Točno u podne bard hrvatskog i eksjugoslavenskog novinarstva Pero Zlatar došao je, po dogovoru, u kavanu beogradskoga hotela “Park”. Došao je iz Ceraka, naselja na periferiji Beograda u kojem stanuje kad je tu, u glavnom gradu Srbije - zajedno sa svojom trećom suprugom, prevoditeljicom Ksenijom Francetić.
U Zagrebu pak on i njegova žena imaju veliki stan. Pero Zlatar ovih dana planira otići u Zagreb, gdje će, kako mi je najavio, napokon napisati svoju oporuku - zajedno s jednim zagrebačkim odvjetnikom. Dosad se time nije zamarao, no sada osjeća da je došlo vrijeme. Sve što ima (knjige, tantijeme itd.) ostavit će svojoj supruzi, četvero svoje djece (dvama sinovima, Stjepanu i Jerku, te dvjema kćerima, Bojani i Jani) i sedmero unučadi. Voli se šaliti na svoj račun pa mi je rekao:
- Vele mi: “Joj, gospon Pero, dobro se držite.” “Da”, kažem, “dobro se držim za gelender kad se nacugam.” Osamdeset i tri godine sam prošao, čovječe Božji! Ali još uvijek svaki dan vježbam. Ne idem više liječniku, budući da liječnici, novinari, financi i policajci nisu sretni ak’ ti ništa na nađu...
Životopis Pere Zlatara izvanserijski je bogat i velik; čak i ako bismo ga skratili na neku najmanju mjeru, sa svim onim najvažnijim elementima zauzeo bi možda četvrtinu ili trećinu ovoga teksta.
Pero Zlatar rođen je 1934. u Skoplju. Novinarstvom se počeo baviti u 15. godini, u Zagrebu. Bio je novinar i urednik Novina mladih, Narodnog sporta (kasnije i Sportskih novosti), Narodnog lista, Večernjeg vjesnika, Vjesnika u srijedu, SN revije, Globusa i Nacionala.
A bio je i glavni i odgovorni urednik Plavog vjesnika, Studija (taj tjednik je u njegovoj eri dostigao nakladu veću od 376.000 primjeraka, uz samo 2 posto remitende, te je na početku 70-ih bio najnakladniji i najprodavaniji list u cijeloj bivšoj SFRJ), beogradskoga Intervjua, privatnog dnevnika kratkog života Zapad te tjednika Arena.
Kao reporter i izvjestitelj Pero Zlatar proputovao je sve kontinente i bio je u 180 zemalja. Bio je prvi novinar ondašnje FNRJ (poslije 1948.) koji je posjetio Albaniju, a prvi je bio i u Španjolskoj, Portugalu, Tajvanu, Južnoj Africi, Rodeziji, Južnoj Koreji, Čileu (u vrijeme puča generala Pinocheta)... Reportaže iz Albanije 1965. u Vjesniku i Studiju bile su mu prenesene praktički u cijelome svijetu, a tim je povodom o njemu pisao i The New York Times. Zlatar je objavio i dvadesetak knjiga, u 45 izdanja. Među najvažnijima su mu životopis Envera Hoxhe (za njegova života zvao se “Gospodar zemlje orlova”, dok je dopunjeno i prošireno izdanje preimenovano u “Enver Hoxha - politička biografija”), razgovori s Matom Meštrovićem pod naslovom “U vrtlogu hrvatske politike”, putopisi “Vežite se, slijećemo” i “Otključani globus” te tri romana: “Šarmeri bez pokrića”, “Bitange, mirno!” i trosveščani roman o atentatu na Antu Pavelića, u izdanju Jutarnjeg lista, “Meta poglavnik: živ ili mrtav”. Svaki od tih romana prodan je u više od 30.000 primjeraka.
Pero Zlatar je tijekom svoje višedesetljetne novinarske karijere dobio nekoliko vrijednih nagrada, među kojima je najznačajnija nagrada za životno djelo Hrvatskoga novinarskog društva (1998.).
