Blair je lažljivac, Brown gubitnik, a Johnson lijenčina

Sigurno je pogrešna adresa, sigurno sam krivo prepisala mjesto razgovora.

Jer, Ivy Road u sjevernom dijelu Londona, do kojega prvoga radnog dana u tjednu ne možemo doći podzemnom željeznicom, sivom londonskom Jubilee line, nego taksijem jer je jedan vlak zapeo i poremetio cijelu liniju na cijeli dan, skromna je ulica u relativno skromnom kvartu. Kuće su, tipično engleski, jedna uz drugu, ulice su uokvirene kontejnerima za staklo, papir i otpad, a dvjestotinjak metara od Ivy Roada glavna je ulica u kojoj se redaju Tandoori restorani koji pozivaju na indijsku chicken tikku masalu, praonice rublja, mali natrpani dućani u kojima možete naći sve i ništa, miš-maš internet kafea i zalogajnice niskih higijenskih standarda. Ivy Road naravno ne bi bio spomena vrijedan, niti bi tu dolazili novinari, da u ovoj običnoj ulici ne živi Ken Livingstone.

Čovjek koji je 30 godina u vrhu politike Londona, velegrada koji je tri puta veći od Hrvatske i koji je prvi direktno izabrani gradonačelnik engleske prijestolnice, biran u dva mandata i poražen 2008. godine, ponovno je u uzletu jer je na laburističkoj konvenciji prije mjesec dana i službeno dobio mandat da se ponovno izbori za gradonačelničko mjesto. Red Ken, Crveni Ken, nadimak koji ga prati kroz cijeli njegov politički život, na dva posto je razlike po popularnosti od sadašnjeg živopisnog gradonačelnika, konzervativca Borisa Johnsona. Vijest mu stiže na mobitel upravo dok sjeda za stol i uključujemo diktafon. Prekinut će nas baš u trenutku kad kaže: “Znate li vi da sam se jako zalagao za hrvatsku i slovensku nezavisnost i da sam pokrenuo to pitanje u Parlamentu?”, jer su vijesti senzacionalne za njega: “Novo Gallupovo istraživanje daje Borisu Johnsonu 46 posto. Meni 44 posto glasova. Odavno nismo bili toliko blizu, čitave tri godine. Vau!”, ne može sakriti da je zadovoljan.

Kenov politički “drive” je izborna borba i platinasti Boris Johnson mora biti spreman na sve: “Boris misli da se može izvući iz svih problema samo ako se pravi da je zaboravan, ako igra na neki šarm. Zapravo je jako lijen! Šarmantan, ali lijen”, kaže za svog suparnika.

“Spreman sam ponovno voditi London od dana kada sam izgubio izbore!” To je gotovo kao da vodi državu: “Da London proglasi nezavisnost, mi bismo bili među G20 državama jer smo 18. ili 19. najveća ekonomija svijeta. Po pitanju stanovništva, taman smo na polovici; stotinu država je po stanovništvu brojnije od Londona, stotinu je manje. Mislim da bi dosta ljudi u Velikoj Britaniji bilo sretno da proglasimo nezavisnost”, dodaje.

Otkud interes za Hrvatsku: “Zapravo nisam skoro ništa znao ni o Sloveniji ni o Hrvatskoj, ali sam brzo učio, a spontano sam akciju pokrenuo jer je moja politika da, ako netko želi otići i biti samostalan – neka ode! Ako Škotska želi biti nezavisna, zašto bismo je mi zadržavali? Ako ljudi žele samostalnost, trebaju je imati. Zato sam podržavao i Hrvatsku i Sloveniju. Lako je ljudima u Engleskoj koji imaju svoju nezavisnost i vlast već tisuću godina, no ne smiju se zato pitati zašto drugi žele to isto?“, kaže. Kad se pak zainteresirao za regiju i počeo analizirati što se događa, bilo je prirodno da se zalaže za vojnu intervenciju Zapada, dodaje: “Bilo je jasno da će Slobodan Milošević iskoristiti etničke podjele da bi zadržao svoju vlast. Trebalo ga je zaustaviti. Bio sam ljut jer to nije napravljeno i ranije, prije Kosova. Svaki lider ima izbor; može igrati na ono najgore što postoji u ljudima, što je Amerika radila i što radi Nicolas Sarkozy s Romima – ili možete cijeli svoj život posvetiti koracima prema tolerantnom društvu. To nije uvijek lako i mnogi vas ne podržavaju. Ali, na kraju imate grad kao što je London koji bi trebao biti primjer za sve; jedno lijepo, tolerantno mjesto”, govori Livingstone. Naravno, tu je i velika njegova osobna zasluga.

