Plitvička jezera, slikovitih Rastoka, koje nazivaju i malim Plitvicama, pa do dalmatinske obale i njezina najvećega grada Splita čiju je Dioklecijanovu plaču i UNESCO prepoznao kao vrhunsku spomeničku baštinu.

Na popis zaštićene svjetske baštine uvrštena je i Sinjska alka koja se još od 1715. godine početkom kolovoza svake godine održava u gradu kroz koji također prolazi D1 cesta. U Krapini je 2010. otvoren novi Muzej neandertalaca koji je do danas posjetilo gotovo milijun ljudi, a u Karlovcu prije nepune tri godine jedini slatkovodni akvarij u ovom dijelu Europe koji je ima više posjetitelja nego što su i najveći optimisti mogli pretpostaviti. A tu su i prirodne ljepote vinorodnih žumberačkih padina,  karlovačkih rijeka, ličkih visoravni, krških polja Dalmatinske zagore… Staroj cesti D1 novi je život udahnuo turizam po čemu se može usporediti s legendarnom američkom cestom Route 66 koja povezuje Chicago i Los Angeles, a zovu je i majkom svih putova. Prometnu je važnost izgubila izgradnjom modernijih cesta, no postala je mamac za turiste.

O svemu tome govori novi Globusov dokumentarni film “D1 – novi život Stare ceste”. Da bismo ga snimili provozali smo se krajem srpnja D1 cestom od Maclja do Splita, svim njezinim dionicama koje ljudi najčešće nazivaju po krajevima kojima prolaze: kroz Hrvatsko zagorje – Zagorska magistrala, od Zagreba do Karlovca Stara karlovačka, a kroz Liku - Lička magistrala. Sagrađene su 50-ih, 60-ih i 70-ih godina 20. stoljeća. Od sjevera do juga cesta je veoma prometna u svako doba dana, a zasigurno polovica automobila ima strane registracijske pločice. Odlično je održavana i na mnogim se mjestima može voziti i brže od propisanog ograničenja. No, kako prolazi kroz brojna naseljena mjesta, ova cesta jednostavno nije dobar izbor za one kojima se žuri do odredišta.

Kada je otvorena autocesta, ugostitelji uz D1 su strahovali za svoj opstanak, no ubrzo se pokazalo da je malo koji restoran zatvoren. Nekada su gosti uglavnom bili putnici koji bi stali da se odmore, a danas su to turisti. Ugostiteljska ponuda, osobito na potezu od Karlovca do Udbine koji gravitira Plitvičkim jezerima bogatija je nego ikada. To vrijedi i za smještajne kapacitete. Kako je u zadnjem desetljeću iz godine u godinu rastao broj posjetitelja nacionalnog parka, na  njegovu je širem području otvoreno nekoliko hotela, kojima se pridružilo i više od stotine privatnih iznajmljivača  kuća i apartmana. Uz individualne goste, njihovo su glavno tržište organizirane grupe turista koje u pravilu u Hrvatskoj provode 7 do 10 dana tijekom kojih autobusima obično kreću iz Zagreba da bi preko Plitvica, Zadra, Krke, Šibenika, Trogira i Splita stigle do Dubrovnika. U značajnom su porastu grupe iz Azije, osobito Kine i Južne Koreje kojima se prilagođava i ponuda. Tako kod Tušilovića uz cestu postoji prodavaonica suvenira namijenjena ponajprije Korejcima, a i prodavači su njihovi sunarodnjaci. U Donjem Taborištu pokraj Slunja prije nekoliko je mjeseci otvoren kineski restorana Li Jing Wan. Vlasnik  Stjepan Blagaj, rodom iz Ludbrega, nekoliko je desetljeća živio u Velikoj Britaniji i Australiji. Direktorica restorana koja vodi glavnu riječ u kuhinji je njegova supruga Kineskinja Lina Wang. Kuhari su im također iz Kine odakle im dolazi i većina gostiju.

