Gore od depresije: Tjeskoba

Razmišljam kako je moguće da čovjek koji mi sjedi sučelice, njegovan 48-godišnjak u crnom, dugom kaputu koji upravo naručuje Earl Gray, gotovo 11 godina zakočen anksioznim poremećajem, to će reći iracionalnim strahom, nije izašao iz svog donjogradskog zagrebačkog stana. “Točno 11 godina”, ponavlja, kao da zdvaja sumnjam li u njegovu priču. Vjerujem, naravno, i njemu i njegovoj liječnici. No, pada mi na pamet koliko li je onih koji sličnu muku muče, a nitko ih, 21. stoljeću unatoč, ne upućuje potražiti pomoć.

Zabrinjavajuće je, upozoravaju europske, ali i globalne statistike, da je baš anksioznost, nerijetko neprepoznata i neliječena, zapravo bitno češća negoli depresija koju depresivna osoba i njegova okolina puno lakše prepoznaju pa onda i traže pomoć. Godine 2012. Hrvati su progutali više od 7.300.000 kutija anksiolitika. Svake godine, trend pokazuje, uzimamo ih nešto više negoli lanjske. Godine 2007., otkad Agencija za lijekove i medicinske proizvode raspolaže s podacima o potrošnji anksiolitika, taj broj je bio znatno manji, “samo“ 6.000.000 kutija. Samo u SAD-u od anksioznosti pati 20 milijuna ljudi, što tjeskobu čini najčešćim mentalnim poremećajem.

Poslovno vrlo uspješan, Zagrepčanin, oko 33. godine prestao je normalno funkcioniraniti, preplavljen teškom anksioznošću. Strah od nepoznatog potpuno je zavladao njegovim životom. Plašeći se stigmatizacije i danas se o tome razdoblju života pribojava govoriti imenom. Ipak, o svojoj patnji priča vrlo iskreno, na trenutke brutalno detaljno, kuražno samootkrivajuće. Više je puta na samom početku razgovora ponovio da je “ljut na to da u Hrvatskoj govorimo o raku i dijabetesu, a svi šutimo o psihičkim poremećajima“.

Užasna patnja. “Pazite, ja sam dečko koji je odrastao u centru Zagreba, bio sam među ponajboljim studentima u generaciji, imao i imam pametne, obrazovane roditelje i prijatelje, a unatoč tome sam 11 godina užasno patio u samoći, vječito uznemiren, nisam godinama imao duže trenutke spokoja… Da je bar netko oko mene znao ranije prepoznati da imam psihički poremećaj i da trebam tražiti pomoć! Pa kako je tek onima koji se rode u nekom malom mjestu, u tradicionalnoj, ubogoj sredini, gdje i nema stručnjaka… Pokuca li takav čovjek ikada na vrata psihoanalitičara, ma koliko slomljen bio?”, izusti u dahu.

Naglašeni je kreativac. Iako su mu poslije diplome nudili posao na fakultetu, okrenuo se tržištu, osnovao softversku tvrtku koju je, čak i u doba kad je bio najanksiozniji, uspio uspješno voditi. S 24 godine bio je na planinarenju s prijateljima, na terenu koji su dobro poznavali. Iznenadila ih je oluja, icrpila borba s nevremenom, mladić iz njihove grupe je poginuo. Pamti da je kraće vrijeme bio u šoku zbog smrti prijatelja, ali život je krenuo dalje.

“Dvije godine kasnije, vraćajući se s posla, na ulici sam doživio osjećaj užasne nelagode, u trbuh i pluća mi se uvukao veliki nespokoj, počelo mi se vrtjeti u glavi. Sve je to došlo niotkuda, bez upozorenja i duboko mi se urezao taj osjećaj”, izlaže kronološki, pogleda većinom uprta u vrh cigarete koja ostavljena dogorijeva u pepeljari od žada.

“Kad sam došao kući i spomenuo to ženi umirila me govoreći da mi je sigurno pao tlak.“ Ubrzo je na to zaboravio. Pun ideja posao sjajno razvija dalje, potom dolaze godine roditeljstva. Svake druge godine par dobija po jedno dijete, na koncu su peteročlana obitelj. No, epizoda s “padom tlaka” nasred ulice se sve češće ponavlja, u sebi postaje sve nesigurniji i nesigurniji. “Pogotovo se vani, na ulici, više nisam osjećao sigurnim, simptom se toliko razvio da bi jedva prešao kratku distancu, dok bih došao do kvartovskog dućana ruke bi mi se oznojile, srce lupalo kao da će van iz košulje, sav bih se ukočio… Bojao sam se sresti poznanike, svaka komunikacija mi je bila teška. Na poslu sam se osjećao užasno, sjedio bih u svojoj sobi i sa suradnicima komunicirao mailovima. U početku nije bilo toliko čudno što osobi u susjednoj sobi šaljem mail, znali smo to i onako raditi, radi uštede vremena, a i da neke stvari ostanu na ‘papiru’. Postalo je čudno kad više nisam održavao sastanke, a ne bih na hodniku s ljudima zastao ni neobavezno popričati… U uredu bih se po tri puta morao presvući, non-stop sam se kupao u znoju, povremeno bih se zaključao i plakao. Vrlo brzo sam sav posao prebacio doma.”

...

ČLANAK U CIJELOSTI PROČITAJTE U TISKANOM IZDANJU GLOBUSA