I Ken je zakasnio zbog prometnog kolapsa. “Za sve je kriv gradonačelnik”, smije se njegova partnerica Emma Beal koja nam je u dogovoreno vrijeme otvorila vrata kuće i uvela nas u dnevni boravak, spremila nam kavu i ostavila nas same – jer ona ima puno posla na gornjem katu – da sjedimo za stolom u blagovaonici jednog od najdugovječnijih engleskih političara.

Zapravo, nismo same; osim fotografkinje Imelde i mene, tu su dvije zmije i nekoliko žaba. Žabe su sasvim ok, ali zmije? Srećom, spavaju, takvo je doba godine da su lijene i ne izlaze iz rupe u improviziranom deblu u kojemu su se sklupčale. “Htjela sam imati mačku, psa, neku životinju koju možete maziti u krilu. Ali, Ken voli gmazove, a i naša djeca ih jako vole. Jedna nam je zmija bila pobjegla, one su obje, naravno, bezopasne i neotrovne i nismo je mogli naći mjesecima. Nismo, naravno, htjeli previše uznemiravati susjedstvo mada bi bilo poprilično nezgodno da se zmija pojavila u nečijoj wc školjci... Ipak, na kraju smo je našli ispod kuhinjskih elemenata, i to debelu i sretnu, gotovo trostruko veću jer je pojela sve miševe koji žive u drvu”, kaže Emma.

Kad Ken konačno stigne – jer ne vozi automobil i uglavnom ide samo podzemnom – pa, zbog bolnih leđa zamoli da zamjenimo stolice, to jest da sjednem odmah pokraj terarija sa zmijama, hvata me jeza. Zmije su sad u pasivnom razdoblju, spavaju pa ih se i ne može vaditi iz njihove kućice. Malo mi je lakše. Naravno, gradonačelnik koji ima kod kuće zmije zanimljiva je atrakcija, ali Livingstone je svoj cijeli život volio i uzgajao vodozemce i gmazove. S Emmom se vjenčao u zoološkom vrtu. Protivnici ga zovi “kralj daždevnjak”. On to smatra komplimentom...

Ken Livingstone čovjek je koji je u politici bio na dnu i dotaknuo političke zvijezde. Njegova biografija, koju je napisao novinar Andrew Hosken, ne zove se slučajno “Usponi i padovi Kena Livingstonea” jer je njegov politički život obilježila kontroverzija: ateist i antimonarhist, čovjek koji je zazivao vojnu intervenciju u BiH i zbog situacije na Kosovu, a bunio se protiv rata u Iraku, za Ariela Sharona rekao da je “ratni zločinac”, a Georgea W. Busha “najopasniji čovjek na planetu”.

U slučaju Sjeverne Irske, u najgorim godinama, osamdesetih, kad je nasilje, pucanje i mrtvi, bilo svakodnevna pojava, pozvao je predstavnike Sinn Feina na razgovor u London. Smatrani teroristima, nisu smjeli ući u grad pa je Ken otišao k njima. Nakon susreta s Gerryjem Adamsom i povratka kući rekao je da su se Britancima prema Ircima u posljednjih 800 godina odnosili gore nego Hitler prema Židovima. Zbog toga su ga rojalisti mrzili, The Sun je napisao da je Ken Livingstone najodvratniji čovjek koji živi na Otoku, a na njega je, zbog toga, planiran i atentat.

Rođen nakon Drugog svjetskog rata, 1945. godine, cijeli je svoj život proveo u Londonu i vidio je smjene generacija, promjene svjetonazora, stvaranje kozmopolitskog, svjetskog grada čijem je takvom identitetu i sam dao veliki doprinos. Ken Livingstone je čovjek kojemu je rasizam stran, koji je pomogao ostvarivanju prava homoseksualaca, koji je svojim cijelim političkom opusom borio da London ne bude sredina u kojoj će biti getoiziranih i koji je činio sve da okoliš i “zelena politika” postanu važna gradska pitanja.

“Zaista trebamo čovjeka kao što je on. Ne znam što je ljudima bilo pa su izabrali Borisa”, reći će nakon intervjua i fotografkinja Imelda, rođena Londončanka.

Ima jedan dio Livingstonea koji podsjeća na ono simpatično iz braće Trotter; govor je autentičan londonski – majka mu je bila plesačica, a otac je bio u trgovačkoj mornarici – završio je učiteljsku školu, radio je u laboratorijima u kojima su se testiranja vršila na životinjama, što mu je bilo teško podnositi. Dvije su konstante u njegovu životu; ljubav prema politici i političkoj ljevici (od fatalne 1968. godine do danas) i ljubav prema životinjama (oduvijek).