Uza sve ostalo, bio je predsjednik KK Lokomotive (današnja Cibona) te, 1987., direktor NK Dinama, a u sezoni 1956.-1957. bio je i izbornik omladinske nogometne reprezentacije Hrvatske. Također je utemeljio kultni zagrebački klub “Saloon”.
Svoje novinarske početke Zlatar mi je opisao ovim riječima:
- Kao klinac zaljubio sam se u knjigu “Reporter X dobija nalog”, koja je izišla, na ćirilici, za vrijeme okupacije Srbije. Objavljena je u II. svjetskom ratu, a ja sam je našao, na nekom otpadu, poslije rata. Vrlo zanimljiva knjiga - reporter ide po svijetu i šalje izvještaje. I to me zapalilo za novinarstvo, iako su moji roditelji htjeli da studiram medicinu, što mene uopće nije privlačilo. Ja sam tu knjigu čitao u dobi između 14 i 15 godina, tada sam bio srednjoškolac, u Drugoj gimnaziji u Križanićevoj. Stanovao sam u Martićevoj 4, a u Tomašićevoj 1 bila je redakcija Omladinskog borca. I ja sam tamo donio jedan članak, rukom napisan, o Vladimiru Mahovliću, budućem spikeru Radio Zagreba, koji je na moje čudo bio objavljen. I ubrzo nakon toga uđem u tu redakciju, da bih već 1950.-1951. u njoj počeo uređivati sportsku rubriku. U ljeto 1950. imao sam nepunih 16 godina i svi ostali članovi te redakcije, koji su imali 20-21 godinu, meni su izgledali stari.
Iz Omladinskog borca Pero Zlatar je, još kao srednjoškolac, prešao u Narodni sport. Onda su ga - također iz školskih klupa - pozvali u Narodni list, u kojem je uređivao sportsku rubriku. Subotnji broj Narodnog lista prodavao se u 45.000 primjeraka. A već 1956.-1957. Zlatara zovu u Vjesnik u srijedu, jedan od elitnih listova 50-ih i 60-ih u Hrvatskoj i Jugoslaviji. U VUS je došao na preporuku novinarske legende Borisa Jankovića Argusa. “Znaš što je to bilo”, opisao mi je Zlatar tu epizodu iz svoje (pre)bogate novinarske karijere, “to je otprilike bilo ko da nekog mladomisnika pozovu u Vatikan! Od straha nisam znao gdje sam, ali sam se brzo adaptirao. VUS je tada bio najnakladniji list u cijeloj Jugoslaviji. Glavni urednik bio je Joža Vrhovec, zatim Frane Barbieri, a ja sam bio reporter, u naraštaju sa Seadom Saračevićem...”
Nakon što je odslužio vojsku Zlatar prelazi u Tanjug, iz Tanjuga u Globus (koji se upravo tada osnovao), a 1959. postaje glavni urednik Plavog vjesnika. Prije Zlatarova dolaska u Plavi vjesnik taj je list imao nakladu 12-15 tisuća primjeraka, a kad ga je on preuzeo, dogurao je do 120 i nešto tisuća. “U novinarstvu te mora ići karta”, reče mi Zlatar, “ako te ne ide, propao si! U Plavi vjesnik sam uveo strip ‘Asterix’, angažirao sam Veselka Tenžeru, na poticaj Marka Grčića; zatim Gorana Štroka, koji je pisao o automobilizmu, Dragu Mlinarca, koji je pisao o pop-glazbi... Općenito sam forsirao pop-glazbu...”
A u cijelome tom nizu, 1971., u godini Hrvatskog proljeća, Pero Zlatar postaje glavni urednik tjednika Studio, jednog od najvažnijih i najtiražnijih listova izdavačke kuće Vjesnik. To je, po mnogo čemu, bio vrhunac njegove novinarske (osobito uredničke) karijere. To mi je ovako opisao: “Godine 1971. pozove me direktor Vjesnika Božo Novak i kaže: ‘Tebe smo odredili da vodiš Studio!’ Božo Novak je najveći genijalac, kojega sam ja obožavao. I danas ga obožavam. Bio je najuspješniji privrednik u novinarstvu...”
