I Šnajder je isplaćivao milijune...

Vladao je, navodno, u krezovskoj maniri, nestao pod okriljem noći, a sad ga je stigla i, doduše nepravomoćna, kazna: Leo Katunarić, bivši ravnatelj ZKM-a, nepravomoćno je osuđen na dvije godine zatvora te vraćanje odštete od 300.000 kuna Zagrebačkom kazalištu mladih zbog zloupotrebe položaja. Zajedno s drugooptuženim Ozrenom Prohićem, svojim zamjenikom, te još dvoje djelatnika ZKM-a, presuđeno je, oštetio je ZKM za milijun i dvije stotine tisuća kuna, koje moraju solidarno vratiti.

Sada za Globus Katunarić kaže: “Želim da javnost nakon niza godina čuje, ne moju verziju, nego činjenice. Istraga je trajala sedam godina, proces dvije godine, a ja za to vrijeme nisam smio o tome govoriti.”

Leo Katunarić postao je ravnatelj ZKM-a 1995., a otišao, na način nezapamćen u hrvatskom glumištu, u veljači 2000. Gnjevni su ga glumci i ostalo osoblje zatočili u zgradi kazališta uz ultimatum: ili će potpisati svoju ostavku, ili će sutradan na press konferenciji predočiti javnosti njegove astronomske račune za večere, putovanja i honorare samome sebi. Katunarić je, nakon duge mračne noći, izabrao ostavku.

To ti je zbog Europske Unije

“Činjenica je da me se optuživalo, i iz teatra nasilno izbacilo, zbog jednoga, a optužba se sad temelji na nečem sasvim drugom. Konkretno, temelji se na isplaćivanju honorara preko ugovora Studentskog centra, što je radio cijeli grad. Nažalost, presudu komentirati ne smijem, iako ću se sigurno žaliti Vrhovnom sudu. A to što sad ljudi kažu – to ti je zbog Europske Unije, moramo i mi pokazati neke “žrtve” u borbi protiv korupcije, to me nimalo ne tješi,” kaže u intervjuu Globusu Leo Katunarić, danas zaposlen u centru za kulturu Maksimir.

Mislite li da ste obješeni “za primjer”?

- Ne da sam uvjeren, nego to govore činjenice. Sudska vještakinja ulazi u kazalište 2002. godine, dakle, zahvaća i dvije godine mandata Slobodana Šnajdera. On je imao milijun kuna isplate preko studentskih ugovora svake godine. Zašto po službenoj dužnosti nije podignuta prijava i protiv njega?

Niste vi osuđeni zbog isplate preko studentskih ugovora, nego zato što niste mogli dokazati da je taj novac trošen na poslovanje kazališta, odnosno, da nije završio u vašem džepu.

- Slažem se, ali nigdje u startu podizanja optužnice protiv mene i kolega nije bio navedeno ništa osim da studentski ugovori postoje. Ne optužujem nikoga, samo spominjem da je Šnajder imao dvostruko veću dotaciju od mene, pa je mogao manje trošiti preko studentskih ugovora. Konačno, ja ga nisam išao prijaviti, vjerujem da ni neću.

Ne vidim kamo ovo vodi.

- Samo vam odgovaram na pitanje jesam li žrtva. Komparativna analiza iz 1996. pokazuje da je ZKM imao najmanje Studentskih ugovora od svih teatara, a kad sam otišao, ostavio sam 700.000 kuna na računu, a sljedeći ravnatelj nakon mene imao je milijun kuna gubitka. Hoću reći, sve su to bile indicije da se nešto pokrene, ako se htjelo raščišćavati situaciju. Ali nije se htjelo, nego sam trebao poslužiti kao primjer.

Tvrdite da su vaši problemi počeli predstavom Medeja 95., čiji ste bili tesktopisac i redatelj, koju je HDZ doživio kao tešku subverziju. Ne sjećam se prevelikog subverzivnog potencijala, a ni kritika je nije tako doživjela.

