'Dajte nam zemlju, a ne škver'

Malo tko vjeruje Danku Končaru da stvarno želi kupiti hrvatska brodogradilišta kako bi u njima i dalje gradio preskupe brodove, od kojih svaki donosi gubitak u visini od deset posto svoje prodajne cijene. Malo tko vjeruje Jozi Draganu da i on želi graditi brodove u domaćim škverovima. Svi su se smijali kad je među potencijalne kupce ušao i Philip Zepter alias Milan Janković, kralj skupih lonaca, Miloševićev suradnik i čovjek u Austriji osuđen za krađu tehnologije tvrtke čije je lonce prije toga prodavao kao akviziter. Smijali su se i nisu povjerovali da bi on sada gradio brodove.

Ljubičićev plan. Jedini eksponirani potencijalni kupac hrvatskih brodogradilišta, čijim se namjerama vjeruje, jest Splićanin Slobodan Ljubičić, jer je on odmah jasno rekao da neće graditi brodove nego će usred Trogira, nagrđenog sadašnjim škverom, stvoriti turistički raj s marinom, u kojoj bi se usput popravljale i održavale jahte, što bi bila njegova jedina blijeda veza s brodogradnjom.

Prvi čin privatizacije hrvatskih brodogradilišta završen je prošli tjedan otvaranjem ponuda koje su pokazale tužnu sliku stvarnog stanja. Više od 30 tvrtki otkupilo je ponudbenu dokumentaciju, a na natječaj su stigle samo dvije važeće i dvije nevažeće ponude. Među nevažećima bila je ponuda vukovarske Regulacije za “3. maj”, ali nije sastavljena u propisanoj formi, dok je Nezavisni sindikat Brodosplita poslao dopis u kojem stoji da bi htio kupiti svoju tvrtku, no to se nije ni razmatralo.

Među važećima, Adria-Mar Mladena Šarića ponudio je pet milijuna kuna za Brodogradilište specijalnih objekata Split. Opstanak jamči pismom Libijske ratne mornarice, koja bi se koristila brodogradilištem postane li Šarićevo, a još trinaest milijuna kuna, do ukupne cijene po kojoj se brodogradilište prodaje, uložio bi u idućih pet godina.

Druga važeća ponuda bila je od More Trogira Slobodana Ljubičića, koji je za trogirsko brodogradilište ponudio traženu jednu kunu, no zauzvrat traži da se ukine pojas pomorskoga dobra i dragocjeni kvadrati prepuste More Trogiru kako bi ih upisalo u svoj temeljni kapital. Bio bi to najbrži rast jedne mlade, tek osnovane tvrtke, koja postoji od 24. srpnja sa 20 tisuća kuna temeljnog kapitala. Plan je jednostavan: država prepusti zemljište More Trogiru, grad Trogir izmijeni svoje prostorne planove tako da na prostoru brodogradilišta proglasi građevinsku ili turističku zonu, More Trogir lako digne kredite jer je time postalo dobro kapitalizirana tvrtka s dobrim poslovnim planom koji podržava lokalna zajednica, pa Ljubičić sagradi luksuzne hotele, koncertnu dvoranu, amfiteatar, školu, marinu, umjetničke galerije, luksuzne dućane i mnoštvo stanova s pogledom na more.

Ideju prepisuje od irske tvrtke Harcourt Development, koja brodogradilište u Belfastu pretvara u poslovnu i gradsku četvrt. Ta bi tvrtka osigurala oko 400 milijuna eura koliko je potrebno za luksuzni turistički raj, koji je za Ljubičića kreirao studio poznatog arhitekta Normana Fostera i koja je, uostalom, vlasnik 60 posto More Trogira.

Za sve to do sada je, tvrdi, potrošio više od milijun eura, no ako mu plan uspije, projekt će se dalje financirati sam.

