Da nisu skrivali Titovu smrt, ne bih dovršio 'Ko to tamo peva'

Karizmatični novosadski filmaš Želimir Žilnik prošlog mi je tjedna ispričao kako je u proljeće 1980. u Deliblatskoj peščari, na krajnjem jugoistoku Vojvodine, zatekao ekipu filma “Ko to tamo peva“ Slobodana Šijana: “Snimao sam jedan film u televizijskoj produkciji, a i oni su bili negdje u blizini. Deliblatska peščara je poput gomile otoka: uopće ne vidite jedni druge, iako niste bog zna kako udaljeni.

Mislio sam da i on snima neki tv-film, jer dok sam ja imao ekipu od 14 ljudi, njih je bilo otprilike 17. Nisam mogao ni slutiti da upravo nastaje ostvarenje koje će kasnije proglasiti najboljim jugoslavenskim filmom svih vremena“.

Šijanova kultna komedija nije ni mogla imati bolje uvjete produkcije, budući da je redatelj tada imao visoku reputaciju u uskim filmofilskim i likovnim krugovima, dok je za etablirane filmske kuće on bio samo rizični debitant. U poduzeću Centar film ponuđen mu je scenarij Dušana Kovačevića “Ko to tamo peva“, koji je prije toga odbio Paskaljević. Šijanu je danas jasno što se nije dopalo Paskaljeviću: “Prije je to sličilo scenariju za neku televizijsku dramu, koja ne traje više od 45 minuta“.

Uslijedile su dorade, dodavanje likova i dramskih situacija, sve dok redatelj nije bio zadovoljan. Kovačević je poslije izjavljivao da se inspirirao “Poštanskom kočijom“, no Šijanu je misao vodilja bilo jedno drugo ostvarenje Johna Forda, “Karavana hrabrih“, vestern o grupi mormona koji na putovanju do odredišta doživljavaju poprilično ekscentrične zgode, nešto slično kao i junaci “Ko to tamo peva“.

Neuznemiravanje javnosti. Niskobudžetni štih filma ogledao se i u tome što je Šijan prostorije filmske ekipe smjestio u beogradski Studentski kulturni centar, u kojem je radio kao honorarni urednik filmskog programa.

Snimanje je počelo 4. travnja, u neugodnoj atmosferi svakodnevnih izvještaja o zdravstvenom stanju Josipa Broza Tita, a 25. ili 26. tog mjeseca – Šijan ne sjeća točnog datuma - pojavila su se dva policijska agenta u civilu i oduzela im kameru Filmskih novosti, koja je inače pratila jugoslavenskog predsjednika na njegovim putovanjima: kako je potonji tih mjeseci bio u ljubljanskoj bolnici, mogli su je iznajmiti.

Šijan se morao snaći s drugom kamerom, koja je “izgledala poput manjeg ormara”. Sutradan su im kameru Filmskih novosti dali natrag i oni su je vratili 30. travnja, po dogovorenom završetku snimanja. Titova je smrt objavljena 4. svibnja, no Šijan je uvjeren da se to odigralo puno ranije, točno u vrijeme kada su njima oduzeli kameru.

Po njemu, najprije je izbila panika, međutim, tada je dogovoren posmrtni ritual, koji se zbog neuznemiravanja javnosti morao održati iza 1. svibnja, jednog od dva najvažnija praznika u bivšoj Jugoslaviji (drugi je bio Dan republike). Kada je napravljen takav raspored, bilo je očito da ekipa filma “Ko to tamo peva“ još nekoliko dana može koristiti tu kameru.

Umjetničke provokacije. Sa svojim interesima i obrazovanjem Šijan se teško mogao uključiti u kinematografiju koja je sedamdesetih proživljavala “olovne godine“, ali je zato našao posao na televiziji i tek povremeno bi ga nešto uistinu intrigiralo: poput tv drame “Najljepša soba“ iz 1978., snimljene s naturščicima i s romskim glazbenicima. Gorkosatirična priča o ocu koji smrska svom djetetu ruke, jer mu je u zaigranosti upropastilo “najljepšu sobu“, zgranula je javnost, pa je drama završila u “bunkeru“.

Od 1976. do kraja 1979. – u razdoblju kad mu se činilo da nikad neće režirati igrani film – Šijan je izdao četrdeset i tri filmska letka. Specijalnost filmskog letka bile su Šijanove liste najboljih filmova, koje je sastavljao na kraju svake sezone. Vrvjele su tzv. “repertoarnim“ filmovima koje kritičari u dnevnim novinama najčešće ne bi ni recenzirali.