Redakcija Studija u mandatu svog najvećeg urednika Pere Zlatara
Bitno je naglasiti da se sve to odvijalo u doba velikog uspona televizije i diskografije u hrvatskom i eksjugoslavenskom socijalističkom društvu. Već 1971., za samo nekoliko mjeseci, Zlatar je doveo Studio do naklade od 370 i nešto tisuća primjeraka, što je apsolutni rekord u hrvatskom, a zasigurno i u jugoslavenskom novinarstvu. Tajnu uspjeha Studija Zlatar mi je, tijekom našeg razgovora, raščlanio u nekoliko točaka. Izdvojit ću, za ovu prigodu, njih četiri.
Prva je točka “faktor televizija”. Pero Zlatar o tome kaže:
- Ja sam shvatio moć televizije, i kad su se na Zagrebačkoj televiziji, primjerice, počeli emitirati iznimno gledani “Jadranski susreti”, Studio je postao pokrovitelj te emisije. Studio je dao Televiziji 25 milijuna, uz uvjet da Studio bude spominjan u svakoj emisiji “Jadranskih susreta”. I to je tako krenulo, to forsirano spominjanje Studija...
Druga je točka, također vezana za televiziju, faktor megapopularnih TV-serija i glumaca koji su u tim serijama, prvim sapunicama u povijesti televizije, tumačili glavne uloge. Zlatar mi je to ovako opisao:
- Kad je vidio da su naša srpska konkurencija, TV novosti, pozvale u Jugoslaviju američkog glumca Bena Quicka, koji je tumačio glavnu ulogu u TV-seriji “Dugo toplo ljeto”, moj kolega iz Studija Ivan Kreutz predložio mi je: “Daj ti pozovi u Zagreb onoga Poljaka, poljskog glumca Stanislava Mikulskog!” Mikulski je, možda niste zaboravili, glumio kapetana Klossa u TV-seriji “Važnije od života”. Bila je to serija koja je izluđivala osobito žene. I mi ga pozovemo u Zagreb - i nastane pošast! Na Cvjetni trg došlo je 10 tisuća ljudi da ga vide. A na utakmici KK Lokomotiva, kojega sam ja bio predsjednik, podbacio je loptu, i tu je također nastala neopisiva gužva. Naravno, Mikulskog smo stavili i na naslovnu stranicu Studija, i upravo je taj broj, s Mikulskim na naslovnici, bio tiskan u rekordnih 370 i nešto tisuća primjeraka. A ja u sljedećem broju Studija napravim svoju perfidiju, najgoru koja se mogla napraviti. Ispričam se čitateljima i napišem u uvodniku: “Skrušeno vas molim za ispriku, prevario sam vas, onaj broj Studija nije bio tiskan u 370 i toliko tisuća primjeraka, kako smo naveli, nego u 373.200 primjeraka.” I objavim faksimil izvještaja tiskare, u koliko će ga primjeraka štampati. To je, dakle, bio taj rekord Studija.
Mišo Kovač, Lepa Brena i Pero Zlatar
Treća je točka fantastičnog uspjeha Studija tijesno vezana za faktor YU-estrade i ubrzanog razvoja industrije gramofonskih ploča u Hrvatskoj i Jugoslaviji, što se na primjeru Studija najbolje manifestiralo na primjeru Miše Kovača, možda najpopularnijeg pjevača zabavnih pjesama u Hrvatskoj (i šire) svih vremena. Zlatar mi je o tome rekao:
- Jedan dan dođe k meni u redakciju Studija Mišo Kovač i potuži mi se da je doživio tešku prometnu nesreću, u kojoj se jedva izvukao živ, ali je pritom razbio svoj Citroën. I zatraži mene 12 milijuna da si kupi novi Citroën. Pritom mi je rekao da odlazi iz Jugotona, jer su mu odbili posuditi tih 12 milijuna izgovorivši se da o tome treba odlučiti radnički savjet. Mišo je, inače, bio moja velika slabost. I ja odem do direktora Vjesnika Bože Novaka da vidim možemo li izići ususret Miši Kovaču. A bio je tu i tajnik redakcije Studija Jura Šaban, čiji je pseudonim glasio Jura Stubičanec; on je bio poznati tekstopisac kajkavskih popevki. I on reče tijekom razgovora u kojem smo tražili kako da to riješimo: “Osnujmo tvornicu ploča!” Ja to odmah prihvatim i pozovem Stjepana Mihaljinca, svog školskog frenda, da nam se pridruži, tj. da i on napusti Jugoton te da za prvu singlicu Miše Kovača u našoj, Studijevoj nakladi napiše pjesmu. Bio je to onaj veliki hit “Zalij to cvijeće suzama sreće”. I to je tak prošlo, i Mišo Kovač je svoje odradio te je za samo četiri mjeseca vratio, kroz prodaju ploče, novac koji smo mu posudili. Naklada Miše bila je više od 100 tisuća. U Studijevu tvornicu ploča nakon toga dolaze Vladimir Savčić Čobi, Dalibor Brun... To je donosilo velike novce, i to je bilo revolucionarno, jer je Jugoton tada bio neprikosnoven, u cijeloj Jugoslaviji...