Zagonetni Končar. Međutim, glavni favorit, dr. Danko Končar, uopće nije poslao ponudu. Večer uoči predstave u Fondu za privatizaciju obavijestio je javnost da je izračunao kako u brodogradilišta mora uložiti 1,37 milijardi eura, što mu se nikako ne isplati. Končar tvrdi da i dalje ima veliku volju kupiti brodogradilišta, ali pod “izmijenjenim uvjetima”. Ti su uvjeti za javnost još tajna, premda je jasno da podrazumijevaju brisanje dugova i raspolaganje zemljištem. Hrvatska će država, što je već jasno napisano i u prvom natječaju, preuzeti na sebe oko 8,5 milijardi kuna kredita uz državna jamstva. No, sporno je još više od 4 milijarde kuna dugova dobavljačima i državi za poreze i doprinose, što bi država također trebala preuzeti. Ukupno: 12,5 milijardi kuna ostaje na leđima svih hrvatskih građana.

Nama dugovi, a Končaru škverovi. Što će on s njima? Tvrdi da će objediniti logistiku, nabavu, proizvodnju... i tako prevladati glavni problem: činjenicu da hrvatska brodogradilišta proizvode brodove koje prodaju za manje novca nego što u njih ulože. Končar, čovjek koji se u životu bavio raznim poslovima, ali nikad brodogradnjom, i u takvoj apsurdnoj računici vidi priliku za zaradu. Tim svojim optimizmom nije još, doduše, uspio zaraziti ni vlastitu obitelj, za koju sam kaže da ga odgovara od opasne avanture.

Oko iznenadne pojave do jučer nepoznatog milijardera Danka Končara ispletene su razne legende. Prema jednoj, doveo ga je osobno premijer Ivo Sanader i naredio svom potpredsjedniku Damiru Polančecu da s njim riješi privatizaciju brodogradilišta. Prema drugoj, Končara je Sanaderu dovela Vinka Cetinski preko Ivana Jarnjaka i predstavila ga kao čovjeka koji bi kupio brodogradilišta, a Sanader ih je poslao Polančecu jer se on time operativno ne bavi. Prema trećoj, Končara je doveo Ratko Maček, bivši glasnogovornik Vlade i siva eminencija brojnih velikih poslova.

Prema četvrtoj, koju priča sam Danko Končar, došao je sam jer njega nitko ne treba dovoditi, dovoljno je dugo u međunarodnom biznisu da sam zna otvoriti sva vrata koja mu trebaju. Došao je u Hrvatsku pitati za kupnju nekoliko brodova, a na kraju je postao potencijalni kupac hrvatskih brodogradilišta. Je li ga, kako sam priča, stvarno zaintrigirala tužna priča hrvatskih škverova na kojima želi testirati svoje menadžerske sposobnosti, izbrušene u kupnjama loših firmi, njihovu spašavanju i preprodaji kad postanu dobre? Ili bi, kao i mnogi drugi, samo želio nekretnine, s kojima je i započeo svoj poduzetnički pohod po Hrvatskoj?

Podrijetlo imetka. Uz pomoć i savjete bivše doministrice turizma Vinke Cetinski 2006. pokupovao je zemljišta i nekretnine u Istri, bivši autokamp u Osoru na Cresu, godinu kasnije bivše Dječje odmaralište “Beograd” i zemljište kod Jelse na Hvaru... Vlasnik je poljoprivrednog zemljišta na Cresu, gdje bi uzgajao masline i bilje za farmaceutsku industriju. Pokupovao je napuštena istarska sela koja želi obnoviti i u njih dovesti bogatije europske goste. Usto, vlasnik je rudnika u Africi koji su mu, navodno, donijeli najveće bogatstvo. Ima tvrtke u Africi, Kini i Rusiji. U Rusiju je krenuo 90-ih i ondje, preko svoje tvrtke Kermas, registrirane na Djevičanskim Otocima, kupovao udjele u rudnicima kroma i tvornicama za obradu ruda. U 21. stoljeću biznis je prebacio u Afriku, gdje je kupio udjele u rudnicima kroma. Navodno iza njega stoje neki ruski oligarsi, iz čega se u Hrvatskoj razvija priča da bi i u Hrvatsku, kupnjom brodogradilišta, Končar doveo ruski kapital, no on sam to odlučno demantira.

