Hrvoje Hribar: Moj odgovor svima

Na predstavljanju rezultata se­dam godina rada Hrvatskog audio-vizualnog centra i četiri godine Nacionalnog programa promicanja audio-vizualnog stvaralaštva prošlog četvrtka okupio se dobar dio protagonista domaće filmske industrije. U Hrvatskom novinarskom domu bio je recimo veteran Veljko Bulajić, baš kao i jedan od najtalentiranijih hrvatskih animatora Simon B. Narath. Producentica Ankica Tilić došla je s cijelom svojom klasom sa studija produkcije na obližnjem ADU, tu je bio i producent Ivan Maloča, ali i Igor Prizmić (producent Sedlarove “Gospe”).

Iza mene je sjedio vjerojatno trenutno najuspješniji hrvatski producent u Europi Siniša Juričić koji stoji iza upravo europskim Oscarom nagrađenog kratkog filma “Kokoška” Une Gunjak, bili su tu i Olinka Vištica (Hulahop) i Boris T. Matić, od režisera neizbježni Vinko Brešan, Zrinko Ogresta, Dalibor Matanić, Arsen Ostojić ali i Zoran Pezo, zatim još urednik Trećeg programa Hrvatske televizije Dejan Šoša ali i televizijska veteranka Silvija Luks, glumac i producent Leon Lučev, snimatelj i režiser Radislav Jovanov Gonzo, ilustrator i animator Milan Trenc…

Vrlo raznorodna ekipa domaćih kreativaca došla je vidjeti što je pod okriljem HAVC – a sama proizvela u minulom razdoblju. Ali i dati podršku starom/novom ravnatelju Hrvoju Hribaru. Dok jedni tvrde da je HAVC jedina državna agencija koja radi kako treba, drugi ne prestaju s napadima na njezina čelnog čovjeka, optužujući 52-godišnjeg Hribara za samovolju i za sukob interesa članova brojnih HAVC-ovih tijela.

Jedini konkurent za mjesto ravnatelja HAVC-a u novom mandatu Hrvoju Hribaru bio je Boris Gregorić, nekadašnji direktor Jadran filma. Hribar je dobio novi mandat, a Gregorić sada prijeti kaznenom prijavom protiv ministrice kulture Andree Zlatar. O svemu smo krajem prošlog tjedna razgovarali s Hribarom u idiličnoj atmosferi jednog uspješnog hrvatskog kulturnog projekta, u kafiću Muzeja prekinutih veza...

Kad sam jednom kolegi pričala kako su na predstavljanje HAVC-ovih rezultata došli skoro svi bitni ljudi filmske industrije, on mi je odgovorio – pa naravno, kad ih sve Hribar sve plaća…

- Tako je kad se gleda gladnih očiju, kako se već gleda u Mrduši. U četiri godine smo od male kinematografije u krizi stvorili uređenu i rastuću djelatnost. Nismo ovaj sustav dobili od Djeda Mraza, Europske unije ili Ban Ki-Moona, već su se za nju izborili autori, producenti i filmski teoretičari svojim izravnim društvenim angažmanom. Zajednica se okupila pretpostavljam, jer je znatiželjna. Donedavno nismo znali sve podatke ni mi koji smo ih u četvrtak izlagali. HAVC ne proizvodi filmove, to čine kreativci, ali ti isti kreativci potaknuli su da se dogodi HAVC, upravo zato da bi za svoj posao izborili dostojne uvjete.

Ali vaši oponenti neprestano upozoravaju na manjkavosti sustava i procedura, upozoravajući da se taj, ipak donekle mali krug protagonista filmske industrije i kulture, svako malo nađe u sukobu interesa. Odnosno, optužuju vas za klijentelizam, da jedni drugima, jednostavno, dijelite novce iz državne kase.

- Fascinira me iz kojeg se to pijeska iskopalo ovo zlatno zrno juridičko – sukob interesa. Negativne, zavidne oči gledaju u nešto što uspijeva i kažu: ajde da ih malo upropastimo. Hajde, pljujmo ih zbog gledanosti – pa onda iskoči 509 tisuća prodanih ulaznica u 2013. godini. Ajmo onda nešto drugo: Festivali, nagrade. Vraga, i tu iskoči dugi popis. Ajmo ih onda gnjaviti da su elitna kultura, bez poslovnih efekata. Dođavola, pa zaradili su 178 milijuna kuna! Pa što da radimo? Nađite im neki sukob interesa pa da imamo u neke diple puhati.

