Teško da vam je slušajući Mercy Seat na um pao Matija Gubec ili da ste čitajući Up Jumped The Devil u tom nesretnjaku prispodobili si kakva kaderaša. No, kad Tomislav Pletenac, profesor na etnologiji i kulturnoj antropologiji na zagrebačkom Filozofskom, rođenjem Varaždinac, a međimurski unuk, govori o njegovoj, kajkavskoj, interpretaciji Cavea, sve to ima smisla.
“Caveova mračnost mi je bliska. Odrastajući, htio-ne htio, bio sam u tom kontekstu, s tim međimurskim pjesmama i s tom kajkavskom melankolijom. Jer, u taj se jezik uvukao glas podređenih. Kajkavski je postao jezik podređenih, onih koji su izgubili svaku nadu”, objašnjava Pletenac.
Na kajkavski je preveo, potom i uglazbio, desetak Caveovih pjesama. Odnedavno ih i izvodi. Snimio je demo snimku koju namjerava poslati Caveu ne bi li riješio pitanje autorskih prava.
Na njoj su, koncentrirano, iz glave, sklopljenih vjeđa, nabraja: “The Ship Song, Into My Arms, Where The Wild Roses Grow, The Weeping Song… zatim A Rainy Night in Soho, Poguesa, koju Cave često izvodi, Dylanova Dead Is Not The End, koju izvodi s Kylie Minogue, pa Mercy Seat, Up Jumped The Devil. Jesam što propustio?” pita otvarajući oči.
“Kajkavski, kao glas nepriznatih, uvijek je bio prostor ismijavanja; kad Dudek govori kajkavski, Mejaši, Gruntovčani, sve su to karikature gleda li ih se iz mainstream pozicije. I takav, kao jezik marginaliziran, kajkavski je dobro mjesto za upisati Cavea. Poetika koju koristi Cave jest kajkavska poetika. On piše o marginalcima, uključuje se u njihovu subjektivnu perspektivu, priča iz njihove vizure. To su često kriminalci, ubojice, sitni kradljivci…
Cave, dajući im glas, razotkriva tu općeljudsku pozadinu, suočava nas s našom mračnom pozicijom, psihoanalitički bi rekli da nas suočava s onim što Freud zove unheimlich. To bi pak, u Freudovu registru, bilo ono što je toliko duboko zakopano u nama da se s time ne želimo ni suočiti, jer suočavanje s tim proizvodi - jezu”, govori Pletenac. Dalje kaže: “Kad razmišljam, u odnosu prema takvim ljudima čita se, moguće, i neka razlika između sjeverne i južne Hrvatske. U južnoj takvi obično postanu heroji, zovemo ih i hajducima. Čak se i važan nogometni klub zove Hajduk. Na sjeveru oni ostaju tek lopovi i kriminalci, nema u njima ništa romantično. Pričaju priču beznađa, nemogućnosti da se projicira budućnost. Nema u njima žrtvovanja, nekakvog patosa za viši cilj, oni su naprosto kriminalci.”
Zašto baš Cave? Zašto ne, recimo, Tom Waits?
“Ma, mogao je biti i Tom Waits. Teško mi je reći zašto baš Cave. Probam li prevoditi Waitsa, ako se odlučim, reći ću zašto Cave, a ne Waits, ali ovako kad me sad pitate – nemam pojma. Zamislite kako su, recimo, Rolling Stonesi iz njihova prvog razdoblja kvalitetni u kajkavskom, Sympathy For The Devil ili Painted Black zvuče vrhunski na kajkavskom. Po mom mišljenju.”
Spominje esej Gayatri Spivak “Can the Subaltern Speak?” u kojem autorica “kazuje o nemogućnosti postkolonijalnih subjekata, mahom žena, da uspostave vlastiti identitet, jer im nije otvoren prostor kroz koji bi mogli progovoriti. Zato se Spivak i pita mogu li podređeni govoriti. U nekom obliku mogu, možda jedino kroz umjetnost. To i kritika tog eseja govori, pokazujući, recimo, primjere plesa u Indiji, kao umjetničke izvedbe koje omogućavaju pokušaj konstrukcije tog identiteta, ili bar pokušaj konstrukcije tog identiteta kroz forme koje ne moraju biti pisane. Na koncu, i taj pritisak pisanja je zapadni pritisak, zapadna izmišljotina. U tom smislu možda Caveova glazba i tekstovi odgovaraju na pitanje Can the Subaltern Speak, koji je meni vrlo sličan načinu na koji je Krleža opisao stanje svijeta, u Baladama.”
Kao dijete Tomislav Pletenac je ljeta provodio u međimurskom Prelogu, kod bake. “Tamošnji kajkavski je zapravo kajkavski koji najbolje poznajem. To se i čuje u prijevodima, da je to međimurski dijalekt kajkavskog jezika. Kad prevodim on je baza; druga mi je baza Krležin kajkavski, koji je umjetni, izmišljeni kajkavski.”