Braća Milliband. Prije intervjua za Globus bio je u gradu, opet nervirajući laburiste jer je otišao dati podršku nezavisnom vjećniku koji se natječe protiv laburističkog kandidata.

Mladi vođa laburista Ed Milliband na Kenove “provokacije” zasad ne reagira.

Engleski političari vrlo otvoreno govore jedni o drugima, često i takvim riječima da one prelaze uobičajenu političku kurtoaziju. Zato je iznenađenje i ono što Ken kaže o mladom Millibandu; nema tu kovanja novog političara u zvijezde, naprotiv.

“Razlika između Davida i Eda Millibanda nije tolika kakvom je prikazuju mediji. No, laburisti nisu mogli stvoriti put prema ponovnom osvajanju vlasti s liderom koji ne bi bio iskreni protivnik rata, odnosno s nekim tko nije bio spreman priznati da je rat u Iraku bio pogreška. Laburisti su bili spremni za promjene, svi osim onih iz prvih parlamentarnih klupa i bivših ministara koji su djelovali pomalo kiselo dok je Milliband govorio o pogrešnoj politici u Iraku”, kaže Livingstone.

S bivšim/budućim gradonačelnikom Londona razgovaramo u tjednu velikih rezova. E, to su zaista rezovi! Cameron, konzervativni premijer, odlučio je da se posao mora obaviti do kraja; manje je novca za vojsku, pola milijuna ljudi bit će otpušteno iz državnih službi, u staro željezo će čak i nosači aviona pa će Englezi morati surađivati s Francuzima...

“Mislim da njihova politika rezova neće funkcionirati, da nećemo uspjeti ostvariti gospodarski rast još dugo, dugo godina. Nitko nije izašao iz recesije tako što je rezao. Taj je pristup pogrešan. Ključno je stvoriti temelje ekonomskog rasta”, govori Livingstone. “Kako je moguće da želite toliko ljudi otpustiti iz državnog sektora i istovremeno očekivati da će ih zaposliti privatni sektor? To je besmislica”, dodaje.

Livingstone je odavno odustao od ideje da se drži nacionalne politike jer se kao zastupnik osjećao prilično izgubljen u Parlamentu, nespreman na klike, dogovore, licemjerje koje vlada među zastupnicima. Postao je čovjek svog rodnog grada, čovjek Londona, isključivo predan i odan njemu i interesima ovog megalopolisa.

Kad je prvi put, osamdesetih, zbačen s vlasti i iz laburističkog krila, voštani kip Kena Livingstonea udaljen je i iz muzeja voštanih figura Madame Tussaud. Tijelo je reciklirano za neku novu političku ili show biznis zvijezdu, glava je ipak sačuvana u hladnom skladištu za vosak. Ispostavilo se da je čuvanje Kenova glave bila vrlo mudra odluka jer se Livingstone opet vratio i na tron Londona, a onda i u slavni muzej.

Tony Blair nije podnosio Livingstonea. Osjećaji su bili obostrani. “To je jedino što su Tony Blair i Margaret Thatcher imali zajedničko – mrzili su Kena Livingstonea”, ostat će zapisano kao činjenica. Blair se u svojim memoarima vadi da nije bilo baš tako.

Je li Livingstone pročitao tu knjigu? “Kupio sam je, pročitat ću je jednog dana... Čitao sam dijelove koje je napisao o meni i potpuno su neistiniti. Ne sjećam se baš da nije bio protiv mene kao gradonačelničkog kandidata”, kaže.

I on piše svoju autobiografiju koja će biti objavljena dogodine, uoči finala predizborne kampanje. Blair i blairovci sigurno neće biti pošteđeni. “Gordon Brown vrlo je zatvoren, njegov karakter puno govori o njemu. Rođen je, mislim, 1951. i krajem šezdesetih, kad se sve događalo i kad su mladi ljudi, studenti, adolescenti sudjelovali u svemu, kad su se događale enormne promjene, on je svakoga dana išao na college u sakou i u jakni. On je kao netko iz prošlog vremena, tko tu uopće nije pripadao. Prave vođe su ljudi koji inspiriraju, a on je bio netko s kim je košmar bio raditi”, nediplomatski kaže.Blair je na sve načine pokušavao maknuti Crvenog Kena iz svojih redova – jer su ga novi laburisti optuživali za komunizam, marksizam, trockizam... - ali njegova je popularnost bila tolika da mu nisu mogli ništa. Blair je pokušavao naći i drugog kandidata za gradonačelnika Londona, ali su pokušaji bili smiješni.

