Iz arhive Globusa

Dinastija Strozzi

    AUTOR:
    • Globus

  • OBJAVLJENO:
  • 20.08.2013. u 23:29

Bili su talijanski plemici koji su iz Firenze pobjegli u Zagreb. Njihovi potomci su medu najvaznijim licnostima hrvatske kulture: Marija Ruzicka-Strozzi, Tito Strozzi, Maja Strozzi-Pecic... Dio te plejade bila je i nedavno preminula glumica Eliza Gerner

Na posljednjem ispraćaju glumice, nekadašnje prvakinje HNK i spisateljice Elize Gerner, bili su mahom mlađi ljudi – glumci, redatelji, prijatelji, no više nikoga iz njezine generacije. Sa svoje 93 godine bila je, gotovo, posljednji sudionik i svjedok burnog i zanimljivog vremena koje je otišlo u nepovrat. Njezina kći Maja Strozzi o majci se predano brinula do kraja, a dat će je sahraniti u grob svoga oca Tita Strozzija, u grobnicu Strozzijevih. “To je”, kaže Maja, “bilo najjednostavnije rješenje, budući da se grob maminog drugog muža, Milana Arka, nalazi se u Arkadama, i za njega ima veoma mnogo interesenata, a ja želim da moja mama, zaista, počiva u miru.”

Eliza Gerner postala je udajom za pisca, režisera i glumca Tita Strozzija dio velike obitelji, jedne od najvažnijih obitelji hrvatske kulture, koja je dala niz pisaca, opernih pjevačica, glumaca, režisera...

Eliza je bila kći Johana Gernera, folksdojčera i bogatog trgovca iz Sombora, koji se oženio za Mađaricu Rozsu Bagyon. Eliza je majku, koju je jako voljela, izgubila kad je imala samo 17 godina – majka joj je umrla od upale pluća uoči samoga rata.

Kad je Eliza nakon završene trgovačke akademije u Somboru poželjela krenuti na studij ekonomije, njezin se otac užasnuo, jer je onako lijepa i iz dobrostojeće obitelji bila poželjna udavača, te je već i imala mnogo ženidbenih ponuda, no ipak joj je to omogućio. Nakon što je prošao rat, kako je svoju garderobu posuđivala za predstave u kazalištu, jer u to prvo poratno vrijeme nije bilo ničega, u kazalištu su zamijetili njezinu ljepotu i pozvali je da glumi u jednoj predstavi. Eliza Gerner veoma je voljela kazalište i od mladosti bila pretplaćena na mađarske časopise koje je, bez prekida, primala sve do prije nekoliko godina.

Prva joj je uloga bila Elize Doolittle u “Pigmalionu”. Tih su dana priređivali i neku Krležinu dramu, pa im je u kazalištu rekla: “Čula sam da se Tito Strozzi sprema na veliku jugoslavensku turneju, ali da mu Sombor nije u planu. Ja ću otići u Zagreb i zamolit ću Strozzija da iz Subotice dođe i u Sombor.” Za Strozzija je dobro znala: još prije rata često je putovala u Zagreb da bi otišla u kazalište, te je Strozzija gledala u predstavi “Važno je zvati se Ernest”, a nešto kasnije i u “Braći Karamazovima”.

Kad ga je ovaj put, poslom, susrela u Zagrebu, čim ju je vidio, odmah je pristao na sve. Pa čak i igrati predstavu s njom.

“U Somboru Eliza je Tita Strozzija dovela svom ocu. Sve je još bilo ‘formalno’ i nevino. No već tada Tito ju je počeo nagovarati da dođe u Zagreb, gdje je on, u međuvremenu, u vrijeme dok još nije bilo Akademije, bio otvorio dramski studio”, kaže nam Maja Strozzi, jedino dijete iz braka Elize Gerner i Tita Strozzija.