- O meni je do danas stvorena fama kao da sam tajkun, a ja sam režiser, koji se zbog mladenačke nepromišljenosti uhvatio, zajedno s kolegama, vođenja tog teatra, želeći ga pretvoriti u svjetski relevantnu činjenicu. Kad imate 28 godina, mislite da to možete, ne znajući u što ulazite. Mislim da sam dosta toga i napravio, iako mi to u životu nije bio osnovni cilj. Moj je cilj bio baviti se umjetnošću. Boli me kad me netko nazove “poslušnikom”, ja sam sve samo ne to, i zato mi se sve i dogodilo. Dakle, 1995., usred Oluje, pišem i režiram dramu Medeja 95, o razočaranim braniteljima, prikazujem ih kao sluge odjevene kao transvestite u kućama političara. Kad shvate što im se dogodilo, dolazi Predsjednik, u bijelom odijelu, kojeg ubijaju, ali on u sljedećoj sceni uskrsava, uskrsava šest puta, da bi se na kraju svi branitelji ubili. Godine 1995. još nije bilo samoubojstava branitelja, danas ih ima preko 1000.

Tri krupne političke zvjerke

Bili ste, znači, žrtva svoje umjetničke slobode?

- Apsolutno. A odjeka se ne možete ni sjetiti, jer je cijela atmosfera oko predstave bila “prepadnuta”, nitko nije naglasio ovo o čemu vam govorim, Magelli se na premijeri tresao i govorio mi: ti ovdje prikazuješ ono što će u Hrvatskoj sljedećih 20 godina biti problem. Iz gradskog HDZ-a, koji je bio vlasnik grada, namjerno to tako nazivam, jer oni su se tako ponašali, iz Ureda gradskog HDZ-a, pozivaju me ”na red”, a drugi čovjek tadašnje države mi je na ulici rekao: ”Ne znaš ti što ćemo ti mi napraviti.” Na kraju sam im rekao: ”Ja ni nisam član HDZ-a.” Sve mi je to bilo smiješno, valjda ih je to razbjesnilo. Nakon 20 reprize Medeje, koja je bila krcata, skidam predstavu, čak se pokušavam i pomiriti s njima, sve da zaštitim teatar. Govore mi: ”Nisi svjestan što mi možemo napraviti.” Svjestan sam čime mi prijete – studentskim ugovorima, iako čitav grad tako posluje. I to je javna tajna. Zato je cijeli ansambl stao na moju stranu 1998. pri mom reizboru, a i oporba, na čelu s Bandićem, ondašnjim, ne današnjim.

Iako, dvije godine kasnije, na premijeri predstave ČPGA, na mjestu za uzvanike, sjedio je Ivić Pašalić. Niste bili baš takva crna ovca.

- Toga se ne sjećam. Osim toga, pozivnice za premijeru se šalju svim aktualnim političarima, obično nikad nitko ne dođe. Možda je znao nekog glumca, obično zato dođu, ili mu je dijete bilo u Studiju ZKM-a.

Što ste mislili pod time da je vaš dolazak na čelo ZKM bio mladenačka greška?

- Mladenački entuzijazam, nepromišljenost… Znate, ako ulazite u teatar u kojemu je kafić do ulaza, ako vas posjednu tri krupne političke zvjerke, pa kažu, to je kafić od kojega se mi financiramo, nemoj ga dirati, vi kažete “da, da”, a sutradan počnete s advokatom pregovarati da ih istjerate… onda ste ludi. Ali ja sam mislio da to mogu. Ja sam po nepravomoćnoj presudi kriv za 300.000 kuna u 3 godine, ali pazite, ja sam mogao godišnje zaraditi 100.000 kuna za dvije režije. Zašto bih se za to kompromitirao?

Ovaj put niste na sudu uspjeli dokazati da taj novac niste uzeli. Kako to mislite dokazivati na Vrhovnom sudu?

- To vam ne mogu reći... No, htio bih još nešto reći. Prvi mandat mi je istekao 1998., a upravo zbog Medeje, Skupština grada me ne imenuje ponovo, ali ne imenuje ni v.d. ravnatelja, ja godinu dana potpisujem ljudima plaću da bi imali za život. Optužen sam i za taj period, kad uopće nisam bio ravnatelj! Nije li to sumnjivo? Oko 1998. pao nam je “cug”, cijelu 1998. i 1999. nismo igrali u velikoj dvorani, samo male predstave u dvorani Janje, i gostovali smo u Bogoti. To su nam bile glavne aktivnosti. Velike produkcije nije ni bilo, a ispada da smo poslovali normalno. Svjedoci su na sudu izjavili, dovodeći sebe u neugodnu situaciju, poput Magellija, Snježane Abramović, Miljenka Sekulića Sarme, da su dio honorara primali na ruke, Davor Žagar potvrdio je da se tako radilo u cijelom gradu, svim kazalištima… to sudu nije bilo dovoljno.