Stvari stoje ovako: u velikom vijeću sjede izravno nominirani predstavnici sudioničara HAVC-a, platiša i korisnika. Njihov zadatak je da odobre najbolje projekte, one koji obećavaju. Najbitniji dio obavljaju umjetnički savjetnici koji pred vijeće iznose prijedloge nakon što analiziraju projekte pristigle na pojedini natječaj. Savjetnici ne smiju biti nositelji tih projekata niti smiju biti autori zaposleni u projektima. Njihova logična odgovornost je da ne budu povezani s projektima o kojima odlučuju.

Na to se izgleda nije pazilo u slučaju Upravnog odbora koji je odlučivao o novom ravnatelju i u kojem je sjedila producentica Darija Kulenović Gudan, koja je za svoje nove projekte od HAVC-a ove godine dobila 6 i pol milijuna kuna?

- Upravni odbor nema veze s procesom provođenja natječaja. Darija Kulenović Gudan bila je članica Upravnog odbora koji nadzire rad ureda i službi, a ne rad ili odluke Vijeća. I tu se sada otvorilo pitanje – može li neka osoba koja sjedi u Upravnom odboru biti povezana s nekom tvrtkom koja na nekoj drugoj točki tog sustava aplicira za sredstva za neki projekt. To je službeno pitanje Upravni odbor postavio Ministarstvu kulture. Na njega je odgovarala osoba koja je nadležni zakon, prije osam godina, napisala svojom rukom. Govorim o voditelju pravne službe Ministarstva kulture. Iz više razloga smatram to pravno mišljenje ispravnim i mjerodavnim. Darija Kulenović Gudan nije bila u sukobu interesa.

No ona je ipak dala ostavku na mjesto u Upravnom odboru?

- Ne zbog sukoba interesa, nego zbog ucjena, pritisaka kojima je bila izložena, htjelo je se pridobiti ili prestrašiti, ucjenjivana je prijetnjom da će biti ocrnjena u novinama. I to zbog neke ranije dionice njezine biografije. Kako su joj obećali, tako se i dogodilo. Žao mi je što je dala ostavku na članstvo u vijeću, ali je razumijem.

Boris Gregorić i dalje tvrdi da je sjednica Upravnog odbora nelegalno sazvana, u javnost je iscurila priča i o nekakvim vašim mailovima u kojima se inzistira na sjednici…

- Boris Gregorić umolio je Upravni odbor zbog nekih svojih privatnih poslova, branja maslina valjda, da se proces izbora pomakne praktički u zadnjih osam dana mandata ravnatelja. Kao pristojni ljudi, članovi Upravnog odbora su tu molbu prihvatili. Moj se protukandidat međutim ni tada, u tom pomalo suludo kasnom terminu, ne pojavljuje! Traži drugi termin, zakazuju mu drugi termin, a on se u utorak opet ne pojavljuje. Što je Upravni odbor trebao učiniti? Čekati da se sustav uvede u probleme? Njihova zadaća je da sustav održavaju, a ne da idu na ruku onima koji ga žele demontirati. Pa makar se isti služili prijetnjama, svinjarijama i denuncijacijama. Neka vrsta organizirane skupine pokušala je neprijateljski preuzeti Hrvatski audiovizualni centar i sjesti na njegova sredstva. Iza Gregorića u Jadran filmu ostao je jad i glad. Zar se to trebalo ponoviti?

S privatizacijom Jadran filma otvorilo se više problema – jedno od najvažnijih je sigurno pitanje vlasništva nad velikim brojem hrvatskih filmova nastalih u Jugoslaviji u produkciji Jadran filma?