Najzagonetnije je kako se Končar, ustvari, obogatio. Sam plasira biografiju koja glasi: radio u karlovačkoj Jugoturbini, osuđen za privredni kriminal, odsjedio u zatvoru gotovo osam godina, vratio se u Jugoturbinu, prešao u predstavništvo južnokorejskog LG-a, uzeo otpremninu kad su selili u Beč, otišao nakratko u Njemačku, a iz nje početkom 90-ih u Rusiju, gdje je stekao kapital za kupnju rudnika u Africi. Nikome nije jasno kako se to i na čemu Končar obogatio u Rusiji, a nitko od Hrvata koji su tih godina radili u Rusiji i bili čvrsto povezani ne sjeća se Danka Končara. On tvrdi da je to zato što nije, poput njih, bio u Moskvi, nego na dalekom Uralu, no oni odgovaraju da je svatko tko je išta radio u Rusiji morao biti i u Moskvi, gdje se o svakom poslu odlučivalo.

Zagonetnom Končaru mora se priznati da mu je nastup u Hrvatskoj od samoga početka PR-ovski dotjeran. Na nezgodna pitanja o svojoj prošlosti odgovara šturo, a obožava pitanja o budućim potezima. S vlašću je odmah uspostavio kontakt na najvišoj razini, preko premijera Sanadera i Damira Polančeca kao prvog čovjeka za privatizaciju brodogradilišta, tako da su ga oni otvoreno predstavljali kao svog najdražeg kupca. Radnicima se odmah svidio pričom da će im ponuditi 25 posto plus jednu dionicu kako bi i oni sudjelovali u odlučivanju o sudbini škverova, pa je time, uz male ograde, dobio i potporu sindikata. O svojim planovima govori onako kako javnost voli: rječnikom svjetskog biznismena, začinjenim Hrvatima toliko dragim emotivnim motivima, kao što su tvrdoglavost i želja da dokaže kako brodogradnja može biti uspješna.

Sav taj PR trud u prvom je krugu, međutim, donio neugodno iznenađenje, jer se Končar uopće nije javio za kupnju.

Propast 2. kruga. I Philip Zepter nestao je s obzora, premda je još krajem kolovoza najavljivao da će u Splitu graditi megajahte vrijedne 50 milijuna eura, uvjeren da će se prodavati jer će nositi ime Zepter, što je brand koji kupci prepoznaju po kvaliteti.

Glavni se favoriti neće javiti ni u drugom krugu, osim ako država ne promijeni uvjete prodaje do razine koja bi bila političko samoubojstvo Vlade Jadranke Kosor. Brodogradnja je u Hrvatskoj jednostavno preskupa jer je to radno intenzivna djelatnost, a Hrvati su kao radnici preskupi, kažu biznismeni. Brodogradnja ni drugdje u svijetu ne donosi visoke profite. Svojedobno je jedan bogati grčki brodar, na pitanje zašto ne kupi neko hrvatsko brodogradilište, odgovorio: Znate, poznajem dosta vrlo bogatih brodovlasnika, ali ne poznajem nijednoga bogatog brodograditelja.

Uza svu upornost radnika u hrvatskim škverovima i silnu želju da se gradnja brodova zadrži po svaku cijenu, sudbina te industrije na Jadranu još je potpuno neizvjesna. Kladionice su trenutačno sklonije opciji da će se ugasiti nego da će opstati i postati uspješna, no možda nas netko na kraju uspije iznenaditi.