Tako je, tada, Eliza s diplomom ekonomije a opčinjena kazalištem otišla za Titom Strozzijem u njegov kazališni studio u Zagreb. Odmah su počeli živjeti zajedno, iako je tada Strozzi još formalno bio u četvrtom braku. “Potkraj 1940-ih su se i vjenčali. Mama je imala 28 godina, a Tito 56“, kaže nam Maja Strozzi. 

Tito Strozzi s očeve strane bio je potomak glasovite ranorenesansne talijanske plemićke obitelji Strozzi iz Firenze, a s majčine strane glazbene obitelji Ružička, koja se 1850. doselila iz moravskoga grada Litovela u Zagreb.

“Nakon što se 1859. austrijska vojska povukla s teritorija Toscane, dio obitelji napušta Italiju te se moji preci mogu naći diljem tadašnje Austrougarske Monarhije kao činovnici ili časnici. Moj pradjed Ferdinand Strozzi našao se u tadašnjem Agramu i u tom malom gradu pod Medvednicom se i nastanio”, kaže Maja Strozzi. Strozzijevi su stanovali na Gornjem gradu, u susjedstvu udovice kazališnog violinista Terezije Ružička, koja je živjela s kćeri Marijom. Novi susjedi rado su se družili, pa su se družila i njihova djeca.

“Kad je Marija Ružička krenula u školu”, priča njezina unuka Maja Strozzi, “otkrili su da ima predivan glas, pa su je poslali da uči pjevanje. No forsirali su je da pjeva sopranske uloge pa je pala na audiciji za glazbenu akademiju, sa 16 godina, i htjela se ubiti. Na Gornjem je gradu stanovala u kući u kojoj je živio i Dimitrije Demetar. Tata mi je pričao da su je on i Josip Freudenreich zatekli kako sjedi na stepenicama i gorko plače, te je pozvali da se iskuša u glumi u kazalište, koje je tada još bilo na Gornjem gradu.”

Dvadeseti veljače 1871. sklopljen je brak između Ferdinanda Strozzija mlađeg i njegove velike ljubavi, mlade glumice Marije Ružička. Rodilo im se osmero djece, od koje je Tito, koji je bio rođen 1892., bio najmlađi.

“Samo je troje od te djece bilo doživjelo odraslu dob, jer tada se umiralo od difterije i tuberkuloze. Jedan im je sin poginuo u Prvom svjetskom ratu, u Galiciji, pa su ostali samo moj otac i Maja Strozzi-Pečić, koja je postala velika svjetska operna primadona”, dodaje Maja Strozzi. Njezina teta Maja bolovala je od tuberkuloze, tako da je oko 1900. otišla na liječenje u jedan sanatorij u Austriji, gdje je upoznala ruskog plemića Papandopula. “On je bio poludio za njom, odvukavši je svojoj kući u Rusiju, gdje su je dočekali kao kraljicu i gdje ju je Papandopulo odmah oženio”, priča Maja o svojoj teti. “Imala je samo 18 godina. Netom se rodio njihov sin Boris, budući kompozitor, Majin suprug je umro od tuberkuloze. U stranoj zemlji, s malim djetetom, bilo joj je strašno i ona se vratila natrag u Zagreb k mami Mariji Ružički.”

Ubrzo, Maja Papandopulo upoznaje svoju veliku ljubav, vrsnog pijanista Belu Pečića. Uz ostale ondašnje slavne ličnosti, u Švicarskoj se Maja upoznala s Igorom Stravinskim, koji se oduševio njezinim glasom, istančanim sluhom, te joj posvetio četiri pjesme. Tako će, osim klasičnog repertoara, Maja Strozzi-Pečić biti poznata i po interpretacijama Stravinskog. U Švicarskoj je upoznala i njemačkog književnika Thomasa Manna koji je spominje u svom romanu “Doktor Faustus” i koji će izjaviti za nju da je najveći sopran obiju hemisfera.

