REPORTAŽA GLOBUSA

MJESTO GDJE VELIKI HEROJI SPAŠAVAJU MALE Priča o liječnicima i sestrama na Odjelu za pedijatrijsku intenzivnu medicinu KBC-a Zagreb

Sandra Šimunović / Hanza Media

Anita Ivaci sa sinom Nikolom

Ljubavi moja, šapuće nježno 34-godišnja Anita Ivaci i ljubi u obraz pa u ručicu svog sinčića Nikolu koji je od rođenja u bolnici, zadnjih mjeseci na Rebru na Odjelu za pedijatrijsku intenzivnu medicinu KBC-a Zagreb. Svi mališani koji su tamo hospitalizirani životno su ugroženi. Mali Nikola je uspavan da bi mogao biti spojen na respirator, zadnja četiri tjedna je na dijalizi jer su mu bubrezi prestali raditi, preživio je nekoliko operacije srca i ostalih organa, dvadesetak sepsi, a organizam mu je zatrovan antibioticima i drugim lijekovima koje prima od prvog dana života.

Još u trudnoći se znalo da ima srčanu manu, a kad se rodio, utvrđen je i niz drugih problema, da mu gotovo niti jedan organ nije sasvim funkcionalan i da ne može jesti...

“Bilo je i dobrih razdoblja, čak je malo i govorio ‘ma’ i ‘da’, smijao se i bio sretno dijete. Možda više nije sretan, ali je dobar. Na odjelu smo 8. lipnja prošle godine proslavili prvi rođendan. Bili su to trenuci sreće. Čak sam se ponadala da će jednog dana doći kući. Više se ne nadam. Postoji nešto u meni što mi govori da će sutra možda biti bolje iako objektivno stanje govori da neće. Njegov krevetić u spavaćoj sobi zjapi prazan. Sve bih dala da ostane sa mnom. Mogla bih s njim živjeti u šatoru, na livadi, bez ičega... Borim se od prvog dana kao što se i on bori, ali znam da je loše i da ga svakog trenutka mogu izgubiti. To se jasno vidi iz nalaza”, mirno zaključuje majka koja je i sama liječnica specijalistica opće medicine zaposlena u jednom domu zdravlja.

Sandra Šimunović / Hanza Media

Anita Ivaci sa sinom Nikolom

 

Bitka za život

Svakodnevno dolazi na Rebro kako bi, u vremenu posjeta između 12 i 18 sati, neko vrijeme provela uz sinov krevetić. I trudi se ostati nasmijana. Plače kada je drugi ne vide.

“Pronalazim u sebi snagu. Molim se od prvoga dana, ali se sve više pitam imaju li moje molitve ikakvog smisla. Sretna sam kada vidim da je živ, a kada se sjetim koliko pati, jednim dijelom želim da sve to što prije prođe. Ne predajemo se do kraja, ali ovaj put vrijeme radi protiv nas. A kad mi je najteže, tu je časna Anđa koja mi stalno govori da u svakom danu moram pronaći nešto lijepo”, govori Anita Ivaci dok pored nje stoji žena koja o njezinu sinu brine kada nje nema - časna Anđa Sudar.

Sandra Šimunović / Hanza Media
 

Školovana je medicinska sestra, i to s diplomom studija sestrinstva, a uz to i časna sestra reda Milosrdnih sestara svetoga križa što se vidi i po bijeloj odori koja se malo razlikuje od onih što je nose njezine ostale kolegice koje se nisu zavjetovale na život u poslušnosti, djevičanstvu i siromaštvu.

“I u najružnijim stvarima postoji nešto lijepo, samo to treba naći. Život nas zaposlenih na ovom odjelu je borba za život naših malih pacijenata. A meni je i ovo mjesto gdje najviše mogu služiti Bogu”, dodaje sestra Anđa koja svoju plaću daje samostanu koji se nalazi u sklopu bolnice od 1942. kada je osnovana, a danas u njemu živi sedam sestara od kojih četiri rade u bolnici, a tri su u mirovini.

