Harry Houdini, neustrašivi iluzionist ovisan o majci

Od njega je, katkad se tako činilo, dah dulje mogla zadržati jedino publika.

Gutao je vezice za cipele, spontano ih povraćao u ždrijelo, sam sebi mogao iščašiti rame, a prst su mu u rektum, da pregledaju ne skriva li neke ključeve, nagurali barem stotinu puta, jednom čak i trojica sovjetskih špijuna. A on je uživao u svakome trenutku.

I kad bi padao u nesvijest otkopavajući se iz groba gdje su ga po njegovoj volji zakopavali, i kad su ga, na njegovu izričitu želju, šakama nabijali po mišićavu trbuhu, od čega je dobio peronitis pa nakon nekoliko dana okončao život srušivši se na pod pozornice mišiganskog teatra Garrick.

A kad je veliki Harry Houdini konačno umro, na sprovod mu je stiglo čak dvije tisuće ožalošćenih obožavatelja.

Ni jedan od njih ne bi ruku stavio u vatru da se “Princ zraka” uistinu nalazio u pogrebnom kovčegu…

Od njegove je smrti prošlo 85 godina, no velikog mađioničara, oprosti nam, Luka Vidović, naprosto još nitko nije nadrastao.

U njujorškom Muzeju Židova upravo traje izložba posvećena majstoru umjetnosti i magije, čovjeku pred kojim su nestajali slonovi, egzibicionistu koji je najčešće bio viđan gol, samo u okovima, maminom sinu koji je pokopan na jastuku od njezinih pisama, protivniku spiritizma i čovjeku koji je raskrinkao lažnu proročicu Minu Crandon, ženu koja je izlučivala ektoplazmu dok je razgovarala s duhovima…

Mnogi su se biografi pozabavili intrigantnim životom mađarskog Židova, maga iz Budimpešte koji je čitav život inzistirao da je rođeni Amerikanac, iz Appletona u Wisconsinu, no nitko nikada nije dokučio tajnu njegovih trikova, iako su ih mnogi pokušavali ponoviti.

Njegovi pomoćnici danas su, naravno, mrtvi, no čak da su i živi teško da bi došapnuli kojim se to metodama služio veliki Houdini. Princ zraka ih je na šutnju obvezivao posebnim ugovorima u kojima bi potpisivali kako se kunu svojom svetom časti da, koliko god su živi, nikada neće odati tajne Harryja Houdinija niti će ga ikad iznevjeriti, tako im pomogao Bog.

Jednaku, ako ne i veću lojalnost tražio je od supruge Bess te brata Dasha, također iluzionista, koje je usred noći izvukao iz kreveta pa natjerao da posred mosta, promrzli, u pidžamama, dignu ruke prema nebu i zakunu se da ga nikada neće iznevjeriti.

Harry Houdini, na oduševljenje svojih obožavatelja, bio je čovjek opsjednut golotinjom i samopromocijom, a mnogi su voljeli baciti pogled na njegovo obnaženo tijelo, iako je bio poprilično nizak, ali dovoljno muževan i mišićav da bi u njegovoj blizini cijeli svijet prestao postojati.

Većina fotografija koja je preostala iz Houdinijeva vremena odaje kako je muškost najviše volio prekrivati nekom krpicom, a potom napeti mišiće, te snažne mišiće pod kojima se činilo kao da će raskidati okove kojima je opasan.

Takav bi se, kao od majke rođen, odmah prijavljivao u policijske postaje gradova u kojima je nastupao, pa tražio da mu onemoguće kretanje svojim najsigurnijim lancima, onda još zaključaju u najstrožu ćeliju iz koje bi, na iznenađenje nesretnika što su ga prstima morali pregledavati, nekoliko sekundi poslije pobjedonosno išetao.

Prije nego što je postao tako velik, Harry Houdini bio je samo mali Ehrich, Ehrich Weisz, židov iz Budimpešte, sin proizvođača sapuna i rabina Mayera Samuela Weisza te obožavane majke Cecilije, no dolaskom u Ameriku obitelj će prezime promijeniti u Weiss.