“Dobro je se sjećam”, kaže Maja Strozzi. “Živjeli su u Zagrebu i odjednom je, pod stare dane, odlučila prodati svoju kuću na Ilirskom trgu da bi kupila kuću u Samoboru. Međutim, u Samoboru joj je zimi bilo toliko hladno da bi dolazila živjeti kod nas.”

U Prvom svjetskom ratu Tito Strozzi četiri je godine proveo na bojišnici, a da bi sačuvao život, isticao je da je markiz jer je zbog toga u vojsci imao donekle povlašteniji položaj, imao je svog posilnog, pa čak i konja. 

“Prsten markiza s inicijalima i krunom sa sedam krakova, koji je dobio od mame, nakon njegove smrti meni je došao u nasljedstvo. Neko sam ga vrijeme nosila, a potom ga, nažalost, izgubila”, žalosti se Maja Strozzi, i dodaje da je pak od mame naslijedila malo građanske obazrivosti, koju Strozzijevi nisu imali, jer su bili nekonvencionalni, neopterećeni materijalnim stvarima i društvenim statusom, iako su živjeli na rubu siromaštva.

Strozzi se više puta ženio, čak s nekom lakoćom, što su mu neki zamjerali. Na to je, međutim, imao spreman odgovor: “Uvijek kad se zaljubim, ja se i oženim.”

Prvi put se oženio dok je još bio prilično mlad. Kažu da je njegov susret s Maudom, kćeri kraljevskog bavarskog dvorskog fotografa Weinricha, bio sudbonosan. Upoznao ih je slikar Ljubo Babić, koji je djevojku podučavao slikanju. Znajući da roditelji ne bi odobrili njihov brak, pobjegli su u Veneciju, a potom se vjenčali. Mladi bračni par 1912. godine odlazi u Beč i u to vrijeme Tito piše svojoj mami da se ne želi više vraćati u tu provinciju, te da će ostati u Beču gdje je upisao povijesti umjetnosti te kazališnu umjetnost, odsjek glume.

“Marija Ružička mu odgovara na njemačkom – Lieber Tito, ti kao veliki Hrvat nećeš valjda napustiti svoju domovinu. Pazite, to piše baka Čehinja, koja veze nema s Hrvatskom”, smije se Maja Strozzi. “Inače, kad sam početkom Domovinskog rata željela prijeći iz bolnice Rebro u bolnicu u Dubravi, pitali su me pri prijemu kakvo je to prezime, jer su se tada tražili samo čistokrvni Hrvati. Ja sam spremno odgovorila – to je talijansko prezime, ali ako me pitate imam li hrvatske krvi, nemam ni kapi. No moja baka i moj otac ostali su u povijesti kao veliki hrvatski umjetnici.”

Nakon što je 1914. Tito otišao u rat, u kojem je bio od prvog do zadnjeg dana, Mauda se zaljubila u njegova najboljeg prijatelja, liječnika iz Osijeka, koji zbog tuberkuloze nije mogao ići na bojišnicu, te su se Tito i Mauda sporazumno rastali. “Mauda je s tim očevim prijateljem dobila dijete, no ubrzo ostaje udovica i odlazi živjeti u Beč”, dodaje Maja.

Nakon premijere u Beču, gdje je Strozzi 1957. režirao “Eru”, potražila ga je distingvirana, obrazovana žena četrdesetih godina. Bila je to kći Maude Weinrich. Mauda više nije bila živa.

Ubrzo nakon rastave Tito Strozzi se ponovno zaljubio i 1917. oženio Ljubicom Oblak, učenicom pjevanja kod Milke Trnine.