Anđa Sudar jedna je od 31 medicinske sestre na zasigurno najzahtjevnijem i najstresnijem odjelu na Rebru kroz koji godišnje prođe oko 550 djece iz cijele Hrvatske, a nekoliko desetaka njih i izgubi bitku za život. Uz voditelja prim. dr. Milivoja Novaka tu radi još pet liječnika specijalista i četiri specijalizanta. Većina pacijenata je prošla kardiokirurške ili neurokirurške zahvate, transplantacije srca, jetre, bubrega ili koštane srži, neki su teško ozlijeđeni... Da bi mogli u bilo kojem trenutku primiti nove pacijente, uvijek moraju imati slobodnih kreveta. U usporedbi s nekim drugim odjelima na Rebru i drugim bolnicama u Hrvatskoj, ovaj je smješten u novim prostorijama i opremljen je modernim uređajima.

Sandra Šimunović / Hanza Media

primarijus Milivoj Novak

 

Preko puta Nikole leži osam mjeseci star dječak u podjednako kritičnom stanju zbog kojeg je već dva mjeseca na intenzivnom odjelu. Ni on tjednima nije svjestan svijeta oko sebe. Aparati će raditi dok god njegovo srce bude kucalo. Na nožicama su mu kanile za primanje lijekova, kao i kateter koji ide izravno u srce, najveća cijev je respirator pomoću kojeg diše tako da mu zrak ulazi izravno u pluća, a jedna manja služi za odvođenje vode iz pluća. Senzori na nožnim prstićima mjere kisik u organizmu. Na lijevoj ruci je uređaj za mjerenje tlaka, a na desnoj je igla kroz koju prima lijekove među kojima i sredstva protiv bolova.

Aparati za disanje

U susjednom krevetu je dječačić od sedam mjeseci koji je, priča nam njegov tata Dominik Pišonić iz Davora pokraj Slavonskoga Broda, do prije nekoliko tjedana bio zdravo dijete, a onda je dobio bronhitis i više nije mogao normalno disati. “Tu smo već 12 dana, bio je na običnom odjelu i samostalno disao, no jučer mu se stanje pogoršalo i vraćen je na respirator. Ne znamo što će biti dalje. Uz njega smo i molimo da ozdravi i da se vratimo kući”, govori zabrinuti otac dok bdije uz krevet svoga sina.

Sandra Šimunović / Hanza Media
 

Na odjel je taj dan primljen i dječak od četiri godine koji je operirao tumor na mozgu, a nekoliko dana ranije je također s operacije tumora na mozgu došao devetogodišnjak koji, primjećujemo, igra igrice na mobitelu dok mu medicinska sestra čisti cijev od respiratora.

Glavna sestra Antonija Marić kaže kako ovog trenutka imaju devetero pacijenata od kojih su svi na aparatima za disanje. O njima u dnevnoj smjeni brine šest sestara, tri specijalista i tri specijalizanta.

“Zbog premalog broja sestara često radimo prekovremeno jer samo tako možemo zadržati visoku razinu kvalitete”, govori Antonija Marić koja na odjelu radi već 23 godine. To je jutro na posao došla u 6.30, sat vremena prije službenog početka radnog vremena, kako bi stigla popričati s kolegicama koje završavaju noćnu smjenu. Te je noći primljena jedna 15-godišnjakinja koja je nakon operacije dobila izljev tekućine u pluća, ali joj se stanje zahvaljujući intervenciji liječnika već za nekoliko sati stabiliziralo.

Najmlađa pacijentica, dodaje sestra Antonija, beba je od samo osam dana i u dobi od tri dana je imala operaciju srca jer je rođena sa srčanom greškom zbog koje će zasigurno morati na još nekoliko operacija. Specijalizantica dr. Ana Meyra Potkonjak aparatom sluša rad njezina srca, a mlada sestra Helena Pinčić joj namješta sondu za hranjenje jer dijete još ne može piti mlijeko na dudu. No oporavak se odvija po planu.

Sandra Šimunović / Hanza Media
 

Plakanje s roditeljima

“Dogodilo mi se da mi dijete umre praktički na rukama. Naravno da je teško. Trudim se da mi na poslu emocije budu u drugom planu, ali me sustignu kada dođem kući”, kaže sestra Helena Pinčić (30) koja na odjelu radi dvije i pol godine i ne može zamisliti bilo koji drugi posao u svom životu.

Srce je operirala i šest mjeseci stara djevojčica od koje se preko dana ne odvaja njezina mama Ljubinka Jelavić, koja je došla iz Sinja i u blizini bolnice unajmila apartman kako bi bila uz kćerkicu. Operacija je, kaže, prije tri dana dobro prošla i nada se da će djevojčica uskoro napustiti odjel intenzivne njege. I da zbog srčane mane s kojom je rođena više neće morati na operacije.

