Još malo i: Do svidanja, Moskva!

Kad jednom naučiš braniti, to se ne zaboravlja preko noći - samouvjereno tvrdi Stipe Pletikosa, najveća hrvatska nogometna zvijezda u Rusiji i golman koji je obilježio posljednje desetljeće u hrvatskoj reprezentaciji. Optimizma ima napretek unatoč ozljedama koje su ga pratile i nesretnim okolnostima koje su Vatrene koštale odlaska na Svjetsko prvenstvo koje se ovoga ljeta igra u Južnoafričkoj Republici.

Spreman ponovno preuzeti mjesto prvog golmana, Pletikosa s nestrpljenjem broji dane do jesenskih kvalifikacija za Europsko prvenstvo u Ukrajini i Poljskoj 2012., koje bi Hrvatsku, nada se, trebalo vratiti na popis najuspješnijih timova na globalnoj nogometnoj pozornici.

“Naravno da mi je jako žao što ne idemo na Svjetsko prvenstvo jer smo i mi igrači, a svakako i naši navijači, naviknuti da svake dvije godine imamo jedno veliko natjecanje i da je to ljeto vezano uz nogomet, pivo i more. Doista mi mnogo znači što mogu pomoći ljudima da barem tih mjesec dana donekle zaborave na svakodnevne probleme. Osjećam odgovornost i dužnost da za reprezentaciju igram s punim srcem”, kaže Pletikosa s kojim smo se susreli u ruskoj metropoli, 15-milijunskoj Moskvi, čiji je stanovnik već pune tri godine. Zima gore na sjeveru traje predugo, a prvi proljetni dani Stipi sve više okreću misli na topli Mediteran, njegov Split, voljeni Hajduk, na prelazak u novi klub…

Iako mu na nogometom planu nisu cvjetale ruže, ovu će godinu pamtiti cijeli život jer je u veljači, prije mjesec i pol dana, prvi put postao otac. Malog je Franka njegova supruga Angelina rodila u Splitu, u tek otvorenom novom rodilištu. Stipi nije lako živjeti i igrati u Moskvi dok su njegovi najdraži tisućama kilometara daleko. Ne krije da mu je dugo željeno očinstvo dalo novu snagu da se s navršenom 31 godinom barem još jednom dokaže i u vrhunskom nogometu. Jedva čeka dan kad će ponovno stati pred gol i braniti narušenu čast Bilićeve izabrane vrste.

“Dok god budem zdrav i potreban reprezentaciji, davat ću sve od sebe na nogometnom terenu”, tvrdi Pletikosa dok se u njegovu terencu probijamo kroz moskovsku prometnu gužvu.

“U ovom se gradu teško s nekim dogovoriti za kavu… Udaljenosti su velike i puno se vremena gubi u prometu, pa za svaki dogovor treba barem pola dana”, objašnjava Pletikosa za kojeg svi tvrde da je, u glamuroznom svijetu vrhunskoga nogometa, ostao pristupačan i jednostavan čovjek.

Kakvi su vaši dojmovi o kvalifikacijskoj skupini u kojoj se Hrvatska bori za odlazak na Europsko prvenstvo 2012.?

- Grupa iskreno nije teška, ni raspored utakmica nije loš. Po kvaliteti smo uvjerljivo najbolji u skupini, dok su sve ostale reprezentacije dosta izjednačene.

Je li vam drago što će se reprezentativne utakmice ubuduće igrati u Splitu?

- To mi je jako drago. Kako ne bi bilo? Ne volim praznovjerje koje se veže uz Split, da reprezentacija na Poljudu nikad nije pobijedila. Splitska publika i Torcida odgojile su me kao igrača. Ne podilazim im, ali bez njihove podrške sigurno ne bih postao ovo što jesam. Međutim, publika je predivna i u Maksimiru i u cijeloj Hrvatskoj, i u Osijeku i u Rijeci… Svi hrvatski gradovi zaslužili su da u njima zaigra reprezentacija. Nažalost, infrastruktura nije baš bajna.

Vjeruje li i izbornik Bilić u lošu sreću Poljuda?

- Ma ne. Ta se priča počela malo po malo razvlačiti kroz medije i razne krugove. Zagreb je bio praktičan i zbog blizine Čateža u kojem smo se uvijek jako dobro osjećali. Udomaćili smo se i u Rovinju pa nam je svima postalo malo teško mijenjati ustaljene načine priprema za utakmice. To je vjerojatno jedan od razloga što smo uvijek igrali u Zagrebu.