INTERVJU: DANKO KONČAR

Ako kupim škverove, dobro ću ih prodati

Na spomen da je on glavni favorit za kupnju hrvatskih brodogradilišta, Danko Končar prasne u smijeh. Tako su ga, kaže, prozvali novinari, premda se on sam uopće ne osjeća favoritom, a posebno ne favoriziranim.

Cijelo vrijeme bili ste najveći favorit za kupnju svih pet brodogradilišta, a na kraju niste dali ni ponudu, navodno zbog 1,3 milijarde eura troška, što vam se ne isplati. A što vam se onda isplati?

- Novi bi vlasnik morao podmiriti 40 posto troška restrukturiranja, što obuhvaća sve važeće garancije države, koje iznose 1,8 do 2 milijarde dolara. Nadalje, subvencije koje je Vlada platila po svakom brodu, isplaćene od ožujka 2006., treba vratiti prema dogovoru s EU. Treba potrošiti na restrukturiranje i treba preuzeti obaveze prema bankama koje nisu pokrivene državnim jamstvima, obaveze prema radnicima, obaveze po sudskim sporovima... Sve zajedno penje se na 1,3 milijarde eura. Uz to, neki će se gubici tek vidjeti u bilancama za 2010.

Stvarno ne možete očekivati od investitora da napravi harakiri.

Drugi krug

Pod kojim biste se uvjetima javili u drugi krug privatizacije?

- Ne mogu odgovoriti na to pitanje jer bi to bilo otkrivanje karata za drugi krug. Govori se da će se u drugom krugu promijeniti uvjeti, ali ne znam koliko Vlada ima manevarskog prostora da, recimo, udio brodogradilišta u restrukturiranju smanji sa 40 na 20 posto. Također, naknada za izvlaštenje s pomorskog dobra trebala bi ići po tržišnim uvjetima, što znači nekoliko puta višu cijenu nego što država sada nudi.

Koliko ste spremni platiti brodogradilišta?

- Odgovorit ću vam ovako: u Kini možete kupiti brodogradilište s jednim navozom za 15 milijuna dolara. Znači, to je realna cijena.

Ako uspijete kupiti brodogradilišta u drugom krugu, što ćete s njima učiniti?

- Jedan moj suradnik, stranac, istraživao je njihovo poslovanje i rekao mi da je od 2000. do 2004. godine u brodogradilišta uloženo 250 milijuna dolara, uglavnom u istu opremu i iste strojeve, a nitko nije mogao dokazati da je ta investicija bila potrebna. Svi su u međuvremenu otpisali tu opremu i strojeve. To je samo primjer kako nije trebalo raditi. Škverove treba ujediniti i svjetskom tržištu ponuditi brod kakav drugi ne nude.

Zašto uopće želite kupiti brodogradilišta, kad su preskupa, u prevelikim gubicima i bave se neprofitabilnim poslom?

- Za dušu.

Sve je počelo prošle godine, kad sam došao do ministra Polančeca. Naime, shvatio sam da godišnje prevozim više od 2 milijuna tona robe, da mi za to trebaju brodovi, a čitao sam da Hrvatska daje subvencije za gradnju brodova. Nije me doveo premijer Sanader, sam sam došao do ministra Polančeca da ga pitam za sve moguće povlastice koje mogu dobiti. Tada nisam namjeravao kupiti brodogradilište, samo mu dati posao. Međutim, moja su specijalnost propale tvrtke koje kupim, uzdignem i prodam. A brodogradilišta su izazov.

Afrički rudnici

Trebaju li vam još uopće ti brodovi, jer ste, navodno, u međuvremenu prodali rudnike u Južnoj Africi da biste imali novca za kupnju brodogradilišta?

- Da, prodao sam jedne rudnike, ali sam i kupio nove. U Africi imam rudnike kroma i željezne rude, počeo sam raditi i s platinskom grupom metala, imam u Burundiju zalihe nikla...