“Moj je otac uvijek podržavao karijere svojih žena. Budući da je smatrao da je za Ljubičin talent Zagreb suviše mala sredina, forsirao je da ode u Berlin”, kaže Maja Strozzi. Ljubica je postala primadona, i danas njezina slika visi u berlinskoj operi, a nastupala je pod imenom Violetta de Strozzi. Naravno, zbog njihovih karijera i udaljenosti taj se brak raspao. I ona se kasnije ponovno udala, za liječnika, veoma cijenjenog njemačkog Židova. Dolaskom nacizma njih su dvoje 1933. napustili Njemačku i otišli u Ameriku, čime je njezina karijera završila, a on je svojim poslom stekao veliki ugled i bogatstvo.

“Tito Strozzi i Ljubica imali su dijete, moju polusestru Dianu, koja danas ima 94 godine. Ona živi u Americi, a nas dvije smo se često posjećivale”, dodaje Maja Strozzi. 

Početkom 1926. Strozzi se na prvi pogled zaljubljuje u mladu rusku emigrantkinju Irinu Aleksandrovsku, koja je sa svojom majkom i očuhom Nikolom Rubinsteinom, povjesničarom umjetnosti, emigrirala iz Sovjetskog Saveza te u Zagrebu imala angažman u HNK. Tito se dobro slagao s njezinim roditeljima, kojima je zapravo generacijski pripadao, a da bi se Irinom mogao oženiti u crkvi – budući da je u katoličkoj crkvi “iskoristio” tu priliku – prešao je na pravoslavnu vjeru. Nova supruga, ljepotica, nije bila vrhunska balerina, pa ju je Strozzi, koji je smatrao da bi za nju trebalo smisliti neku drugu vrstu karijere, uputio u Pariz, gdje je godinama nastupala u Folies-Bergèreu. Postala je  cijenjena plesačica kabaretskog tipa, a kasnije šansonijerka.

“Naravno da su se i oni rastali”, kaže Maja, no dodaje da se njezin otac godinama u Zagrebu brinuo za Irinine roditelje, koje je dostojno pokopao. “Djelomično ih je uzdržavao i tako da bi od njih otkupljivao umjetnine.”

Nakon mnogo vremena, a kaže Maja da je ona tada imala nekih 13 godina, Irina se pojavila u Zagrebu s Pierreom Briceom, glumcem koji je glumio Winnetoua, od kojeg je bila starija 20-ak godina, i predstavila se kao njegov impresario. Njih dvoje, međutim, bili su naravno ljubavnici. “Dolazili su stalno k nama na ručkove, večere”, prisjeća se Maja, “a i da im malo pomognemo dok su se filmovi o Winnetouu snimali u Hrvatskoj. Potom, Irina je od tate tražila da joj vrati sve umjetnine, obrazlažući da ih je on suviše jeftino otkupio od njezinih roditelja, te da on ima svoju penziju, a da ona nema ništa. Moj tata joj je rekao – ‘Samo ti uzmi sve’. Međutim, dobila je zabranu za iznošenje umjetnina iz Jugoslavije, pa je došla na ideju da ih sve proda beogradskom muzeju.”

Uoči Drugog svjetskog rata, 1938., Tito Strozzi oženio se s balerinom Anđelkom Ilić. Igrom nesretnog slučaja, u vrijeme NDH njezin je brat, kao talac, zbog činjenice što je bio Srbin, bio strijeljan u jednoj raciji. “Nakon toga njegova sestra postala je ‘luda’ komunistkinja, no ubrzo se ‘zasitila’ komunizma i pobjegla u inozemstvo glavom bez obzira. Živjela je u Parizu, gdje je imala svoj baletni studio.”