Prvi su u Ameriku 1867. godine stigli otac Mayer i četverogodišnji Ehrich, no većinom su skapavali od gladi jer otac nikako nije htio naučiti engleski jezik, a ubrzo mu se raspala i židovska zajednica u kojoj je, u gradiću Appleton, bio rabin.

Nakon dvije godine u Appleton je stigla i mama Cecilija s petoricom sinova, a obitelj Weiss ubrzo se preselila u Milwaukee, da bi otac i Ehrich na kraju otišli za New York gdje su se prihvaćali gotovo svakog posla koji su znali raditi, a obećavao je novac.

Upravo u New Yorku Ehrich će prvi put ugledati putujuće akrobate i cirkusante, a posebno će ga fascinirati lokalna prodavaonica okova i lanaca pred čijim bi izlogom izbečio oči pa sanjao kako otključava glomazne lokote iz kojih bi se samo on znao izmigoljiti.

S devet godina preimenovat će se u “Ehrich, Princ zraka” i regrutirati prve članove, većinom prijatelje, u svoj dječji cirkus u kojem će izvoditi trikove s kartama i novčićima.

Prva publika bili su mu mladi Židovi iz lokalne židovske zajednice, no ključnom će se za njegov daljnji razvoj ipak pokazati knjiga “Memoari Roberta Houdina” (Jean Eugen Robert Houdin), najvećeg mađioničara 19. stoljeća.

Ehrich je preuzeo njegovo prezime dodavši mu na kraju još slovo i (to je onda značilo “kao houdin”), a ime Harry nadjenuo si je pak po poznatom iluzionistu Harryju Kellaru.

Postavši Harry Houdini već sa 17 godina, mladić je osmislio i prvu točku, “braća Houdini” koju je u početku izvodio s bratom Dashom, a poslije sa suprugom Bess koja mu je bila pomoćnica i životna partnerica.

Njegove mađioničarske početke obilježila je konstantna fascinacija drugim akrobatima, posebno jednim bezrukim cirkusantom koji se naučio nožnim prstima služiti kao rukama.

Veliki Harry toliko se divio tom bezrukom zabavljaču da je i sam tjednima vježbao nožne prste ne bi li naučio vještinu koja ga je toliko očarala.

Naučio je i tehniku gutanja mačeva cirkuskih snagatora, a posebno je bio ponosan što je svladao točku japanskih akrobata, odnosno naizgledno gutanje velikih predmeta koje bi zapravo skrivao u ždrijelu, i bio sposoban povratiti u usta u svakome trenutku.

Sav trud koji je uložio u svoju cirkusku naobrazbu isplatio mu se 1899. godine kad ga je zamijetio menadžer cirkusa Orfej. On ga uzima pod svoje, Houdini postaje “Harry, kralj lisica”, a njegova cirkuska karijera konačno se počinje zahuktavati.

Sve to vrijeme prati ga i njegova vjerna supruga Bess.

Nju je Harry upoznao na spoju na slijepo, a oženio se njome već tri tjedna poslije. Bessina majka bila je protiv tog braka. Smatrala je da joj se kći udala ispod svoje razine, za siromašnog cirkusanta, a čitav joj je život kasnije predbacivala kako je “nevinost prodala za naranču”. Usprkos protivljenjima, Bess i Harry imali su sretan, iako pomalo neobičan brak.

Nakon njegove smrti Bess se Houdinijevim biografima povjerila kako je Harry volio da ga infantilizira: morala mu je prati uši jer on nije znao kako, kad bi legao u krevet potajno bi mu na pranje morala staviti donje rublje jer to je bio jedini način da ga natjera da ujutro odjene čisto. Najveća želja, kazao joj je jednom, bila je da on sjedi zavaljen u fotelju, a Bess mu prilazi i govori: “Mladiću, ručak je gotov!”