- Ja nemam osobnih trauma vezanih uz Jadran film, uostalom, s Vinkom Grubišićem sam bio prijatelj. Nažalost, vi ne možete voditi HAVC kao da ne postoji točka Nacionalnog programa koja nalaže da se pobrinete za nacionalnu baštinu. To znači u prvom redu pronaći europska sredstva za fizički spas materijala koji propada, a zatim i promijeniti status Kinoteke Hrvatske. Na tom putu brzo otkrijete problem: imamo baštinu, u lošem je stanju, znamo tko je čuva – Arhiv – ali ne znamo tko je posjeduje. Država je nije preuzela od Jadran filma u privatizaciji. To mnogi znaju. Ali malo tko zna da Jadran film jednako tako baštinu nije preuzeo od države koja mu je bila raniji vlasnik! Baština je nominalno – ničija – a dok je ničija, nije moguće prema njoj pravno postupati, osim da se proglasi – nečijom. To je akcija koja nadilazi ravnatelja i sva vijeća HAVC-a. Nadam se žurnoj pomoći Sabora i nadležnih Vladinih službi – da barem bude neke koristi od sve ove medijske buke.

A zašto država taj problem ne želi riješiti?

- Zato što oko svih pitanja vezanih oko Jadran filma postoji omerta. Silencio stampa. Službena pasivnost. Ali ovo izolirano pitanje, baštinu, valjda možemo izolirano rješiti. U jednakom smislu, dok nešto od studijskih zdanja tamo još stoji, a mi ne izgradimo novi studio, bilo bi fer uključiti to što je preostalo u naš izvoz filmskih usluga. U prve tri godine poticaja hrvatska fimska industrija zaradila je 173 milijuna kuna. U toj zaradi je slavni i nekoć snažni Jadran film sudjelovao s 0,6 promila. Promila, velim, ne postotaka.

Jedan krak priče o izboru novog ravnatelja HAVC-a jest i izbor novog predsjednika Društva hrvatskih filmskih redatelja. Na čelu tog Društva došla je Irena Škorić, a u samom činu izbora sudjelovalo je vrlo malo članova Društva, od 130 članova glasalo ih je samo 38. I odmah su krenuli problemi jer je nova predsjednica htjela izvaditi za sebe bankovnu karticu društva što se nije svidjelo Upravnom odboru. No, mene ovdje zanima– kako je moguće da su sami filmski redatelji bili zapravo posve nezainteresirani za funkcioniranje svog Društva?

- Zahvalan sam i Ireni Škorić i Borisu Gregoriću što su pokazali svoju energiju. To je dobra škola opuštenoj audiovizualnoj zajednici. Ljudi sve dobro prihvate kao da je zdravo za gotovo. A nije. Važno je sudjelovati.

U pripremi je novi Nacionalni program za poticanje audio-vizualnih djelatnosti. Na čemu će biti glavni naglasci?

- Kinoteka i baština su, već smo rekli, nepostignut cilj. Dakle prenosimo ga u cijelosti. Četiri riješene zadaće: zakonske uplate, povećanje gledanosti, izvoz usluga, digitalizacija kina, sve su samo ne dovršena knjiga. S onim što jesmo napravili stvorili smo si više budućeg posla nego s onim što nismo napravili. Znamo kako postići gledanost, ali ne i kako je stabilizirati iz godine u godinu. Znali smo digitalizirati kina, ali sad ih moramo hraniti repertoarom i održavati njihovu umreženost. Izvoz usluga neće više skokovito rasti ako ne izgradimo ozbiljan filmski studio. Novo poglavlje, koje nas plaši, odnosi se na odgoj publike i obrazovanje. U ovom trenutku to je najslabija točka hrvatske javnosti.

Pa stvaranje i odgajanje publike je “mantra” svih aktualnih kulturnih programa Europske unije.

- To nije slučajno. Mi mantramo jednako jer smo sagledali nevolju vlastitog naroda, sapuniziranog i kreteniziranog jednim dosta neurednim razvojem medija tamo od devedesetih, pa sve do osnivanja Trećeg programa HRT-a. Zašto kažem da imamo tremu? Jer će u ovom segmentu biti teško postići blistave rezultate. Uzde i instrumente nemamo u svojim rukama. Ovisit ćemo o razumijevanju školskih vlasti, univerziteta, medija. Jedino što nam je na dohvat ruke je suradnja s digitaliziranim kinima diljem Hrvatske, za koje formiramo programe.

Kad smo već kod kina… HAVC-u se često prigovara da nije dovoljno učinio za bolji status hrvatskih filmova u multipleksima?