“Da bih sve ovo lakše podnijela, moram pozitivno razmišljati i pozitivnu energiju prenijeti i na dijete. Jako sam zadovoljna tretmanom u bolnici, sestre i doktori su jako ljubazni”, govori Ljubinka Jelavić.

S 31 godinom staža jedna od najiskusnijih sestara je Mirjana Saratlija, koja ne broji koliko je puta plakala s roditeljima koji su izgubili dijete. Teško je, kaže, ne vezati se uz male pacijente. Posebno one u dobi od 10 do 18 godina koji komuniciraju s bolničkim osobljem, a najčešće boluju od tumora ili hematoloških bolesti poput leukemije u kojima im se stanje često zna naglo pogoršati.

Sandra Šimunović / Hanza Media
 

“Prije nekoliko dana su u razmaku od samo nekoliko sati umrli dječak od 13 i djevojčica od 15 godina. Oboje su se godinama borili s leukemijom i više puta boravili kod nas. Dječaku su dvaput transplantirane matične stanice. Na kraju je dobio sepsu. Dan prije smrti smo razgovarali i pitao me kad će napustiti intenzivnu. Rekla sam mu da se liječnici još moraju dogovoriti i da čekaju neke nalaze. Iako sam znala da mu nema spasa. Trudim se pacijentima u teškim stanjima pružiti barem malo nade jer je na nama da im uz medicinsku skrb ponekad budemo i rame za plakanje”, govori Mirjana Saratlija i otkriva nam da je od osnovne škole znala da će biti medicinska sestra i da želi raditi s djecom. Ističe kako joj nema veće radosti nego kad mali pacijent ode kući pa se javi za nekoliko godina kao zdrav odrastao čovjek. “Nije lako gledati djecu kako pate. Znam da se ne smijem psihički slomiti, ali kako ostati pribran kada pred sobom imaš roditelje koji zazivaju ime svog djeteta koje je umrlo? Pogotovo kada poput mene i mnogih drugih kolega imate vlastitu djecu. Svaki dan Bogu zahvaljujem što su mi djeca zdrava i što nisam na mjestu ovih roditelja koji strepe za život svojih najmilijih”, govori sestra Antonija Dujmović, voditeljica smjene. Njezina nešto mlađa kolegica Ivana Vojvodić (31) trudi se naći i vremena da se s djecom poigra, našali, crta...

Stres i strah

“Većina sestara s drugih odjela kaže da ne bi mogle raditi s bolesnom djecom. I ja sam prvih mjeseci mislila da neću moći to psihički izdržati i naučiti sve što rade moje starije kolegice. Danas ne mogu zamisliti da radim na nekom mirnijem odjelu. Kada nekome spasiš život, onda shvatiš da sve ovo ima smisla”, kaže Ivana Vojvodić.

Sandra Šimunović / Hanza Media
 

“Koliko sam samo puta radila sa suzama u očima... Iako mislim da se dobro nosim sa stresom. A ponekad i mi sestre jedna drugu tješimo. Došla sam ovdje raditi sa 18 godina i odrasla sam na ovom odjelu. S godinama me je sve više strah ishoda liječenja, dijagnoza”, govori sestra Josipa Hodak (25), a njezine riječi potvrđuje i šef odjela dr. Milivoj Novak, pedijatar koji je na tom mjestu već 30-ak godina, a ujedno je i pomoćnik ravnatelja zagrebačkog KBC-a za kvalitetu zdravstvene zaštite i nadzor.

“Roditelji žele čuti istinu o stanju svoga djeteta i na nju imaju pravo, ali liječnik mora za njih imati puno strpljenja i razumijevanja. Moraš biti čovjek. Teško mi je. S godinama sve teže. Više se bojim. Ništa mi lakše nije što je to stota ili petstota smrt koju sam vidio. Uvijek sumnjam jesam li mogao bolje, jesam li mogao još nešto napraviti. Liječniku je jako teško priznati, i roditeljima i sebi, da nema pomoći”, govori dr. Novak koji na pitanje kako se nosi sa stresom podiže majicu i pokazuje ožiljak od operacije srca koju je imao prije nekoliko godina, u svojoj 56. godini.

Noćne smjene

Cijeli je život u intenzivnoj medicini pa pojašnjava kako liječnik intenzivist ne operira nego koordinira liječenje djeteta kojem je ugrožen život. Njegov odjel, kaže, jedini u Hrvatskoj obavlja izvantjelesnu nadoknadu rada pluća i srca uz pomoć aparata, kao i transplantaciju jetre djeci pri čemu su po uspješnosti na razini najboljih svjetskih centara.