Supružnici Houdini nisu imali djece, a njegova biografkinja Ruth Brandon sumnjala je čak da je veliki mađioničar bio impotentan. Ipak, u prilog tome nisu govorila pisma i poruke koje su Bess i Harry izmjenjivali, a iz kojih se ipak dalo zaključiti kako su povremeno bili intimni.

A kad već nisu imali djece, Harry Houdini izmislio je jedno. Njihov imaginarni sin zvao se Mayer Samuel, po Harryjevu ocu, a Houdini je godinama svojoj supruzi slao pisma u kojima ju je izvještavao o njegovim životnim uspjesima. Bess to nije pretjerano zabrinjavalo, a pisma su ionako prestala stizati kad je Mayer Samuel postao predsjednik SAD-a! Iako ga je Bess pratila cijeli život, ona nije bila njegova “prva žena”. Tu ulogu ipak je imala majka Cecilija s kojom je bio gotovo fanatično povezan.

Oca se Harry sramio: iako ni sam nije bio školovan, nije želio da se zna kako mu je otac neuspješan pa bi lagao da potječe iz duge linije školovanih ljudi koji su vrijeme kratili proučavanjem Biblije.

Na majku je pak bio neobično ponosan, a do kraja života izdržao je obećanje koje je dao umirućem ocu, da će paziti na mamu i da joj nikada ništa neće usfaliti.

U tome je Harry često pretjerivao. Nakon što se proslavio, majci bi u pregaču sipao zlatnike, kupovao joj haljine dizajnirane za samu kraljicu Viktoriju, čak joj je posvetio knjigu u kojoj je naziva “anđelom poslanim na zemlju”.

Kad je 1907. po prvi puta izvodio točku skakanja u kanal, zapisao je da je imao neobičnu želju vidjeti svoju majku jer se bojao da bi nešto moglo poći po krivu.

Godine 1913., dok je nastupao u Njemačkoj, javili su mu da je majka umrla. Hrabri mađioničar na pozornici je pao u nesvijest, otkazao turneju, a obitelji naredio da odgode pokop sve dok se on ne vrati u Ameriku.

Nekoliko mjeseci nakon sprovoda Harry još nije bio spreman vratiti se na pozornicu. Dane i noći provodio je na majčinu grobu, čak je dao ekshumirati majčinu majku, svoju baku, te ju poleći u raku blizu Cecilije da se ne osjeća usamljeno.

Dvije godine nakon njene smrti Houdini je napisao pismo u kojem traži da se, nakon njegove smrti, sakupe sva pisma koja je dobivao od majke, stave u crnu vreću te podlože pod njegovu glavu umjesto jastuka.

Nekoliko godina nakon majčine smrti, Harry Houdini posvetit će se protjerivanju i suprotstavljanju medijima i gatarama, lažnjacima koji su se nakon rata namnožili diljem SAD-a, a udovice i ožalošćene majke uvjeravali kako, za određenu naknadu, mogu stupiti u kontakt s njihovim pokojnima i prenijeti im poruke s drugog svijeta.

Biznis spiritizma postajao je jedan od najisplativijih u zemlji, no Harry Houdini, koji je uvijek tvrdio kako njegovi nastupi nemaju nikakve veze s magijom, nije mogao podnijeti tu modernu pošast pa je čak oformio skupinu detektiva i stručnjaka koji su diljem zemlje razotkrivali prevarante i gramzive lažnjake.

Negdje 1920. godine sprijateljio se s “ocem Sherlocka Holmesa”, piscem Arthurom Conanom Doyleom, i njegovom suprugom, no prijateljstvo je završilo u svađi jer su Conanovi bili pristaše spiritizma koji su Harryja uvjeravali da mogu stupiti u kontakt s njegovom majkom.

Štoviše, gospođa Conan Doyle organizirala je i seansu na koju su pozvali Harryja, a kad je kroz nju progovorila Harryjeva majka Cecilija, i to na tečnom engleskom koji nikad nije naučila, Harryju je prekipjelo te je zauvijek napustio dom ove obitelji.