- Uz pomoć multipleksa, između ostalog, prodali smo ovih 509 tisuća ulaznica za pet velikih filmova 2013. godine. Naš odnos nije jednostavan, to je odnos simpatija i koškanja napreskokce. Tri godine nam je trebalo da s prikazivačima riješimo predikatizaciju, oni su tvrdi pregovarači. Sad imamo sustav koji je fleksibilan i digitalan. Sljedeći korak je sporazum o uvjetima prikazivanja domaćeg filma.

A ni stvari s Hrvatskom televizijom ne funkcioniraju onako kako bi trebale jer Televizija još rijetko proizvodi filmove.

- Hrvatska televizija je struktura koja raste iz davnina, iz paleosocijalističkog doba. HAVC tamo prepoznaju kao prinudnog modernizatora, dakle nelagodu, a ponekad ipak kao nužno zlo, nekakvu šansu. Dobro je što je HRT postao uredni platiša, dobro je da su se uhvatili samostalnih filmskih produkcija kao što se pomalo vraćaju koprodukcijskoj suradnji s hrvatskim filmom. U poslu oglašavanja domaćeg repertoara još je stanoviti nered, a voda u koju HRT tek mora skočiti je razvoj tv-projekata, umijeće međunarodnih televizijskih produkcija i, naravno, ozbiljnija međunarodna prodaja domaćeg programa. HAVC pokušava pomoći svojim natječajem i burzama za razvoj tv-djela. To sve skupa ide u nekom smijeru.

Kako to da ste se odlučili na još jedan mandat u HAVC-u?

- Gospodin Gregorić ponudio je povratak u daleku povijest. I kadrovsku čistku u HAVC-u, nasilje nad krasnim, sposobnim ljudima. Da sam Greguriću prepustio HAVC – doživotno bih bio obilježen kao veliki gad.

Neobično je da zapravo nema nekih mladih profesionalaca zainteresiranih za takav posao? I kada je Albert Kapović umro trebalo je proći dosta vremena da se nađe pravi čovjek za mjesto ravnatelja. I već sad bi se, po nekoj logici stvari, moralo početi tragati za vašim nasljednikom.

- Pa tko u Hrvatskoj uopće želi obnašati odgovornu javnu dužnost? To znači prihvatiti kombinaciju medijskog linča, male plaće i sustavnog sumnjičenja. Opća je percepcija da se javne dužnosti prihvaćaju lopovi, luđaci i bedaci, tako smo si posložili stvari u Hrvatskoj. Nakon smrti Alberta Kapovića tri godine sam kao član audio-vizualnog vijeća svjedočio kako HAVC propada. Ministar Božo Biškupić rekao mi je da će se HAVC vjerojatno morati ugasiti, ako… Rekao sam mu, nemojte, molim vas, spreman sam otići tamo tri mjeseca vidjeti što se može napraviti. Tada su u HAVC-u postojale tri zaposlenice, nije bilo pravne ni financijske službe niti poticaja niti digitalizacije. Niti novaca. Postojalo je samo trogodišnje zaduženje bez pokrića. Božo Biškupić me kongenijalno namamio. I dobro da je to učinio.

A što mislite, da vas napadaju samo zbog činjenice da ste na čelu HAVC-a i tako imate neku poziciju moći ili je to zbog vašeg, recimo to eufemizmom, osebujnog karaktera?

- Poziciju moći? HAVC u kojem sam se zaposlio prije četiri godine bio je najnemoćnija ustanova u RH. Nakon četiri godine stvari izgledaju puno bolje. Zahvaljujući timu koji je danas u HAVC-u i ljudima kojima je u Hrvatskoj stalo do kinematografije. I zahvaljujući mom osebujnom karakteru, točno. Obično ostvarim što naumim. Niti smo najbogatiji niti najpametniji niti najdarovitiji na svijetu, govorim o čitavoj našoj kinematografiji, ali smo zasad preživjeli gospodarsku krizu i nalikujemo na nešto. Došli smo from nothing to something, kao što nas je lijepo opisao Jim Stark, Jarmuschev producent. Da se to ne vidi, ne bi bilo niti ovoliko zavisti i zlobe sa svih strana.