Hrvatska groznica na Islandu

Budući da je za lavovsku većinu Hrvata nogomet najvažnija od svih važnih stvari na svijetu, lako je nazrijeti da je Island država koju naši sugrađani ovih dana najčešće spominju. Treba li podsjećati da je razlog tome što će vatrena momčad, u petak 15. u Reykjaviku i u utorak 19. studenoga u Zagrebu, odigrati presudne, ili kako zlatousti reporteri vole kićeno kazati: povijesne, utakmice, a koje će odlučiti koji će od ta dva sastava sljedećega ljeta odletjeti na svjetsko prvenstvo u Brazil, a koji će se morati oprostiti od toga veličajnog nadmetanja i pokislo ostati kod kuće.

Pričem je znakovito istaknuti kako su obojica izbornika, i naš Kovač, i njihov Lagersbäck, uoči izvlačenja parova palili svijeće u želji da dobiju jedni druge: Hrvatska Islanđane, a Islanđani Hrvate.

I kako je vaš kroničar u proteklih nekoliko godina u tri navrata boravio u “Zemlji leda i vatre” (to je slogan koji su smislili domišljati islandski turistički poslenici), izvući će iz bilješki i sjećanja pregršt detalja, eda bi čitatelju, koji još nije bio tamo, pokušao približiti taj za nas predaleki predio s krajnjega sjevera Europe i njegove ljude.

Napose ističem kako sam u rujnu 2005. putovao s našom reprezentacijom i na skučenom igralištu u Reykjaviku svjedočio drugoj pobjedi “kockastih” od 3:1, u drugome međusobnom srazu. Prethodno je Hrvatska u Zagrebu s premoćnih 4:0 zgromila Island i tu valja staviti točku na priču o njima i nama. Onda smo se našli u istoj skupini u izlučnim borbama za odlazak na Svjetsko prvenstvo u Njemačkoj. Mi smo otišli, a oni nisu. Najljepše što možemo poželjeti Kovaču i njegovim legionarima jest da se povijest ponovi.

Gejziri. Dok se zrakoplov obrušava na betonsko polje međunarodne zračne luke u blizini grada Keflavika, a do nje je najveća europska baza snaga NATO pakta, oko njega se, umotana u pokrivač od lavine, pruža u nedogled pepeljasto-žućkasta gola zemlja tako da putnik namjernik može zamisliti kako će, poput Neila Armstronga, stupiti na Mjesečevo tlo. Jedinstveni škrti krajolik, na kojemu je i ogoljelo drveće izuzetno rijetko, odavno koriste redatelji fantastičnih filmova.

Gejziri i vulkani zaštitni su znak najrjeđe naseljene europske zemlje. Na četvornome kilometru u prosjeku žive dva stanovnika. Ova od svijeta odsječena otočna republika na raskrižju je Europe i Amerike, no Island se umnogome razlikuje od Europe, a pogotovu od Sjeverne Amerike. To je novi svijet čijih, otprilike, 350.000 podanika govori nepatvorenim vikinškim jezikom, zvan: islenka, najstarijim među nordijskima, a koji jedino oni razumiju, uključujući osamstotinjak svjetskih poliglota i oko dvije tisuće stranaca koji su se tamo stalno nastanili. Usput, zanima li vas koliko je Hrvata? Sveukupno petnaest. Najpoznatija u toj maloj četi je počasna konzulica Republike Hrvatske Marijana Krajačić koja, međutim, ne govori naš jezik pa se s njome Hrvati sporazumijevaju na engleskome i, naravno, na islandskome.

No premda im je govorni prostor vrlo skučen, novinski i knjižni izdavači ne tuže se da im ide loše. A za to blagostanje zahvaljuju najvišem stupnju obrazovanja i kulture pučanstva. Kako nema nijedne nepismene osobe starije od šest godina, vodeći islandski dnevni list, živo uređeni Morgunbladit (Jutarnji list), koji tiskaju u Reykjaviku, dnevno je prodan u 50.000 primjeraka, što će reći da ga kupuje svaki šesti građanin. Islanđani su i strasni čitatelji knjiga i po tome nemaju premca.

...

ČLANAK U CIJELOSTI PROČITAJTE U TISKANOM IZDANJU GLOBUSA