Kad se u svojoj desetoj godini upisao u donjogradsku gimnaziju, mali Tito Strozzi sreo je Miroslava Krležu. Krleži je bilo najuzbudljivije dolaziti u kuću Strozzijevih gdje je, za razliku njegova krutog svijeta, sve bilo prožeto umjetnošću i slobodom, a i zanimljivim ljudima koji su tamo zalazili, poput biskupa Josipa Jurja Strossmayera. Miroslav Krleža – Fric – tada je napisao svoju prvu dramu, “Posljednji plemići Gothali” a koju je njegov vršnjak Tito režirao i u kojoj je glumio glavnu ulogu. Premijera je bila u stanu Strozzijevih, a Marija Ružička-Strozzi, na kraju je zapljeskala, poljubila Krležu i poklonila mu buket cvijeća. Kako je Krleža počeo popuštati u učenju, njegov je otac za sve okrivio Strozzijeve i zabranio mu da tamo zalazi, to više što je taj svijet prezirao. No mali se Fric nije dao smesti, i nastavio je dolaziti lažući o tome roditeljima: kako je i sam poslije rekao, jako je volio svog prijatelja Tita Strozzija.

Štoviše, dok je Marija Ružička-Strozzi bila na uspješnom gostovanju u Sofiji, u Zagrebu je od upale pluća umro njezin suprug Ferdinand, a brzojav o smrti supruga nije joj bio uručen da se ne bi prekinulo gostovanje, pa su tako iza lijesa od bliskih osoba hodali njegov sin Tito i njegov najbolji prijatelj Miroslav Krleža.

“Međutim, nakon zajedničke škole, otišli su svaki svojim putem”, kaže Maja Strozzi. “Krleža je otišao u vojnu školu, a otac je nastavio klasičnu gimnaziju, i dugo nisu imali nikakav kontakt sve dok nakon rata nisu počeli surađivati u kazalištu. Bio je to više poslovni odnos nego prijateljstvo. U poslu su se vrlo dobro složili. Tito Strozzi glumio je gotovo sve krležine uloge – Glembaya, Leonea, Lembacha. Sam je Krleža uvijek želio da mu igra Strozzi. Mislim da moj otac nije u životu imao prave, bliske prijatelje, jer ih nije trebao, a mislim da ni Krleža nije bio osoba koja je prema ikome imala neke naročite emocije. Osim prema Beli. Bela je znala oko njega urediti život i on ju je zaista volio.”

No 1960-ih došlo je između njih dvojice do velikog razilaženja, nakon kojeg je Tito Strozzi ostao duboko razočaran.

“Kad su se postavljali posljednji Glembajevi, tata je tražio da opet igra Leonea, a Beli su opet dali da igra barunicu Castelli. Strozzi je tada Krleži napisao samoponižavajuće pismo u kojemu ga moli da se zauzme za njega. ‘Prodavao’ se tako, pišući mu ‘pa ti znaš da sam ja uvijek bio najbolji krležijanski glumac...’ Na što mu je Krleža odgovorio jednim veoma neugodnim pismom, gdje je pod navodnicima počeo s ‘Dragi krležijanski glumče’... Krleža je uvijek imao ‘fintu’ da on ne utječe na podjelu. Istina je da su Bela, a i moj tata, oboje tada već bili suviše stari za te uloge, no nisu bili ravnopravno tretirani: on je bio prestar a ona nije, te on nije dobio ulogu a ona jest.”

Kad se oženio Elizom Gerner, Strozzi je rezolutno govorio da ne želi imati djecu, jer da će mu se cijeli svijet smijati da kao šezdesetogodišnjak ima malo dijete. “Brinuo se tko će mene uzdržavati kad on umre. No, kad je on umro, a ja sam imala tek 17 godina, naslijedila sam njegovu penziju, koja je tada bila dvostruko veća od mamine plaće. Tako me tata, u vrijeme cijelog moga studija medicine, uzdržavao iako je već davno bio na nekom drugom svijetu”, kaže Maja Strozzi.

Ona nije nastavila obiteljsku tradiciju jer se, unatoč očevoj želji da bude glumica, posvetila medicini. Ipak, Majina kći Dora Fišter-Toš završila je Akademiju, a naslijedila je i izrazito ljubičasto-plave oči svoje prabake Marije Ružičke, dok starija kći Maja Fišter radi kao novinarka na HTV-u. Danas je Maja Strozzi šefica tima za intervencijsku kardiologiju u KBC-u Rebro i ima titulu profesora na Medicinskom fakultetu.