Bivši izbornik Zlatko Cico Kranjčar ovih je dana rekao da se njemu nije toleriralo ni približno koliko Biliću…

- Nije baš da se Biliću sve tolerira. Cico je otišao nakon ispadanja na Svjetskom prvenstvu u Njemačkoj gdje smo igrali u teškoj skupini s Brazilom, Australijom i Japanom. Nakon ovog neuspjeha što se nismo kvalificirali na Svjetsko prvenstvo, Slaven nije otišao. Na neki način, Cico ima pravo, no svaki izbornik ima svoj način rada, svoje sisteme priprema. Neki bolje sjedne medijima i navijačima.

Je li presudna Bilićeva karizma?

- I Cico ima karizmu. Zahvalan sam Cici na svemu što je za mene napravio jer mi je dao da branim na Svjetskom prvenstvu. Sjetimo se kako su mu često vrlo grubo i neprimjereno spočitavali što je u reprezentaciju doveo svoga sina Niku. A sada se vidi da je Niko Kranjčar jedan od najboljih igrača u reprezentaciji koji igra u snažnom klubu, gdje je također jedan od najboljih. Slaven super vodi reprezentaciju, napravio je sjajnu atmosferu, odlično smo igrali u Austriji, a sada su nam nove kvalifikacije, koje počinju na jesen, novi veliki izazov.

Kada stižete u Hrvatsku?

- Nadam se što prije da bih vidio sina.

Kako uspijevate uskladiti nogometni život između Rusije i reprezentacije s obiteljskim životom?

- Nastojim što više dolaziti u Hrvatsku kako bih vidio suprugu Angelinu i sina Franka. Čekam svaki slobodan dan da odem u Split jer je Franko još premalen da bi mogao putovati. Ponekad dođem samo na jedan dan. Sada u svibnju, kad bude okupljanje reprezentacije, imat ću više vremena, tri-četiri tjedna bit ću u Hrvatskoj jer će i u Rusiji biti stanka u prvenstvu.

Kako ste se snašli u ulozi oca?

- To je fantastičan osjećaj. Čekali smo sina pet-šest godina. Mi smo htjeli, ali sve to vrijeme Bog nije htio. Prošle mi je godine umro otac, a dva tjedna nakon toga Angelina je zatrudnjela. To valjda tako ide u životu – jedan Frane ti ode, drugi dođe… Život mi se promijenio nabolje. Lako je pobjeđivati na utakmicama, no mnogo teže u privatnom životu. Ponekad treba pobijediti samoga sebe da bi nešto postigao i imao trajno zadovoljstvo. Svoga sina i sretnu obitelj doživljavam kao nagradu koju sam dobio od Boga.

Kakvi su vam profesionalni planovi?

- Nogomet je moja strast. Igram ga već 25 godina, odnosno skoro cijeli život. Odrastao sam kroz nogomet i Hajduk. Najljepši je od svega osjećaj motivacije i adrenalina koji se u meni probudi kad na početku utakmice izađem na teren. To me nikako ne popušta bez obzira na sve ove godine koje sam proveo u nogometu. Drago mi je što dosad nisam osjetio zasićenje, i zato vjerujem da će moja profesionalna karijera još dugo trajati, možda još deset godina. Vratari traju mnogo dulje od igrača, i to je velika prednost. S godinama osjećam da mi je sve lakše igrati i trenirati, pa i dalje imam snažnu želju da se pokazujem i dokazujem.

Kako komentirate stanje u Hajduku i mislite li da Željko Kerum i Joško Svaguša, koji su preuzeli kormilo, rade dobro klubu?

- Stalno pratim što se događa u Hajduku. Budim se uz novine i svako jutro čitam Slobodnu Dalmaciju na internetu. Jako sam nezadovoljan stanjem u Hajduku. Navijači s pravom traže da se donese kodeks i da klub preuzmu stručni školovani ljudi s imenima i znanjem. Dosad nitko nije ponudio nikakav projekt, već pet godina ponavljaju se iste greške. Prije se govorilo da nema novca i da je to glavni problem zbog kojeg se dosta improviziralo. Sad su proveli privatizaciju, ljudi su od srca davali po 500 kuna i kupovali dionice u želji da pomognu Hajduku. Danas u Hajduku neki zarađuju 300-400 tisuća eura godišnje, i to se mora ispuhati kao balon jer klub nema otkud stvoriti taj novac. Želim jednoga dana svoga sina dovesti na Hajdukov stadion i gledati pravu europsku utakmicu na punom stadionu.

Dokad ostajete u Spartaku?

- Vjerojatno ću već u ljeto početi tražiti novi klub. Još je sasvim neizvjesno gdje ću igrati na jesen. Nisam šest mjeseci trenirao s momčadi i ovih dana bih trebao početi, pa ćemo vidjeti što će biti dalje. Očekujem da ću do početka kvalifikacija biti u punoj formi.

Jeste li naučili ruski?

- Uglavnom jesam. Mogu reći da dobro govorim i da nije jako teško. To je kao da govoriš zagrebački. Na primjer: “Budem bil.”