ODŠTETA ZA OTKAZ

Zaštita od 50.000 maraka

Što je s vašim ugovorom po kojemu u slučaju otkaza u ZKM-u morate dobiti 50.000 maraka odštete?

- Taj spor vodimo deset godina. Na kraju nisam ni tražio da po tom ugovoru išta naplatimo, samo da mi se plate prvih osam plaća s kamatama koje mi je ZKM uskratio dok me Skupština nije razriješila dužnosti. Imao sam indicija da će doći novi ravnatelj, i mene izbaciti, i htio sam se zaštititi dvogodišnjom bruto plaćom dramaturga, u skladu s kazališnim zakonom. Htio sam da to potpiše Prohić koji je tada još uvijek bio moj zamjenik, ali nekome se nije dalo tražiti Prohića, pa sam se potpisao njegovim potpisom. To nisam shvatio dok mi Ozren nije rekao da to nije njegov potpis. Onda su mi još rekli da sam falsificirao ugovor. Nije mi to trebalo, jer su mi u Gradu rekli da mogu sklopiti ugovor sam sa sobom.

Kad su vas glumci 1998. zatočili na jednu noć u ZKM-u, glavne su njihove optužbe protiv vas bile da ste enormno rastrošni, sami sebi davali ste ogromne honorare…

- Sa svim tim problemima u teatru od 1995. nadalje, ja nisam mogao biti lebdeći svetac. Mene je strašno ljutio nerad, 35 ljudi bilo je dovedeno u ZKM iz raznih drugih institucija koje su bile privatizirane, uglavnom sam se s njima sukobljavao. S druge strane, ja sam režiser. Znam što je talent, nisam želio netalentiranoj glumici stvarati privilegije kod, recimo, poznatog redatelja. To sam znao otvoreno reći: ”Dušo, ja ti preko sindikalnog sastanka neću kod Magellija stvarati ulogu.” Ali mnoge su im stvari kod mene i odgovarale - dovodio sam dobre redatelje, Magellija, Kicu, ali eto, možda nisu bili zadovoljni mojim dalmatinskim ironičnim ponašanjem.

Taksi računi

Imali ste i velike troškove. Taksi računi, gledanje predstava u Bogoti, ručkovi i večere…

- Uopće nije istina, hvala da me to pitate, jer kroz svaki moj račun prošlo je šest inspekcija, uključujući 4 razna državna odvjetnika. Njihov prijedlog optužbe je odbačen. A u Bogotu sam išao pripremati festival. Oprostite, koristi li vaš glavni urednik taksi, ima li poslovne ručkove?

Vjerojatno je to pitanje mjere. Jeste li baš morali taksijem u Italiju?

- Nisam išao taksijem u Italiju, a što se tiče taksija općenito, radi se o ‘98. i ‘99. godini, kad sam ostao potpuno sam, moj zamjenik Prohić je otišao na Akademiju, poslovna tajnica na porodiljnom. Pao je “cug”, idemo u Bogotu, radim kao luđak, od jutra do mraka, dnevno sam na pet mjesta u gradu morao lobirati za tu dvoranu. I dobio sam 10 milijuna za dvoranu, to se danas zaboravlja. Tko je to dobio usred Tuđmanova obnavljanja maksimirskog stadiona? Poslovni ručkovi? Ja redatelja odvedem na poslovni ručak, a on traži za četvrtinu manji honorar. To je pitanje šarma, komunikacije… A nakon što sam nasilno izbačen iz teatra, sva su vještačenja rađena bez moje nazočnosti – naravno da je režiserima cijele priče odgovaralo da moje poslovanje prikažu što gorim. A keš račune sam potpisivao i drugima, ne samo sebi.

Čime su glumci bili tako razgnjevljeni da ste morali naprasito napustiti teatar?

- Svojom taštinom. Onim čime su inače potaknuti u životu. Svatko je imao svoj motiv, to su mi priznali oni s kojima sam sam kasnije kontaktirao.

Ako ste bili sigurni u svoju bezgrešnost, zašto se niste ustali i otišli?