Oba Majina supruga su liječnici. Za tadašnjeg studenta medicine, kasnije urologa, Hrvoja Fištera udala se već na početku studija. Majin drugi suprug, Darko Anić, također liječnik, s kojim ima sina Jakova, dječji je kardiokirurg specijaliziran za urođene anomalije.

“Iako sam odrasla u glumačkom okruženju, činio mi se taj svijet ispraznim, i nisam željela živjeti artificijelnu sliku svijeta. Željela sam i neovisnu profesiju”, kaže Maja Strozzi. “Osim toga, moji su roditelji pod kraj imali trajan osjećaj da su ih mladi ljudi izgurali.”

Majina majka Eliza Gerner drugi put se udala, za Milana Arka. “Eliza i Arko lijepo su se slagali, no najbolje tek nakon što su umrli njegovi roditelji”, kaže Maja Strozzi. “Moja im mama nije odgovarala, Milan je bio vezan za svoje roditelje i za svoju kuću u Radićevoj, u kojoj danas živi moja kći Maja. Mama i Arko tek su posljednjih deset godina, od 1989., živjeli u braku, iako su bili zajedno još od šezdesetih.”

Milan Arko studirao je kemiju kako bi, prema želji svojih roditelja, sudjelovao u nasljedstvu tvornice Arko, od koje je kasnije nastao Badel. Bio je Elizin vršnjak i, u početku, bio kućni prijatelj obitelji Strozzi. No nakon što je ušao u kuću, ušao je i u njihov brak. “Što, naravno, moj otac baš nije dobro podnio, a bio je već i prilično star. Eliza je držala do građanskog morala i ne bi se nikad bila rastala od tate, no tata nije mogao preko toga prijeći. Nakon tatine smrti Milan Arko bio mi je divan očuh, a prema mojoj djeci preuzeo ulogu djeda.”

Kad je mama otišla iz kuće, zajednički život tate Tita i kćeri Maje ispočetka nije baš najbolje funkcionirao.

“Strozzi je bio star i depresivan, a ja u pubertetu. Čekajući da dođem navečer iz izlaska, katkad bi znao zaspati u fotelji, a ja bih se prošuljala u svoju sobu da ne bi znao kad sam došla. Posljednjih mjeseci njegova života, međutim, živjeli smo u predivnom skladu. Mislio je da mi mora pokazati svijet, pa smo, tako, kad sam imala 14 godina, nas dvoje fićom krenuli na put po Europi. Zaista je sa mnom podijelio svoje događaje iz mladosti: Austrija, Njemačka, Poljska, Čehoslovačka, Italija, Pariz, Azurna obala, Nica, Monte Carlo. Fićo se odmah kod Varaždina pokvario, no to smo uspjeli prebroditi. Tako su mjesta koja su njemu značila i meni postala važna.”

Povodom pedesetogodišnjice rada, 1970., Tito Strozzi postavio je svoj komad – “Buniduh Kerempuh”. Četiri godine prije toga imao je infarkt, a nakon infarkta trajno je imao anginu pectoris. “S jubileja došli smo kući s neopisivo mnogo cvijeća, koje je, sutradan, želio odnijeti na grob svoje majke. Veoma je loše izgledao”, prisjeća se Maja Strozzi. “Drugi dan, kad sam bila u školi, došli su po mene. Kad sam došla doma, i kad mi je vrata otvorila moja mama, odmah sam znala da je umro. Bio je prekrasan proljetni dan i on je usred tog silnog cvijeća u salonu išao ručati. Kad je poslije ručka domaćica Katica došla s kavom, našla ga je mrtvoga za stolom. Prije toga samo je vilicom odrezao komad kolača. Ona je potom nazvala moju mamu.”

Izdvajamo