U obližnjem Slunju posjetili smo voćarnu koju je na istom mjestu uz cestu u središtu grada još od 1971. drži Latif Muhtari. On nam je otkrio  kako je krajem 70-ih i početkom 80-ih godina, u doba velike nestašice uvoznih proizvoda, nabavljao banane i prodavao ih u svojoj trgovini kada ih nije bilo u prodaji nigdje drugdje u bivšoj Jugoslaviji. Zbog toga i danas neki pamte Slunj kao grad banana, a ta je činjenica potaknula Josipa Magdića, mladog direktora slunjske destilerije, da proizvede liker od banane prozvan – majmunovača. Inače je slunjski kraj poznat po uzgoju voća od kojih se peku rakije. Retro ugođaj njeguje restoran Borje na Plitvičkim jezerima koji je od otvorenja 1977. godine pod upravom nacionalnog parka. I prije i poslije Domovinskog rata Borje, smješteno na otprilike pola puta između Splita i Zagreba  mnogima je bilo omiljeno mjesto zaustavljanja na putu. Da je tako i dan danas potvrđuje nam voditeljica restorana i obližnjeg kampa Nada Krizmanić koja je svoj cijeli radni vijek od gotovo četiri desetljeća provela u nacionalnom parku pa može uspoređivati turizam nekada i danas. Zaključuje kako su Plitvice sve to vrijeme pokretač gospodarstva cijele Like, a gosti su sve zahtjevniji i traže kvalitetu za svoj novac. Plitvičkim jezerima sve je veći izazov kako ograničiti broj posjetitelja koji u jednom trenutku borave u nacionalnom parku.

Kao što je autocesta bila ključna za razvoj turizma u ovom stoljeću, tako je i D1 bila u drugoj polovici prošlog. Bila je to prva asfaltirana cesta koja je Zagreb i središnju Hrvatsku povezala s Dalmacijom. Prva cesta s kamenom podlogom u Hrvatskoj izgrađena je od Zagreba do Karlovca još davne 1750. godine. Između ta dva grada 1972. je u promet puštena i prva hrvatska autocesta koja je trebala biti tek prva dionica od Zagreba do Splita, no na otvorenje iduće trebalo je pričekati čak 30 godina. Sredinom 60-ih godina 20. stoljeća donesena je odluka da se lička magistrala, današnja D1, od Karlovca do Splita gradi preko  Plitvičkih jezera, Korenice, Udbine, Gračaca i Knina. Dionica od Karlovca do Plitvica, široka 7 metara otvorena je 1959. godine, a od Plitvičkih jezera do Gračaca  1974. godine. Prva cesta Knin-Vrlika-Sinj izgrađena je još u doba Napoleonove vladavine, početkom 19. stoljeća. Postojeća cesta je tu od 1958. Tri godina potom otvorena je današnja magistrala od Sinja preko Klisa do Splita, poznatija kao stara cesta Solin-Klis.

 U vrijeme Domovinskog rata velik dio ceste D1 se našao na okupiranom hrvatskom teritoriju. Ubrzo nakon oslobodilačke akcije Oluja u ljeto 1995. kroz Liku je uspostavljen promet. Od Zagreba do Splita moglo se stići za otprilike pet sati. Automobila i kamiona je bilo sve više, a ljeti se često vozilo i u kilometarskim kolonama. Najveće gužve stvarale su se u Karlovcu. Nekoliko je kilometara južno od Karlovca uz cestu D1 mjesto Tušilović, koje je tih godina na loš glas došlo zbog velikog broja prometnih nesreća s tragičnim posljedicama na dugačkom nepreglednom zavoju.

Duž ličke magistrale do danas se održao običaj da stanovnici okolnih mjesta uz cestu na štandovima prodaju domaće prehrambene proizvode poput kravljeg i ovčjeg sira, meda, likera i rakija. U mjestu Ondić, između Udbine i Gračaca, turistima te delicije sa svog seoskog imanja nudi Božica Dejanović, koja nam priča kako se nakon 27 godina života u Rijeci vratila u rodnu Liku gdje uživa u netaknutoj prirodi i svježem zraku i sa suprugom živi od poljoprivrede.