U Prelog odlazi i danas, obilazi rođake i prijatelje, pa taj kajkavski u Pletencu živi, njime i dalje komunicira. “To je jezik na kojem osjećam”, kratko će.
Još pamti što je osjetio kad je prvi put čuo Cavea. Bio je varaždinski srednjoškolac, imao petnaest, najviše šesnaest. Zima 1982., možda 1983. U školi su, u podrumskim prostorijama bačvasta svoda, tamo gdje je bio smješten klub V3, nazvan po od fašista strijeljanom kragujevačkom razredu, držali redovite slušaonice. Dogodilo se da je netko donio Cavea. “Napravili su večer Nicka Cavea. U poplavi glazbe, uglavnom loše, Cave je bio nešto neočekivano. Prvo mi ga je bilo i teško slušati, jer bio je toliko drugačiji. Ali, osjetio sam kvalitetu, mučilo me to, proganjalo, izazvalo sve veću i veću znatiželju.”
Kako je sazrijevao, tako je s vremenom, priča Pletenac, “osjetio da postoji neka veza između Cavea i Krleže”, da je univerzum Balada Petrice Kerempuha vrlo sličan Caveovoj poetici. Još tad mu je “glavom prošlo da bi se to jednoga dana možda moglo prevesti. Tad se događala i mini renesansa kajkavskog koji je iz idilično-nostalgične poezije počeo ponovo dobivati konture nekog suvremenog stanja”. Jednog je dana, konačno, preveo Your Funeral My Trial i objavio prijevod na Facebooku. Reakcija je bila brza i burna, mnogima se svidjelo, dapače “ljudi su bili oduševljeni”, pamti.
Ohrabren, krenuo je dalje. “Your Funeral My Trial zapravo je glazbeno zahtjevna pjesma, za razliku od, možda, nekih drugih Caveovih pjesama. Počeo sam prevoditi one tekstove za koje mi se činilo da su u svojoj dubini kajkavski”, kaže i ocjenjuje da je Cave – najbolji kajkavski pjesnik na engleskom jeziku.
“Zaredali su mi se prijevodi, a onda je došlo i do toga da sam zaključio da je, moguće, vrijeme da se vratim klaviru, koji nisam pošteno svirao otkad sam završio peti razred osnovne glazbene škole.” Klavir mu je “ostao trauma, kao i mnogima u tim životnim godinama”.
Vratio se klaviru prvo sporadično. Lani su ga s Trash Film Festivala iz Varaždina pitali bi li napravio koncert s Caveovim prijevodima na kajkavski. Tako je prošlo ljeto ostao u Zagrebu “sjedio sam za klavirom i opsesivno vježbao, ne više one glupe etide koje sam nekad morao. Trebalo se sad priviknuti na potpuno novi tip sviranja klavira, učiti ga na drugi način. Na YouTubeu sam gledao kanale koji govore o načinima sviranja klavira, a poslijepodne skidao pjesme koje sam preveo, aranžirao… Zatim sam gledao kako to radi Cave, probao dobiti istu glazbenu podlogu, ili bar sličnu. Oduševilo me da on puno ne komplicira na klaviru, i da to može zvučati dobro bez prevelikih bravura…”
Trenutno prevodi Jubilee Street. “To polako diše”, komentira. Na računalu mu već neko vrijeme stoji Get It On za koju, kaže, “još nije došlo vrijeme. Mislim da će profunkcionirati, ali još uvijek stoji u računalu”.
Kako radi? “Prvo puno, puno, puno slušam glazbu, a potom krenem istovremeno prevoditi i slušati. Prevedem par stihova, da vidim kako to zvuči, pa ponovo slušam, da vidim kako se ritmički poklapa… nekad, i nakon što prođe puno vremena, unosim prepravke.”
Komentiramo roman “Črna mati zemla” Kristiana Novaka. Spomenuti je roman, Pletenac ističe, “velika stvar za kajkavski jezik. Dosad smo bili uspjeli pokazati da je to poetski jezik, ali prozu pisati na kajkavskom nije isto. Novakov roman počeo je komunicirati suvremenost kroz kajkavsku prozu, barem djelomično. A to jest korak prema stvaranju nove pozicije kajkavskog, koja bi mogla prijeći u visokostilizirani kajkavski govor, koji bi bio, recimo, kajkavski književni jezik”. Nije li to, iz sijaset razloga, utopija? “Ne mislim da je to velika utopija, kajkavski jezik ima neke svoje prednosti i mane.
Ne vidim razloga zašto ne bi mogao funkcionirati kao jezik na kojem se može pisati, govoriti, komunicirati. Ključno je da kajkavski jezik živi, po cijeloj sjeverozapadnoj Hrvatskoj on je živ, on će kao takav nastaviti živjeti, a tek će se vidjeti hoće li doći na red i pitanje njegove standardizirane upotrebe. Bilo bi lijepo, recimo, imati prijevode znanstvenih djela na kajkavski, vidjeti kako kajkavski komunicira u toj sferi.”