Kako je spiritiste odlučio protjerati iz Kalifornije, Harry se posebno okomio na tada iznimno popularnu proročicu Minu Crandon, umjetničkog imena Margery. Ona se prijavila na natječaj časopisa Scientific American koji je nudio novčanu nagradu svakom mediju koji uspije dokazati svoje nadnaravne moći. Odbor joj je zamalo povjerovao i uručio nagradu.

Upravo je Houdini na kraju dokazao da je Mina prevarantica, da pati od neke vrste poremećaja ličnosti te da ju je za dokazivanje telekinetičkih moći zapravo uvježbao njen ostarjeli suprug liječnik.

Osim u iluzionističkoj i eskapologističkoj karijeri Harry Houdini okušao se i u onoj filmskoj, iako bezuspješno.

Trebao je glumiti kapetana Nema u nijemoj verziji “20 tisuća milja pod morem”, no od filma se na kraju odustalo pa je Harry snimio serijal “The Master Mystery” te filmove “The Grim Game” i “Terror Island”.

Osnovao je i tvrtku koja se bavila filmom, FDC, no od filmske karijere na kraju je odustao 1923. godine.

Unatoč tome, dobio je zvijezdu na holivudskoj stazi slavnih, a njegovi filmovi i dalje izlaze na DVD-ima.

Veliki Harryja Houdini, pisali su njegovi biografi, bio je enigma zbog čega je čak i svijet napustio u neobičnim okolnostima. Službeno je umro od upale potrbušnice nakon što jejednog studenta zamolio da ga šakama udara u trbuh kako bi mu pokazao koliko je jak.

Nekoliko dana poslije Houdini je dobio napadaj i visoku temperaturu (40 stupnjeva), ali je ipak započeo nastup pa se nasred pozornice srušio od bolova. Uspjeli su ga oživiti u svlačionici, nakon čega je nastavio nastup. Poslije je hospitaliziran te je preminuo u 52. godini života.

No, bilo je i onih koji su nakon smrti javno progovarali da su velikog Houdinija zapravo ubili spiritisti.

Štoviše, čak je i sam Harry, još za života, naokolo pričao kako ga žele ubiti, pa čak i održavaju seanse kojima pokušavaju naškoditi njegovu zdravlju. Bilo kako bilo, 31. listopada 1926., kralj trikova zauvijek je “prešao na drugu stranu”.

Pokopan je u New Yorku, daleko od svoje supruge koju će obitelj 1943. odbiti sahraniti na židovskom groblju.

HOUDINIJEVI NAJVEĆI TRIKOVI

POSUDA ZA MLIJEKO

Godine 1901. predstavio je točku “bijeg iz posude za mlijeko”. Vrlo brzo ovaj se trik pokazao senzacijom. Harryja bi zatvorili u predimenzioniranu posudu puno vode, a on bi se, zaklonjen zastorom, uvijek iz nje izvukao. Poslije je tu točku unaprijedio tako da je posudu za mlijeko stavio u drveni zaključani sanduk. Izvodio ju je pune četiri godine. Većina je smatrala da se oslobađao uz pomoć pomagala, čak i vezica za cipele koje bi čuvao u ždrijelu, no to nikad nije potvrđeno.

KINESKA VODENA SMRTNA ĆELIJA

Ovom točkom zamijenio je bijeg iz posude za mlijeko, posebno zbog sve većeg broja imitatora koji su počeli izvoditi Houdinijeve trikove. Točka je bila opasna: visio bi naopako, nogu zatvorenih u škripac, a potom bi ga spustili u kabinu puno vode iz koje bi se uvijek izvukao. Kako bi točka bila što dramatičnija, pored sanduka bi uvijek stajao jedan pomoćnik, naoružan čekićem, za slučaj da nešto pođe po krivu. O ovom nastupu Houdini je zapisao: “Ako bih se prerano oslobodio, publika bi mislila da je trik prelagan. Svaka sekunda dulje koju provedem u toj borbi, utječe na klimaks ove točke. Kad su gotovo sigurni da sam gotov, da će moj pomoćnik morati razbiti kutiju u kojoj sam zarobljen, tada, i samo tada, smijem se osloboditi.”

