I Kuba želi biti Kina: komunizam s puno novca

Svake godine, počevši od 1992., Glavna skupština UN-a rutinski osudi embargo Sjedinjenih Država prema Kubi, pa je tako bilo i prošli tjedan. Simboličko glasanje poredalo je 188 zemalja koje smatraju da je američki embargo prema Kubi apsurdni relikt Hladnoga rata, a za ostanak su glasali SAD i Izrael. Paralelno s tim glasanjem probila se još jedna vijest o Kubi, o tome da taj otok država od 11 milijuna stanovnika šalje najveći broj liječnika u zapadnu Afriku kako bi pomogli bolesnicima koje je pokosila ebola. U ovom trenutku je u Gvineji, Sijera Leoneu i Liberiji oko 460 kubanskih liječnika i sestara.

Baš kad su iz Kube javili da šalju novu liječničku ekipu, iz Liberije se, gdje je bila na čelu američkog izaslanstva za utvrđivanje činjeničnog stanja, vratila američka veleposlanica pri UN-u Samantha Power. Biranim riječima visoko je pohvalila kubanske liječnike i njihovu požrtvovnost. Opisala je vrlo teške uvjete u kojima rade kubanski (iako ne samo kubanski, nego i britanski, belgijski i francuski) liječnici i medicinsko osoblje. Moraju na sebi imati sedam slojeva zaštitne odjeće i u takvim uvjetima mogu raditi samo u smjenama od dva sata. Jedna je razlika između Kubanaca i drugih koji su tamo: Kubanci su potpisali da, ako se razbole, ostaju u zapadnoj Africi. Britance, Belgijance i Francuze njihove vlade izvlače i odvode kući, pa makar poslije raskuživali i avion i aerodrom i bolnicu.

Hvaleći kubanske liječnike američka veleposlanica u istom je dahu pohvalila i kubansku vladu, tj. Raula Castra, što je donio takvu odluku. Još se komentatori dvoume kako treba tumačiti njezine riječi. Samantha Power je utjecajna i cijenjena u Bijeloj kući, a Obama bi želio nešto poduzeti oko embarga – Kuba baš jest dosje koji ga zanima. S druge strane, možda će njeno istupanje biti zagušeno političkim otporom.

Kazna Rezolucija ne obvezuje Sjedinjene Države da ukinu trgovinski, ekonomski i financijski embargo koji su udarile 1960. godine kao kaznu što se Kuba, otok u njihovom dvorištu, okrenula prema Sovjetskom Savezu i što je u tom političkom odabiru nacionalizirala američki kapital na Kubi. Skoro potpuni embargo Amerika je uvela 1962. godine, nakon što je zbog incidenta u Zaljevu svinja skoro došlo do nuklearnog transatlantskog rata. Od tada, embargo jest donekle ublažen, i Sjedinjene Države su zemlja iz koje Kuba najviše uvozi – ali sve mora plaćati u gotovini, nema kredita. Također, Amerika ne sprečava kubansku trgovinu s drugim državama. Svejedno, taj je embargo obilježio tu zemlju – čak 77 posto Kubanaca rođeno je u epohi embarga.

I sami Amerikanci dvoume se oko ovog embarga. Bivša državna tajnica Hillary Clinton u svojoj knjizi “Vrijeme odluka” izjasnila se za skidanje embarga, jer više ne vidi u njemu smisla niti koristi. Barack Obama se kao senator zalagao za ukidanje embarga, ali se predomislio za vrijeme predsjedničke kampanje. Danas još uvijek govori u korist embarga, ali ipak postoje indicije da bi tu moglo doći do promjena.

Niz je prepreka ukidanju embarga. Najveća je da su Amerikanci kubanskog podrijetla, većinom stanovnici Floride, podijeljeni oko tog pitanja. Za stariju generaciju, koja je pobjegla od Castrove diktature koja se činila romantična samo europskim studentima, ali su je oni doživjeli kao krvavu, embargo je bio kazna. Oni, ali ne samo oni, nego i manja skupina utjecajnih kongresnika, navode kako se na Kubi ništa bitno nije promijenilo. Dobro, možda više nema Sovjetskog Saveza, ali zatvori su i dalje puni Castrovih protivnika, ne postoji sloboda javnog istupanja i s tim povezane medijske slobode niti sloboda političkog udruživanja, i tako dalje. Oni pitaju: zašto bi se dizao embargo? Kakvu korist bi to donijelo Floridi i SAD-u?