Ukratko, moj je temeljni posao da kupim podcijenjeno, podignem posao na viši nivo i prodam onome tko ga želi takvo sređeno.

Namjeravate li isto napraviti i s hrvatskim brodogradilištima?

- Može, bude li ih netko htio kupiti. Gledajte, u brodogradilištima ima mladih ljudi i entuzijazma i može se nešto pokrenuti. No, ne mogu ostati samo na toj djelatnosti.

Znači, ipak turizam?

- Resurse treba iskoristiti za dodatnu aktivnost. Jasno je da na zemljištu brodogradilišta ne možete sagraditi hotel sa 5 zvjezdica, ali možete sagraditi marinu koja će pružati sve moguće usluge nautičarima.

Zašto skrivate tko su vam partneri?

- Ne skrivam, ali zasad je u konzorcij pristao ući samo Mate Markanović iz Rijeke.

Gledajte, najmanji je problem tko će biti vlasnik brodogradilišta, jer će svaki taj vlasnik držati u ruci bombu zapaljenog kratkog fitilja. U brodogradilištima je previše ljudi za količinu posla koju mogu obavljati, a od toga je više od pola administracije.

Priča se da nemate vlastiti novac, nego ste predstavnik ruskog kapitala. Je li to točno?

- Nije. U Kermas Ulaganjima kapital je moje obitelji i, manjim dijelom, nekih prijatelja. Moja je prednost što, kad idem u neki posao, znam gdje mogu nabaviti potreban kapital, ali njegov izvor, sigurno, nisu Rusi.

Koliko vam vaša zatvorska prošlost odmaže u ovom pokušaju kupnje brodogradilišta?

- Kad je objavljeno da sam bio u zatvoru, pomislio sam: dobro, sad ću se iz svega moći elegantno izvući jer me neće htjeti. U zatvoru sam bio 7 godina, tri mjeseca i tri dana, završio sam tamo magisterij i doktorat, što mi je pomoglo da sačuvam psihičko zdravlje. Međutim, umjesto da me odbiju, rekli su mi: Kad ste preživjeli zatvor i digli se iz tog pepela, i to na svjetskom tržištu, možete i brodogradnju izvući iz problema. Mi znamo graditi brodove, ali nam treba netko tko će se muvati po svijetu i donositi posao.

Problem hrvatske brodogradnje neće riješiti novac, jer je država svih ovih godina u nju uložila milijarde, pa opet ne funkcionira.

Mene u taj posao tjera moja lička tvrdoglavost, ali vidim i ekonomsku logiku.

KRAJ AGONIJE: Stečaj je najbolje rješenje

piše Branka Stipić

Odakle u Hrvatskoj takva fascinacija brodogradnjom? Nitko nije dovoljno uvjerljivo objasnio zašto smo strateškom djelatnošću proglasili baš onu koja guta silne milijarde iz proračuna, zašto se nismo u stanju odreći tradicije koja previše košta i kako izvozni adut može biti proizvod u kojemu je 60 do 70 posto uvozne robe.

Brodovi su lani, u najboljoj izvoznoj godini hrvatskih brodogradilišta, donijeli 1,75 milijardi dolara ili 12,4 posto ukupnoga izvoza, što je tek neznatno više od jamstava koja ostaju teret proračuna.

Pristaše teorija zavjere smatraju da se brodogradnja forsira kako bi se preko nje i dalje izvlačio proračunski novac na račune silnih kooperanata. Pristaše političkih teorija smatraju da se nijedna vlast nije mogla odreći brodogradnje jer bi time priznala da je Hrvatska ostala bez još jedne velike proizvodnje koja je svrstava u industrijske zemlje. Neki će ekonomisti, pak, reći da brodogradnju treba zadržati jer ona stvara veću dodanu vrijednost nego druge djelatnosti, samo kad se posloži kako treba.