BIJEG IZ LUĐAČKE KOŠULJE

Ovaj trik Houdini bi izvodio dok visi s dizalice ili zgrade, po mogućnosti nekih novina kako bi bio siguran da će ga dovoljno fotografirati. Ispod njega, na cesti, okupile bi se tisuće poklonika, a velikom bi majstoru trebalo tek dvije minute i 37 sekundi. Navodno bi se uspio izmigoljiti tako da bi napuhnuo ramena i prsa, stvorio dovoljno prostora između košulje I tijela, isčašio ramena te se izvukao na slobodu. Obično bi bio zavezan konopom za nogu, kao mjera sigurnosti.

ŽIV ZAKOPAN

Prvi put kad je izvodio ovaj bijeg, 1917. godine, zamalo je poginuo. Zakopali su ga u zemlju bez lijesa, a on se prepao, počeo paničiti te mahnito pokušavati da otrpa zemlju kojom su ga zasuli. Kad mu je ruka napokon izvirila na površinu, Houdini se onesvijestio i morali su ga vaditi. Kasnije je točku promijenio tako da bi ga zaključali u sanduk, koji bi potom stavili na dnu bazena, a on bi iz njega na površinu izašao tek nakon sat i pol vremena.

NESTAJANJE SLONICE JENNIE

Jedan od njegovih najzapaženijih trikova, a koji nije uključivao Houdinijevo bježanje ili oslobađanje od okova, bio je nestajanje slonice Jennie s kojom je 1918. godine nastupao na njujorškom hipodromu. “Dopustite da vam predstavim jedinog slona koji nestaje”, vikao bi Houdini pred pet tisuća gledatelja, a potom bi na pozornicu dotrčala Jennie, slonica teška tri tone koja bi posjetitelje pozdravila surlom. Houdini bi potom Jennie uveo u šarenu kutiju na kotačima, zatvorio za njom vrata, a kad bi ih nanovo otvorio, slonice jednostavno ne bi bilo.

Nitko nikada nije otkrio tajnu njegova uspjeha, no navodno je Houdini ovaj trik preuzeo od iluzionista Charlesa Morrita koji mu je prodao nekoliko svojih tajni.

Pretpostavlja se kako bi sloničin trener, nakon njena ulaska u kutiju, golemog sisavca zaklonio zrcalom koje bi postavio dijagonalno, a kad bi se vrata otvorila, publika bi promatrala odraz unutrašnjosti kutije misleći kako je Jennie isparila!

Žena Jacka Londona bila je tajna strastvena ljubav velikog iluzionista?

Među brojnim Houdinijevim prijateljima posebno su mjesto zauzimali supružnici London, poznati pisac Jack i njegova supruga Charmian, za koju neki biografi smatraju kako je čak postala Houdinijeva ljubavnica, iako za to nikad nije bilo dokaza.

Ubrzo nakon što joj je umro suprug, 1918. godine, Charmian London stigla je u New York, gdje se nekoliko tjedana nalazila sa slavnim iluzionistom.

U svoj dnevnik Jackova je udovica zapisala kako joj je Houdini, nedugo nakon njihova susreta, priznao neke stvari koje su je potresle.

Između ostaloga, govorio joj je kako je lud za njom te kako joj se cijeli predaje, a ona ga je pak oslovljavala kao “magičar” ili još češće “magični ljubavnik”.

Njihova veza, međutim, nije potrajala.

Još za braka s Jackom Londonom Charmian je rado viđala druge muškarce, što je mogao biti razlog zašto s Houdinijem nikad nije produbila odnos.