Da proizvodnja hrane može biti isplativa, ističe i Bariša Dejanović, vlasnik farme od 340 krava, smještene nekoliko kilometara od Udbine, u mjestu Visuć na nadmorskoj visini od oko 900 metara. Zime su tamo duge i oštre, no goveda autohtone ličke pasmine buša dobro podnose hladnoću pa dane i noći provode pod vedrim nebom dok god pašnjake ne prekrije snijeg. S Barišom rade i njegova dva starija brata, a imaju i još dvojicu zaposlenih radnika. S okolnih se planina spuštaju vukovi pa farmu od njih čuva desetak pasa pasmine turski ovčar. Dejanović tvrdi da obožava takav način života u skladu s prirodom, iako je često daleko od supruge i dvojice sinova, koji žive u Gospiću. Zanimljivost je iz njegove biografije da je deset godina bio svećenik, a još toliko vremena proveo je školujući se za taj poziv. No s vremenom je zaključio da će mu život biti ispunjeniji ako bude imao vlastitu obitelj. Stoga odlazi iz Crkve i razmišlja što bi mogao raditi u životu. Za sada, kaže, nije požalio što se odlučio za stočarstvo, a po uzoru na njega uzgojem krava u zadnjih se nekoliko godina u slabo naseljenom udbinskom kraju počelo baviti još nekoliko seoskih gospodarstava.

Da se dobra domaća hrana bez problema može prodati i da se od toga može zaraditi za pristojan život, u mjestu Sekirišće, nedaleko od Svetog Križa Začretja u Hrvatskom zagorju, potvrdio nam je Branko Kvež koji na svom OPG-u pravi bučino ulje. Ima i svinje koje uzgaja za proizvodnju čvaraka, kobasica, slanine… Sve proda na sajmovima domaće hrane po cijeloj Hrvatskoj.

Od davnina Zagorci svojim voćem, povrćem i drugim proizvodima hrane i Zagreb, u čijem se središtu od 1930. godine nalazi tržnica Dolac, koja je zadnjih  godina i nezaobilazno mjesto na turističkoj karti grada.  Prodavačice na Dolcu koje Zagrepčani zovu i kumicama i dalje su svakog dana u godini na svojim štandovima, a na vrhu stuba koje s Trga bana Jelačića vode do tržnice postavljen je i kip kumice Barice. Kao model je kiparu poslužila kumica s najdužim stažem Đurđica Jančić, koja na Dolcu prodaje punih 57 godina i ne razmišlja o mirovini. Hrabro staje pred kameru i upozorava nas da glasnije govorimo jer slabo čuje. Pokazuje svoj češnjak za koji je, ističe, kroz sve te godine postala doktorica i time si barem donekle ispunila želju koju je imala kao djevojčica. Htjela je, naime, postati liječnica, ali joj majka nije mogla priuštiti školovanje.

Starom karlovačkom cestom koja također spada pod D1 nastavljamo prema Karlovcu i na pola puta u Jastrebarskom skrećemo lijevo na Plešivičku vinsku cestu. Do mjesta Plešivica vozimo po brežuljcima na čijim obroncima raste vinova loza. S uzvisina se u daljini može lijepo vidjeti Zagreb. Tamo je vinarija obitelji Korak čija su vina osvojila brojne nagrade. Vinograde smještene na najsunčanijim pozicijama pokazuje nam mladi agronom Josip Korak, koji je diplomirao u Zagrebu, a potom se usavršavao u inozemstvu te bi onda preuzeo vođenje obiteljske vinarije.

“Znamo reći da se vinarstvom i vinogradarstvom bavimo oduvijek”, govori Korak koji je odmalena pomagao roditeljima, djedu i baki u vinogradu i zavolio taj posao, u kojem, zaključuje, bez strasti nema ni vrhunskog proizvoda. Dodaje kako plešivičke vinarije privlače sve više turista iz svih krajeva svijeta pa se i njegova obitelj odlučila okrenuti turizmu.