Ali, sve je veća skupina druge ili treće generacije koji žele dublje veze s Kubom, a iako nisu oduševljeni Castrom, smatraju da je njegov režim na izdisaju. Oni misle da bi skidanje embarga i, štoviše, razvijanje pune trgovinske suradnje bilo blagotvornu za njihov stari kraj.

Zatvoreni agent CIA-e Nisu to jedine prepreke. Postoje i druge, vezane za međusobne obavještajne aktivnosti i kubansko petljanje u trgovinu drogom. Kubanci već pet godina drže u zatvoru jednog Amerikanca koji je za CIA-u radio za honorar, a koji je na Kubi tajno postavljao opremu za internet. To su Castrove službe loše primile i zatvorile ga. Amerikanci su pak otkrili i uhitili pet kubanskih špijuna koji su planirali uništiti avion kojim su Amerikanci nadlijetali Castrov otok i raspačavali letke na kojima je pisalo: “Braća, a ne drugovi”, i slične naivno složene parole. Ali, uništavanje aviona ili njegova otmica je teroristički čin koji se oštro kažnjava. Sad se natežu da li da mijenjanju barem tri Kubanca za onog jednog Amerikanca, ali nema konsenzusa. Naime, mnogi misle da nije tu Amerika u ulozi molitelja i potrebitog, nego Kuba, pa neka Castro pokaže malo dobre volje.

Veći problem je trgovina drogom, koja doduše ne potječe iz Kube, nego joj je središte Venezuela, koja otkupljuje velike količine droge iz Kolumbije i Perua, ali kubanska birokracija je na usluzi za krijumčarenje u Ameriku. Kuba je idealno strateški položena između najvećeg proizvođača – Južne Amerike i najvećeg tržišta za teške droge – Sjeverne Amerike. To je teže rješiva situacija od par agenata ili agenata amatera koji čame po zatvorima.

Dakle, Kuba je u ulozi molitelja, jer nema onog što joj jako treba, najviše, a to su devize, dolari.

Kad se Kina otvarala, Deng Xiao Ping je navodno uzviknuo: Kako je veličanstveno imati para, kako je divno biti bogat!

Fidel Castro to nije rekao, dijelom jer nije na isti način pohlepan, ili jer nije nikada mogao, zbog embarga. Ali, i stari Fidel i njegov nešto mlađi brat Raul, koji je sada službeni kubanski lider, znaju vrijednost novca. Svatko zna, kad ga nema.

To su glavne postavke onog što se tumači kao novi pokušaj braće Castro da sruše američki embargo i da posve izrone kao normalna država na međunarodnoj sceni i to u vrijeme ovogodišnjeg glasanja u Glavnoj skupštini UN-a. Dakle, prvi i najvažniji pokušaj jest slanje medicinske pomoći, a to je vrlo kompleksan pothvat u kojem se miješaju ekonomski, politički i humanitarni aspekt.

Nova crkva Drugi je vezan za to da su u Kubi, prvi put nakon 55 godina, dozvolili izgradnju jedne crkve. Crkva se gradi donacijama iseljenika, skupljeno je pola, očekuje se još pola.

Fidel, koji je u poznim godinama još uvijek vladar iz sjene, i kojeg su sjajni i nadaleko priznati kubanski liječnici digli iz mrtvih, sam je išao u jezuitsku osnovnu školu i gimnaziju i bio najbolji i najgorljiviji učenik. Nakon toga, u dvije riječi, priključio se gerilcima koji su zbacili proameričkog diktatora Batistu, preuzeo kormilo revolucije, jako okrenuo nalijevo, likividirao političke protivnike i uspostavio vlast. Posve je raskrstio s Crkvom, zabranio sva vjerska obilježja, blagdane, uopće sve što ima veze s vjerom, zbog čega ga je papa Ivan XXIII. ekskomunicirao.

Ipak, pozvao je i primio u posjet papu Ivana Pavla Drugog 1998. godine. Woytila ga je šarmirao, a valjda i Castro njega, uvidjeli su međusobnu korist, Castro se navodno ispovjedio i molio, te je nakon toga dozvolio slavlje vjerskih blagdana i uopće, postao je tolerantan prema vjeri. Dakako, znao je da Vatikan neće raditi na njegovu slučaju ako će i dalje proganjati katolike. Kad je papa Woytila umro, vrlo potresen, Castro je prisustvovao masovnom okupljanju vjernika na misi u Havani. Kasnije, sreo se i s papom Benediktom XVI., a sadašnji, papa Franjo, također je pozvao Ameriku na ukidanje embarga. Nitko ne zna Fidelova prava uvjerenja. On sam tvrdi da nije vjerovao u Boga niti dok je bio u jezuitskom sjemeništu, a drugi tvrde da se u pismima koja je kao mladi revolucionar pisao iz zatvora u koji ga je bacio Batista nazire duboka spiritualnost. Kako god – nova se crkva gradi. Službeno objašnjenje je da to traže turisti, a turisti donose dolare.