No, Hrvatska u 20 godina nije uspjela brodogradnju posložiti kako treba. Sada se očekuje da privatni vlasnici to učine u puno kraćem roku i da prepoznaju “pravu” vrijednost industrije koju ni dvadesetak državnih proračuna iz dvadesetak proteklih godina nije uspjelo učiniti vrijednom.

Zbog svega toga propast će i drugi krug privatizacije, a nakon toga će brodogradilišta u stečaj. Svi ovi natječaji i otvaranje ponuda u Hrvatskom fondu za privatizaciju samo su predstava za hrvatsku javnost i ispunjavanje uvjeta Europske komisije.

Nijedan favorit aktualne vlasti, brodograđevnih sindikata, medija... neće proći ni u drugom krugu ili opet neće poslati ni ponudu. Naime, država sebi ne smije dopustiti prihvaćanje uvjeta koje traže ponuđači, a ponuđači sebi ne žele priuštiti pristanak na uvjete koje će morati tražiti država.

U brojkama: Vlada ne smije prihvatiti da preuzme svih 12,5 milijardi kuna dugova i jamstava i još pokloni zemljište, a ponuđači sebi ne žele priuštiti preuzimanje bilo kakvih dugova, kamoli 12,5 milijardi kuna. Uz to traže i zemljište ili barem tržišnu naknadu za zemljište proglašeno pomorskim dobrom.

Ukratko: kupci žele firme bez problema iz prošlosti, a država sebi politički ne smije priuštiti da im baš takve firme isporuči.

Zato je stečaj izvjesno, a vjerojatno i najbolje rješenje za državu, za radnike i za potencijalne kupce. Država će se, kao najveći vjerovnik, naplatiti iz imovine brodogradilišta koliko bude mogla, što je još uvijek više od jedne kune, koliko bi dobila sada u procesu privatizacije. Radnici će u stečaju dobiti plaće jer zakon tako propisuje, a potencijalni će kupci na kraju dobiti ono što traže: firme bez repova.

Stečaj je, međutim, najgore rješenje za dobavljače, jer će oni iz imovine brodogradilišta dobiti samo neki mali postotak svojih potraživanja. Prema ideji iz prvoga kruga privatizacije, dobili bi novac jer bi obavezu preuzeli novi vlasnici; prema ideji za drugi krug, dobili bi novac jer bi država preuzela i te dugove na sebe. Ovako, u stečaju, dobit će od imovine onoliki postotak koliki i svi ostali vjerovnici. Taj postotak ovisi o tome po kojoj se cijeni uspije prodati imovina brodogradilišta u stečaju.

Svi ostali mogu samo navijati da se stečaj proglasi što prije. Zašto? Brodogradilišta nemaju ni kune, jer ih banke više ne kreditiraju, budući da ministar Šuker više ne potpisuje državna jamstva, djelomice zbog osobnog inata omraženom mu kolegi Damiru Polančecu, a djelomice i stoga što je državna blagajna prenapregnuta drugim obavezama, pa joj ne trebaju dodatni novi krediti koje će ionako morati vratiti. Za mjesec, dva ili tri možda neće biti novca ni za plaće radnika u škverovima, jer će državni proračun biti napregnut isplatom mirovina i plaća državnim službenicima. Dobavljači se ionako ne mogu nadati da će uskoro dobiti neki novac jer toga novca nema. Država samo može čekati kad će joj na naplatu početi stizati jamstva koja zasad još ne otplaćuje.

A kad se stečaj provede, treba tražiti kupce koji će imati jasnu ideju što s ljudima, strojevima, nekretninama i djelatnošću. Hoće li to biti neko korejsko brodogradilište koje godišnje isporuči stotinjak brodova i na svakome od njih zaradi ili neki developer koji bi razvijao turizam, u konačnici je nebitno. Samo da napokon ljudi koji rade i zarade svoje plaće i da proračun od svega dobije neku kunu poreza, a ne milijarde kuna obaveza.