Sandra Šimunović / Hanza Media

Anita Ivaci sa sinom Nikolom

 

Podsjeća kako je 90-ih godina kod njih operirao ugledni američki dječji kardiokirurg dr. William Novick, koji je educirao i hrvatske liječnike pa se danas na Rebru obavljaju mnoge operacije zbog kojih su nekad djeca sa srčanim manama morala ići u inozemstvo.

“U Engleskoj bi na ovakvom odjelu radilo četiri puta više liječnika i sestara. Mi to sebi ne možemo priuštiti i zato moramo ulagati više truda”, zaključuje dr. Novak.

Njegov mladi kolega, specijalizant pedijatrije, dr. Matija Bakoš (28) kaže kako je dobar osjećaj kada ga u 6 ujutro, pri kraju noćne smjene, mali pacijenti pozdravljaju s osmijehom. U godinu dana na odjelu je, tvrdi, jako puno naučio.

“Sutra će biti pet godina da ovdje radim. Kao ekonomistica sam 29 godina radila u jednoj građevinskoj tvrtki koja je propala pa sam završila na burzi i odlučila se školovati za pomoćnu djelatnicu u bolnici. Osjećam se ispunjeno kao nikada prije jer pomažem ljudima. Da sam barem prije ovdje došla”, kaže Nada Prlić, pomoćna radnica ili, kako ona kaže, “Katica za sve”.

Sandra Šimunović / Hanza Media
 

Uz dr. Bakoša te je noći na odjelu dežurna i sestra Jadranka Plantak, koja je na odjelu najduže od svih, pune 32 godine. Tu su i voditeljica smjene Anita Planinić i njihove mlađe kolegice Dolores Jurčević, Ivana Frančević, Ivana Pecak... Četverogodišnjak koji je ujutro došao s operacije mozga probudio se iz anestezije i već gleda crtiće. Noć je, kažu sestre, za sada mirna, a to znači da su svi pacijenti stabilno.

Sestra Jadranka komentira kako je neku večer bila u noćnoj smjeni u kojoj je umro 13-godišnjak. Kada je ujutro došla kući, nikako nije mogla zaspati do popodne. Sestra Anita dodaje kako je dječje patnje daleko više pogađaju otkad ima svoje dijete. Slažu se da je ovaj odjel idealno mjesto za edukaciju mladih sestara jer pacijenti imaju najrazličitije bolesti i sestre moraju imati mnogo više specifičnih znanja nego na bilo kojem drugom odjelu.

“S devet godina sam imala operaciju na srcu i tada sam odlučila biti medicinska sestra. Nikada nisam požalila”, kaže Jadranka Plantak.

“U bogatijim zemljama medicinari imaju stručnu psihološku pomoć, a mi ovdje jedni drugima pomažemo kroz razgovore. Nakon toliko godina smo već kao obitelj”, dodaje Anita, a Dolores kaže da bude i suza radosnica kad ih posjeti bivši pacijent koji je ozdravio.

Sandra Šimunović / Hanza Media
 

Kraj

“Trudimo se pamtiti samo sretne trenutke”, kaže Dolores.

Opušteni razgovor oko 23 sata prekidaju zvučni signali iz kuta. Aparati zuje i pište.

“Malenom od osam mjeseci pada srčana akcija”, govori netko. U sekundi do kreveta stižu dr. Bakoš i nekoliko sestara. Zabrinuto na ekranu prate podatke o tlaku koji nezaustavljivo pada.

“Kalcij i adrenalin”, govori liječnik sestri. Stiže još jedan stariji liječnik, pa se njih dvojica svakih nekoliko minuta izmjenjuju u masaži srca.

“Mirna noć više nije mirna”, zaključuje sestra Anita. Dva liječnika i sedam sestara sada su uigrani tim koji se bori za život pacijenta.

“Brzo adrenalin”, kaže liječnik sestri, drugu šalje po tvrdu podlogu, a onda se prvi put obraća i nama: “A, vi novinari, molim vas, izađite van.”

Spremamo stvari i izlazimo. Vraćamo se za 15-ak minuta. Izrazi lica sestara Anite i Jadranke govore više od riječi. Život malog pacijenta zauvijek se ugasio u 23 sata i 27 minuta.

 

Izdvajamo

Iz drugih medija