William Hague, nekadašnji lider opozicije, a danas šef diplomacije, otvoreno je pitao Blaira na “aktualnom satu”: “Zašto jednostavno ne podijelite gradonačelničku funkciju? Neka vam Frank Dobson (Blairov kandidat) bude dnevni gradonačelnik Londona, a Ken Livingstone vaša noćna mora.”

Koliko je samo istine bilo u tim riječima! Livingstone je održao obećanje da će izaći iz stranke ako ga ne izaberu za kandidata. Izašao je, izbačen, izbrisan. I onda je pobijedio na izborima kao nezavisni kandidat.

Možda je Milan Bandić bio inspiriran Kenom Livingstoneom u svojoj političkoj karijeri, ali Crveni Ken, najintrigantnija politička figura engleske scene i fascinantan karakter, vratio se laburistima četiri godine poslije. Uvijek je balansirao na rubu i lojalnost laburistima je na kraju platio gubitkom gradonačelničke funkcije, mada je i u to vrijeme, kad su laburisti bili na koljenima, a prokletstvo Gordona Browna koji je u poraz pretvarao sve što dodirne nije mimoišlo ni Livingstonea koji je izgubio od svog velikog rivala, još jednog političkog čarobnjaka Borisa Johnsona, no sad se Ken priprema za novi okršaj, 2012. godine, neposredno uoči Olimpijade u Londonu koju je u Veliku Britaniju doveo upravo Livingstone... “Ne bih baš imao vremena za slavlje, ali bila bi to svakako lijepa koincidencija, prvo pobjeda, a onda Olimpijada”, zamišljeno kaže.

“Što ljudi u Hrvatskoj danas misle o Titu?”, odjednom pita Livingstone... A-ha, stari nepopravljivi ljevičar ne može sakriti znatiželju. Prezire bankarsku pohlepu i liberalni kapitalizam, očekivano. Socijaldemokracija je kategorija u kojoj se politički najbolje osjeća.

Nije nikada bio u zemljama bivšeg komunističkog bloka. “Možda bih mogao provesti iduće ljetovanje kod vas”, naglas razmišlja, “pa od Albanije krenuti sjevernije tako da vidimo što više država... Moja obitelj uvijek ljetuje zajedno, a imam petero djece pa sve to treba dobro organizirati”, opet neočekivano intimne detalje dijeli s nama.

“Kada sam izabran za gradonačelnika, postojali su planovi da na posljednjem katu zgrade u u kojoj je sjedište gradske vlasti bude rezidencija gradonačelnika. Nisam to htio. Ovdje živim već 21 godinu, volim biti ovdje, tu je moja kuća, moj vrt, moje susjedstvo. U dva mandata gradonačelnika imao sam naoružanu zaštitu samo tjedan dana. To su vrlo dragi, pristojni i nenametljivi ljudi, ali ne možete normalno živjeti uz njih. Ne volim se voziti u automobilu jer ne mogu čitati dok se vozimo i ne mogu raditi. Radije idem podzemnom jer tako imam sat vremena dnevno za čitanje. Nikada, nijedne minute u svom životu nisam vjerovao da je cijeli taj cirkus koji postoji oko ljudi na vlasti zaista potreban. Ovdje nikakvu vrstu zaštite ne trebate, osim, naravno, ako niste Tony Blair pa vas puno ljudi želi ubiti ili makar vam baciti jaje u glavu”, govori Livingstone.

Ma ne vjerujem – kažem mu – da možete na miru sjediti i čitati u podzemnoj, a da vas nitko od putnika ne oslovi i počne razgovor s vama: “Već 21 godinu svaki dan idem na posao istom linijom gotovo u isto vrijeme i ljudi koji su u to vrijeme u podzemnoj su već naviknuli na mene. Naravno, ako sam u podzemnoj u petak ili subotu navečer poslije 23 sata, onda nastaje nered jer svi žele fotografiju i žele razgovarati, ali svi su vrlo ljubazni i dobronamjerni.”

Što mu govore? Odgovor je vjerojatno istinit, ali itekako ocrtava činjenicu da je Ken Livingstone veliki mozak u politici, vješt komunikator: “Ah, kažu: Pa daj, Ken, kad ćemo se više riješiti Borisa? Ti si na potezu! No, ni u jednom trenutku ne zaboravljam da je ovo ipak Engleska. Englezi su vrlo pristojni ljudi, pa oni koji vas ne vole prići će vam i reći ovo što meni ljudi u večernjim vlakovima podzemne željeznice kažu. A oni koji me mrze, samo se osmjehnu i ne govore ništa! Zato ne treba previše vjerovati takvim situacijama jer se čovjek lako može naći u iluziji da ga svi vole. A istina je nešto drukčija...”