Bez dvojbe, turizam u Hrvatskoj nema alternativu. Zemlju od četiri milijuna stanovnika godišnje posjeti 30 milijuna turista. I dalje najviše njih bira jadransku obalu, no sve je više i onih koji na putu prema moru nekoliko dana provedu u nekom mjestu kontinentalne Hrvatske koje im može ponuditi dovoljno sadržaja. U takve, očito, sve više spada i Karlovac. Barem nam tako kaže Ivana Kaleb Vuletić voditeljica marketinga karlovačkog slatkovodnog akavarija Aquatika, izgrađenog novcem iz fondova EU, koji se brzo prometnuo u nezaobilazno mjesto turističkih posjeta. Po njezinim riječima, u gradu na četiri rijeke otvara se više hotela i drugih smještajnih kapaciteta, a i ugostiteljska je ponuda sve bogatija. Veoma slične priče čuli smo i u Kninu i Sinju, gradovima koje je zaobišla autocesta Dalmatina, ali ne i turisti.

 Prvi kilometri ceste D1 prolaze uz Trakošćan – jedan od najljepših hrvatskih dvoraca, podignut u 13. stoljeću i više puta dograđivan, a današnji je izgled dobio u 19. stoljeću. Četiri stotine kilometara južnije, pri samom kraju ceste, posjetili smo tvrđavu na Klisu, podignutu na litici između Kozjaka i Mosora, koja je stoljećima branila Dalmaciju od raznih osvajača. Tamo nas u povijesnim odorama dočekuju pripadnici povijesne postrojbe Kliški uskoci, skupina entuzijasta predvođenih Damirom Žurom koji spretno rukuju lukovima i strijelama, mačevima i kuburama.  

Zavirili smo i u jednu od dvije zadnje mlinice u Rastokama u kojima se snagom vode žito pretvara u brašno. S ceste smo skrenuli i do Zrmanja Vrela, sela nedaleko od Gračaca gdje izvire rijeka Zrmanja, u kojem živi samo nekoliko ljudi. Taj komadić veličanstvene prirode turisti još nisu otkrili. A među posljednjim stalnim stanovnicima zaseoka Kotromanovići podno planine Svilaje, nedaleko od Sinja, jest i Ante Kotromanović, zadnji kovač u cijeloj Dalmatinskoj zagori, koji poput svoga oca, djeda i pradjeda izrađuje razne metalne alate. Sam ih kuje, brusi i kali, a pomaže mu majka Ljubica koja priča kako su žene nekada radile sve najteže fizičke poslove, za razliku od mnogih današnjih koje, dodaje, ne znaju ni jaje ispeći.

“Kovački je posao fizički težak, a psihički baš i nije. Mladi to više ne žele raditi”, zaključuje Ante Kotromanović dodajući kako sve manje ljudi razumije koliko su ručno rađeni alati bolji i dugotrajniji od onih iz trgovačkih centara.

U Splitu, gdje završava cesta kojoj smo posvetili dokumentarac razgovaramo s doc. dr. Antom Mrvicom, iskusnim pomorcem i profesorom na Pomorskom fakultetu kojeg  njegovi sugrađani i brojni turisti ipak najčešće povezuju s Jadrolinijom, u kojoj je do nedavnog odlaska u mirovinu gotovo tri desetljeća bio koordinator splitskog plovnog područja. 

“Broj putnika u splitskoj je luci s 2 milijuna 1990. do danas narastao na 5 milijuna godišnje. No danas su i brodovi veći. U trajekt stane 150 vozila. Četiri puta više nego tada. Promijenio se način putovanja. Zahvaljujući autocestama putovanje traje kraće, ali ljudi imaju i manje dana godišnjeg odmora. Lokalne su ceste postale turističke destinacije”, govori Mrvica, koji se slaže da je Split poput Dubrovnika i drugih dalmatinskih gradova postao turistička Meka i da turizam treba i dalje unapređivati. Ovih dana, dok je turistička sezona na vrhuncu, ulice u splitskoj gradskoj jezgri, izgrađene prije 2000 godina, postaju preuske za sve turiste koji njima žele proći. Svakih nekoliko minuta iz gradske luke isplovi brod. Gdje završavaju kopneni putovi,  počinju plave magistrale.

Izdvajamo

Iz drugih medija