Naposljetku, četvrta je točka uspjeha Studija “faktor Silvane Armenulić”, tada najpopularnije pjevačice novokomponiranih narodnih pjesama, koja je u to vrijeme u Zagrebu snimala film “Lov na jelene” Fadila Hadžića. Silvana Armenulić za Studio je bila važna jer ju je Pero Zlatar svako malo stavljao na naslovnu stranicu i time održavao visoku, superiornu nakladu tog lista (a obično bi je stavio na naslovnicu čim bi naklada malo opala). O tome mi je rekao:
- Silvana Armenulić stalno je dolazila k meni, u redakciju, jer je snimala film kod Fadila Hadžića. Raja je šizila za njom. Ona je bila nepogrešiva za naslovnu stranicu, s tim svojim dekolteom, i uvijek je prolazila. Naslovna stranica je, znate, izlog u dućanu, ona prodaje novine. Sa Silvanom sam se i privatno družio, imao sam jako fini odnos s njom, bila je sjajna osoba.
Pero Zlatar, međutim, nije dugo bio na čelu redakcije Studija. Kad je, tijekom Hrvatskog proljeća, došlo do velikih obračuna i smjena, i kad je megapopularni hrvatski pjevač Vice Vukov, jedan od simbola Hrvatskog proljeća, bio stavljen na tapet, kao najveće zlo u hrvatskom narodnom pokretu, te mu je, uza sve ostalo, bilo zabranjeno pjevati u nekim krajevima Jugoslavije, Zlatar je u Studiju objavio kartu SFRJ na kojoj je bilo naznačeno gdje Vice smije pjevati, a gdje ne smije. I to je, za Zlatara, bio kraj (što se vođenja Studija tiče). On o tome kaže:
- Na temelju toga pozvali su me na odgovornost, i ja sam znao da sam izgorio. I oni mene najure odande - smijenili su me kad je Studiju bila najveća naklada. A pritom su napravili i kulturocid. Imali smo na skladištu 40-50 tisuća ploča, koje su išle fantastično, i oni ih sve, u onoj bjesomučnoj hajci protiv svega što je bilo Hrvatsko proljeće, uništiše. I tako sam ja otišao.
Ostatak novinarske karijere i života Pere Zlatara, od 1971. do danas, za jednu je drugu priču, koju ćemo, zasigurno, također jednom ispričati.
Kao što sam na početku teksta spomenuo, Pero Zlatar ovih dana razmišlja o oporuci, koju će uskoro napisati u Zagrebu, a odlučio je i gdje će, i kako, biti pokopan, kad dođe čas. Rekao mi je:
- Kad budem otišao, bit ću pokopan pored majke i brata, i djeda, na zagrebačkom Miroševcu. Tata je pokopan u Povljima na Braču... A djeci ću reći da mi na grob stave križ, iako nisam praktični vjernik. Križ - ali bez svećenika. Nisam bio praktikant nikakav i ne zaslužujem svećenika. To ću reći djeci. Zasad tako razmišljam.