Dolare donose i liječnici. Kuba ima najveći višak diplomiranih liječnika i specijalista na svijetu, ima izvanredno dobre medicinske fakultete, i jako dobro narodno zdravlje. U nekim bolestima, kao npr. u liječenju dijabetesa, tvrdi se da je Kuba najuspješnija. Tko god se u Južnoj Americi razboli, od pisaca do šefova država, od Márqueza do Chaveza, liječio se na Kubi. Smrtnost novorođenčadi je zanemariva, a životni vijek vrlo visok, 77,5 godina za muškarce. Zdravstvena zaštita i obrazovanje, a iznad svega pismenost, bile su izlog Castrova režima.

Višak liječnika Dan danas je zaštita trudnica, djece, starijih za primjer mnogo bogatijim zemljama, prevencija bolesti među vodećima u svijetu – makar je istina da je cijeli standard u jednom momentu, nakon pada SSSR-a, bio snižen. U jednom trenutku u apotekama ili bolnicima nije bilo niti najosnovnijih lijekova, pa se onda aspirin prodavao na crnom tržištu. Sad je bolje, tvrdi se u izvorima koji opisuju kubansko zdravstvo, ali ipak, višak liječnika je takav da su oni među najboljim izvoznim proizvodima otoka. Kubanski liječnici, kojima je plaća između 30 i 50 dolara, ili bježe u SAD, gdje rade za nezamislivo veće sume, ili odlaze tamo kamo ih država pošalje.

Najveći broj kubanskih doktora radi u Venezueli, u stvari, oni održavaju zdravstvenu zaštitu te goleme zemlje koja ima oko milijun četvornih kilometara, i velika je kao trećina kontineta Europe, bez Rusije.

U biti, Venezuela može apsorbirati skoro sve kubanske liječnike, tako da se sada zna dogoditi da i Kubanci čekaju na operacije “jer je anesteziolog u Venezueli”.

Zauzvrat, Kuba dobiva devize i naftu. Taj program, u kojem više od 30 tisuća kubanskih doktora radi u Venezueli, a zauzvrat Castro dobiva 100 tisuća barela nafte dnevno, poznat je pod nazivom “nafta za doktore”.

Medicina i kubanska politika bile su povezane već i zato što je Fidelov suborac, Che Guevara, bio liječnik. Chea je gerila zanimala više od medicine, Castro ga se htio riješiti iz kompleksnih razloga, pa ga je poslao u Afriku da tamo diže revolucije. Sedamdesetih godina, Fidel je u Angolu slao liječnike kao popratni, ali samorazumljivi dio gerilaca koji su tamo sudjelovali u građanskom ratu.

Kolera Najveći, herojski pothvat kubanskih liječnika bio je saniranje zdravstvene štete na Haitiju. Kuba vjerojatno dobije neku naknadu od Svjetske zdravstvene organizacije i UN-a, ali ipak, jasno je da siromašne zemlje poput Haitija nisu mogle ništa uplatiti Havani. Kad je nakon zemljotresa 2010. Haiti zahvatila epidemija kolere, kubanski liječnici tamo su stigli prvi. U stvari, samo su pojačali kontingent, jer su tamo bili, pružajući besplatnu zdravstvenu zaštitu već i ranije.

Prema tome, kad se kubanski liječnici obučavaju u protokolu zaštite od ebole i odlaze u zapadnu Afriku, svakako je u tome velik dio shvaćanja medicinske profesije kao humanitarne, pa sve do potpisa na dokument da će ih se, ako se razbole, ostaviti u Africi. Svakako, oni su dio Castrove medicinske diplomacije, i na prvoj liniji odgurivanja embarga. Nisu jedini u zapadnoj Africi, kao što se ponekad piše, jer nekoliko tisuća Amerikanaca i Britanaca tamo upravo grade bolnice, a EU je prošli tjedan poslala novi kontingent medicinskih vozila. Ali je istina da ih, s obzirom na veličinu zemlje odakle dolaze ima najviše, da jedini neće biti transportirani natrag ako uhvate virus, i jedini su čija je pomoć toliko politizirana.