Na kraju liste naveo je što bi mu se dopalo od ostvarenja jugoslavenske kinematografije, no nisu to bili filmovi s pulskog festivala. Recimo, 1976. upozorio je na ostvarenja na 8 mm vrpci beogradskog alternativnog umjetnika Ljubomira Šimunića, na epohalni eksperimentalni film “Glen Miller I (Srednjoškolsko igralište I)“ Tomislava Gotovca. Šijan je u to doba otkrivao preteče pop arta u filmovima kao što su “Nijagara“ Henryja Hathawaya s Marilyn Mornoe ili opčinjenost modernim marketingom u “Zaljubljenom bolničaru“ Franka Tashlina s Jerryjem Lewisom.

Vrtoglavica. Za Miloševićeve vladavine nije se htio prikloniti struji snimanja antiratnih filmova, jer mu je bilo odvratno da “režim odgovoran za najgora krvoprolića na Balkanu u posljednjih pola stoljeća“ zagovara nešto takvo. Radije je predavao u Americi, a tijekom boravka u San Franciscu sačinio je fascinantnu seriju fotografija o lokacijama na kojima je snimana “Vrtoglavica“ Alfreda Hitchcocka.

Poslije je napravio knjigu eseja “Vrtoglavica: Kinematografske pjesme“, jedan od najsugestivnijih publicističkih radova ikad napisanih na ovim prostorima. Devedesetih je uzaludno pokušao realizirati nekoliko projekata, između ostalih i satiru “Siroti mali hrčki“, ali mu je vjerojatno odmogla činjenica što je jedan od likova u scenariju bio i (istina, neimenovani) predsjednik države. “Hrčke“ je napokon snimio 2003. godine, no kako je u pitanju bila televizijska produkcija, producent nije htio ni čuti da ga najprije prikaže u kinima, nego ga je emitirao kao novogodišnji specijal u dva dijela.

Bolje sreće nije bila ni komedija “S.O.S. – spasite naše duše“, koja se odigrava 1991. u Hrvatskoj, u Krajini koju kontroliraju srpski pobunjenici. Unatoč tome što u njemu igraju velike glumačke zvijezde – od Katarine Radivojević i Dragana Bjelogrlića do Lazara Ristovskog, Slavka Štimca i Nede Arnerić – film nikad nije imao pravu kino distribuciju, a nema ga ni na DVD-u. Razlog? Scenarist Miloš M. Radović tužio je producenta zbog honorara, pa je sudski blokirano svako nastojanje da se film javno prikaže.

Šijan je poprilično rezigniran zbog situacije u kojoj neki njegov scenarij ne može biti prihvaćen na natječaju srpskog filmskog fonda, a istodobno dobiva prve nagrade na fondovima u regiji (dosad nerealizirana komedija “Punjene tikvice i Lenjinov mozak“ pobijedila je na natječaju u Sloveniji). Vjerojatno se stoga odlučio okušati u projektima koji ne zahtijevaju pretjerana financijska sredstva. U proljeće je održao samostalnu izložbu u Salonu beogradskog Muzeja suvremene umjetnosti nazvanu “Oko filma“, gdje je izložio ne samo svoje slike, nego i spomenute filmske letke te konceptualne radove.

Izgubljeno-nađeno. Pripremao je još jedan projekt koji će se usredotočiti oko njegova filmskog letka. Beogradsko izdavačko poduzeće Službeni glasnik odlučilo je tiskati knjigu “Filmski letak“, koja bi se dijelom bavio njegovim umjetničkim opusom, a dijelom bio njegova autobiografija. Šijan je knjigu namjeravao dizajnirati s Mirkom Ilićem (autor plakata za “Ko to tamo peva“) i poznatim Futro studijem Slavomira Stojanovića, no zbog financija naposljetku su je opremili dizajner Miloš Majstorović i sam Šijan.

Knjiga velikog formata i blistave grafičke opreme izazvala je ne malu senzaciju na nedavno održanom Sajmu knjige u Beogradu (ovog tjedna bit će predstavljena na 15. sajmu knjige u Puli), a na pitanje je li pobudila i zavist kod njegovih kolega koji nisu u prilici na takav način okruniti karijeru, Šijan diplomatično odgovara - moguće.

“Filmski letak“ započinje natpisom “Picture Start“, bijelim slovima na crnoj pozadini, a završava šaljivom fotografijom sa snimanja “Tajne manastirske rakije“ (jedinog koji je Šijan snimio na engleskom), na kojoj se redatelj privio uz filmske kosture.Na preko 330 stranica, otisnuti su ne samo izvorni filmski leci, nego je tu i pravo blago filmofilskih i osobnih zgoda i vrlo provokativnih materijala.