- Kako da vam to objasnim ako se nikad niste našli u sličnoj situaciji? U Bogoti boravim u drugoj vremenskoj zoni. Potpisujem ugovor na 20.000 dolara za naše sljedeće gostovanje, a sigurno vam nitko nije rekao da nam je taj novac sjeo na račun. Zadnja tri dana festivala moraš neprestano biti na večerama s vodstvom festivala, da bi postigao da sljedeće godine budemo specijalni gosti. Ja sam već tamo bio mrtav umoran, dolazim doma, po zakonu i po zdravstvenim uzancama uopće ne bih trebao dolaziti na posao. Na prevaru su me odveli, pod izgovorom – čekaju te glumci, oduševljeni što donosiš ugovor. Kad sam ušao u prostoriju, kad sam vidio 20 svojih kolega koji sjede za velikim stolom, kao neki narodni sud, i počinju govoriti sumanute stvari… Branio sam svoju koncepciju teatra, želim ostati da dalje radimo, jer savladali smo hadezeovce, dvorana nam se završava, idemo u Bogotu… Prvih sat vremena sam i uspijevao, kasnije više ne.

Što se tad dogodilo?

- Psihički sam pukao. Od leta, od napada, na kraju su mi prijetili ubojstvom, to sam na policiji i rekao. Bila je tu i medijska ucjena – ne potpišeš li, sutra dovodimo kamere… Nisam smatrao da će to imati takve posljedice kad sam potpisao, tek sam nakon nekoliko dana shvatio što se dogodilo. Ali, Grad i nije postupio po tome, nego me razriješio na moj zahtjev, nakon osam mjeseci, u listopadu 2000. Meni je i dan danas teško kad govorim o tome, imam neku vrstu PTSP-a od te noći, nisam mogao dvije godine kraj te zgrade prolaziti, imao sam fizičku reakciju, godine su mi trebale da nakon toga uđem u atrij ZKM-a. Danas je sve u redu. Morate shvatiti, ja nisam bešćutni tajkun koji okolo hoda s pištoljem, nego umjetnik koji se našao na toj poziciji…

RAČUNI BEZ KRČMARA

Sanjao sam stan od 105 kvadrata već sa 18 godina

Je li istina da su vam radnici ZKM-a uređivali potkrovlje od 150 kvadrata? Kako ste s 30 godina došli do tako lijepog prostora?

- To je stan od 105 kvadrata, na 5. katu bez lifta. Bio je to napušteni golubarnik, koji sam cijeli život gledao i želio pretvoriti u stambeni prostor. Pripreme počinjem deset godina prije dolaska u ZKM, skupljam potpise od susjeda, imao sam gotov projekt godinama prije dolaska u ZKM… jer to mi je jedina šansa kao mladom čovjeku da dođem do stana. I, naravno da ga nisu uređivali radnici ZKM-a. To bi bila krasna krasna točka za optužnicu, zašto to tamo nije iskorišteno? Svaki račun za uređenje i danas čuvam. Uređenje je stajalo nekoliko stotina maraka po kvadratu. To nije nešto što se ne može zaraditi, ili što mi moja obitelj, koja se desetljećima bavi turizmom, nije mogla pružiti.

Imate, znači, dva stana u toj zgradi?

- Ne. Jedan stan pripada mojem ocu, u njemu sam studirao. Za stan u potkrovlju još uvijek rješavam papire…

Za režiju, scenografiju i scenarij novogodišnje predstave za djecu “Tužni supermen i tri klokana”, sebi ste isplatili 9000 maraka, uzimali tantijeme po predstavi, a glumce plaćali 150 kuna po predstavi?

- Laž, laž, laž! Režija je bila 11.000 kuna, a inače je režija stajala 4 i pol tisuće maraka, minimalno. Tekst sam sam napisao, on je bio tisuću i pol maraka, inače je bio 3 tisuće maraka minimalno, scenografija ispod tisuću maraka, i sve je to bilo 32.000 kuna bruto za tri posla. Dobio sam dvostruko manje nego što bi dobio netko drugi.

Koliko ste dugo bili u Hrvatskom vojniku?

- U vojsci sam bio '91., '92. i dio '93. Osnovao sam Hrvatskog vojnika, bio sam ratni reporter. Neki od nas pokušavali su i u tim vremenima zadržati da se to sve ne sroza, kao što se srozalo, '91. je bila “rokerska godina”, mafijaši su došli kasnije. Otišao sam 1993., bio free lancer do 1995., kad sam dobio prvo pravo zaposlenje kao ravnatelj ZKM-a.