U povodu filma “Kako sam sistematski uništen od idiota“ iz 1983. godine, koji mnogi drže njegovim najosobnijim ostvarenjem, objavljena je denuncijantska recenzija scenarija tada vodećeg srpskog kritičara Milutina Čolića, napisana za producentsko poduzeće Avala film. Šijan to ne elaborira, ali film o beskućniku Babi Pupuški, koji je umislio da je Che Guevara (Danilo Bata Stojković), imao je zlosretnu sudbinu u kinima, iz kojih je mican kako god se kome prohtjelo.

Sredinom osamdesetih Šijan je pripremao za tada produktivni Cannon Films ekranizaciju Marvelova stripa “Captain America“, za koji je scenarij trebao napisati James R. Silke, nekadašnji urednik američkog časopisa Cinéma. Sprijateljili su se, jer su obojica bili veliki filmofili, a kada je Šijan spomenuo Silkeu da je u mladosti statirao kao veslač na snimanju vikinškog spektakla “Dugi brodovi“, koji se snimao i u Budvi, Silke je pošao u garažu i donio hrpu fotografija iz tog filma na kojima je Šijan prepoznao sebe. “Captain America“ nikad nije snimljen, ali se ovih dana najavljuje visokobudžetna hollywoodska produkcija koju bi trebao režirati Joe Johnston (“Hidalgo“, “Jurski park 3“).

Jedna od najdojmljivijih zgoda u knjizi je epizoda u kojoj opisuje susret s legendarnim francuskim redateljem Robertom Bressonom. Na filmskom festivalu u Cannesu 1981. Šijan je upoznao mladog francuskog producenta Humberta Balsana i prihvatio njegov poziv da s njim i njegovom sestrom zaplovi Seinom. Usput mu je Balsan pokazao kuću u kojoj živi Bresson, kojeg je Šijan smatrao “filmskim Bogom“.

Osobito mu je neugodan bio trenutak kada je u Cannesu prisustvovao projekciji Bressonova remek-djela “Novac“, koji je tamošnja publika isfućkala. Balsan ga je upitao želi li upoznati Bressona, koji će toga dana biti u kancelariji tik do njegove. Naravno, ali nedostajala je samo jedna “sitnica“, knjiga “Bilješke o kinematografu“, koju je Šijan namjeravao prevesti dok je radio kao urednik filmskog programa u SKC-u i u ediciji “Eldorado“ izdao monografije Johna Forda, Jean-Marie Strauba i Richarda Sarafiana.

Obišao je Pariz dok je nije našao, Bresson se uistinu pojavio, a Šijana je impresioniralo koliko je truda uložio u posvetu. Zanimalo ga je kako se piše “Šijan“, a samo iz tog detalja bilo je očito da je susret s umjetnikom kojeg je obožavao poput onih koji se zanose filmskim zvijezdama ispunio očekivanja.

Sumnjiv i bizaran već kao student

Šijan je upisao beogradsku filmsku akademiju na prijelazu šezdesetih u sedamdesete nakon što je diplomirao likovnu. Bilo je to burno razdoblje “crnog filma“, koji mu je bio poprilično blizak, jer su ga i u slikarstvu privlačile “crne stvari“, kontroverzna slikarska skupina Medijala i jedan od njezinih prvaka Leonid Šejka. Među profesorima na Akademiji izdvajali su se Aleksandar Petrović i Živojin Pavlović, prvaci “crnog filma“, koji su i sami počeli osjećati posljedice političkih pritisaka na kulturu nakon odlučne sjednice u Karađorđevu krajem 1971. godine.

Šijan kao student (njegovi kratki filmovi “Gradsko đubrište na Adi huji u Beogradu“, “Traktat o truljenju“ i “Leš“ govore o tome što ga je zanimalo kao filmskog redatelja) nije odmah uletio u taj žrvanj, ali nakon što je 1973. stvorena afera oko studentskog filma Lazara Stojanovića “Plastični Isus“, a njegov autor završio u zatvoru, počelo se pomnije istraživati što se sve snimalo na Akademiji. Jedan od prozvanih radova bio je i polusatni Šijanov “Herostrat“, snimljen po pripovijetki Jean-Paula Sartrea: njegov kolega Gojko Škarić glumio je tipa koji se odluči proslaviti ubojstvom i upuca slučajnog prolaznika na ulici. Film je poslije stekao kultnu reputaciju, jer je Škarić pozirao pred ogledalom s pištoljem, gol do pojasa, u hlačama s naramenicama, na isti način kao i četiri godine kasnije Robert De Niro u “Taksistu“.